Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4182/20 (Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Državno vlasništvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4182/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4182/20, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Dn 025234 15 Gž od 30. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 20. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Dn 025234 15 Gž od 30. jula 2020. godine i Rješenja Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 065-0-DN-15-18122 od 21. oktobra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Radio-televizije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 13. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Opštinski sud i predlagač dostavili su odgovore na apelaciju 19. oktobra 2021. i 25. oktobra 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 15. aprila 2022. godine dostavljeni apelantkinjinom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelantkinjin zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Rješenjem Opštinskog suda broj 065-0-DN-15-18122 od 21. oktobra 2015. godine, donesenom u zemljišnoknjižnom predmetu predlagača „radi pretvorbe društvenog vlasništva u pravo vlasništva“, na osnovu člana 338 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, određeno je brisanje upisa pod B/1 – upis prava raspolaganja upisanog u korist DS JP RTVBiH ZA PRENOS I EMIT. Sa dijelom 1/1 i brisanje upisa pod B/2 – upis prava raspolaganja upisanog u korist DS SOUR RT SAR.RO PRENOS I EMITOVAN sa dijelom 1/1 i izvršena je uknjižba prava vlasništva u korist predlagača sa dijelom 1/1, na nepokretnosti precizno opisanoj u izreci rješenja.

8. U obrazloženju rješenja Opštinski sud je ukazao da je odredbom člana 338 stav 1 Zakona o stvarnim pravima propisano da „ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korišćenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom, odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva“. S obzirom na to da je dostavljenom dokumentacijom predlagač dokazao pravno sljedništvo iza JP Radio-televizija Sarajevo za proizvodnju, prenos i emitovanje programa namijenjenih javnosti PO i SOUR Radio-televizija Sarajevo RO prenos i emitovanje i da se podaci iz prijedloga slažu sa stanjem u zemljišnoj knjizi, Opštinski sud je zaključio da postoje uslovi za upis, te je donio odluku na osnovu čl. 31 i 43 stav 1 Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 025234 15 Gž od 30. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

10. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 338 stav 1 Zakona o stvarnim pravima i istakao da je tom zakonskom odredbom propisano da se pravo raspolaganja pretvara u pravo vlasništva dosadašnjeg nosioca. Kako je nesporno da je pravo raspolaganja predmetne nepokretnosti bilo upisano u korist pravnih prednika predlagača sa dijelom 1/1, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su ispunjene pretpostavke za upis. Pri tome je istakao da se u postupku zemljišnoknjižnog upisa Zemljišnoknjižna kancelarija ograničava samo na ispitivanje postojanja formalnih pretpostavki za upis i da je dužan omogućiti ostvarivanje upisa u skladu sa odredbama Zakona o zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantkinjine žalbene navode da je Zemljišnoknjižna kancelarija izvršila uknjižbu suprotno odredbi člana 338 stav 1 Zakona o stvarnim pravima i da se u konkretnom slučaju radi o nepokretnostima koje su državno vlasništvo i čiji je status regulisan Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, koji je lex specialis. U vezi s tim je istakao da transformacija prava prema članu 338 Zakona o stvarnim pravima ne predstavlja raspolaganje, nego transformaciju po sili zakona, pretvorbu prava određenog subjekta iz jednog u drugo pravo pod zakonom propisanim pretpostavkama, koje su u konkretnom slučaju ispunjene.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantkinja je navela da se u konkretnom slučaju radi o nepokretnosti koja je pod zabranom raspolaganja, u skladu s odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, te da su redovni sudovi postupili u suprotnosti sa odredbom člana 2 stav 2 tog zakona. Navela je da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 338 stav 1 Zakona o stvarnim pravima jer je tom odredbom propisana pretvorba prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, što je u konkretnom slučaj jer je status nepokretnosti u državnom vlasništvu regulisan odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Apelantkinja je navela da je stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju već transformaciji ex lege proizvoljan i suprotan odredbi člana 1 stav 2 Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. U konačnici, apelantkinja je navela da Federacija BiH nije imala nadležnost da zakonom reguliše pitanje državne imovine na svojoj teritoriji, te se u vezi s tim pozvala na tačku 80 Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj U 1/11.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

13. Opštinski sud je iznio hronologiju postupanja u predmetnoj pravnoj stvari.

14. Predlagač je naveo da transformacija po sili zakona u smislu odredbe člana 338 Zakona o stvarnim pravima ne predstavlja raspolaganje, te da predmetna nepokretnost ne potpada pod zabranu raspolaganja koju ima u vidu Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

15. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH).

16. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Pretvorba društvenog vlasništva Član 338.

Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

(2)Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava. (3)Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.

(4)Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

17. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje

USFBiH):

IV - POSTUPAK UPISA U ZEMLJIŠNU KNJIGU

Član 31.

Rješenje o upisu Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu, koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis, koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

Član 43. stav (1) Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.

18. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07, 58/08 i 22/22).

19. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07, 58/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i 2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.

Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 025234 15 Gž od 30. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 23. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. S obzirom na to da je apelantkinja nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, stav 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantkinjine navode u odnosu na prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku pretvorbe društvenog vlasništva u pravo vlasništva predlagača sa dijelom 1/1, tvrdeći da predmetna nepokretnost predstavlja državno vlasništvo, te da shodno tome na istoj nepokretnosti, u skladu sa odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja BiH, nije moglo biti uknjiženo pravo vlasništva u korist predlagača. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir da je upis prava vlasništva odlučujući za njeno uživanje i raspolaganje, Ustavni sud smatra da apelantkinja u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a u kojem je s ciljem zaštite svojih prava i interesa učestvovala u dijelu koji se odnosio na žalbeni postupak, uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 176/18 od 23. aprila 2018. godine, tačka 28, AP 2915/11 od 10. decembra 2013. godine, tačka 24 i AP 4373/19 od 8. jula 2021. godine, tačka 36, dostupne na www.ustavnisud.ba).

28. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo zanemarivši odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Takođe, Evropski sud kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6 stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Jedini zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6 Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantovalo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 171). Ovakvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25 sa daljnjim referencama).

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26 i Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

30. Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama redovnih sudova izvršeno brisanje prava raspolaganja koje je bilo upisano na predmetnoj nepokretnosti u korist pravnog prednika predlagača i na predmetnoj nepokretnosti izvršen upis prava vlasništva u korist predlagača, a na osnovu odredaba čl. 338 Zakona o stvarnim pravima i čl. 31 i 43 stav 1 Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH. Kantonalni sud je pri tome ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju državnom imovinom koju ima u vidu Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, već o pretvorbi prava određenog subjekta (predlagača) iz jednog (pravo raspolaganja) u drugo pravo (pravo vlasništva) pod zakonom propisanim pretpostavkama, koje su u konkretnom slučaju ispunjene. Dovodeći u vezu navedenu odredbu Zakona o stvarnim pravima sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud u tom kontekstu podsjeća da je u predmetu broj AP 2937/16 rješavao o apelaciji u kojoj je pokrenuto pitanje pretvorbe prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja u pravo vlasništva na osnovu odredbe člana 338 Zakona o stvarnim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2937/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenom postupku po apelaciji, kao i u predmetnom (ista) apelantkinja je osporavala odluke redovnih sudova kojima je dozvoljen upis prava vlasništva u korist privrednog društva koje je imalo upisano pravo korišćenja na nepokretnostima koje su bile u državnom vlasništvu, a na osnovu odredbe člana 338 Zakona o stvarnim pravima smatrajući da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 41 Zakona o zemljišnim knjigama i čl. 338 i 343 stav 2 Zakona o stvarnim pravima i da su bili dužni primijeniti odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Ustavni sud u navedenoj odluci nije našao proizvoljnim obrazloženje redovnog suda da se u okolnostima tog predmeta nije radilo o mijenjanju i ograničavanju stvarnog prava na predmetnim nepokretnostima, već o pretvorbi prava korišćenja u pravo vlasništva shodno navedenim odredbama Zakona o stvarnim pravima jer je predlagač (u tom postupku) u vrijeme podnesenog zahtjeva bio upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava korišćenja na predmetnim nepokretnostima u državnom vlasništvu. Ustavni sud, takođe, nije našao proizvoljnim obrazloženje redovnog suda da u takvim okolnostima, kakve su i predmetne, nije bilo mjesta primjeni odredaba Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom (op. cit. AP 2937/16, tačka 29).

32. U pogledu apelantkinjinih navoda da Federacija BiH nije imala nadležnost da zakonom reguliše pitanje državne imovine na svojoj teritoriji, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 4/20 od 26. marta 2021. godine, u kojoj je odlučivao o zahtjevu za ocjenu ustavnosti između ostalog i odredbe člana 324 stav 1 Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19), koja je sadržajno identična odredbi člana 338 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, zaključio da je ta odredba u saglasnosti sa članom I/1, članom III/3b) i članom IV/4e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 4/20 od 26. marta 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je ukazao da osporene odredbe u konkretnom slučaju ne regulišu pitanje „javnih dobara“ koja su u isključivom vlasništvu države BiH, niti imovine koja je stečena bilo sukcesijom, bilo time što je na njima pravo raspolaganja i upravljanja imala SRBiH „do 31. decembra 1991. godine, koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije ili organa u Republici Srpskoj“, već da je osnovna intencija spornih odredbi Zakona o stvarnim pravima kreiranje prelaznog građanskog pravnog sistema za period prelaska iz socijalističkog u savremeni kontinentalno evropski građanski pravni sistem. Ustavni sud je takođe ukazao da je cilj da se ranija društvena/državna imovina, na kojoj je postojalo pravo raspolaganja, upravljanja ili korišćenja, ali ne od bivše SRBiH, transformiše u moderno pravo vlasništva, koje i dalje može biti državno (entiteti, gradovi ili opštine, ili nakon postupka provedenog prema Zakonu o stvarnim pravima ta imovina može, u određenim slučajevima, postati vlasništvo fizičkih ili pravnih lica, odnosno da je suština cilja koji se osporenim odredbama želi postići ukidanje ranijih socijalističkih pravnih instituta (pravo raspolaganja, pravo upravljanja i pravo korišćenja) kojima su se rješavala imovinska pitanja, za vrijeme dok je BiH bila socijalistička zemlja (op. cit. U 4/20, tačke 42, 45 i 50).

33. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju državnom imovinom koju ima u vidu Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, već da se radi o transformaciji predlagačevog prava raspolaganja u pravo vlasništva na osnovu odredbe člana 338 Zakona o stvarnim pravima, za koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi da su rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

34. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ove navode takođe zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju državnom imovinom koju ima u vidu Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, već da se radi o transformaciji predlagačevog prava raspolaganja u pravo vlasništva na osnovu odredbe člana 338 Zakona o stvarnim pravima, za koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi da su rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.

36. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4182/20 (Bosna i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio