Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1259/22 (E. A.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Povjeravanje djeteta
- Vještak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1259/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1259/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Elvir Alić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvir Alić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 P 104578 21 Gž od 14. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Enver Ćosićkić advokat iz Tuzle, podnio je 8. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 P 104578 21 Gž od 14. januara 2022. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, razveden je brak između tužiteljice (H.A.) i apelanta; mldb. djeca stranaka (A.A. i R.A.) su povjerena na staranje i vaspitanje majci, tj. tužiteljici sa kojom će djeca živjeti u porodičnoj zajednici; obavezan je apelant da na ime mjesečnog doprinosa plaća iznos od po 150,00 KM za svako dijete (na način kako je to precizirano u izreci prvostepene presude); određeni su kontakti između mldb. djece sa apelantom na način (kako je to precizirano u izreci prvostepene presude); te je obavezan apelant da tužiteljici naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu; kao i da uplati taksu na presudu u iznosu od 200,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, zasnovanog na nalazu i mišljenju vještaka pedagoga-psihologa, proizilazi da su u ovom slučaju zajednička djeca u razvojnoj fazi odrastanja kada im je važna uloga majke, te da bi trebalo preduzeti kompenzaciju ponašanja i formiranja navika što bi oni mogli ostvariti tek kod tužiteljice kao majke. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je, suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostepeni sud postupio kada je poklonio vjeru nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka pedagoga i psihologa, ne prihvatajući pri tome prijedlog i mišljenje organa starateljstva (kao jednog od učesnika u postupku). Naime, prvostepeni sud je ukazao da prijedlog i mišljenje organa starateljstva nije bilo sačinjeno od strane stručnog tima u kome se nalazi pedagog-psiholog, te da okolnosti zbog kojih je određeno vještačenje ne bi mogle biti drugačije utvrđene, jer sud nije imao potrebna stručna znanja. Konačno, da su razlozi prvostepenog suda koji su dati prilikom ocjene nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za oblast pedagogija-psihologija, po mišljenju Kantonalnog suda, dovoljno uvjerljivi, iscrpni, adekvatni i pravilni, zbog čega se žalbeni prigovori kojima se osporava sudska ocjena navedenog nalaza i mišljenja paušalni i neosnovani. Također, da je sam nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka pružio sudu dovoljnu podlogu za utvrđivanje svih pravno relevantnih činjenica, te da propust suda da pravilno odredi zadatak vještaku jer vještak ne može davati „prijedlog odluke" sudu, nije doveo do povrede postupka iz člana 209. stav (1) ZPP-a (kojom je propisano da povreda parničnog postupka postoji ako sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude), a da stranke nisu imali zahtjeve za dopunom vještačenja. Konačno, da je prvostepeni sud, prilikom odluke o povjeravanju zajedničke djece, na utvrđene činjenice u postupku pravilno primijenio odredbu člana 304. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ), jer je takva odluka u interesu zajedničke djece stranaka. S tim u vezi, da nisu od uticaja žalbeni navodi koji se odnose na svađe i konflikte parničnih stranaka i ostalih srodnika, pa i pozivanje na policijske izvještaje, jer se radi o lošim partnerskim odnosima, a ne o odnosu prema zajedničkom djetetu i uopšte roditeljskim kompetencijama stranaka.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi, prilikom odluke o povjeravanje djece na staranje i vaspitanje tužiteljici, proizvoljno cijenili dokaze u predmetnom postupku, na način da su bez adekvatnog obrazloženja poklonili vjeru nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, a ne nalazu i mišljenju organa starateljstva. Apelant u vezi s tim navodi da je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka paušalan, nepotpun i nekritički sastavljen, te da je isključivo njegov nalaz i mišljenje nedovoljan, jer je on morao biti dijelom tima vještaka. Konačno, apelant navodi da redovni sudovi nisu cijenili policijske izvještaje u odnosu na podobnost tužiteljice da joj budu povjerena djeca.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić