Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1092/22 (B. G.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zakup
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1092/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1092/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Boris Golijanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boris Golijanin protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 034153 21 Gž od 24. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boris Golijanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, podnio je 25. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 034153 21 Gž od 24. decembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi (N.J.) na ime naknade štete (koja se odnosi na zakupninu za mart, april i maj 2020. godine i inventar koji nedostaje u poslovnom prostoru) isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant vlasnik poslovnog prostora u Foči, kojeg je dao u zakup tuženom na osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 1. oktobra 2019. godine, zaključen za period do 30. aprila 2020. godine, uz mjesečnu zakupninu od 400,00 KM. Nadalje, da je prije navedenog ugovora apelant tuženom isti poslovni prostor za obavljanje ugostiteljske djelatnosti izdavao u zakup nekoliko puta (1. februar 2016., 21. juni 2016., 3. januar 2017. i 3. januar 2018. godine), te da je apelant dao otkaz ugovora o zakupu pisanim aktom od 7. aprila 2020. godine. Također, da je tuženi iselio iz predmetnog poslovnog prostora i da je tada demontirao i odnio svoju opremu i inventar koju je u objekat ugradio uz saglasnost apelanta, koji mu je to i sam tražio u aktu od 7. aprila 2020. godine. Konačno, da zapisnici o prijemu i predaju poslovnog prostora nisu sačinjeni kako ni prilikom preuzimanja, tako ni prilikom iseljenja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući ga neosnovanim u smislu odredbi čl. 154., 155., 158. i 185. Zakona o obligacionim odnosima, te da je kao ključni dokaz za svoju odluku smatrao akt apelanta od 7. aprila 2020. godine, u kojem je naložio tuženom da demontira zatvorenu i pokrivenu terasu, kao i aluminijski portal i vrata na toaletu, jer nije imao interes za unutrašnji interijer, te da odobrava tuženom da demontira sve što se može demonitrati. Okružni sud naveo da je neosnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno cijenio akt apelanta od 7. aprila 2020. godine, s obzirom na sadržaj ugovora o zakupu, u kome je u članu 6. propisano da je tuženi dužan da po isteku ugovora o zakupu vrati poslovni prostor apelantu u stanju u kojem ga je zatekao. Nadalje, da je prvostepeni sud dao jasno obrazloženje da parnične stranke nisu sačinjavale zapisnik o predaji i prijemu poslovnog prostora, što nije ni sporno među njima. Također, da među njima nije ni sporno da je tuženi, prije nego što je počeo ugostiteljsku djelatnost u zakupljenom prostoru, svojim sredstvima izvršio renoviranje prostora u vlasništvu apelanta, koji se s tim saglasio, te da je dokaz njegove saglasnosti produženje ugovora o zakupu od 1. februara 2016. godine još tri puta. Nadalje, da apelant u žalbi navodi da je nepravilno prvostepeni sud primijenio odredbe čl. 7 i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je zaključio da je teret dokazivanja da mu tuženi nije platio zakupninu za mjesece mart, april i maj 2020. godine bio na apelantu, koji je po mišljenju Okružnog suda neosnovan, jer je apelant tvrdio navedeno, što je bio dužan da dokaže. Konačno, da se ne može cijeniti uvjerenje „Addiko bank“ a.d Banjaluka, poslovnica Foča, broj 9/21 od 4. oktobra 2021. godine, kojeg je apelant dostavio uz žalbu, zbog toga što isti nije bio izveden u postupku pred prvostepenim sudom, niti je pružio dokaze da ga bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave u smislu odredbe člana 207. stav (1) ZPP-a.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je tuženi devastirao poslovni prostor i da mu nije platio zakupninu za tri mjeseca, a da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza propustili da mu dosude naknadu štete.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1092/22 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio