Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3247/20 (S. V., D. G., P. D. i N. S.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3247/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3247/20, rješavajući apelaciju Slavice Vesić rođ. Bajić i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavice Vesić rođ.

Bajić, Dese Gazić rođ. Bajić, Perse Debeljak rođ. Bajić i Nade Stojanović rođ. Bajić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 040093 19 Gž od 6.

septembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavica Vesić rođ. Bajić, Desa Gazić rođ. Bajić, Persa Debeljak rođ. Bajić i Nada Stojanović rođ. Bajić (u daljnjem tekstu: apelantkinje), iz Banjaluke i SAD, koje zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banjaluke, podnijele su 31. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 040093 20 Rev od 3. juna 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 040093 19 Gž od 6. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 040093 17 P 2 od 22. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelantkinje su prije podnošenja ove apelacije, 4. januara 2020. godine, podnijele apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 040093 19 Gž od 6. septembra 2019. godine, a povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP 42/20 od 1. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je ovu apelaciju odbacio kao preuranjenu jer su apelantkinje protiv navedene presude Okružnog suda izjavile reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 040093 20 Rev od 3. juna 2020. godine revizija apelantkinja odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih S. R. i M. Š. (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene), zatraženo je 18. i 20. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i prvotužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 20. do 28. decembra 2021. godine. Drugotužena nije dostavila traženi odgovor.

5. Apelantkinjama su 30. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i prvotužene na eventualno izjašnjenje.

6. Apelantkinje u ostavljenom roku od osam dana nisu dostavile izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Odlučujući o tužbi apelantkinja (od 24. oktobra 2008. godine) protiv tuženih radi utvrđenja, v. s. 6.000,00 KM, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 040093 17 P 2 od 22. novembra 2018. godine. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile da sud utvrdi da je ugovorom o poklonu koji je zaključen 1. aprila 2005. godine između pokojnog R. B. (oca parničnih stranaka) kao poklonodavca i prvotužene kao poklonoprimca, kojim je pokojni R. B. poklonio prvotuženoj nepokretnosti precizirane u presudi (u daljnjem tekstu predmetne nepokretnosti), povrijeđen njihov nužni nasljedni dio, slijedom čega su tražile da se smanji raspolaganje pokojnog R. B. učinjenim poklonom i utvrdi da apelantkinje imaju pravo susvojine i suposjeda (sa 1/12 dijela) na predmetnim nepokretnostima, što su tužene dužne priznati i trpjeti uknjižbu suvlasničkog i suposjedničkog prava apelantkinja u odgovarajućim evidencijama. Istom presudom odbijen je i zahtjev apelantkinja za naknadu troškova parničnog postupka, dok su apelantkinje obavezane da prvotuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 6.733,75 KM.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je rješenjem od 13. novembra 2013. godine prekinuo postupak zbog rješavanja prethodnog pitanja (u ostavinskom predmetu broj 71 0 O 016894 0 8 O) od kojeg zavisi tok postupka u predmetnoj parnici. Nakon što je pravosnažno okončan ostavinski postupak, a na prijedlog apelantkinja za nastavak postupka, Osnovni sud je rješenjem od 6. septembra 2018. godine odredio da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari nastavlja saglasno odredbi člana 381 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, nakon ocjene izvedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 3 i 4 obrazloženja), koje je cijenio u smislu člana 8 ZPP, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude utvrdivši da je u cijelosti neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je ugovorom o poklonu otac parničnih stranaka za života raspolagao dijelom svoje imovine tako što je prvotuženoj poklonio predmetne nepokretnosti, kao i da je podnio tužbu protiv prvotužene radi poništenja ugovora o poklonu, koju tužbu je kasnije povukao. Takođe, utvrđeno je da se prvotužena uknjižila na predmetnim nepokretnostima, kao i da je iza oca parničnih stranaka (pokojnog R. B.) proveden ostavinski postupak u kojem su pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju (na preostaloj imovini) kao zakonske nasljednice proglašene parnične stranke (kćerke ostavioca), uz konstataciju da su u ostavinsku masu ušle i predmetne nepokretnosti ostavioca koje je poklonio prvotuženoj.

10. Osnovni sud je u obrazloženju ponovio sadržaj tužbenog zahtjeva apelantkinja (da je ugovorom o poklonu povrijeđen njihov nužni nasljedni dio od 1/12 na predmetnoj nepokretnosti, odnosno da traže da se smanji raspolaganje ostavioca na predmetnim nepokretnostima), te je ukazao na odredbe čl. 7, 123 i 126 ZPP. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je prednik parničnih stranaka za života raspolagao samo dijelom svoje zaostavštine (ugovor o poklonu sa prvotuženom) i da je povreda nužnog nasljednog dijela faktičko pitanje, a ne pretpostavka. Naime, prilikom razmatranja da li je došlo do povrede nužnog nasljednog dijela treba, shodno odredbi člana 31 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN), utvrditi vrijednost zaostavštine i izvršiti izračunavanje ukupnog nužnog nasljednog dijela stranaka i raspoloživog dijela, tj. onog dijela zaostavštine koji po zakonu preostane. Osnovni sud je istakao da je utvrđivanje vrijednosti zaostavštine od odlučnog značaja za odluku o sporu, kao i da apelantkinje nisu izvodile dokaze (npr. građevinsko i poljoprivredno vještačenje) kojim bi se utvrdila vrijednost ostavinske mase i poklonjenih nepokretnosti, odnosno vrijednost nužnog i raspoloživog dijela. Takođe, apelantkinje nisu izvodile ni druge dokaze radi dokazivanja činjenica relevantnih za tužbeni zahtjev, u smislu odredbi čl. 29, 31 i 32 ZN, pa proizlazi da apelantkinje ničim nisu dokazale činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev. Osnovni sud je, u skladu sa odredbama čl. 7, 123 i 126 ZPP zauzeo stav da apelantkinje nisu dokazale da je njihov nužni nasljedni dio povrijeđen navedenim raspolaganjem svojom imovinom za života koje je prednik stranaka učinio Ugovorom o poklonu koji je zaključio sa prvotuženom. Zaključak o postojanju navedenih činjenica Osnovni sud je izveo primjenom pravila o teretu dokazivanja, koji je u konkretnom slučaju bio na apelantkinjama, te je na osnovu navedenih odredbi ZPP u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja. Vezano za navode parničnih stranaka koji se odnose na ulaganja i troškove povodom predmetnih nepokretnosti, Osnovni sud je naveo da su oni bez uticaja na odlučivanje u konkretnom predmetu, te da eventualni obligacioni zahtjevi prema nasljednicima za srazmjerno učešće u navedenim troškovima nisu predmet konkretnog spora, već se mogu ostvariti u posebnoj parnici. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio u skladu sa odredbama čl. 386, 387 i 396 ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 040093 19 Gž od 6. septembra 2019. godine djelimično je uvažena žalba apelantkinja i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka tako što su obavezane apelantkinje da prvotuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.873,75 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 6.733,75 KM. Istom presudom odbijena je kao neosnovana žalba apelantkinja u ostalom dijelu tako što je potvrđena prvostepena presuda u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, te je odbijen i zahtjev apelantkinja za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na sadržaj žalbenih navoda apelantkinja, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda. Dalje, sud je naveo da su apelantkinje tužbenim zahtjevom tražile redukciju ugovora o poklonu zbog povrede njihovog nužnog nasljednog dijela na zaostavštini njihovog pokojnog oca, te je ukazao da je svrha instituta nužnog nasljednog dijela da spriječi da ostavilac zavještanjem ili besteretnim raspolaganjem (za života) ugrozi materijalni položaj njemu najbližih lica – nužnih nasljednika. U konkretnom slučaju je nesporno da su apelantkinje i tužene kao djeca ostavioca (pokojnog R. B.) nužni nasljednici. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 31 ZN s obzirom na to da ostavilac (otac parničnih stranaka) za života nije rasporedio cijelu zaostavštinu. Naime, navedenom odredbom je propisano da se utvrđuje obračunska vrijednost zaostavštine, tj. ona vrijednost koja služi kao osnovica za izračunavanje vrijednosti nužnog dijela svakog pojedinog nasljednika, pa samim tim i za utvrđivanje ukupnog nužnog raspoloživog dijela. Dakle, suprotno žalbenim navodima, ne može se odmah pristupiti izračunavanju i utvrđenju da li je i za koliko nekom nužnom nasljedniku povrijeđen nužni dio. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su neosnovani svi žalbeni navodi kojima se ukazuje da nije bilo potrebno procjenjivati imovinu ostavioca i darovane (predmetne) nepokretnosti, odnosno da nije bilo potrebno postupiti u skladu s odredbom člana 31 ZN. Takođe, suprotno žalbenim navodima, u konkretnom slučaju se ne primjenjuje odredba člana 49 ZN iz razloga što apelantkinje ne traže uračunavanje poklona u nasljedni dio, već traže da se izvrši redukcija navedenog ugovora o poklonu zbog povrede njihovog nužnog nasljednog dijela na zaostavštini. Okružni sud je naveo da su bez uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da predmetne nepokretnosti (iz ugovora o poklonu) ulaze u ostavinsku masu pokojnog R. B. Ovo iz razloga što prvostepeni sud svoju odluku nije zasnivao na tom zaključku, već na pravilu o teretu dokazivanja (čl. 7, 123 i 126 ZPP) na osnovu kojeg je zaključio da apelantkinje nisu dokazale navode tužbe. Pored navedenog, Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je donio rješenje o nastavku glavne rasprave nakon okončanja ostavinskog postupka. Ovo iz razloga što su parnične stranke bez primjedbi potpisale zapisnik sa ročišta održanog 6. septembra 2018. godine na kojem je prvostepeni sud, shodno odredbi člana 381 stav 2 ZPP, rješenjem odredio da se nastavlja predmetni postupak.

13. S druge strane, Okružni sud je naveo da apelantkinje osnovano žalbom osporavaju troškove parničnog postupka, pri čemu su ukazale da je veći broj rasprava odlagan po zahtjevu prvotužene. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz obrazloženja odluke o troškovima postupka proizlazi da su prvotuženoj, između ostalog, dosuđeni troškovi za zastupanje i na preciziranim ročištima koja su odgođena uz saglasnost stranaka. Dakle, s obzirom na to da su precizirana ročišta odgođena uz saglasnost stranaka, prvotuženoj ne pripadaju troškovi za zastupanje na tim ročištima, kao ni naknada za odsustvo iz kancelarije u trajanju od dva sata za zastupanje na glavnoj raspravi jer iz spisa proizlazi da je navedeno ročište trajalo jedan sat. Nakon što je odbio troškove (od troškova koje je utvrdio prvostepeni sud) koji ne pripadaju prvotuženoj, Okružni sud je zaključio da ukupni troškovi koje je imala prvotužena iznose 5.873,75 KM, te je u skladu sa odredbama čl. 226 i 235 stav 3 ZPP odlučio kao u izreci presude.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 040093 20 Rev od 3. juna 2020. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija apelantkinja izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 040093 19 Gž od 6. septembra 2019. godine sa obrazloženjem da revizija ne ispunjava cenzus iz člana 237 stav 2 ZPP. Takođe, Vrhovni sud je prema kriterijumu uslova propisanih stavom ocijenio da odlučivanje povodom revizije apelantkinja ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3 istog člana. Pored toga, u predmetu na koji su se apelantkinje pozvale u reviziji radi se o drugačijem činjeničnom i pravnom pitanju, zbog čega navedena odluka nije dokaz da je osporena drugostepena odluka zasnovana na stavu koji nije podudaran sa pravnim stavom koji je izražen u toj odluci. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelantkinje smatraju da su osporenim odlukama prekršena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje su opširno navele hronologiju predmetnog postupka koji su pokrenuli nakon saznanja za postojanje ugovora o poklonu, te su istakle da su osporene odluke donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je rezultiralo povredom njihovog prava na nužni nasljedni dio. Dalje, apelantkinje smatraju da je sud bio u obavezi da u skladu sa odredbom člana 30 ZN izvrši obračun nužnog nasljednog dijela u konkretnom slučaju. Takođe, smatraju pogrešnim zaključak Okružnog suda da navod prvostepenog suda „da je i poklonjena imovina ušla u ostavinsku masu“ nije od uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke, kao i zaključak Okružnog suda u pogledu procesnih povreda na koje su ukazali u žalbi. Apelantkinje su navele i da je njihova revizija odbačena kao nedozvoljena (zbog vrijednosti osporene odluke, odnosno zato što odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima) iako su u reviziji ukazali na praksu Vrhovnog suda u sličnom predmetu. Pored navedenog, apelantkinje smatraju da su redovni sudovi proizvoljno tumačili zakonske odredbe na njihovu štetu, odnosno da su pored odredbe člana 30 ZN sudovi bili dužni da na predmetni slučaj primijene odredbe čl. 109–114 ZN. Na kraju, apelantkinje navode da su za ugovor o poklonu saznale tek nakon smrti oca, nakon čega su pokrenuli parnični postupak koji je trajao praktično 10 godina, te da su redovni sudovi odlučili na njihovu štetu, te su predložile da se usvoji apelacija, te ukinu osporene odluke zbog pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da je jasno obrazložio iz kojih razloga je žalba apelantkinja djelimično uvažena, kao i da je obrazloženje odluke u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana. Okružni sud je istakao da svojom odlukom nije povrijedio prava apelantkinja navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.

17. Osnovni sud je u odgovoru kratko naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da nisu povrijeđena prava apelantkinja navedena u apelaciji i da su apelacioni navodi neosnovani.

18. Prvotužena je navela da apelantkinje u konkretnom postupku nisu dokazale da je povrijeđen njihov nasljedni dio, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od sudova, kako to tvrde apelantkinje. Istakla je da su sudovi pravilno tumačili i primijenili materijalne i procesne propise prilikom donošenja svojih odluka.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. stav 1.

Nužni nasljednici su: djeca umrlog, njegovi usvojenici (član 20.) i njegov bračni drug.

Član 29.

Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine koji ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni dio.

Nužni dio nasljednika iz člana 28. stav 1. iznosi jednu polovinu, a nužni dio ostalih nasljednika jednu trećinu od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.

Ostatkom zaostavštine može zavještalac raspolagati po svojoj volji i taj dio zaostavštine naziva se raspoloživi dio.

Član 30.

Nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji sačinjavaju zaostavštinu, ali ostavilac može odrediti da nužni nasljednik primi svoj dio i u određenim stvarima, pravima ili u novcu.

Član 31.

Vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje se na sljedeći način:

-prvo se popisuje i procjenjuju sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao testamentom, kao i sva njegova potraživanja, pa i ona koja ima prema nekom nasljedniku, osim potraživanja koja su očigledno nenaplativa;

-od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavilac imao u trenutku smrti odbijaju se troškovi sahrane ostavioca, iznos troškova popisa i procjene zaostavštine i iznos dugova ostavioca;

-dobijenom ostatku dodaje se vrijednost svih poklona koje je ostavilac učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku, pa i poklona učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljeđa, kao i onih poklona za koje je ostavilac naredio da se ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio, kao i poklona za koje je ostavilac u posljednjoj godini svog života učinio drugim licima koja nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih poklona.

Pri utvrđivanju vrijednosti zaostavštine ne uzima se u obzir vrijednost poklona učinjenih društveno-političkoj zajednici, organizaciji udruženog rada ili drugoj samoupravnoj organizaciji, društveno-političkoj organizaciji ili udruženju građana, ni poklona učinjenih za postizanje opštekorisnih svrha, kao ni poklona koji se na osnovu samog zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.

Član 32.

Kao poklon u smislu ovog zakona smatra se i odricanje od prava, oproštaj duga, ono što je ostavilac za vrijeme svog života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela, ili radi osnivanja ili proširenja domaćinstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje ostavioca bez naknade.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 040093 20 Rev od 3. juna 2020. godine kojim je revizija apelantkinja odbačena kao nedozvoljena. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji su apelantkinje koristile. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 040093 19 Gž od 6. septembra 2019. godine, protiv koje su apelantkinje podnijele apelaciju broj AP 42/20 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelantkinje su primile 13. novembra 2019. godine, a apelacija broj AP 42/20 je podnesena 4. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantkinje smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi apelantkinja protiv tuženih radi utvrđenja (zbog povrede nužnog nasljednog dijela apelantkinja, smanjenja raspolaganja učinjenim poklonom i utvrđenja prava susvojine i suposjeda), iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

29. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Takođe, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Okružnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku djelimično preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je odbijena kao neosnovana žalba apelantkinja i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja kojim su tražile redukciju ugovora o poklonu zbog povrede njihovog nužnog nasljednog dijela na zaostavštini iza njihovog pokojnog oca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio žalbene navode apelantkinja, koje ponavljaju i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud dali jasne i argumentovane razloge zašto je neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe ZN i ZPP. Takođe, Okružni sud je jasno i argumentovano obrazložio zašto je odbio kao neosnovanu žalbu apelantkinja (u odnosu na odluku o glavnoj stvari), pri čemu je afirmisao stav prvostepenog suda da apelantkinje u konkretnom slučaju nisu dokazale da je ugovorom o poklonu predmetnih nepokretnosti povrijeđen njihov nužni nasljedni dio. Pri tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno da je tužbeni zahtjev apelantkinja odbio uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 29, 31 i 32 ZN i odredbe čl. 7, 123 i 126 ZPP uz zaključak da u konkretnom slučaju nisu dokazani navodi tužbe. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje presude zasnovali na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZN i ZPP, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelantkinje smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantkinja o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelantkinje istakle u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

34. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni procesnog i materijalnog prava od Okružnog suda i Osnovnog suda, koji su dali detaljne razloge zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinja, uz pozivanje na relevantne odredbe ZN i ZPP, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelantkinje zasnovale na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3247/20 (S. V., D. G., P. D. i N. S.) | Sudska praksa | Aktio