Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3412/20 (Ž. V.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni odnos
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3412/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3412/20, rješavajući apelaciju Željka Vidovića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Željka Vidovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 Rs 026821 19 Rev 2 od 9. juna 2020. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Željku Vidoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Vidovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 Rs 026821 19 Rev 2 od 9. juna 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 14. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 Rs 026821 19 Rev 2 od 9. juna 2020. godine.

2. Takođe, apelant je podnio zahtjev za izuzeće „domaćih sudija“ Ustavnog suda. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je nakon razmatranja apelantovog zahtjeva za izuzeće „domaćih sudija“ Ustavnog suda od rada i odlučivanja o predmetnoj apelaciji, donio odluku da se navedeni zahtjev odbije kao neosnovan, jer nisu ispunjeni uslovi za izuzeće sudija iz člana 90 Pravila Ustavnog suda.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tužene Republike Srpske - Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 13. do 17. decembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 7. marta 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 3. juna 2011. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa i utvrđenja diskriminacije. U postupku koji je uslijedio, Osnovni sud je donio presudu od 29. septembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 23. juna 2015. godine. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta, donio rješenje od 15. decembra 2017. godine kojim je revizija usvojena i ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Okružni sud je donio rješenje od 24. aprila 2018. godine kojom je apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak (sve preciznije navedeno u izrekama navedenih odluka).

8. Osnovni sud je, postupajući u ponovljenom postupku, donio Presudu broj 92 0 Rs 026821 13 Rs 2 od 21. decembra 2018. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi diskriminacija na njegovu štetu učinjena od strane tužene u postupku njegovog razrješenja sa mjesta komandira PS Srebrenica, tj. njegovim prerasporedom na poslove i radne zadatke zamjenika komandira PS Milići, što je učinjeno rješenjem direktora policije tužene o rasporedu policijskog službenika od 8. marta 2011. godine, kao i rasporedom policijskog službenika Adisa Cibralića na njegovo radno mjesto, koji nije ispunjavao uslove za navedeno radno mjesto u pogledu propisanog čina. Zatim, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se naloži tuženoj da spriječi daljnju diskriminaciju koju trpi, te da se obaveže tužena da mu na ime nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude. Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje direktora policije tužene od 8. marta 2011. godine, kao i rješenje Policijskog Odbora tužene od 12. maja 2011. godine kojim je apelant raspoređen na poslove zamjenika komandira PS Milići i da se naloži tuženoj da ga rasporedi na poslove i zadatke komandira PS Srebrenica. Odbijen je u cijelosti kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje direktora policije tužene od 8. marta 2011. godine o rasporedu policijskog službenika kojim je Adis Cibralić raspoređen privremeno na poslove i zadatke komandira PS Srebrenica. Istom presudom obavezana je tužena da tužitelju isplati na ime razlike plata, na ime pogrešno obračunatog minulog rada, neisplaćenih dnevnica i razlike u troškovima prevoza određene novčane iznose za određene periode sve pobliže navedeno u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te da izvrši uplatu doprinosa nadležnom Fondu PIO-a. Odbijen je prošireni tužbeni zahtjev, kojim je apelant tražio da se obaveže tužena da mu za razliku troškova prevoza nadoknadi štetu nastalu korišćenjem sopstvenog putničkog motornog vozila.

9. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je rješenjem tužene od 24. aprila 2002. godine apelant raspoređen na poslove i zadatke komandira CJB Bijeljina PS Srebrenica, da je rješenjem Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) od 17. septembra 2008. godine apelantu određen pritvor, da mu je rješenjem istog suda od 14. novembra 2008. godine, između ostalog, ukinut pritvor i izdata mjera zabrane napuštanja mjesta boravka. Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem CJB Bijeljina od 19. septembra 2008. godine apelant privremeno udaljen iz MUP CJB Bijeljina zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio težu povredu radne dužnosti, protiv kojeg rješenja je apelant izjavio prigovor, koji je rješenjem tužene od 19. novembra 2008. godine odbijen kao neosnovan. Utvrđeno je da je Sud BiH rješenjem od 2. septembra 2009. godine ukinuo sve mjere zabrane apelantu. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem MUP RS CJB Bijeljina od 14. marta 2011. godine stavljeno van snage rješenje od 19. septembra 2008. godine kojim je apelant bio privremeno udaljen iz MUP RS, dok je rješenjem tužene od 8. marta 2011. godine apelant raspoređen na poslove i zadatke zamjenika komandira CJB Bijeljina PS Milići za čije obavljanje je predviđena VSS i čin inspektora. Utvrđeno je da je protiv navedenog rješenja apelant podnio žalbu koja je odbijena rješenjem Policijskog odbora od 12. maja 2011. godine. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem tužene od 8. marta 2011. godine Adis Cibralić imenovan privremeno na poslove i zadatke komandira CJB Bijeljina PS Srebrenica za čije obavljanje je predviđena VSS i čin višeg inspektora. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem od 29. aprila 2011. godine izvršeno rješenje Policijskog odbora od 19. aprila 2011. godine kojim je Marko Davidović privremeno raspoređen na poslove i zadatke zamjenika komandira CJB Bijeljina PS Srebrenica. Osnovni sud je takođe utvrdio da je naknadno rješenjem tužene od 22. juna 2017. godine apelant raspoređen na radno mjesto inspektora opšte policije, sektor policije PU Bijeljina, a da je Adis Cibralić rješenjem tužene od 16. maja 2017. godine raspoređen na mjesto pomoćnika načelnika PU Zvornik.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je, primjenom odredba Zakona o radu, Zakona o PIO, Zakona o platama policijskih službenika, Zakona o unutrašnjem poslovanju, usvojio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike naknada iz radnog odnosa (razlike plate, razlike plate zbog pogrešno obračunatog minulog rada, dnevnica i razlike u troškovima prevoza) sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te za uplatu doprinosa Fondu PIO RS, a sve u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 22 do 24 obrazloženja).

11. Osnovni sud je neosnovanost tužbenih navoda u dijelu kojim je apelant tražio da se ponište rješenja tužene, pobliže opisana u izreci prvostepene presude, kao i apelantov zahtjev da sud obaveže tuženu da ga rasporedi na poslove komandira PS Srebrenica, detaljno pojasnio na str. 18 i 19 obrazloženja presude.

12. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi diskriminacija na njegovu štetu, da se spriječi daljnja diskriminacija i da se tužena obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete, Osnovni sud je imao u vidu odredbe člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), čl. 5, 111, 112. i 118 stav 2 Zakona o radu i čl. 5, 6, 12, 13, 15 Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD) koje je citirao, naglasivši da se citiranim odredbama ne zabranjuje svaka razlika u tretmanu prilikom ostvarenja prava i sloboda priznatih u konvenciji. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka neophodno utvrditi da li je apelant bio tretiran drugačije od ostalih zaposlenih u istim ili relativno sličnim situacijama. U tom smislu, Osnovni sud je naveo da je apelant bio zaposlen u MUP RS CJB Bijeljina, SP Srebrenica, pa je rješenjem od 8. marta 2011. godine raspoređen je na poslove i zadatke zamjenika komandira PS u Milićima. Osnovni sud je naveo da je apelant u svom iskazu naveo da tužena sa njim nije postupala kao sa Markom Davidovićem komandirom PS Bratunac jer je u njegovom slučaju žalbeni odbor riješio suprotno, da je on ispunjavao sve uslove za navedeno radno mjesto, te da je na njegovo radno mjesto imenovan Adis Cibralić. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je tužena izdala apelantu novo rješenje od 22. juna 2017. godine, što apelant nije ni sporio, kojim je raspoređen na radno mjesto inspektora opšte policije sektor policije UP Bijeljina, za čije je obavljanje predviđena VSS status policijskog službenika i čin viši inspektor - samostalni inspektor sa danom 15. juna 2017. godine. Osnovni sud je dalje naveo da je apelant protiv navedenog rješenja imao pravo žalbe policijskom odboru, ali da sudu nije dokazao, a niti je sud iz njegovog iskaza kao parnične stranke, mogao da utvrdi da je navedeno rješenje osporavao, odnosno da je ulagao pravne lijekove. Stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, tužbeni zahtjev apelanta u ovom dijelu je sam po sebi irelevantan jer mu je izdato novo rješenje, posebno imajući u vidu da su rješenja od 8. marta 2011. i 12. maja 2011. godine (kojim je apelant raspoređen na poslove zamjenika komandira PS Milići) donesena u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u tuženoj (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a da su ta rješenja zamijenjena novim rješenjem od 22. juna 2017. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da na osnovu izvedenih dokaza nije mogao utvrditi da je došlo do diskriminacije, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi diskriminacija koja se ogledala u izdavanju rješenje apelantu koja su suprotna drugim zaposlenicima.

13. Osnovni sud je odbio kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude, naglasivši da iz provedenih dokaza, na osnovu odredbe člana 126 ZPP-a, nije mogao utvrditi odlučne činjenice koje potvrđuju navode iz tužbe. Osnovni sud je prihvatio prigovor tužene u vezi proširenog tužbenog zahtjeva, kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženu da mu za razliku troškova prevoza nadoknadi štetu nastalu korišćenjem sopstvenog putničkog motornog vozila za dolazak i odlazak s posla, jer se radilo o tužbenom zahtjevu koji apelant nije ranije isticao o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 30 obrazloženja. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386 stav 2 ZPP-a o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 31 obrazloženja.

14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 92 0 Rs 026821 19 Rsž 4 od 27. juna 2019. godine kojom je žalbu tužene usvojio, prvostepenu presudu od 21. decembra 2018. godine, u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja i troškova postupka, ukinuo i tužbu odbacio, dok je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, potvrdio.

15. Okružni sud je naveo da je tužena u toku prvostepenog postupka istakla prigovor blagovremenosti tužbe. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 118 Zakona o radu, koju je citirao, naglasivši da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev apelanta u dijelu za isplatu razlike plata za period od 16. septembra 2008. do 2. juna 2010. godine, kao i za isplatu dnevnica za period od 16. septembra 2008. do 31. oktobra 2011. godine, te razlike na ime troškova prevoza za period od 15. marta 2011. do 31. marta 2014. godine, već je prvostepeni sud u smislu odredbi člana 67. stav 1. tačka 2. i 118. Zakona o radu, tužbu trebao odbaciti, jer je podnesena 3. juna 2011. godine, dakle po proteku roka od godine dana, a kako tužitelj nije uspio u sporu, nema pravo na isplatu troškova parničnog postupka, pa je u dijelu odluke o troškovima postupka prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio.

16. Nadalje, Okružni sud je naveo da je predmet spora i zahtjev da se utvrdi diskriminacija na apelantovu štetu, da se spriječi daljnja diskriminacija i tužena obaveže isplatiti apelantu određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbe člana 4 stav 3 ZZD i čl. 107 do 112 Zakona o radu, naglasivši da je u konkretnom slučaju, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim da je, i na koji način, došlo do diskriminacije radnjama koje su konkretno poduzete od strane tužene, jer dokazi, koje je izvodio u toku postupka (da je tužena donošenjem rješenja od 8. marta 2011. godine kojim je policijski službenik Adis Cibralić raspoređen na mjesto komandira PS Srebrenica i rješenja od 12. maja 2011. godine kojim je apelant raspoređen na poslove zamjenika komandira PS Milići), ne upućuju na zaključak da se radnje tužene mogu kvalifikovati kao uznemiravanje, zlostavljanje na radu, diskriminacija ili mobing. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da se zlostavljanjem ne može smatrati donošenje pojedinačnih akata poslodavca kojima je rješavano o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa protiv kojih akata je apelant imao pravo na zaštitu u postupcima propisanim posebnim zakonom, kao ni uskraćivanje i onemogućavanje prava utvrđenim Zakonom i Opštim aktom čija se zaštita ostvaruje u postupku pred poslodavcem i pred nadležnim sudom, te se zlostavljanjem ne mogu smatrati povremene razlike u mišljenjima, konflikti u vezi sa obavijanjem poslova i radnih zadataka, osim ako su imale za cilj povredu ili namjerno uvredu apelanta, što iz provedenih dokaza ne proizilazi.

17. Okružni sud je, između ostalog, naveo da apelant izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka nije dokazao činjenice koje je isticao u toku prvostepenog postupka da su predmetna rješenja čija se poništenja traži nezakonita, a prvostepeni sud je u prvostepenoj presudi dao razloge zašto nije usvojio tužbeni zahtjev za njihovo poništenje, te zašto nije dozvolio preinačenje tužbe, pri čemu je imao u vidu odredbe člana 3 stav 2 i člana 8 ZPP-a.

18. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je Presudom broj 92 0 Rs 026821 19 Rev 2 od 9. juna 2020. godine reviziju odbio.

19. Vrhovni sud je naveo da apelant u predmetnoj parnici saglasno odredbi člana 12 stav 1 tač. a) i b) ZZD traži, utvrđenje diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacijski zahtjev) i otklanjanje diskriminacije (restitutivni zahtjev). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se za osnovanost tužbenog zahtjeva iz osnova diskriminacije, mora dokazati da je do stavljanja u nejednak položaj došlo zbog jednog od zabranjenih osnova (član 2 stav 1 i član 5 ZZD). Zaštićeni osnovi, dakle, predstavljaju ključni element diskriminacije i različito tretiranje lica postaje diskriminacija, samo ukoliko se zasniva na jednom od zaštićenih osnova (po osnovu rase, jezika, vjere, etničke pripadnosti, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja i drugo). Vrhovni sud je u tom smislu podsjetio da je prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, apelant rješenjem direktora policije tužene od 8. marta 2011. godine raspoređen na radno mjesto zamjenika komandira PS Milići, a na radno mjesto komandira PS Srebrenica, na kojem je apelant radio do privremene suspenzije izvršene 19. septembra 2008. godine, privremeno je raspoređen policijski službenik Adis Cibralić, rješenjem direktora policije tužene od 8. marta 2011. godine, iako isti nije ispunjavao uslove za navedeno radno mjesto u pogledu propisanog čina. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su i apelant i Adis Cibralić nakon toga novim rješenjima raspoređeni na druga radna mjesta u MUP-u RS, te da iz utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnoj parnici ne proizlazi da su naprijed navedene preraspodjele izvršene na apelantovu štetu zbog njegovog političkog mišljenja i ubjeđenja, što je on naveo kao osnov za utvrđenje diskriminacije u ovom postupku. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da apelant nije dokazao da je stavljen u nejednak položaj zbog političke opredijeljenosti u odnosu na ostale službenike i da je postupanje tužene zasnovano na jednoj od zabranjenih osnova (član 2 stav 1 ZZD i član 19 Zakona o radu), niti je dokazao, mada je u smislu člana 3 stav 1 ZZD njegova obaveza bila da uvjeri sud u postojanje lica sa kojima se u postupku utvrđivanja neraspoređenih službenika povoljnije postupilo, da je pri tome jedina razlika između njih pravno zaštićena osnova (u konkretnom slučaju, po osnovu političkog ubjeđenja). Cijeneći navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim da je bio izložen diskriminaciji, zbog čega njegov zahtjev za utvrđenje postojanja diskriminacije i za otklanjanje posljedica diskriminacije, uključujući i zahtjev za naknadu nematerijalne štete, nije osnovan.

20. Vrhovni sud je neosnovanost revizijskih prigovora u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište rješenja tužene, pobliže opisana u izreci prvostepene presude, kao i apelantov zahtjev da sud obaveže tuženu da ga rasporedi na poslove komandira PS Srebrenica detaljno pojasnio na str. 5 i 6 obrazloženja presude.

21. U vezi sa revizionim navodima koji se odnose na blagovremenost tužbe, Vrhovni sud je naveo da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 3. juna 2011. godine iz čega proizilazi da je neblagovremena za sva potraživanja apelanta do 3. juna 2010. godine (razlike plata po oba osnova i za isplatu dnevnica), te je u tom dijelu drugostepeni sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, osnovano usvojio žalbu tužene, ukinuo prvostepenu presudu i tužbu kao neblagovremenu odbacio za sva potraživanja apelanta koja se odnose na razlike plata po oba osnova i za isplatu dnevnica. Suprotno tome, Vrhovni sud je ocijenio da je apelant pravilno ukazao da je drugostepeni sud pogrešno odbacio tužbu kao blagovremenu za potraživanja na ime naknade razlike troškova prevoza nastalu korištenjem sopstvenog vozila za dolazak i odlazak sa posla jer su zahtijevana za period od 15. marta 2011. godine i nadalje. Međutim, Vrhovni sud je reviziju apelanta i u ovom dijelu odbio iz razloga što apelant zahtijeva razliku troškova prevoza na posao i sa posla nastale upotrebom vlastitog automobila. U tom smislu, Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 70 b) Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti unutrašnjih poslova, naglasivši da apelantu pripada pravo na naknadu tih troškova do visine pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, koji su apelantu isplaćeni, a prema tački z) istog člana naknada troškova za korištenje vlastitog automobila pripadala bi mu samo pri obavljanju službenog posla po nalogu Ministarstva i u visini određenoj tom tačkom. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je i ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbio kao neosnovan. Pri tome, Vrhovni sud je pojasnio da su pravne posljedice odbacivanja tužbe kao neblagovremene (gubljenje samog prava u materijalnom smislu) identične pravnim posljedicama odbijanja tužbenog zahtjeva, zbog čega je reviziju i u tom dijelu odbio kao neosnovanu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

23. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno primijenjenom procesnom i materijalnom pravu, nerazumno dugom trajanju postupka i povredi prava na obrazloženu presudu. Apelant ističe da mu je onemogućen rad u svojstvu stanke, kako od strane postupajućeg sudije, daktilografa, tako i tužene. Ističe da se postupak razvlačio po svaku cijenu i bez ikakvih valjanih razloga, odnosno da protivno odredbama člana 420 ZPP- u konkretnom slučaju nije ostvarena zakonom propisana hitnost. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka, navodeći da je diskriminisan donošenjem rješenja od 8. marta 2011. godine kojim je raspoređen na mjesto zamjenika komandira PS Milići, da se daljnja diskriminacija ogleda u tom što je na apelantovo ranije radno mjesto (komandir PS Srebrenica) postavljen policijski službenik Adis Cibralić, dotadašnji zamjenik komandira PS Srebrenica, i to privremeno. Apelant ukazuje da se nejednako postupanje prema njemu ogleda i u dijametralno suprotnom odnosu iz istog vremenskog perioda, u slučaju Marka Davidovića, komandira PS Bratunac, čiju je žalbu policijski odbor uvažio. Ističe da kao pripadnik odbrambeno otadžbinskog rata ima prioritet na popunu radnog mjesta – komandira PS Srebrenica, posebno u odnosu na Adisa Cibralića koji nije učesnik rata. Nadalje, apelant navodi da nije znao niti mogao znati da mu je obračun razlika plata i drugih primanja koja su vršena od strane tužene sve do aprila 2011. godine, tako da se u konkretnom slučaju ne može govoriti ni o kakvoj zastari u smislu člana 118 Zakona o radu. Osim toga, apelant smatra da su sudovi odbili njegov zahtjev za naknadu troškova prevoza bez ikakvog obrazloženja, te mu tom prilikom nisu priznali nikakvu razliku u troškovima prevoza. Apelant dalje navodi da su troškovi postupka odmjereni paušalno, bez bilo kakvog elaboriranja činjenica i dokaza kojima se sud rukovodio prilikom njihovog odmjeravanja. Konačno, apelant je predložio da se iz odlučivanja u ovom predmetu izuzmu tzv. domaće sudije Ustavnog suda, odnosno da se angažuju tzv. strane sudije zbog toga što ne bi želio da bude olaka moneta za potkusurivanje domaćih sudija tog suda.

b)Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani navodi da su osporenom presudom povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji. Naime, Vrhovni sud je naveo da je osporenu odluku donio nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza utvrđenih pred nižestepenim sudovima, te je za svoju odluku, suprotno navodima apelanta, dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju presude, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene prava na apelantovu štetu.

25. Okružni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, naglasivši da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, te da apelacija nije osnovana.

26. Tužena je u cijelosti osporila navode iz apelacije. Smatra da su krajnje neprimjereni i netačni apelantovi navodi da mu je tokom postupka onemogućen rad u svojstvu stranke, budući da iz raspravnih zapisnika proizilazi da je apelant imao neograničenu mogućnost izlaganja svojih navoda. Nadalje, smatra da nisu osnovani ni apelacioni navodi koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, budući da je tokom cijelog postupka apelant proširivao, povećavao i preinačavao tužbene zahtjeve, te sudu konstantno upućivao raznorazne podneske, pa je i sam doprinio dužini postupka. Tužena je predložila da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očigledno prima facie neosnovanu ili da je u cijelosti odbije.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 54 stav (2) Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 56 stav 1 Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

Član 67 stav (1) tačka 2) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

2) da je tužba podnijeta neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;

Član 386 stav 1 Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

28. Zakon o radu - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5 Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Član 107 Diskriminacija lica iz člana 5. ovog zakona može biti neposredna i posredna.

Neposredna diskriminacija, u smislu ovog zakona, jeste svako postupanje uzrokovano nekim od osnova iz člana 5. ovog zakona kojim se lice koje traži zaposlenje, kao i radnik stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji.

Posredna diskriminacija, u smislu ovog zakona, postoji kada određena naizgled neutralna odredba, pravilo ili praksa stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica – lice koje traži zaposlenje, kao i radnika, zbog određene osobine, statusa, opredjeljenja ili ubjeđenja iz člana 5. ovog zakona.

Član 108 Ne smatra se diskriminacijom u smislu člana 5. ovog zakona pravljenje razlike u odnosu na prirodu posla i uslove pod kojima se obavlja, kao i pružanje posebne zaštite određenim kategorijama radnika u skladu sa ovim zakonom, Opštim kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu.

Član 110 Sva lica su ravnopravna u postupku zapošljavanja po osnovu pola.

Nije dozvoljena diskriminacija zasnovana po osnovu pola u postupku zapošljavanja, trajanja radnog odnosa i otkaza ugovora o radu, osim u slučajevima:

- ako je normama, pravilima ili praksom moguće opravdati postizanje zakonitog cilja koji je proporcionalan preduzetim nužnim i opravdanim mjerama;

- uspostavljanja specijalnih mjera radi postizanja jednakosti i ravnopravnosti polova i eliminacije postojeće neravnopravnosti, odnosno zaštite polova po osnovu biološkog određenja.

Član 112 U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba članova 5., 109., 110. i 111. ovog zakona lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, može da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete u skladu sa zakonom.

U slučaju spora, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da je postupljeno u skladu sa zakonom, ukoliko lice koje traži zaposlenje, odnosno lice koje je zaposleno iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama člana 111. stav 1. ovog zakona, na poslodavcu je.

U slučajevima nasilja na osnovu pola, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja i mobinga, nijedna odredba ovog zakona ne može se tumačiti kao ograničavanje ili umanjivanje prava na vođenje krivičnog ili građanskog postupka.

Ako sud utvrdi da je tužba iz stava 1. ovog člana osnovana, naložiće poslodavcu da tužiocu uspostavi i obezbijedi ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.

Član 118 Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

29. Zakon o zabrani diskriminacije («Službeni glasnik» Bosne i Hercegovine br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2 (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 3 stav (1) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

Član 15 stav 1 (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

30. Posebni kolektivni ugovor za uposlene u oblasti unutrašnjih poslova RS („Službeni glasnik RS“, br. 72/06 i 16/08) u relevantnom dijelu glasi: 6 Naknade po osnovu rada Član 70 stav (1) tačka b) (1) Ministarstvo uposlenima isplaćuje:

b) naknadu troškova prijevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla, ako je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada preko tri kilometra - do visine pune cijene prijevozne karte u javnom saobraćaju.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 026821 19 Rev 2 od 9. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. augusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje diskriminacije i zaštite prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

a) u odnosu na osporenu presudu

39. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom ocijene dokaza i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, te da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer mu je onemogućen rad u svojstvu stanke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

41. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013, stav 41).

42. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu (jer mu je onemogućen rad u svojstvu stanke) Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koji korespondira s odredbom člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 3192/19 od 3. februara 2021. godine, tačka 59, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.

43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznose brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Okružnog suda odnosno Vrhovnog suda sa kojima se ne slaže, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud takođe zapaža da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je prigovore apelanta ocijenio neosnovnim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Vrhovni sud, između ostalog, dotakao i prigovora kojim je osporavao pravilnost drugostepene odluke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje diskriminacije i otklanjanje diskriminacije, ocijenivši prigovor neosnovnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda, koju je kao pravilnu potvrdio i Vrhovni sud osporenom presudom, proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije učinio vjerovatnim da je došlo do diskriminacije radnjama preduzetim od strane tužene, jer se zlostavljanjem ne može smatrati donošenje pojedinačnih akata poslodavca kojima je rješavano o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa protiv kojih je apelant imao pravo na zaštitu u postupcima propisanim posebnim zakonom, niti se zlostavljanjem mogu smatrati povremene razlike u mišljenjima, konflikti u vezi sa obavijanjem poslova i radnih zadataka, osim ako su imale za cilj povredu ili namjerno uvredu apelanta, što apelant u toku postupka nije dokazao. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da apelant nije dokazao da je stavljen u nejednak položaj zbog političke opredijeljenosti u odnosu na ostale službenike i da je postupanje tužene zasnovano na jednoj od zabranjenih osnova (član 2 stav 1 ZZD i član 19 Zakona o radu), niti je dokazao da je pri tome jedina razlika između njih pravno zaštićena osnova, pri čemu je zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim da je bio izložen diskriminaciji, zbog čega je njegov zahtjev za utvrđenje postojanja diskriminacije i za otklanjanje posljedica diskriminacije, uključujući i zahtjev za naknadu nematerijalne štete, ocijenio kao neosnovan. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se evropski standard u pogledu dokazivanja nejednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice, koje se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim (dokazati opravdanu sumnju) da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na strani tuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2960/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 39, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Shodno navedenom, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja zanemario navedeno načelo.

44. U vezi sa apelacionim navodima da nije znao niti mogao znati da mu je obračun razlika plata i drugih primanja koja su vršena od strane tužene sve do aprila 2011. godine, tako da je njegova tužba bila blagovremena, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je apelantova tužba, koja je podnesena 3. juna 2011. godine, neblagovremena za sva potraživanja apelanta do 3. juna 2010. godine (razlike plata po oba osnova i za isplatu dnevnica), odnosno da je podnesena po proteku roka od godine dana propisanog članom 118 Zakona o radu. Zbog navedenog Ustavni sud ove navode ocjenjuje neosnovanim. Takođe, u vezi sa apelacionim navodima da su sudovi odbili njegov zahtjev za naknadu troškova prevoza bez ikakvog obrazloženja, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio i tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je apelant zahtijevao naknadu razlike troškova prevoza nastalu korištenjem sopstvenog vozila za dolazak i odlazak sa posla, pa je njegov zahtjev odbio sa pozivom na odredbu člana 70 b) Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti unutrašnjih poslova, naglasivši da apelantu pripada pravo na naknadu tih troškova do visine pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, koji su apelantu isplaćeni, a prema tački z) istog člana naknada troškova za korištenje vlastitog automobila pripadala bi mu samo pri obavljanju službenog posla po nalogu Ministarstva i u visini određenoj tom tačkom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu takođe neosnovani. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o troškovima postupka, istaknuo da apelant nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka jer nije uspio u sporu, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

c)Suđenje u razumnom roku

45. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta. Relevantni principi

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

47. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor apelant pokrenuo 3. juna 2011. godine tužbom Osnovnom sudu, a da je postupak pravosnažno okončan 9. juna 2020. godine donošenjem presude Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao devet godina. Upravo je to relevantni period koji će Ustavni sud ispitati sa aspekta zahtjeva suđenja u razumnom roku.

Analiza dužine trajanja postupka

49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom člana 420 ZPP, hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosio, između ostalog, na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant na ročištu održanom 16. oktobra 2018. godine proširio tužbeni zahtjev, što je u određenom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.

50. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu nakon tri godina i tri mjeseca (29. septembra 2014. godine), dok je Okružni sud, odlučujući u žalbenom postupku, donio presudu nakon osam mjeseci (23. juna 2015. godine), koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda koje je doneseno nakon dvije godine i pet mjeseci (15. decembra 2017. godine) i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud, u ponovnom postupku, donio rješenje nakon četiri mjeseca (24. aprila 2018. godine) kojim je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4843/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud, u ponovnom postupku, donio presudu nakon sedam mjeseci (21. decembra 2018. godine), da je Okružni sud o žalbi odlučio nakon šest mjeseci (27. juna 2019. godine), a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda donesenoj nakon 11 mjeseci (9. juna 2020. godine). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ponovnom postupku svoje odluke donosili u prikladnim rokovima i da su vodili računa o činjenici da se radi o ponovnom postupku, koji je uz to hitan, što ih je obavezivalo na ažurnije postupanje. Cijeneći predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da njegova ukupna dužina trajanja ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, posebno period od podnošenja tužbe (3. juna 2011. godine) do donošenja procesnog rješenja Okružnog suda (24. aprila 2018. godine) kojim je predmet vraćen na ponovno odlučivanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2332/20 od 9. marta 2022. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi u odgovoru na apelaciju nisu dali objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdali dužinu trajanja predmetnog postupka.

51. Iako je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je postupak koji nije složen trajao devet godina, pri čemu je predmet u dva navrata vraćen na ponovni postupak, što je u svojoj ukupnosti doprinijelo dužini trajanja postupka.

52. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

53. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

54. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

55. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

56. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene prava, prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

57. U pogledu apelantovih navoda da je diskriminiran, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminisan donošenjem rješenja od 8. marta 2011. godine kojim je raspoređen na mjesto zamjenika komandira PS Milići, zatim kada je na njegovo ranije radno mjesto (komandir PS Srebrenica) postavljen policijski službenik Adis Cibralić, dotadašnji zamjenik komandira PS Srebrenica, kao i u dijametralno suprotnom odnosu iz istog vremenskog perioda, u slučaju Marka Davidovića, komandira PS Bratunac, čiju je žalbu policijski odbor uvažio. Ove apelantove navode Ustavni sud je već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu osporenu presudu, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je postupak, koji je po zakonu hitan, na tri sudske instance trajao devet godina što odgovorni sudovi ničim nisu opravdali.

59. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge, te kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.

60. Ustavni sud takođe zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zasnivana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

61. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio uvjerljive argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

62. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3412/20 (Ž. V.) | Sudska praksa | Aktio