Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4403/20 (S.P. "GLOBO" Brčko i Z. K.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4403/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-4403/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli S.P. "GLOBO" Brčko i Zdravko Kelava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli S.P.
"GLOBO" Brčko i Zdravko Kelava protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 040497 20 Rev 2 od 15.
septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.P. "GLOBO" Brčko i Zdravko Kelava (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, ili apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Milenko Mihajlović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 4. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 040497 20 Rev 2 od 15. septembra 2020. godine i 96 0 P 040497 20 Gž 2 od 23. juna 2020. godine. Uvodne napomene
2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 040497 11 P od 4. marta 2016. godine (stavom I) obavezani su apelanti da tužiocu Brčko distriktu BiH (u daljnjem tekstu: tužilac) predaju u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor koji se nalazi u Ul. M. Malića i I. Džindića broj 4. Brčko, ukupne površine 227,68 m2 (u izreci presude detaljno navedeno od čega se poslovni prostor sastoji, u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor).
3. Istom presudom (tačka 2. stav I) obavezani su apelanti da tužiocu na ime zakupnine za period od 30. jula 2008. do 15. novembra 2015. godine isplate određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, sve detaljno navedeno u izreci.
4. Istom presudom (stav II) odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužilac da im isplati određene novčane iznose (detaljno navedene u izreci) na ime novoizgrađene površine (87,46 m2, detaljno opisano u izreci), na ime izvršenih građevinsko-zanatskih radova na ogradi betonskog stepeništa, keramičkim pločicama i inoks zaštitnom ogradom koje služi za pristup kancelarijama na spratu, na ime ulaganja za novoizgrađeni rekonstruisani prostor koji se nalazi u istoj zgradi u površini od 130,42 m2, sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci. Osim toga, apelanti su (stav III presude) obavezani da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
5. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 040497 16 Gž od 22. februara 2017. godine žalba izjavljena protiv tačke jedan stav I izreke, te protiv stava II izreke Presude Osnovnog suda broj 96 0 P 040497 11 P od 4. marta 2016. godine je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Žalba apelanata izjavljena protiv tačke dva prvog stava izreke je usvojena, Presuda Osnovnog suda broj 96 0 P 040497 11 P od 4. marta 2016. godine u tom dijelu ukinuta i predmet je u ukinutom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom odbijen je zahtjev tužioca za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
6. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 040497 17 Rev od 18. septembra 2017. godine revizija apelanata izjavljena protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 040497 16 Gž od 22. februara 2017. godine je odbijena kao neosnovana.
7. Apelanti su 2. decembra 2017. godine Ustavnom sudu podnijeli apelaciju protiv Presuda Apelacijskog suda br. 96 0 P 040497 17 Rev od 18. septembra 2017. godine i 96 0 P 040497 17 Gž od 22. februara 2017. godine, koja je zavedena pod brojem AP-5096/17. Ustavni sud je na sjednici Velikog vijeća održanoj 15. oktobra 2019. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju apelanata podnesenu protiv navedenih presuda Apelacionog suda (odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
Predmetni postupak
8. Osnovni sud je, u ponovljenom postupku, Presudom broj 96 0 P 04049717 P 2 od 6. februara 2019. godine obavezao apelante da tužiocu na ime naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora solidarno isplate iznos od 206.668,34 KM za period od 16. decembra 2009. do 22. maja 2018. godine sa zakonskom zateznom kamatom na način detaljno naveden u izreci. Istom presudom obavezani su apelanti da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo dokaze koji su tokom postupka provedeni, pobrojao je svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te je detaljno elaborirao nalaz i mišljenje vještaka građevinske i ekonomske struke i naveo sadržaj iskaza vještaka. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 15. maja 2002. godine zaključen između tužioca i drugoapelanta (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) raskinut Presudom Apelacionog suda broj 097-0-GŽP-07-000035 od 21. maja 2010. godine. Nakon raskida ugovora o zakupu apelanti nisu predali u posjed nekretnine koje su bile predmet ugovora o zakupu, već su u njihovom posjedu i danas.
10. Navedeno je da je tužilac opredijeljenim tužbenim zahtjevom od apelanata traži zakupninu za period od 16. decembra 2009. godine do 21. maja 2010. godine (kada je ugovor raskinut), u iznosu kako je to određeno zaključenim ugovorom, te da traži da mu apelanti zbog korištenja predmetnog poslovnog prostora i nakon raskida ugovora na ime sticanja bez osnova uplate iznos koji je vještak ekonomske struke obračunao koristeći Pravilnik o postupku redovnog raspolaganja imovinom tužioca i izmjenama pravilnika, kojima je utvrđena cijena zakupa poslovnog prostora na lokaciji na kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor. U skladu sa tim je navedeno da je prema odredbi člana 375. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine. Kako je tužba podnesena 29. decembra 2011. godine, to bi u skladu sa navedenom zakonskom odredbom zastarila sva potraživanja tužioca za zakupninu predmetnog poslovnog prostora koja su dospjela za plaćanje 29. decembra 2008. godine. S obzirom da tužilac potražuje zakupninu za period od 16. decembra 2009. do 21. maja 2010. godine, ukazano je da prigovor zastare koji se odnosi na zakupninu nije osnovan. Nadalje, Osnovni sud je odbio prigovor zastare apelanata koji se odnosi na potraživanje tužioca za isplatu naknade za korištenje poslovnog prostora u periodu od 22. maja 2010. do 22. maja 2018. godine, s obzirom da je tužilac podneskom od 10. jula 2014. godine precizirao tužbeni zahtjev, a za sticanje bez osnova u pogledu roka zastare primjenjuje se opšti petogodišnji rok zastare, te da u konkretnom slučaju nisu zastarila potraživanja prema apelantima za navedeni period.
11. Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, te je tužiocu dosudio na ime neplaćene zakupnine za period od 16. decembra 2009. do 21. maja 2010. godine određeni iznos kako je to vještak izračunala u svom nalazu koristeći cijene koje su bile ugovorene između parničnih stranaka predmetnim ugovorom.
12. Nadalje, da su nakon raskida ugovora apelanti i dalje ostali u posjedu predmetnog poslovnog prostora za čije korištenje nisu plaćali nikakvu naknadu. Osnovni sud je citirao odredbe člana 210. ZOO. Navedeno je da nakon raskida ugovora o zakupu apelanti drže u posjedu predmetni poslovni prostor bez plaćanja bilo kakve naknade njegovom vlasniku i bez bilo kakvog pravnog osnova zasnovanog na pravnom poslu ili zakonu. Neplaćanjem naknade za korištenje poslovnog prostora apelanti su se neosnovano obogatili za vrijednost zakupnine koja bi se za predmetni poslovni prostor plaćala u skladu sa Pravilnikom o postupku redovnog raspolaganja imovinom tužioca, odnosno shodno ugovorima koje je vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju navela, a koji se odnose na istu lokaciju na kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor. Sud je prihvatio zahtjev tužioca da mu se po osnovu sticanja bez osnova od strane apelanata isplati određeni novčani iznos za period od 22. maja 2010. do 22. maja 2018. godine, jer su se za taj iznos apelanti neosnovano obogatili koristeći bez pravnog osnova osam godina predmetni poslovni prostor.
13. Osim toga, ukazano je da na odlučenje u predmetnom postupku nisu od uticaja prigovori apelanata da je za dio poslovnog prostora postojao ugovor o podzakupu sa firmom D.D. ,,Grafam“ Brčko, te da eventualna potraživanja prema njemu može da ima samo firma D.D. ,,Grafam“ Brčko, a ne tužilac. Ukazano je da je privatizacija navedenog preduzeća izvršena tokom 2004. godine, da je prestao da važi ugovor o zakupu zaključen između tužioca i navedenog preduzeća, te da je samim tim i ugovor o podzakupu nakon izvršene privatizacije prestao da važi, te su apelanti u obavezi plaćanja zakupnine vlasniku poslovnog prostora, odnosno tužiocu.
14. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 040497 20 Gž 2 od 23. juna 2020. godine žalba apelanata je djelimično usvojena i Presuda Osnovnog suda broj 96 0 P 040497 17 P 2 od 6. februara 2019. godine preinačena u prvom stavu izreke na način da su obavezani apelanti da tužiocu na ime naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora umjesto iznosa od 206.668,34 KM za period od 16. decembra 2009. do 22. maja 2018. godine isplate iznos od 193.054,66 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci.
15. Navedeno je da prigovori apelanata na podzakupni odnos koji je drugoapelant zasnovao sa D.D. ,,Grafam“ Brčko zaključenjem Ugovora o podzakupu nije od uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude, jer je Osnovni sud za svoj zaključak dao jasne i dovoljne razloge u obrazloženju presude. Osim toga, navedeno je da su apelanti u žalbi ukazali na parnični postupak koji se pred Osnovnim sudom vodio pod brojem 96 0 P 075718 15 P 2, u kojem je tužbu podnio d.d. ,,Grafam“ Brčko protiv drugoapelanta, radi isplate zakupnine po računima za period od 31. decembra 2003. do 28. februara 2006. godine. U skladu sa tim je ukazano da je navedeni parnični postupak okončan rješenjem o povlačenju tužbe od 2. oktobra 2015. godine koje je postalo pravosnažno i predmet je arhiviran 14. decembra 2015. godine. Nadalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno obrazložio prigovor zastare, koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.
16. Dalje je navedeno da se osnovano žalbom ukazuje da prvostepeni sud zakupninu i naknadu za korištenje poslovnog prostora nije mogao tužiocu dosuditi prema površini od 227,68 m2, bez obzira na presudu Osnovnog suda broj 96 0 P 040497 11 P od 4. marta 2016. godine (donesenu u ovom sporu), jer je u prvom stavu izreke prvostepene presude u površini od 227,68 m2 dva puta sadržana površina galerije, da je u nalazu vještaka građevinske struke navedena jedna galerija, te da jedna galerija postoji na licu mjesta. Dakle, u konkretnom slučaju je sporna površina 212,68 m2 koju je vještak građevinske struke i utvrdio, te je tužiocu za tu površinu trebalo dosuditi naknadu koja mu pripada primjenom čl. 210., 567 i 583 ZOO.
17. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 040497 20 Rev 2 od 15. septembra 2020. godine revizija apelanata je odbijena kao neosnovana.
18. U obrazloženju je navedeno da je predmet odlučivanja u toj fazi postupka, zahtjev za isplatu zaostale zakupnine i naknada štete zbog neovlaštenog korištenja poslovnog prostora koje je u vlasništvu tužioca u ukupnoj površini od 212,68 m2.
19. Ukazano je da nije ostvarena povreda postupka na koju apelanti ukazuju navodima da nije logično, a niti na pravu zasnovano da isti sud i isti postupajući sudija po istom tužbenom zahtjevu jednom donese presudu kojom su apelanti obavezani na isplatu iznosa od 33.007,68 KM (za period korištenja poslovnog prostora od 2008 - 2015. godine), a u ponovljenom postupku obavezani su na isplatu iznosa od 206.689,34 KM za nešto duži vremenski period (2009-2018.godine) što bi upućivalo da je povrijeđeno načelo zabrane reformacio in peius, prema kojem se ne može donijeti nova presuda na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona izjavila žalbu. Načelo zabrane reformacio in peius odnosi se na sud koji odlučuje o pravnom lijeku (član 229. Zakona o parničnom postupku), a u konkretnom slučaju to nije prvostepeni sud, pred kojim je tužilac preinačio tužbeni zahtjev u pogledu visine zahtjeva i period za koji se naknada traži. Ukazano je da drugostepeni sud nije preinačio prvostepenu presudu na štetu apelanata, da nije ostvarena povreda postupka, kao ni pogrešna primjena materijalnog prava.
20. Navedeno je da su neosnovani prigovori apelanata da tužiocu ne pripada pravo na isplatu naknade za poslovni prostor površine 87,46 m2 jer je izgrađen sredstvima apelanata, jer je nesporno da ona čini sastavni dio predmetnog poslovnog prostora koji je vlasništvo tužioca, da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je poslovni prostor tužioca u toj površini ,,preuređen“ bez saglasnosti tužioca (vlasnika poslovnog prostora) i utvrđeno da apelanti nemaju pravo na isplatu uloženih sredstava.
21. Osim toga, ukazano je da je u konkretnom slučaju pravilan zaključak redovnih sudova da je prestankom ugovora o zakupu između tužioca kao zakupodavca i pravnog lica D.D. ,,Grafam“ Brčko kao zakupoprimca prestao ugovor o podzakupu i da apelanti nakon toga bespravno koriste poslovni prostor koji je u vlasništvu tužioca. Ukazano je da se na konkretni pravni odnos ne može primjeniti odredba člana 33. stav 1) i člana 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostora jer apelanti nisu u posjedu dijela poslovnog prostora po osnovu ugovornog odnosa zaključenim sa tužiocem da bi se smatrao savjesnim posjednikom po prestanku ugovora o zakupu. Apelanti su bili u posjedu predmetnog poslovnog prostora po osnovu zaključenog ugovora o zakupu do 22. maja 2010. godine, kada je ugovor sudskom presudom raskinut, te tužiocu pripada pravo na isplatu duga do tog datuma u visini ugovorom određene zakupnine, a nakon tog perioda osnovan je zahtjev tužioca na isplatu naknade štete u visini naknade određene Pravilnikom o postupku redovnog raspolaganja imovine tužioca, a za površinu koja je u posjedu apelanata. Navedeno je da nije ostvaren ni revizioni prigovor zastare potraživanja budući da je tužba podnesena 28. decembra 2011. godine, a da je tužilac tokom postupka precizirao tužbeni zahtjev tražeći isplatu dospjelih obaveza za period koji je prethodio preinačenju tužbe.
Apelacioni navodi
22. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da su neosnovano obavezani da tužiocu plate naknadu i za zakup poslovnog prostora koji su apelanti sagradili u okviru zakupljenog prostora ukupne površine 87,46 m2. Apelanti ukazuju da redovni sudovi nisu priznali njihovo ulaganje u izgradnju tog prostora koji nije bio predmet ugovora o zakupu, niti nekog kasnije zaključenog aneksa ugovora o zakupu. Apelanti smatraju da su neosnovano obavezani da tužiocu plate određeni iznos naknade za korištenje poslovnog prostora od 130 m2 koji su držali na osnovu ugovora o podzakupu zaključenog sa Preduzećem ,,Grafam“ d.d. Brčko. Smatraju da obavezu plaćanja zakupnine za taj dio poslovnog prostora treba da plate navedenom preduzeću po osnovu ugovora o zakupu od 24. juna 2003. godine, da navedeni ugovor nije raskinut samom privatizacijom navedenog preduzeća, te da je i dalje na snazi. Apelanti ukazuju da navedeno preduzeće potražuje od drugoapelanta zakupninu za taj dio prostora, te da po istom osnovu, za isti period i za isti prostor ne mogu zakupninu potraživati i tužilac i navedeno preduzeće. Apelanti smatraju da je tužilac, kao savjesni posjednik i vlasnik predmetnog poslovnog prostora bio dužan da obavijesti apelante kao dotadašnje zakupce da je raskinuo ugovor sa Preduzecem ,,Grafam“ d.d. Brčko i da apelantima ponudi zaključenje ugovora o zakupu, a što nije učinio, već je prećutno pustio da apelanti predmetni poslovni prostor koriste iako nisu plaćali zakupninu. Apelanti smatraju da se obračun zakupnine treba izvršiti prema zaključenom ugovoru o zakupu, a ne prema Pravilniku o postupku redovnog raspolaganja imovine tužioca i ugovora o zakupu sa drugim licima, što je kao posljedicu imalo da se u ponovljenom postupku za apelante donese nepovoljnija presuda. Apelanti smatraju da se neosnovano ne prihvata prigovor zastare, da je iznos potraživanja preko 40.850,32 KM zastario jer je tužilac podneskom od 16. maja 2018. godine preinačio tužbeni zahtjev u ponovljenom postupku na iznos od 215.583,29 KM, te se u konkretnom slučaju radi o novom tužbenom zahtjevu.
23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 - OUS i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 210. st. (1) i (2) (1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Potraživanje zakupnine Član 375.
Potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastareva za tri godine.
ZAKUP
Pojam Član 567. stav 1.
(1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.
(2) Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno ili uobičajeno.
Plaćanje zakupnine Član 583.
(1) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mestu gdje je stvar predata zakupcu.
(2) Ako nije drukčije ugovoreno ili u mestu predaje stvari uobičajeno, zakupnina se plaća polugodišnje kad je stvar data u zakup za jednu ili više godina, a ako je data za kraće vreme, po isteku tog vremena.
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
25. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
26. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju prigovore koje su isticali u žalbi i reviziji, a na koje je detaljno odgovorio Apelacioni sud u obrazloženjima osporenih odluka, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić