Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4030/20 (JP Zavod za urbanizam Grada Mostara, u stečaju)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4030/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4030/20, rješavajući apelaciju JP „Zavod za urbanizam Grada Mostara, u stečaju“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Zavod za urbanizam Grada Mostara, u stečaju“ podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 179920 20 20 Pž od 15. jula 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP „Zavod za urbanizam Grada Mostara, u stečaju“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU „Jurišić & Ćulanić“ iz Mostara, podnijelo je 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 179920 20 Pž od 15. jula 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ip 179920 16 Ps od 23. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i treće osobe u predmetnom postupku označene kao izvršenik, Hercegovačke pivovare d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: treća osoba), zatraženo je 31. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i treća osoba su odgovor na apelaciju dostavili 12. januara i 13. januara 2022. godine.

4. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom punomoćniku 2. februara 2022. godine.

5. Apelantov pravni zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 26. juna 2016. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv treće osobe kao izvršenika na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja Općinskog suda broj Ip 846/00 od 22. juna 2000. godine, kojim je određeno osiguranje potraživanja JP „Direkcija za obnovu i izgradnju Grada Mostara“ (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) na nekretnini založnog dužnika „Hepok“ d.d. Mostar, na temelju ugovora o kratkoročnoj pozajmici i ugovora o zalogu nekretnina, sa prijedlogom da se izvršenje provede protiv treće osobe kao izvršenika, i to zapljenom i prijenosom novčanih sredstava koja se vode na njegovim transakcijskim računima kod poslovnih banaka kao u izreci rješenja na račun apelanta koji se vodi kod Privredne banke d.d. Sarajevo u iznosu od 60.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

8. Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 58 0 Ip 179920 16 Ip od 7. jula 2016. godine usvojio apelantovo predloženo izvršenje.

9. Protiv navedenog rješenja o izvršenju treća osoba kao izvršenik je 21. jula 2016. godine izjavila prigovor iz svih razloga propisanih odredbom čl. 30., čl. 47., čl. 51., čl. 73., čl. 74., čl. 93. i čl. 94. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U prigovoru je navedeno da nije osoba koja je označena kao izvršenik u izvršnoj ispravi, rješenju Općinskog suda od 22. juna 2000. godine na koje se apelant poziva, odnosno nije označen kao dužnik ili pravni sljednik dužnika („Hepok“ d.o.o. Mostar), u navedenoj izvršnoj ispravi. U vezi s tim također je naveo da je na nekretninama označenim kao k.č. 437/239, zgrada površine 3180 m² i k.č. 437/8 pašnjak površine 933 m² upisanim u zemljišne knjige k.o. SP Gnojnica (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) pravo vlasništva stekao na temelju ugovora o kupoprodaji zaključenim 10. novembra 2006. godine između prodavca „Pinkom“ d.o.o. Mostar i „Hepro“ d.o.o. Također je ukazao da je prodavac pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao na temelju Rješenja o dosudi Općinskog suda broj Ip 481/01 od 7. januara 2004. godine, na kojim nekretninama se rješenjem navedenog suda od 9. januara 2009. godine upisao kao njihov vlasnik jer na njima nije bilo upisano založno pravo u korist apelanta, odnosno njegovog pravnog prednika.

10. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 IP 179920 16 Ps od 23. decembra 2019. godine (stav 1. izreke rješenja) usvojen je prigovor treće osobe kao izvršenika, pa je izvršenje zapljenom i prijenosom novčanih sredstava koja se vode na transakcijskim računima kod poslovnih banaka kao u izreci rješenja na apelantov račun koji se vodi kod Privredne banke d.d. Sarajevo, u iznosu od 60.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, proglašeno nedopuštenim i rješenje o izvršenju Općinskog suda od 7. jula 2016. godine je stavljeno van snage, te su ukinute sve provedene radnje. Stavom 2. izreke rješenja utvrđeno je da je apelant dužan nadoknaditi trećoj osobi (Hercegovačkoj pivovari d.o.o. Mostar) troškove izvršnog postupka u iznosu od 842,00 KM.

11. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je osnovan prigovor treće osobe koju je apelant označio kao izvršenika, pa je u vezi s tim ukazao na sadržaj odredbe čl. 51. st. 1. i čl.

52. ZIP-a, kojim odredbama je, između ostalog, regulirano da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava te treće osobe zahvaćena izvršenjem, kao i da će sud o prigovoru treće osobe odlučiti u izvršnom postupku kada okolnosti slučaja to dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravomoćnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da je nedvojbeno da rješenje Općinskog suda od 22. juna 2000. godine predstavlja izvršnu ispravu u smislu odredbe člana 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a. Navedenom izvršnom ispravom je radi osiguranja apelantovog potraživanja u iznosu od 60.000,00 KM zasnovano založno pravo na predmetnim nekretninama, pa je, prema ocjeni Općinskog suda, navedena nekretnina mogla biti predmet izvršenja, a ne novčana sredstva koja se vode na transakcijskim računima treće osobe, koja u izvršnoj ispravi nije navedena kao izvršenik, niti je apelant na temelju odredbe čl. 30. st. 2. ZIP-a javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokazao da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili da je taj dug prema zakonu obavezna izmiriti (izuzev izvršenja na navedenoj nekretnini budući da hipoteka prati nekretninu neovisno o promjeni vlasnika). S obzirom na navedeno, „a kako je treća osoba dokazala da ima takvo pravo koje sprečava izvršenje – izvršenje određeno na predmetu koji u ovom postupku temeljem izvršne isprave ne može biti predmet izvršenja u odnosu na nju“, Općinski sud je primjenom odredbe čl. 52. ZIP-a usvojio prigovor treće osobe pa je izvršenje zapljenom i prijenosom novčanih sredstva sa računa treće osobe proglasio nedopuštenim i rješenje o izvršenju od 7. jula 2016. godine stavio van snage te su ukinute sve provedene radnje. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je utemeljio na odredbi člana 386. st. l., člana 387. st. 1. i st. 2. i člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 179920 20 Pž od 15. jula 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno rješenje prvostepenog suda.

13. Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv rješenja prvostepenog suda jer smatra da se postupak nije mogao nikako obustaviti jer je prvostepeni sud prethodno morao postupiti po odredbama člana 8. ZIP-a. U vezi s tim, navodi da je prije poziva suda i odlučivanja o prigovoru treće osobe kao izvršenika dostavio podnesak kojim je uredio prijedlog za izvršenje u pogledu predmeta i sredstava izvršenja. Ispitujući pobijano rješenje u granicama apelantovih žalbenih navoda, kao i razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbi člana 221. ZPP-a, a koji se na osnovu člana 21. stav 1. ZIP-a shodno primjenjuje i u izvršnom postupku, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja. U vezi s tim je ukazao da je izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari određeno na osnovu izvršne isprave – rješenja Općinskog suda od 22. juna 2000. godine o zasnivanju založnog prava na nekretnini zajmoprimca i založnog dužnika („Hepok“ d.d. Mostar), kojim je osigurano potraživanje apelantovog pravnog prednika po osnovu pozajmice u iznosu od 60.000,00 KM, na osnovu ugovora o pozajmici. Založno pravo na predmetnim nekretninama je upisano u zemljišnu knjigu na osnovu pravomoćnog rješenja i zaključka Općinskog suda od 22. juna 2000. godine. Apelant je prijedlog za izvršenje protiv treće osobe kao izvršenika podnio 24. juna 2016. godine, a da pri tome nije u prilogu dostavio javnu ili na zakonu ovjerenu privatnu ispravu prema kojoj je potraživanje prema dužniku iz izvršne isprave preneseno na navedenog izvršenika iz rješenja o izvršenju, u skladu sa odredbom člana 30. stav 2. ZIP-a. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da izvršenje nije predloženo na nekretnini koja je predmet zaloge, a koja je u međuvremenu prešla u vlasništvo treće osobe kao izvršenika, nego na novčanim sredstvima treće osobe. Dalje je navedeno da je apelant nakon što je zaprimio prigovora treće osobe „29. 08. 2016. godine dostavio novi prijedlog za izvršenje, kojim je kao izvršenika označio dužnika iz izvršne isprave [od 22. juna 2000. godine], a kao izvršenika – treću osobu označio je prvobitnog izvršenika Hercegovačku pivovaru d.o.o. Mostar, u čijem je vlasništvu založena nekretnina. Ovaj put izvršenje je predloženo na novčanim sredstvima dužnika iz izvršne isprave „Hepok“ d.d. Mostar, koja se vode na njegovim računima kod banaka, te ako se tako predloženo izvršenje ne bude moglo provesti, predložio je da se izvršenje provede na založenoj nekretnini sadašnjeg vlasnika Hercegovačke pivovare d.d. Mostar.“ Ukazano je da je sam apelant u podnesku od 29. augusta 2016. godine „naveo da dostavlja uređen prijedlog za izvršenje umjesto ranije dostavljenog, na koji je označeni izvršenik izjavio prigovor.“ U vezi s tim je istaknuto: „Dakle nije u pitanju promjena predmeta i sredstva izvršenja predviđena odredbom člana 8. ZIP-a, jer to [apelant] nije ni predlagao, nego je dostavio drugi prijedlog za izvršenje izmijenjen u odnosu na prvobitni u pogledu označavanja izvršenika i predmeta izvršenja“. U vezi s tim, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant „podnio formalno uredan prijedlog za izvršenje, no za njega nije imao ni izvršnu ni vjerodostojnu ispravu na osnovu kojih bi se konkretno predloženo izvršenje moglo odrediti“. U predmetnom slučaju sud je odredio predloženo izvršenje i rješenje o izvršenju dostavio trećoj osobi kao izvršeniku, protiv kojeg je on izjavio prigovor „pa je sud o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, kao o materijalnopravnom prigovoru, morao odlučiti.“ Nadalje je navedeno da iz dokaza koje je uz prijedlog dostavio apelant „proizlazi da nema pasivne legitimacije na strani označenog izvršenika Hercegovačke pivovare d.d. Mostar za predloženo i određeno izvršenje na njegovim novčanim sredstvima.“ U vezi s tim je ukazao da stranke iz prijedloga za izvršenje, odnosno iz rješenja o izvršenju nisu bile ni u kakvom poslovnom odnosu, niti je apelant imao bilo kakvo potraživanje prema trećoj osobi kao označenom izvršeniku. S obzirom na navedeno, istaknuto je da na „osnovu predmetne izvršne isprave i ugovora o pozajmici izvršenik može biti samo „Hepok“ d.d. Mostar, a u slučaju izvršenja na nekretnini na kojoj je zasnovano založno pravo, izvršenje će se provesti bez obzira što je ona u međuvremenu prešla u vlasništvo društva Hercegovačka pivovara d.d. Mostar, jer zaloga prati nekretninu sve dok zaloga postoji.“ Iz navedenog razloga Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje prvostepenog suda jer smatra da apelant nema nikakav pravni osnov da traži izvršenje na novčanim sredstvima treće osobe (Hercegovačka pivovara d.o.o. Mostar). Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je na osnovu odredbe člana 235. tačka 2. ZPP-a odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelant dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, člana 30. stav 2. ZIP-a. Smatra da je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je apelant u odnosu na treću osobu mogao tražiti izvršenje na založenim nekretninama jer je takav prijedlog podnio 29. augusta 2016. godine. U vezi s tim je ukazao da na predmetnoj nekretnini i dalje postoji upisano pravo zaloga u korist apelantovog prednika, da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda izvršena ispravka pogrešnog upisa i uspostavljanje ranijeg upisa. Imajući u vidu navedeno, smatra da je Kantonalni sud odlučujući o apelantovoj žalbi propustio da cijeni zakonitost odluke prvostepenog suda.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud smatra da osporenim rješenjem nije bilo proizvoljne primjene pravila izvršnog postupka, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, a ni pravo na imovinu, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporenim rješenjem dao potpune i jasne razloge za donošenje rješenja, pri kojima u cijelosti ostaje.

17. Treća osoba navode apelanta smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije jer smatra da je u suprotnosti s pozitivnim odredbama ZIP-a. Stoga ističe da je prema odredbi čl. 30. ZIP-a izvršni sud po pravilima formalnog legaliteta mogao da prihvati singularnu sukcesiju samo u slučaju kada se ona dokaže javnom ili na zakonu ovjerenom ispravom (tj. presudom odlučenom o punovažnom ugovoru o cesiji, kao i ugovorom ili izjavom o prijenosu ili prelasku pretraživanja sa dužnika na treću osobu uz pripadajuće potpise i zakonsku ovjeru).

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US i 35/12), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 30. stav (2) Prijelaz potraživanja ili obaveze (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

Član 51.

Pretpostavke za prigovor (1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.

(2) Prigovor se može podnijeti do okončanja izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava provedbu izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

(3) Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.

Član 52 Odluke suda po prigovoru trećeg lica (1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 179920 20 Pž od 15. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju vodio izvršni postupak po prijedlogu za izvršenje apelanta radi naplate potraživanja na temelju ugovora o kratkoročnoj pozajmici i ugovora o zalogu nekretnina. Dalje, Ustavni sud konstatira da je apelant javno preduzeće pod kontrolom Gradskog vijeća Grada Mostar te da stoga u smislu prakse Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) ne uživa garancije prava na pravično suđenje u smislu relevantnih odredbi Evropske konvencije, već isključivo pravo na pravično suđenje u smislu relevantnih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da se predmetni parnični postupak vodio radi naplate potraživanja i radi ispunjenja ugovorenih obaveza, dakle predmet je građanskopravne prirode, proizlazi da apelant kao javno preduzeće, o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku, uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem je apelant imao poziciju tražioca izvršenja, dakle o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na ovaj postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom izvršnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava.

29. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno smatra da se odredba člana 30. stav 2. ZIP-a nije mogla primijeniti na konkretan slučaj.

30. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, kada su usvojili prigovor treće osobe koju je apelant označio kao izvršenika, primjenom odredbe čl. 51. i 52. ZIP-a i izvršenje zapljenom i prijenosom novčanih sredstva sa računa treće osobe proglasio nedopuštenim i rješenje o izvršenju od 7. jula 2016. godine stavio van snage te su ukinute sve provedene radnje. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi eksplicitno obrazložili da apelant u smislu odredbe člana 32. stav 2. ZIP-a nije dokazao da je treća osoba preuzela dug založnog dužnika iz izvršne isprave rješenja Općinskog suda od 22. juna 2000. godine (o zasnivanju založnog prava na nekretnini založnog dužnika „Hepok“), pa Ustavni sud u datim okolnostima ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, cijenili sadržaj njegovog podneska – prijedloga od 29. augusta 2016. godine, te dali jasno i argumentirano obrazloženje zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Kantonalni sud je eksplicitno obrazložio da nije u pitanju promjena predmeta i sredstva izvršenja predviđena odredbom člana 8. ZIP-a, jer to apelant nije ni predlagao, nego je dostavio drugi prijedlog za izvršenje izmijenjen u odnosu na prvobitni u pogledu označavanja izvršenika i predmeta izvršenja te da je u datim okolnostima sud morao odlučiti o materijalnopravnom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla treća osoba. Pri tome je eksplicitno obrazloženo da na osnovu izvršne isprave na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak (rješenje o zasnivanju založnog prava) i ugovora o pozajmici izvršenik može biti samo „Hepok“ d.d. Mostar, da je apelant izvršenje predložio na novčanim sredstvima treće osobe (Hercegovačke pivovare), a da će se u slučaju izvršenja na nekretnini na kojoj je zasnovano založno pravo izvršenje provesti bez obzira na to što je ona u međuvremenu prešla u vlasništvo društva Hercegovačka pivovara d.d. Mostar, jer zaloga prati nekretninu sve dok zaloga postoji.

31. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u donošenju osporenih rješenja i primjeni relevantnih propisa odredbe čl. 32. stav 2., čl. 51. i čl. 52. ZIP-a na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.

32. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

33. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, koje navode apelant nije detaljnije obrazlagao, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi u izvršnom postupku primjenom relevantnih odredbi ZIP-a usvojili prigovor treće osobe koju je apelant označio kao izvršenika, te dali jasne i argumentirane razloge zašto je izvršenje zapljenom i prijenosom novčanih sredstava s računa treće osobe proglašeno nedopuštenim.

35. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4030/20 (JP Zavod za urbanizam Grada Mostara… | Sudska praksa | Aktio