Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1022/22 (N. R.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1022/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1022/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nusret Ramić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nusret Ramić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 051627 21 Gž od 6. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nusret Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 17. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 051627 21 Gž od 6. januara 2022. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj) da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant vlasnik nekretnine na kojoj se nalazi stambeni objekat, te da se između parničnih stranaka prethodno vodio postupak radi naknade štete na objektima apelanta zbog uticaja rudarskih radova izvršenih od strane tuženog, koji okončan presudom tog suda od 10. avgusta 2012. godine kojom je tuženom naloženo da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 20% tadašnje vrijednosti nekretnine tj. objekta apelanta. Nadalje, da je u tom postupku provedeno vještačenje po vještaku E.S. koji je odredio visinu tada nastale štete, te opisao način sanacije nastalih oštećenja, kao i da je apelant nakon te presude vršio saniranje ranijih oštećenja. Također, da su se naknadno pojavila nova oštećenja od rudarskih radova u vidu pukotina, a što proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka A. D. u ovoj pravnoj stvari, što tuženi tokom postupka zapravo nije ni osporavao. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant za izgrađeni objekat dobio urbanističku suglasnost i odobrenje za izgradnju od nadležne općinske službe, kao i da je 13. marta 1981. godine potpisao izjavu kojom se obavezao da od tuženog neće potraživati nikakvu naknadu niti odštetu uslijed rudarskih radova na njegovom novosagrađenom objektu, niti će podizati ikakve objekte bez saglasnosti tuženoga, a ako to i učini, za iste neće potraživati štetu, kao i da je takva saglasnost upisana u zemljišne knjige. S tim u vezi je prvostepeni sud upravo zbog potpisane izjave, koja je zabilježena u zemljišnoj knjizi, i koja je dana u skladu sa odredbom člana 7.1 stav (3) tada važećeg Zakona o rudarstvu SR BiH, tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti ocijenio neosnovanim. Naime, upravo se potpisivanjem ove izjave apelant obavezao da neće potraživati naknadu štete, iz čega proizilazi da i nema odgovornosti tuženog, s obzirom na to da ista ima karakter sporazuma ili nagodbe zaključene između apelanta kao davaoca izjave i rudarske organizacije koja je vršila rudarske radove (prednik tuženog) u smislu odredbe člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedenom izjavom su određena međusobna prava i obaveze koje se odnose na izgradnju stambenog i drugih objekata, ali i eventualne štete koja bi nastala od posljedica rudarskih radova, pa u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi čl. 174. i 177. ZOO-a, iako se tuženi bavi opasnom djelatnošću. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud ukazao da je prvostepeni sud dao pravilne i potpune razloge za svoju odluku, koje prihvata u cijelosti i taj sud, jer je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio pravno relevantne činjenice, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 7.1 stav (3) Zakona o rudarstvu SR BiH, zbog čega u okolnostima predmetnog slučaja ne postoji odštetna odgovornost tuženog.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno da su svoju odluku zasnovali samo na jednom dokazu, izjavi iz 1981. godine, uz ignorisanje pravosnažno utvrđenog osnova u presudi od 10. avgusta 2012. godine. Apelant dalje navodi da je tuženi prihvatanjem navedene presude prihvatio odgovornost za nastalu štetu u tom postupku, ali i svaku drugu koja nastane usljed rudarskih radova. Konačno, da je apelant dokazao da da je riječ o šteti od rudarskih radova (koje navode tuženi nije ni osporavao), kao i osnov i visinu iste, zbog čega mu pripada odgovarajuća naknada.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne u jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1022/22 (N. R.) | Sudska praksa | Aktio