Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3850/20 ("INFODOM" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Legitimno očekivanje
  • Naknada štete
  • Javne nabavke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3850/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3850/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Infodom“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Infodom“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 031852 20 Rev od 21. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Infodom“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 031852 20 Rev od 21. jula 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 5. oktobra 2021. godine je od Sud BiH i Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su 18. odnosno 19. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 16. marta 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 031852 19 P od 28. februara 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu na ime pretrpljene štete u vidu izgubljene dobiti u novčanom iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom je obavezan tuženi da apelantu isplati novčani iznos preciziran u izreci presude na ime pretrpljene materijalne štete kao obične štete, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom za preostali novčani iznos na ime pretrpljene materijalne štete, kao obične štete, zbog neosnovanosti. Ujedno je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je, prije svega, naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je tuženi odlukom iz 2016. godine pokrenuo postupak nabavke roba softverskog rješenja za upravljanje ljudskim resursima i obračun zarada i drugih primanja, te da je apelant dostavio svoju ponudu. Međutim, tuženi je donio odluku o otkazivanju postupka javne nabavke, na koju je apelant uložio žalbu, te je Ured za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured) usvojio žalbu, poništio odluku o otkazivanju postupka i predmet vratio tuženom na ponovni postupak. Budući da tuženi, u skladu s rješenjem Ureda, nije donio odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača, apelant je uložio žalbu zbog šutnje uprave, koju je Ured usvojio, a nakon čega je tuženi donio odluku o poništenju postupka javne nabavke. Sud BiH je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant ponovo uložio žalbu, koju je Ured usvojio i predmet je vraćen na ponovni postupak. Sud BiH je, dalje, naveo da je iz zapisnika o otvaranju ponuda od 7. augusta 2018. godine vidljivo da je apelant bio jedini ponuđač koji je u roku podnio ponudu. Nadalje, Sud BiH je naveo da je nakon toga Ured donio rješenje od 7. augusta 2018. godine kojim je postupak poništen u cijelosti i to zbog niza bitnih povreda odredbi i načela Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o javnim nabavkama).

8. Sud BiH je naveo da tužbeni zahtjev u pogledu naknade štete u vidu izgubljene dobiti nije osnovan jer se nisu ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 154. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je i odbijen taj dio tužbenog zahtjeva. Naime, Sud BiH je naveo da se taj dio tužbenog zahtjeva zasniva na apelantovoj tvrdnji da je pretrpio gubitak da mu bude dodijeljen ugovor od strane tuženog, koji je, bez obzira na to što nije izvršio ocjenu njegove ponude, bio dužan donijeti odluku o izboru apelantove ponude kao najbolje. Međutim, prema ocjeni suda, ponuda jedinog ponuđača u postupku javne nabavke, po samom automatizmu, ne vodi dodjeli ugovora, jer se postupak javne nabavke može okončati i na drugi način, kao što se u konkretnom i desilo, njegovim poništenjem. Sud BiH je naveo da zbog navedenog ne stoji apelantova tvrdnja jer nije utvrđeno da je tuženi nezakonito postupio ne dodjeljujući apelantu predmetni ugovor, što bi bila potrebna pretpostavka za naknadu štete, a koja se nije ostvarila.

9. Sud BiH je dalje naveo da je apelant istakao i alternativno postavljen tužbeni zahtjev na ime pretrpljene materijalne štete, kao obične štete, nastale u vezi s pripremom njegove ponude iz 2017. godine, a koji je, prema ocjeni suda, djelimično osnovan. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju do poništenja postupka nesporno došlo zbog niza bitnih povreda odredbi i načela Zakona o javnim nabavkama, znači nezakonitim postupanjem tuženog, što je uzrokovalo štetu apelantu, a čime su se ostvarile pretpostavke iz odredbe člana 154. ZOO, što je bilo razlog usvajanja tog dijela tužbenog zahtjeva. Sud BiH je naveo da je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom u njegovom preostalom dijelu zato što se taj iznos odnosi na ime isplaćenih plaća za tri apelantova zaposlenika, a sud je zaključio da ti troškovi ulaze u troškove poslovanja koje bi apelant imao nezavisno od uspješnosti prijave na predmetni javni tender.

10. Presudom Suda BiH (vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH) broj S1 3 P 031852 20 Pž od 11. maja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u pobijanom (odbijajućem dijelu), kao i u odluci o troškovima parničnog postupka.

11. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju ni apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, kao i dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu obične materijalne štete. Sud BiH je istakao šta je propisano odredbom člana 183. ZOO, te je naveo da je u konkretnom slučaju evidentno da u javnoj nabavci nije došlo do situacije da bi se mogao zaključiti ugovor pa da bi apelant mogao ostvariti eventualnu naknadu štete prema općim pravilima za štetu. Sud BiH je naveo da je Ured poništio postupak javnih nabavki u cijelosti tako da apelant nije ni mogao biti izabran kao najpovoljniji ponuđač. Naime, Sud BiH je naveo da zbog poništenja postupka javne nabavke u konkretnom slučaju uopće nije došlo do razmatranja ponuda, odnosno nije došlo do ocjene pristiglih ponuda nego je postupak poništen u fazi otvaranja pristiglih ponuda, pa apelant ne može tvrditi da bi sa sigurnošću došlo do zaključenja ugovora s njim jer su, prema zapisniku o otvaranju ponuda, bile pristigle dvije ponude ponuđača. Da bi u smislu odredbi čl. 154, 155. i 158. ZOO postojala odgovornost štetnika za naknadu štete, u konkretnom slučaju izmakle dobiti, Sud BiH je naveo da je potrebno da se kumulativno ispune zakonske pretpostavke, i to da je šteta prouzrokovana protivpravnom radnjom, da se ta radnja može pripisati krivici štetnika, da postoji uzročnost, te da bi prema redovnom toku stvari ta dobit bila ostvarena. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da kod apelanta nije ispunjen uvjet da bi prema redovnom toku stvari ostvario dobit, jer iz dokaza ne proizlazi da bi ugovor bio zaključen s apelantom. Naime, postupak javne nabavke nije došao u fazu da bi apelant mogao biti izabran kao najpovoljniji ponuđač, nego je postupak konačno i pravomoćno obustavljen

– poništen od strane Ureda u fazi razmatranja pristiglih ponuda, odnosno nakon otvaranja pristiglih ponuda. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da apelant nije dokazao da bi prema redovnom toku stvari bio izabran kao najpovoljniji ponuđač, a kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Osim toga, Sud BiH je naveo da, prema shvaćanju tog suda, nijedan od učesnika u postupku javne nabavke ne može ostvariti tužbeni zahtjev za naknadu štete u situaciji kada je postupak javne nabavke konačno i pravomoćno poništen odlukom Ureda.

12. Međutim, Sud BiH je naveo da apelantova žalba osnovano ukazuje na kontradiktornost prvostepenog suda kada je usvojio dio alternativnog tužbenog zahtjeva za naknadu obične materijalne štete s obrazloženjem da je do poništenja postupka javne nabavke došlo zbog niza bitnih povreda odredbi i načela Zakona o javnim nabavkama, odnosno zbog nezakonitog postupanja tuženog, a što je uzrokovalo štetu apelantu. Sud BiH je naveo da je takav zaključak prvostepenog suda nepravilan i kontradiktoran, ali je nužno istaći da tuženi nije izjavio žalbu, odnosno žalbom nije pobijao presudu u dosuđujućem dijelu, tako da je drugostepeni sud vezan načelom zabrane reformacio in peus i odredbama člana 197. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). S druge strane, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda u odnosu na odbijajući dio obične štete, odnosno da apelant nije pretrpio štetu koja se odnosi na isplaćene plaće za tri zaposlenika, nalazeći da ti troškovi ulaze u troškove poslovanja koje bi apelant imao nezavisno od uspješnosti po prijavi na javni tender. S obzirom na izneseno, Sud BiH je naveo da su irelevantni svi ostali navodi apelantove žalbe.

13. Presudom Suda BiH (reviziono vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH) broj S1 3 P 031852 20 Rev od 21. jula 2020. godine odbijena je apelantova revizija.

14. U obrazloženju presude Sud BiH je, prije svega, naveo da drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredbi parničnog postupka jer je drugostepeno vijeće, u smislu odredbe člana

188. ZPP, ocijenilo sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka, a što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju presude. Pri tome je Sud BiH naveo da je drugostepeno vijeće uvjerenje o „osnovanosti“ žalbenih prigovora opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima, koje kao pravilne prihvaća i taj sud, jer nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima, te imaju uporište u odredbama materijalnog prava, na koje se i pozvalo u obrazloženju drugostepene presude.

15. Sud BiH je dalje naveo da je pravilan zaključak drugostepenog vijeća kada prihvaća razloge prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, kao i dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu obične materijalne štete. Sud BiH je ponovio šta je propisano odredbom člana 183. ZOO, te je naveo da je nesporno da u predmetnoj javnoj nabavci nije došlo do situacije da bi se mogao zaključiti ugovor s najpovoljnijim ponuđačem, što bi apelantu davalo osnov za podnošenje tužbe za naknadu štete, kako obične štete, tako i izgubljene dobiti, prema općim pravilima za štetu. Sud BiH je naveo da je Ured poništio postupak javnih nabavki u cijelosti, i to u fazi otvaranja pristiglih ponuda, zbog toga što je tuženi kao ugovorni organ učinio niz povreda odredbi Zakona o javnim nabavkama koje su ocijenjene bitnim. Sud BiH je dalje naveo da su te povrede u odlučnoj mjeri utjecale na mogućnost nesmetanog odvijanja radnji postupka i na ishod postupka, a što je utjecalo na to da je postupak javne nabavke neodrživ, zbog čega je, u smislu člana 103. Zakona o javnim nabavkama, morao bit poništen u cijelosti. Prema tome, Sud BiH je naveo da iz tog razloga apelant nije mogao tvrditi da bi sa sigurnošću došlo do zaključenja ugovora s tuženim, kako to pravilno zaključuje drugostepeno vijeće.

16. Nadalje, Sud BiH je ponovio da, u smislu odredbi čl. 154, 155. i 158. ZOO, da bi postojala odgovornost štetnika za naknadu štete, u konkretnom slučaju izmakle dobiti, potrebno je da se kumulativno ispune četiri zakonske pretpostavke. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da budući da je postupak javne nabavke poništen u cijelosti još u fazi razmatranja i otvaranja pristiglih ponuda, to se ne može smatrati da je postupak došao u fazu izbora najpovoljnijeg ponuđača, kao i da je apelant mogao biti izabran kao najpovoljniji ponuđač. I prema ocjeni tog vijeća, apelant nije dokazao da bi po redovnom toku stvari bio izabran kao najpovoljniji ponuđač, a kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Također, Sud BiH je naveo da nijedan od učesnika u postupku javne nabavke ne može ostvariti tužbeni zahtjev za naknadu štete u situaciji kada je postupak javne nabavke konačno i pravomoćno poništen odlukom Ureda.

17. Osim toga, Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog, suda, koji prihvaća i drugostepeno vijeće, u odnosu na odbijajući dio obične štete. S obzirom na iznijete razloge, Sud BiH je ocijenio da revizija nije osnovana, pa ju je odbio, jer je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, a ni oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Sud BiH svoju odluku zasnovao na pogrešno utvrđenom činjeničnom pravu i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da je stav suda da apelant nema osnov za podnošenje tužbe za naknadu šteta neispravan i proizvoljan, a zbog čega mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Također, apelant smatra da Sud BiH nije ocijenio sve njegove žalbene, odnosno revizione navode, te da Sud BiH nije u potpunosti obrazložio osporene presude. Apelant navodi da je u postupku dokazao da je tuženi nezakonito proveo postupak javne nabavke, zbog čega je taj postupak i poništen, te da upravo zbog nezakonite radnje tuženog apelant nije izabran kao najpovoljniji ponuđač, iako je u postupku dokazao da bi upravo on bio izabran i da bi s njim bio zaključen ugovor da nije došlo do nezakonitog postupanja tuženog. U vezi s tim, apelant ukazuje da je postupak javne nabavke poništio Ured isključivo jer je tuženi prilikom otvaranja pristiglih ponuda otvorio i neblagovremeno pristiglu ponudu ponuđača „Avacom Group“ d.o.o. Mostar, a koju je tuženi bio dužan vratiti ponuđaču neotvorenu. Apelant ukazuje da je u takvoj situaciji tuženi trebao ocijeniti samo njegovu ponudu, budući da je samo ona pristigla u roku. Shodno tome, apelant smatra da je nesporno i postojanje štete, kao i novčani iznos te štete, te da je nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke utvrđena šteta, u vidu izgubljene dobiti, koju je apelant pretrpio.

II.Odgovori na apelaciju

19. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja osporene odluke, da navodi iz apelacije u pogledu povrede prava nisu osnovani i da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

20. Tuženi je istakao da su navodi apelacije netačni, neargumentirani i proizvoljni, da su parničnim postupkom pred sudom razriješeni svi apelantovi žalbeni navodi, te da u toku postupka nije došlo do povrede apelantovih prava. Tuženi je naveo da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, da nije pogrešno utvrđeno činjenično stanje, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Slijedom iznesenog, tuženi je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“ broj 39/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103. stav (1) (Bitne povrede zakona) (1) U postupcima javne nabavke apsolutno bitne povrede zakona su one povrede o kojima URŽ vodi računa po službenoj dužnosti, i koje mogu dovesti do poništenja postupka u potpunosti ili djelimično, i to:

a) neusklađenost tenderske dokumentacije s ovim zakonom ili podzakonskim aktima, koja je dovela do nemogućnosti utvrđivanja osnovanosti žalbenih navoda ili koja je dovela do narušavanja osnovnih principa ovog zakona, odnosno nezakonite dodjele ugovora;

b) provođenje postupka javne nabavke bez donošenja odluke o početku postupka javne nabavke, sa sadržajem određenim članom 18. ovog zakona;

c) objave obavještenja o postupku javne nabavke koje nisu u skladu s ovim zakonom ili podzakonskim aktima i tenderskom dokumentacijom;

d) povrede postupka prilikom otvaranja ponuda, odnosno propuštanje roka za ocjenu zahtjeva za učešće.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora Član 183.

Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.

Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav (1) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 031852 20 Rev od 21. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava naknade štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelant smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih presuda, proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. Također, apelant smatra da Sud BiH nije ocijenio sve žalbene, odnosno revizione navode, kao i da nije u potpunosti obrazložio osporene presude.

32. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete, ističući da mu je nezakonitim postupanjem tuženog u postupku javne nabavke pričinjena šteta u vidu izgubljene dobiti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH odbio apelantov tužbeni zahtjev zaključujući da apelant izvedenim dokazima nije dokazao svoje tužbene navode. Ustavni sud, dalje, nalazi da su drugostepeno i reviziono vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH zaključili da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, te su se pozvali na odredbe člana 183. ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 183. ZOO propisano da je lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Dakle, iz citirane odredbe proizlazi da je lice koje odbije zaključiti ugovor obavezno nadoknaditi štetu, ali da se mora ispuniti uvjet da je po zakonu obavezno da zaključi taj ugovor. Ustavni sud nalazi da je Sud BiH u osporenim odlukama jasno obrazložio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je tuženi imao obavezu da s njim zaključi ugovor o javnoj nabavci, te je naveo da ponuda jedinog ponuđača u postupku javne nabavke, po samom automatizmu, ne vodi dodjeli ugovora, jer se postupak javne nabavke može okončati i na drugi način, kao što se u konkretnom i desilo, njegovim poništenjem. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH u osporenim odlukama pozvao na čl. 154, 155, 158, 183, te 189. ZOO i naveo četiri kumulativne pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi postojala odgovornost štetnika za naknadu štete, u konkretnom slučaju izmakle dobiti (vidi tačku 11. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da u odnosu na apelanta nije ispunjen uvjet da bi po redovnom toku stvari ostvario dobit jer iz dokaza ne proizlazi da bi ugovor bio zaključen upravo s apelantom, budući da je postupak javne nabavke poništen u fazi razmatranja i otvaranja pristiglih ponuda, te da nije ni došao u fazu da bi apelant mogao biti izabran kao najpovoljniji ponuđač. Dovodeći relevantne zakonske odredbe na koje se pozvao Sud BiH u vezu s obrazloženjima koja su data u osporenim odlukama, Ustavni sud u odlukama Suda BiH ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, odnosno apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.

34. Dakle, Sud BiH je u obrazloženju osporenih odluka dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

35. U odnosu na apelacione navode da Sud BiH nije odgovorio na sve navode iz žalbe, odnosno iz revizije, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih navoda, koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda slijedi da je Sud BiH, suprotno navodima apelacije, odgovorio na sve žalbene, odnosno revizione navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i ovaj navod smatra neosnovanim.

36. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

38. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

39. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je tuženi bio u obavezi da s apelantom sklopi ugovor o predmetnoj javnoj nabavci, što tuženi nije učinio, te je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu.

40. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o „imovini“ u smislu navedenog člana.

41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz činjenica predmeta proizlazi da je tuženi pokrenuo postupak javne nabavke, da je apelant bio učesnik u postupku i da je dostavio ponudu, ali da je postupak javne nabavke u cijelosti poništio Ured zbog niza bitnih povreda odredbi i načela Zakona o javnim nabavkama, i to u fazi otvaranja pristiglih ponuda. Apelant je podnesenim tužbenim zahtjevom tražio naknadu štete, i to obične štete na ime troškova koje je imao u vezi pripreme ponude, tako i izmakle dobiti na ime gubitka prilike da mu bude dodijeljen ugovor od strane tuženog. Iz navedenog slijedi zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o postojećoj apelantovoj imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je apelant u okolnostima konkretnog slučaja mogao imati „legitimno očekivanje“ da će pri okolnostima kakve su konkretne biti udovoljeno njegovom zahtjevu za isplatu naknade štete.

43. Kao što je već rečeno, u toku postupka je utvrđeno da je apelant bio učesnik u postupku javne nabavke, ali da je postupak u cijelosti poništio Ured, u skladu s odredbama člana 103. Zakona o javnim nabavkama, i to u fazi otvaranja pristiglih ponuda. Iz navedenog proizlazi da je nesporno da je postupak poništio nadležni organ i u skladu s relevantnim odredbama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će ostvariti dobit zaključenjem ugovora o javnoj nabavci budući da je bio samo učesnik u postupku, koji je konačno i pravomoćno obustavljen – poništen od strane Ureda zbog propusta.

44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao jasne i logične razloge, te kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.

46. Ustavni sud, također, smatra da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant nije dokazao da je imao ostvariv zahtjev niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3850/20 ("INFODOM" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio