Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1208/22 (B. M.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Izdržavanje
  • Dijete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1208/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1208/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Branislav Miličić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branislav Miličić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 90 0 P 053938 21 Gž od 25. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Miličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 2. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 90 0 P 053938 21 Gž od 25. januara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Šamcu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 90 0 P 053938 21 P 2 od 6. septembra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda od 6. septembra 2021. godine je utvrđeno da se razvodi brak između tužiteljice (R.M.) i apelanta (stav I), kao i da se zajednička djeca parničnih stranaka, mldb. K.M. i mldb. M.M., povjeravaju na brigu, odgoj i zaštitu tužiteljici, kao majci i zakonskom zastupniku (stav II). Istom presudom je obavezan apelant da na ime doprinosa za izdržavanje oboje maloljetne djece plaća iznos od 50% od svog ličnog dohotka – plate, na ruke majke, na način na koji je to precizirano u izreci (stav III), te mu je naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav IV), dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (stav V).

3. Odlučujući o žalbama tužiteljice i apelanta izjavljenim protiv presude Osnovnog suda od 6. septembra 2021. godine, Okružni sud je presudom od 25. januara 2022. godine predmetnu žalbu tužiteljice uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu III i V, tako što se apelant obavezuje da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. K.M. i mldb. M.M. doprinosi mjesečno po 200,00 KM za svakog od njih, umjesto iznosa od 50% od svog ličnog dohotka – plate, kao i da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.284,80 KM, dok je apelantova žalba odbijena.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud utvrdio da apelant posjeduje pokretnu i nepokretnu imovinu, da je isti u stalnom radnom odnosu u kojem ostvaruje primanja od 651,95 KM, da je zaposlen kao direktor preduzeća u kojem je sam sa sobom potpisao ugovor o radu i odredio iznos plate, što ukazuje na veće ekonomske i materijalne mogućnosti apelanta, nego što ih on sam pokušava prikazati. Nadalje je Okružni sud naveo da tužiteljica osnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da nije dokazala da se tuženi bavi i dodatnom djelatnošću od koje ostvaruje i prihode. S tim u vezi je Okružni sud naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant na glavnoj raspravi priznao da se bavi ugostiteljskom djelatnošću, te da je naveo da „Kafe bar Omega radi, ali da je bilo prekida zbog korone virusa dva puta, te da su prihodi nula“. Međutim, Okružni sud je zaključio da takva izjava apelanta nije mogla poslužiti sudu kao dokaz da apelant ne ostvaruje nikakav prihod, osim u periodu kada Kafe bar nije radio, jer taj iskaz apelanta sud treba da cijeni u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) posebno, ali i zajedno sa svim ostalim izvedenim dokazima. Također, da je prvostepeni sud obvezao apelanta da doprinosi izdržavanju maloljetne djece počev od podnošenja tužbe, a ne od presuđenja, zbog toga što se takva obaveza ne konstituiše presudom, nego ista postoji od njihovog rođenja i može prestati tek ispunjenjem zakonskih uslova za to. Konačno, da je žalbom tužiteljice osnovano ukazano da je pogrešna odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je odlučeno kao u stavu V izreke presude, kojim je prvostepeni sud odbio tužiteljicu za naknadu troškova postupka preko iznosa od 200,00 KM, a koji se odnosi na taksu za presudu. Okružni sud s tim u vezi naveo da nije sporno da se apelant saglasio sa zahtjevom tužiteljice za razvod braka i povjerom mdlb. djece tužiteljici kao majci. Međutim, da je isti tokom cijelog prvostepenog postupka, pa i u žalbi osporavao zahtjev tužiteljice u dijelu visine doprinosa za izdržavanje njihove djece, a kako je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom i u tom dijelu, to nema mjesta primjeni odredbe člana 77. Porodičnog zakona, nego odredanba čl. 386. stav (1), 387. stav (1), 396. stav (l) i 397. st. (1) i (2) ZPP-a. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise kada su ga, zbog toga što se bavi dodatnom djelatnošću, obavezali da na ime izdržavanja izdvaja fiksni iznos, jer je dokazao da je zaposlen, da ostvaruje platu i da je dostavio dokaze, kao i da je dosuđeni iznos prevelik. Također, da je proizvoljna odluka redovnih sudovi koji su odredili da izdržavanje plaća retroaktivno od podnošenja tužbe umjesto od presude. Konačno, da nema mjesta primjeni odredbi ZPP-a i načela uspjeha u postupku, jer apelant nije osporavao tužbu i tužbene zahtjeve, osim što je naveo da je visina previsoka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na efikasan pravni lijek koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1208/22 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio