Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1206/22 (A. I. i I. B.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1206/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1206/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Arben Isufi i Ibro Bandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1). i stav (3). tačka m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Arben Isufi i Ibro Bandić zbog „nemogućnosti realizacije potraživanja priznatih i evidentiranih u Tabeli stečajnih povjerilaca Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 St 020833 06 od 18. maja 2009.
godine“, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1206/22
1. Arben Isufi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Hajran Zeba advokat iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog „nemogućnosti realizacije potraživanja priznatih i evidentiranih u Tabeli stečajnih povjerilaca Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 St 020833 06 od 18. maja 2009. godine“.
2. AP-1336/22
2. Ibro Bandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Hajran Zeba advokat iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog „nemogućnosti realizacije potraživanja priznatih i evidentiranih u Tabeli stečajnih povjerilaca Općinskog suda broj 09 65 St 020833 06 od 18. maja 2009. godine“.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 09 65 ST 020833 06 ST od 20. decembra 2006. godine otvoren je stečajni postupak nad imovinom „Sarabon“ d.d. tvornica čokolade i kandita Sarajevo, imenovan je stečajni upravnik, utvrđeno vrijeme otvaranja stečajnog postupka i pozvani povjerioci da u roku od 30 dana od dana objavljivanja Oglasa o otvaranju stečajnog postupka u „Službenim novinama Federacije BiH“ prijave svoja potraživanja sudu, podneskom u dva primjerka sa dokazima, u skladu sa odredbama člana 110. Zakona o stečajnom postupku.
4. Apelanti je prijavili svoja potraživanja, shodno rješenju Općinskog suda od 20. decembra 2006. godine, te su u tabeli stečajnih povjerilaca Općinskog suda broj 0965-St-020833-06 od 18. maja 2009. godine, sačinjenoj u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom „Sarabon“ d.d. tvornica čokolade i kandita Sarajevo u stečaju, apelanti kao povjerioci evidentirani pod rednim brojem 292., odnosno 293.
5. Prema stanju apelacionih spisa, predmetni stečajni postupak je u toku.
Spajanje predmeta
6. S obzirom da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1206/22.
Apelacioni navodi
7. Apelanti navode da im je zbog dužine trajanja predmetnog stečajnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj je uz Evropsku konvenciju i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navodi da svoja potraživanja ne mogu realizovati „više od 15 godina“, te od Ustavnog suda traže da obaveže Vladu Kantona Sarajevo (koja je „preuzela odgovornost za ispunjenje stečajnih potraživanja utvrđenih u tabeli stečajnih povjerilaca Općinskog suda“) da im isplati predmetna potraživanja, kao i da im Ustavni sud zbog povrede navedenih prava dodijeli naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 4.500,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Ustavni sud primjećuje da apelanti zapravo smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na efikasan pravni lijek zbog nemogućnosti realizacije predmetnih potraživanja. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti ističu da je Vlada Kantona Sarajevo dužna da iz svojih sredstava isplati apelantima potraživane iznose, s obzirom da je Vlada Kantona Sarajevo „preuzela odgovornost za ispunjenje stečajnih potraživanja utvrđenih u tabeli stečajnih povjerilaca Općinskog suda“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, koji se inter alia odnosio i na nemogućnost realizacije potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih presudom čije se neizvršenje osporava predmetnom apelacijom, zauzeo stanovište: „U predmetnom slučaju Sud zapaža da su aplikanti istaknuli da bi se vlasnici poduzeća o kojima je riječ (odnosno, Federacija Bosne i Hercegovine u slučaju Krivaje, Tuzlanski kantonu slučaju TTU, i Grad Mostar u slučaju Sigurnosti) trebali smatrati odgovornima za dugove poduzeća, uključujući i dugove po presudama u njihovu korist. Oni su tako ustvari pozvali Sud da skine korporativni veo u pogledu ovih poduzeća. U tom smislu, aplikanti između ostalog navode da su vlasti o kojima je riječ zloupotrijebile korporativnu formu i imovinu poduzeća. Sud dalje primjećuje da se prema domaćem zakonu (vidi tačku 61. gore u tekstu) može pokrenuti parnični postupak za podizanje korporativnog vela u takvim okolnostima. Kako je gore već navedeno, postojanje puke sumnje u izglede na uspjeh pravnog lijeka koji nije očito uzaludan nije valjan razlog za propust da se on iskoristi.... Konačno, u pogledu argumenta da bi prigovor vlade trebalo odbiti jer je Ustavni sud proglasio apelacije gđe Muminović, g. Bradarića i g. Iveljića dopuštenima i razmatrao njihove predmete u meritumu, Sud zapaža da su razmatrane i proglašene dopuštenima samo njihove pritužbe o dužini postupka (vidi tačke 19., 27. i 37. gore u tekstu). Ustavni sud se nije bavio pitanjem da li bi dugove po presudama u korist aplikanata trebalo pripisati državi, što znači i naplatiti od države, što je suština ovog slučaja pred Sudom. Tako se ovaj dio predmeta mora odbaciti u skladu sa članom 35. stavovi 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova…“ (vidi Evropski sud, Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 27. novembra 2018. godine, aplikacija broj 14738/16). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu pokrenuli postupak „podizanja korporativnog vela“, odnosno nisu, na osnovu odredbi člana 54. Zakona o parničnom postupku, podnijeli deklaratornu tužbu u parničnom postupku s ciljem utvrđivanja da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 5. Zakona o privrednim društvima (kako bi Vlada Kantona Sarajevo bila odgovorna za izmirenje spornih potraživanja), Ustavni sud zaključuje da apelanti u konkretnom slučaju nisu iscrpili pravne lijekove moguće po zakonu, te su iz tog razloga predmetne apelacije nedopustive (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1587/19 od 28. oktobra 2020. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić