Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1317/22 (S. B.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Konkurs
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1317/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1317/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Silvana Bešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Silvana Bešić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 319115 19 Rsž od 29. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Silvana Bešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Selmir Selimbašić advokat iz Tuzle, podnijela je 14. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 319115 19 Rsž od 29. decembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda od 29. decembra 2021. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi (JU Osnovna škola „Brčanska malta“ Tuzla) povrijedio njeno pravo na jednako postupanje u procesu zapošljavanja, rada i radnih uslova prilikom provođenja konkursne procedure po raspisanom oglasu od 9. avgusta 2014. godine za radno mjesto higijeničar, kao i ponovljene konkursne procedure na koji način je apelantica dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na ostale kandidate prilikom provođenja konkursne procedure; odbijen je tužbeni zahtjev da se ponište kao nezakonite rang lista za poziciju higijeničar od 13. jula 2017. godine, odluka o prijemu F.Z. na mjesto higijeničarke od 13. jula 2017. godine i odluka Školskog odbora tuženog od 25. jula 2017. godine, te da se shodno tome naloži tuženom da prema ponovljenom konkursu za prijem u radni odnos od 9. avgusta 2014. godine izvrši ponovno bodovanje i sačini novu rang listu prijavljenih kandidata za ovo radno mjesto; odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da joj tuženi na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti isplati određeni novčani iznos, odnosno da joj naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica već vodila spor radi poništenja konačne rang liste i rješenja o prijemu u radni odnos F.Z., te da je isti sud presudom od 6. juna 2017. godine poništio kao nezakonite odluke tuženog i naložio mu da izvrši ponovno bodovanje i sačini rang listu prijavljenih kandidata na radno mjesto prema konkursu od 9. avgusta 2014. godine. Nadalje, da je tuženi rješenjem od 7. jula 2017. godine imenovao komisiju za provođenje intervjua sa zadatkom da obave intervju sa kandidatima koji ispunjavaju uslove konkursa, te da potom izvrše bodovanje istih u skladu sa Pravilnikom o uslovima, kriterijima i postupku zapošljavanja u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja na području TK-a (koji je stupio na snagu 6. avgusta 2014. godine; u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također, da je nakon ponovljenog intervjua i bodovanja kandidata, komisija sačinila rang listu u skladu sa članom 19. Pravilnika na kojoj je prvo mjesto zauzela F.Z. sa tri boda, a da je apelantica sa osvojenih 2,55 bodova dijelila osmo do desetog mjesta. Konačno, da je nakon što je rang lista objavljena na oglasnoj tabli i ulaznim vratima tuženog, direktor tuženog 13. jula 2017. godine donio odluku o prijemu prvorangirane F.Z., zbog čega je apelantica uložila prigovor 19. jula 2017. godine, koji je odbijen odlukom školskog odbora 25. jula 2017. godine. Kantonalni sud je potom ukazao da je odredbom člana 13. stav (4) Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. tog zakona tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najdalje pet godina od dana učinjene povrede (apelantica je podnijela tužbu 16. oktobra 2017. godine). U vezi sa navedenim je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud ukazao da je riječ o prekluzivnim rokovima, čijim protekom tužilac gubi pravo na podnošenje tužbe, te da je zbog toga prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev, jer je protekom prekluzivnog roka apelantica izgubila pravo na podnošenje tužbe i na sudsku zaštitu povrijeđenog prava. Nadalje, da nisu osnovani žalbeni navodi apelantice da je pravosnažnom presudom tog suda od 6. juna 2017. godine utvrđeno da je tuženi povrijedio pravo apelantice na jednako postupanje, jer iz navedene presude proizlazi da je poništenje naprijed navedenih akata izvršeno zbog povrede procedure tuženog propisanih odredbama Pravilnika, a koje povrede su uticale na pravilnost i zakonitost provedene konkursne procedure i izbora kandidata. Kantonalni sud je dalje naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prilikom ponovljene konkursne procedure provedene 2017. godine povrijeđeno pravo apelantice na jednako postupanje u procesu zapošljavanja, rada i radnih uslova i da je izvršena diskriminacija apelantice, jer i po ocjeni tog suda, na osnovu izvedenih dokaza, prvostepeni sud nije mogao formirati sa sigurnošću svoje uvjerenje da je po raspisanom javnom oglasu morala biti primljena apelantica kao kandidat. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odrednom člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, teret dokazivanja činjenice da nije prekršen princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije leži na tuženom. Međutim, da je prema smislu i sadržini navedene odredbe člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije obaveza apelantice da svoje navode o tome da je princip zabrane diskriminacije prekršen u ponovljenoj konkursnoj proceduri, potkrijepi odgovarajućim dokazima, dok je na tuženom da dokaže da tom radnjom nije povrijeđeno načelo jednakosti (član 7. stav (1) u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao da je u konkretnom slučaju tuženi izvedenim dokazima dokazao da u provođenju ponovne konkursne procedure nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije. Također, da iz iskaza apelantice saslušane kao parnične stanke slijedi da prilikom intervjua, nije osjetila da je bilo ikakvog šikaniranja prema njoj, da ne zna, odnosno da nije uočila da su joj oduzeti bilo kakvi bodovi prilikom bodovanja, već da je ona povrijeđena iz razloga što je dugi niz godina radila kod tuženog, savjesno i dobro obavljala posao pa je smatrala da ima prednost u odnosu na sve ostale kandidate zbog čega je i uložila prigovor na rang listu. Dakle, da su neprihvatljivi i žalbeni navodi da je izvršena diskriminacija apelantice jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je apelantica u postupku provođenja ponovne konkursne procedure dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na ostale prijavljene kandidate i u odnosu na prvorangiranog i izabranog kandidata. Konačno, da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je komisija vršila bodovanje prema odredbama Pravilnika o uslovima, kriterijima i postupku zapošljavanja u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja na području TK-a iz 2012. godine, jer iz navedenih dokaza proizlazi da je ponovljena konkursna procedura provedena u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika koji je stupio na snagu 6. avgusta 2014. godine, i koji je bio na snazi u vrijeme raspisivanja predmetnog konkursa (9. avgusta 2014. godine).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, između ostalog, navodi da tuženi nije postupio po presudi Kantonalnog suda od 6. juna 2017. godine, već da je samo formalno ponovio proceduru kako bi potvrdio svoju raniju odluku. Također, da je primjenjivan pravilnik koji je bio stavljen van snage, zbog čega je upitno bodovanje kandidata. Konačno, da je u konkretnom slučaju izvršena diskriminacija s obzirom na njezin socijalni status i izgled.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić