Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1065/22 (TP „JABLANKA“ d.d. Jablanica)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinsko zemljište
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1065/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1065/22, rješavajući apelaciju koju je podnio TP „JABLANKA“ d.d. Jablanica na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio TP „JABLANKA“ d.d. Jablanica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 013765 20 Uvp od 2. decembra 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. TP „JABLANKA“ d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, podnio je 23. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 013765 20 Uvp od 2. decembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013765 16 U od 16. decembra 2019. godine.
2. Rješenjem Službe za upravu za prostorno uređenje, građenje, zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 04-I/7-25-9-325/09 od 23. aprila 2013. godine je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade po osnovu korištenja gradskog građevinskog zemljišta.
3. Dopunskim rješenjem prvostepenog organa broj 04-I/7-25-9-325/09 od 19. avgusta 2016. godine je utvrđeno da se tačka I izreke rješenja tog organa od 23. aprila 2013. godine dopunjava tačkom 4. koja glasi: „za otvorene poslovne prostore koji je nalaze na zemljištu označenom brojem katastarske parcele broj 975 K.O. Jablanica, površine 2276 m2 u iznosu od 227,60 KM mjesečno počev od 1. januara 2009. godine“ i tačkom 5. koja glasi: „za građevinsko zemljište označeno brojem katastarske parcele broj 975 K.O. Jablanica, površine 3756 m2 u iznosu od 150,24 KM mjesečno počev od 1. januara 2009. godine“.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv dopunskog rješenja prvostepenog organa od 19. avgusta 2016. godine, Žalbena komisija Općinskog vijeća Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) je Rješenjem broj 02-25-9-7/16 od 7. oktobra 2019. godine odbila predmetnu žalbu kao neosnovanu.
5. Odlučujući o tužbi apelanta podnijetoj protiv rješenja drugostepenog organa od 7. oktobra 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 013765 16 U od 16. decembra 2019. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
6. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 7. oktobra 2019. godine Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 013765 20 Uvp od 2. decembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
7. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora i zemljišta za koje je određena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u skladu sa odredbama čl. 73. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH i čl. 3, 12. stav (1) tačka 4) i 13. stav (2) Odluke o građevinskom zemljištu Općinskog vijeća Jablanica. S tim u vezi, da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama apelanta, naveo valjane razloge zbog kojih se ne mogu prihvatiti navodi tužbe da je citirana odluka neustavna i nezakonita s obzirom na to da je u vrijeme presuđenja ta odluka bila na snazi, a time je njena primjena u to vrijeme bila i ustavna i zakonita. Naime, tačno je da je presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-64/17 od 23. oktobra 2018. godine utvrđeno da relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH na osnovu kojih je određena navedena naknada nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH, ali apelant krivo interpretira prestanak važenja tih odredbi nakon donošenja presude Ustavnog suda F BiH. U vezi sa navedenim je Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 40. stav (1) Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH kojom je propisano da se usvojeni i predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne i općinske vlasti, za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom, neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH”, odnosno da predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. Odredbom stava (2) istog člana propisano je da će se zakon ili drugi propis iz stava (1) ovog člana primjenjivati, odnosno stupiti na snagu od dana određenog u tom propisu, ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud, dok je odredbom stava (3) istog člana propisano da Ustavni sud može, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, utvrditi prelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugih propisa sa Ustavom i o prelaznim rješenjima. Nadalje, da je odredbom člana 41. istog Zakona propisano da se od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH”, kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti koji je stupio na snagu, nije u saglasnosti sa Ustavom, neće primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje, a sve ovo znači da odluke Ustavnih sudova u pravilu djeluju od momenta objavljivanja (ex nunc). Konačno, da u konkretnom slučaju navedenom presudom Ustavnog suda Federacije BiH nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, što znači da donošenje iste nema uticaja na osporena rješenja u predmetnom upravnom sporu, budući su ista donesena prije objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 94/18 od 23. novembra 2018. godine, pa navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje nisu mogli uticati na drugačiju odluku tog suda.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, jer su utvrdili da se predmetna presuda Ustavnog suda Federacije BiH ne primjenjuje retroaktivno. S tim u vezi, apelant ukazuje da je Vrhovni sud Presudom broj 07 0 U 014372 20 Uvp od 2. decembra 2021. godine, donijetoj u činjenično i pravno sličnoj situaciji, uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i ukinuo presudu Kantonalnog suda od 18. decembra 2019. godine, sa obrazloženjem da je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je u vrijeme donošenja pobijane presude već bila donijeta Presuda Ustavnog suda Federacije BiH broj U-64/17 od 23. oktobra 2018. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-1838/20 od 23. juna 2020. godine i AP-3730/21 od 9. marta 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantovog ukazivanja da je Vrhovni sud drugačije postupio u činjenično i pravno sličnoj situaciji, Ustavni sud podsjeća da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić