Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-538/22 (S. B.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-538/22

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 538/22, rješavajući apelaciju Slavka Bojića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Bojića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kv 5 od 14. decembra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030072 22 Kv 6 od 25. januara 2022.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavko Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luka, kojeg zastupa Aleksandar Jokić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 030072 21 Kž 3 od 27. decembra 2021. godine i 11 0 K 030072 21 Kv 5 od 14. decembra 2021. godine i rješenjâ Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 030072 22 Kv 6 od 25. januara 2022. godine i 11 0 K 030072 21 Kpp 5-p od 18. januara 2022. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti apelantovo puštanje iz pritvora.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor, koji je proslijeđen apelantu radi eventualnog izjašnjenja (9. marta 2022. godine). Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 03007221 Kv 5 od 14. decembra 2021. godine kojim je apelantu na osnovu člana 200 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) produžio pritvor za još dva mjeseca.

5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora protiv apelanta (i B. Z.) zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav 4 u vezi sa st. 1 i 2 Krivičnog zakonika RS ( u daljnjem tekstu: KZ) u pomaganju u vezi sa članom 39 istog zakona, u sticaju s krivičnim djelom zloupotrebe u postupku javne nabavke iz člana 250 stav 1 KZ.

6. Produženje pritvora je predloženo iz razloga propisanih u članu 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP. Na ročištu za izjašnjenje povodom prijedloga za produženje pritvora saslušan je tužilac (ostao pri prijedlogu), dok su se odbrane protivile (ukazivale na nepostojanje osnovane sumnje, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz čl. 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP, apelantova odbrana je isticala da u prijedlogu za produženje pritvora nisu navedeni koji su to naročito važni razlozi za produženje pritvora, nakon isteka tri mjeseca).

7. Razmotrivši prijedlog za produženje pritvora, dokaze i spise istražnog predmeta, na kojima se prijedlog zasniva, kao i usmeno i pismeno izjašnjenje odbrane povodom prijedloga, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja, za šta je dao sljedeće razloge.

8. Osnovana sumnja da su osumnjičeni B. Z. i apelant počinili krivična djela za koja se terete naredbom o sprovođenju istrage i naredbom o proširenju potkrijepljena je dokazima koji su prikupljeni u dosadašnjem toku istrage i navedeni u ranijim rješenjima o određivanju/produženju pritvora. U nastavku rješenja Vrhovni sud je ukazao u čemu se sastoji osnovana sumnja i iz kojih dokaza ona proizlazi.

9. Što se tiče posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP, Vrhovni sud je našao da ti razlozi i dalje postoje. Naveo je da i dalje egzistiraju naročite okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni B. Z. ometati daljnje uspješno vođenje ovog postupka negativnim uticajem na svjedoke koje Tužilaštvo još uvijek nije saslušalo, što je detaljnije pojasnio. U odnosu na apelanta, na stranici 22, Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu iskaz osumnjičenog D. D., u daljnjem toku istrage Tužilaštvo namjerava u svojstvu svjedoka ponovo saslušati B. A. na okolnosti iz odbrane tog osumnjičenog, u dijelu u kojem potvrđuje apelantove koruptivne radnje. Imajući u vidu da je svjedok zaposlen u pravnom licu (navedeno ime), a apelant je direktor navedenog pravnog lica, te kao takav hijerarhijski nadređen navedenom svjedoku, postoji osnovana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uticati na svjedoka B. A., čiji iskaz je od krucijalne važnosti za rasvjetljavanje predmetnog inkriminisanog događaja.

10. U nastavku je Vrhovni sud dao razloge za poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, pa je zaključio da su se stekli razlozi za produženje pritvora iz osnova predviđenih u članu 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP.

11. Dalje je Vrhovni sud obrazložio da nije prihvatio prijedlog odbrana da se osumnjičenim umjesto mjere pritvora odrede mjere zabrane, navodeći da se blažim mjerama ne bi postigla ista svrha, te da je zbog razloga koje je prethodno naveo neophodno produženje pritvora. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima odbrane apelanta i priloženom nalazu i mišljenju vještaka odbrane (da mu je boravkom u pritvoru ugrožen život i da mu se pogoršalo zdravstveno stanje) iz JZUUKC Tuzla od 13. decembra 2021. godine, proizlazi da je apelant za vrijeme boravka u pritvoru liječen odgovarajućom terapijom, s obzirom na vrstu bolesti od koje boluje, i da se sada nalazi u stabilnom zdravstvenom stanju, da za vrijeme boravka u pritvoru nije dolazilo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, da način liječenja za vrijeme njegovog boravka u pritvoru nije uzrokovao pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja, niti je ugrozio njegov život i zdravlje.

12. Vrhovni sud je takođe ukazao da je produženje pritvora preko tri mjeseca u fazi istrage, u smislu odredbe člana 200 stav 3 ZKP (pored postojanja nekog od razloga za pritvor) uslovljeno i težinom krivičnog djela za koje se istraga sprovodi, posmatrano kroz zaprijećenu kaznu (precizirano na krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna) i postojanjem naročito važnih razloga koji opravdavaju produženje pritvora preko tri mjeseca.

13. U konkretnom slučaju, ostvaren je zakonski uslov za produženje pritvora, u smislu citirane zakonske odredbe, koji se ogleda u težini djela s obzirom na zaprijećenu kaznu za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav 4 u vezi sa st. 1 i 2 KZ, za koje se vodi istraga, a naročito važni razlozi kao jedan od kumulativnih propisanih uslova za produženje pritvora u fazi istrage manifestuju se u složenosti postupka istrage, posmatrano s aspekta dokaznog materijala koji je nužno u daljnjem toku istrage pribaviti.

14. Ukazujući na odredbu člana 196 stav 4 ZKP i cijeneći sadržaj tužiočevog prijedloga o brojnosti i karakteru dokaza koje je neophodno sprovesti u nastavku istrage, Vrhovni sud je zaključio da je produženje pritvora u trajanju od dva mjeseca dovoljan period u kojem će se dovršiti istraga.

15. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 030072 21 Kž 3 od 27. decembra 2021. godine kojim je djelimičnim uvažavanjem žalbi osumnjičenih (apelanta i Z. B.) preinačio rješenje od 14. decembra 2021. godine tako što se pritvor protiv osumnjičenih produžava po osnovu člana 197 stav 1 tačka b) ZKP, dok u ostalom dijelu rješenje ostaje neizmijenjeno.

16. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na navode iz apelantovih žalbi, te je naveo da žalbeni prigovori nisu osnovani, za šta je dao sljedeće razloge.

17. U odnosu na povredu prava na odbranu, Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno to pravo jer se apelantova odbrana na ročištu za izjašnjenje o prijedlogu izjasnila na okolnosti zbog kojih se predlaže produženje. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da nije od uticaja (što je isticano u žalbama) da je prijedlog odbrana dobila u 9.00 ujutro, a ročište je bilo u 14.00 sati, te sud navodi da je analizom činjenica i dokaza sud obrazložio iz kojih razloga prihvata prijedlog za produženje pritvora. Pri tome, navodi da sud nije cijenio niti analizirao prigovore odbrane s ročišta nisu osnovani.

18. Dalje je Vrhovni sud naveo da u pobijanom rješenju nisu izostali razlozi o odlučnim činjenicama, te je navedeno kako je obrazloženo postojanje osnovane sumnje. U odnosu na razlog za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP, dati su detaljno obrazloženi razlozi koje je Vrhovni sud prihvatio kao valjane. U odnosu na svakog od osumnjičenih pojedinačno je navedeno koji se svjedoci trebaju saslušati u daljnjem toku istrage, a koji do sada iz objektivnih razloga (proširenje istrage) nisu saslušani, s obrazloženjem njihovih poslovnih odnosa i saradnje u relevantnom periodu. Tako je u odnosu na apelanta (i postojanje pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKP) u pobijanom rješenju dato valjano obrazloženje. Vrhovni sud je naveo da se pravilno dovodi u vezu, s aspekta sadržaja, zapisnik o ispitivanju osumnjičenog D. D., u kojem potvrđuje apelantove koruptivne radnje u postupku predmetnih javnih nabavki i kako je potrebno ponovo saslušati svjedoka B. A. na navedene okolnosti iz odbrane osumnjičenog D. D. Takođe, navedeni svjedok je zaposlen u pravnom licu u kojem je apelant direktor pa, prema ocjeni Vrhovnog suda, postoji osnovana bojazan od uticaja na tog svjedoka zbog njihovog hijerarhijskog poslovnog odnosa.

19. Vrhovni sud je takođe obrazložio da navodi iz apelantove žalbe u odnosu na ocjenu nalaza vještaka odbrane i optužbe o apelantovom zdravstvenom stanju nisu od značaja za zakonitost osporenog rješenja. U vezi s tim je navedeno da u slučaju nemogućnosti liječenja apelanta (nepostojanja odgovarajuće mogućnosti liječenja) u ustanovi u kojoj se osumnjičeni nalazi u pritvoru, adekvatno liječenje se obezbjeđuje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi u skladu sa odredbom člana 122 u vezi sa članom 208 Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija.

20. Nadalje, u vezi s prigovorima iz žalbi da je saslušan jedini svjedok kojeg je trebalo saslušati (16. decembra 2021. godine), Vrhovni sud je naveo da to ne utiče na zakonitost rješenja, ali može biti od značaja za primjenu člana 197 stav 2 ZKP.

21. Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 030072 21 Kpp 5-P od 18. januara 2022. godine kojim je odbio kao neosnovan zahtjev apelantovog branioca za ukidanje pritvora apelantu (navedena rješenja o određivanju/produžavanju), koji, prema rješenju Vrhovnog suda, može trajati do 15. februara 2022. godine.

22. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelantova odbrana podnijela zahtjev za ukidanje pritvora jer je svjedok B. A. saslušan u dva navrata (nakon donijetog rješenja o produženju pritvora), te su prestale okolnosti zbog kojih je pritvor određen iz člana 197 stav (1) tačka b) ZKP. Odbrana je umjesto mjere pritvora predlagala određivanje mjera zabrane, te se pozivala na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Takođe je odbrana ukazivala na apelantovo zdravstveno stanje i da Tužilaštvo vrši pritisak na njega (uslovljavajući ukidanje pritvora njegovim priznanjem kome je dao novac). Odbrana je ukazivala na obavezu suda/sudije da nakon što je prestao razlog zbog kojeg je pritvor produžen (saslušanje svjedoka B. A.) ukine pritvor apelantu, a postupak ocjene novih razloga za pritvor od sudije za prethodni postupak bilo bi odlučivanje o potrebi produženja pritvora apelantu, za šta nije nadležan. Tužilaštvo se protivilo apelantovom zahtjevu za ukidanje pritvora.

23. Okružni sud je naveo odredbu člana 197 stav 1 tačka b) ZKP, te je našao da je apelantov zahtjev za ukidanje pritvora neosnovan. Vrhovni sud je našao da još uvijek postoje razlozi za produženje pritvora i nakon saslušanja svjedoka B. A. Naime, iz svjedočenja ovog svjedoka tužilac je saznao za postojanje još jednog lica u lancu koruptivnih radnji koje spadaju u obilježje krivičnih djela koja se ovom osumnjičenom u istrazi stavljaju na teret. Suprotno tužiočevom navodu na ročištu, u kojem je tužilac na pitanje suda odgovorio da više ne postoji potreba za saslušavanjem B. A. kao svjedoka, sud je naveo da će, ako se prema opisu svjedoka pronađe lice za koje je naveo da mu je predao novac stečen korupcijom, saslušavanje tog svjedoka kao svjedoka optužbe biti nastavljeno u pogledu prepoznavanja tog lica. Budući da je apelantu sada poznato da je svjedok B. A. to lice vidio, opisao i mogao bi ga prepoznati, osnovano se može očekivati da bi, nakon puštanja iz pritvora, apelant mogao doći u kontakt i sa svjedokom B. A. i da bi na svjedoka (zaposlen u apelantovom preduzeću) mogao uticati da „ne prepozna“ lice kojem je svjedok dao novac. Dakle, prema mišljenu Okružnog suda, još uvijek nisu prestale okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP u odnosu na svjedoka B. A. zbog kojih je apelantu i produžen pritvor. Takođe je sud naveo da su opravdani navodi Tužilaštva da apelant jedini zna identitet lica kojem je svjedok B. A. dao novac, te bi mogao navedeno lice upozoriti da je traženo ili uticati na njegov budući iskaz. Sud nije poklonio vjeru apelantu da ne zna o kojem se licu radi, već, prema mišljenju suda, izbjegava da otkrije identitet tog lica, koji je za sada jedino njemu poznat, a koga bi mogao prepoznati svjedok B. A., ako mu bude pokazano. Apelantovim puštanjem na slobodu, prema mišljenju suda, mogli bi biti ozbiljno dovedeni u pitanje interesi istrage, na načine koje je sud obrazložio, o čemu je sud dužan da vodi računa.

24. Okružni sud je naveo da smatra da se mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti svrha koja se za sada ostvaruje pritvorom (spriječiti apelanta da izvrši uticaj na svjedoka B. A., ali i na nepoznato lice koje je od njega primilo iznos novca od 85.000,00 KM), i to na način da neposredno ili putem telefona ili drugih elektronskih medija s njima kontaktira. Zbog toga smatra neosnovanim prijedlog odbrane da se umjesto pritvora odrede mjere zabrane.

25. Okružni sud nije smatrao opravdanom tvrdnju odbrane da se na apelanta daljnjim zadržavanjem u pritvoru vrši nezakonit pritisak da prizna nešto što nije istina i da otkrije identitet lica jer mu identitet tog lica nije poznat (tvrdnja potkrijepljena navodima iz zapisnika o ispitivanju apelanta iz koje je vidljivo da apelant ne osporava da je naložio B. A. da u njegovom odsustvu uzme novac u iznosu od 85.000,00 KM od D. D., te da ga preda određenom licu radi izvođenja radova na objektu koji je njegovo preduzeće gradilo, ali da se sada ne može sjetiti o kojem se to licu radilo jer je bilo 12 izvođača radova, te da je on vrlo vjerovatno provjerio da li je to lice primilo novac). Tužiočev poziv apelantu, upućen prilikom tog ispitivanja, da otkrije identitet lica kojem je dat navedeni novac, te da na taj način pomogne rasvjetljavanju krivičnog djela odbrana tumači kao ucjenjivanje osumnjičenog i vršenje pritiska na njega da kaže protiv nekoga nešto neistinito. Okružni sud te navode odbrane smatra neosnovanim jer je u razlozima zbog kojih smatra da apelantu ne treba ukinuti pritvor upravo i naveo da je njegova primjena prema apelantu i dalje opravdana upravo iz razloga da bi se policiji i tužiocu omogućilo nesmetano sprovođenje radnji koje se preduzimaju radi otkrivanja tog lica, a koje nakon njegovog otkrivanja više neće biti potrebno sprovoditi i radi njegove identifikacije prepoznavanjem od svjedoka B. A., što bi se sve ubrzalo ako bi apelant otkrio identitet tog lica, što je i tužilac imao u vidu iznoseći navedene prijedloge apelantu.

26. Okružni sud je takođe naveo da zdravstveno stanje apelanta, koji je onkološki bolesnik i liječi se od leukemije od 2016. godine, ne može biti razlog za ukidanje pritvora jer je postojanje tog oboljenja bilo poznato i u vrijeme određivanja i produžavanja trajanja pritvora. Sud nalazi da se apelantovo liječenje u KPZ Banja Luka sprovodi pod kontrolom zavodskog ljekara, koji apelanta redovno upućuje na kontrole kod ljekara specijalista, a da se, u slučaju pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, po potrebi mjera pritvora može izvršavati i u zdravstvenoj ustanovi.

27. Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 030072 22 Kv 6 od 25. januara 2022. godine kojim je odbio kao neosnovane apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja od 18. januara 2022. godine.

28. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo razloge iz apelantovih žalbi, te je našao da su bez osnova navodi žalbe da je saslušanjem svjedoka B. A. ispunjen uslov iz člana 197 stav 2 ZKP. Kako je naveo Okružni sud, pravilno je u pobijanom rješenju na stranici 3 pasus 3 ukazano o potrebi otkrivanja identiteta lica kojem je upravo navedeni svjedok predao novac, za koji novac je u ovoj fazi krivičnog postupka utvrđeno da je stečen koruptivnim radnjama vezanim za javne nabavke medicinske opreme u vrijeme pandemije COVID-19 i da je od bitne važnosti otkrivanja identiteta tog lica. Pri tome je apelant jedini kojem je u ovom trenutku poznato o kojem se licu radi i njegovim puštanjem na slobodu bi došlo do onemogućavanja otkrivanja navedenog lica. Kod činjenice da nisu obezbijeđeni dokazi koji se odnose na predaju novčanog iznosa od 85.000 KM, za sada još nepoznatom licu, nije prihvatljiv stav odbrane da su ispunjeni uslovi iz člana 197 stav 2 ZKP i da je pritvor nužno ukinuti.

29. Dalje je Okružni sud uputio na stranicu 4 pasus 2 pobijanog rješenja (detaljno navedeni razlozi da bi apelantovim puštanjem na slobodu on mogao doći u kontakt sa svjedokom B. A., zaposlenim u njegovom preduzeću, i mogao uticati da svjedok ne prepozna lice kojem je dalo novac, pa samim tim i nisu prestali razlozi, odnosno okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP zbog kojeg pritvorskog razloga je apelantu pritvor i produžen. Pravilno je u pobijanom rješenju navedeno da se izricanjem mjera zabrane ne bi moglo obezbijediti nesmetano vođenje krivičnog postupka kod činjenice da je identitet za sada nepoznatog lica koje je primilo novac poznat upravo apelantu i on bi putem elektronskih medija ili na drugi način ostvario kontakt s navedenim licem i na taj način bi uticao na tog svjedoka, što se pravilno navodi i u pobijanom rješenju.

30. Dalje, Okružni sud navodi da je u prvostepenom rješenju pravilno navedeno da ne postoji pritisak na apelanta njegovim zadržavanjem u pritvoru kod činjenice da apelant nije osporio da je naložio B. A. da u njegovom odsustvu uzme novac u iznosu od 85.000 KM od D. D,. te da ga preda određenom licu radi izvođenja radova na objektu, ali da se za sada ne može sjetiti o kojem se to licu radilo i da je vjerovatno i provjerio da li je navedeno lice koje je za sada nepoznato zaista i primilo novac cijeneći sam iznos predatog novca. U pobijanom rješenju pravilno se navodi da se preduzimaju radnje otkrivanja lica koje je preuzelo novac, da će uslijediti i prepoznavanje lica od svjedoka B. A., iz čega se nedvosmisleno izvodi zaključak da nisu obezbijeđeni dokazi zbog kojih je pritvor produžen.

31. Okružni sud je našao da nisu prihvatljivi navodi iz žalbi da pobijano rješenje ne sadrži odlučne činjenice, da je ono zasnovano na pogrešnom činjeničnom osnovu, te je ukazao da su u pobijanom rješenju jasno navedeni razlozi (nisu još uvijek obezbijeđeni dokazi) zbog kojih je pritvor produžen.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

32. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. U suštini, apelant navodi da je sud (rješenja od 14. i 27. decembra 2021. godine) samo formalno odlučivao i prepisao navode iz prijedloga Tužilaštva, te da je odbrana iznosila prigovore koje sud nije razmotrio. Takođe, apelant potencira da mu je pritvor produžen zbog saslušanja svjedoka B. A., pri čemu već samo prijedlog nije ispunjavao uslove predviđene zakonom (naročite okolnosti i stepen izvjesnosti). Navedeni svjedok je već dva puta ranije saslušavan. Dalje, i nakon saslušanja svjedoka (koji je još dva puta saslušan, kada je podnijet prijedlog za ukidanje pritvora apelantu; osporena rješenja Okružnog suda) apelantu nije ukinut pritvor, iako je otpao osnov po kojem je produžen (uticaj na svjedoka B. A.). Apelant u apelaciji objašnjava šta je sud propustio da uradi ili je pogrešno uradio, umjesto da postupi po odredbi člana 197 stav 2 koja ne ostavlja prostor za manevrisanje. Apelant, takođe, ukazuje na (prema njegovom mišljenju) brojne povrede, što i pojašnjava. Između ostalog, apelant navodi da je rješenje od 14. decembra donijeto pozivom na nalaz iz Tuzle (po naredbi suda na okolnost njegovog zdravstvenog stanja), iako Tužilaštvo nije dostavilo nalaz na ročištu povodom prijedloga za produženje i on nije bio izrađen (13. decembra). Takođe, apelant navodi neažurnost suda da postupa po zahtjevu odbrane za ukidanje pritvora (tek nakon trećeg zahtjeva zakazano ročište za 17. januar 2022. godine). Apelant u apelaciji navodi da je Tužilaštvo prilikom (ponovnog) ispitivanja apelantu stavilo do znanja da će biti pušten iz pritvora kada pruži određene informacije, što dalje u apelaciji definiše kao sistemsku definiciju pritvora kao „sredstva iznude iskaza i saznanja“. U ovom dijelu apelant ukazuje i na činjenicu da je Tužilaštvo navelo da je svjedok B. A. saslušan i nema potrebe za daljnjim saslušanjem, ali sud odbija prijedlog odbrane, a „suprotno navodu tužioca“. Apelant ovdje navodi sadržaj zakonske odredbe (član 197 stav 2 ZKP) i da se radi o imperativnoj normi po kojoj sud mora da postupa (svjedok saslušan i pritvor se ukida). Apelant nalazi da sud nije razmotrio primjenu blažih mjera.

33. Apelant je u apelaciji takođe naveo povredu prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, te je pojasnio u čemu se ona (prema njegovom mišljenju) sastoji. Apelant u apelaciji navodi da je u toku postupka u ranijim fazama i na ročištu od 17. januara 2022. godine) ukazivao na svoje zdravstveno stanje i objektivne nemogućnosti da u pritvoru vodi balansiran život (potreban zbog bolesti od koje boluje). Apelant ukazuje da su sudovi odlučivali o njegovim prigovorima (o zdravstvenom stanju). Apelant dalje ukazuje na odredbu člana 211 ZKP koja nije djelotvoran pravni lijek (dalje pojašnjava). Čak i da je djelotvoran, apelant navodi da su vijeća koja su odlučivala o njegovom zdravstvenom stanju vidjela u kakvom se stanju nalazi, a nisu ništa preduzeli (da poprave uslove boravka u pritvoru). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 3 Evropske konvencije od određivanja pritvora i poziva Ustavni sud da ispita kompletan period. Obrazlažući član 3 i praksu Evropskog suda, apelant navodi da nije dobio potrebnu medicinsku njegu i da je propušteno da se izvrše određeni pregledi koje su naložili ljekari (koje navodi), čime je povrijeđen član 3 Evropske konvencije. Apelant ukazuje kakvi su uslovi u pritvoru (drugi pritvorenici, potencijalne bolesti, uključujući COVID-19, kojim je izložen), te da postoji nalaz ljekara koji su utvrdili pogoršanje njegovog zdravlja. Apelant smatra da je potrebno njegovo hitno puštanje iz pritvora jer mu tamo nisu dostupni potrebna njega i suplementi (vitamini) koje uzima i pada mu imunitet. Apelant je alternativno tražio da Ustavni sud naloži da se apelant smjesti u bolnicu.

34. Takođe, u podnijetoj apelaciji apelant je tražio o Ustavnog suda donošenje privremene mjere jer je pružio više nego dovoljno dokaza da je puštanje iz pritvora nužno i u interesu vođenja postupka, kao i da je njegovo zdravstveno stanje pogoršano, a njegovo zdravlje i život ugroženi i nema nikakvog dokaza da je lišenje slobode opravdano. Kako apelant navodi, ispunjen je i uslov interesa stranke. Takođe je navedeno da se vrijeme provedeno u pritvoru ne može nadomjestiti niti popraviti. Apelant je naveo i da smatra da postoji povreda prava iz čl. 5, 3 i 6 Evropske konvencije. Zbog povrede prava iz člana 5 apelant je tražio od Ustavnog suda da mu dosudi po 100 KM za svaki dan nezakonitog boravka u pritvoru, tražio je naknadu zbog povrede prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine u iznosu od 8.000,00 KM i zbog povrede prava iz člana 6 naknadu od 2000 KM.

35. Apelant je Ustavnom sudu dostavio dopis (zaprimljen 28. februara 2022. godine) u kojem je naveo sljedeće :

1. Apelantu je dana 16. 02. 2022. godine u 17.24 časova istekao pritvor, odnosno proteklo je vrijeme na koje je maksimalno u istrazi pritvor mogao biti određen. Protiv apelanta i dalje nije podnijeta optužnica.

Slijedom navedenog, apelant je izašao iz pritvora.

2. Apelant se u pomenutoj apelaciji žalio i na povredu člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP) i to za cjelokupan period proveden u pritvoru. USBH je svojom Odlukom br. AP- 3881/21 od 12. 01. 2022. godine meritorno odbio zahtjev vezan za član 3 EKLJP. Taj zahtjev se odnosio na period do podnošenja apelacije u tom predmetu, 12. 01. 2022. godine.

Apelant obavještava USBH da je protiv njegove Odluke br. AP-3881/21 od 12. 01. 2022. godine podnio predstavku Evropskom sudu za ljudska prava (,,ESLJP“) zbog povrede članova 3, 6 i 13 EKLJP. Predstavka je zaprimljena u ESLJP 16. 02. 2022. godine. U skladu sa tim, apelant moli USBH da o apelantovom zahtjevu u vezi sa članom 3 EKLJP u tekućem postupku po apelaciji (br. AP-538/22) zastane sa odlučivanjem, dok ESLJP ne odluči o predstavci;

ili da zastane sa odlučivanjem za onaj period o kojem je odlučio u Odluci br. AP-3881/21 od 12. 01. 2022. godine.

b) Odgovor na apelaciju

36. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i predložio da se odbije, ukazujući da apelant u apelaciji iznosi prigovore identične prigovorima koje je iznosio u svojoj žalbi, o čemu se Vrhovni sud izjasnio u rješenju.

37. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su u svemu poštovana apelantova prava.

38. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi o povredama prava neosnovani. Suprotno navodima apelacije, rješenja Vrhovnog suda su (pored postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor) zasnovana i na postojanju posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka b) ZKP. Naime, imajući u vidu iskaz osumnjičenog D. D. koji je prilikom tužiočevog ispitivanja ukazao na apelantove koruptivne radnje, te izjavio da je u vezi s predmetnom nabavkom po apelantovom zahtjevu novac u iznosu od 85.000,00 KM predao B. A. jer mu je apelant rekao da taj novac morao nekom dati, Tužilaštvo je u prijedlogu za produženje pritvora, koji je usvojen od Vrhovnog suda Republike Srpske, obrazlažući osnovanost pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP istaklo neophodnost ponovnog saslušanja svjedoka B. A. (svjedok saslušan 16. i 27. decembra 2021. godine) i u svom iskazu u potpunosti potvrdio iskaz osumnjičenog D. D. (po nalogu apelanta od D. D. uzeo novac i predao nepoznatom licu). Imajući u vidu da je svjedok B. A. potvrdio apelantove koruptivne radnje u vezi s predmetnom javnom nabavkom, te da je primopredaja novca izvršena po apelantovom nalogu, potvrđuje se da se radi o licu koje je dobro poznato apelantu i nije prestao da postoji razlog za pritvor zbog kojeg je on i produžen. Zbog toga je rješenjima Okružnog suda pravilno i zakonito odbijen apelantov zahtjev za ukidanje pritvora. Tužilaštvo je dalje ukazalo da su apelantovi navodi koji se odnose na zdravstveno stanje pravilno ocijenjeni od Vrhovnog suda (navedena okolnost nije od značaja s aspekta zakonitosti produženja pritvora jer u slučaju nepostojanja odgovarajuće mogućnosti liječenja u ustanovi u kojoj se osumnjičeni nalazi u pritvoru adekvatno liječenje se obezbjeđuje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi) i u skladu s odredbama Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija. Tužilaštvo je takođe ukazalo da ti apelantovi navodi nisu tačni jer je u međuvremenu UKC Tuzla dostavio Tužilaštvu nalaz i mišljenje o izvršenom vještačenju apelantovog zdravstvenog stanja od 14. decembra 2021. godine, u kojem su se ljekari specijalisti decidirano izjasnili da je apelant nakon lišavanja slobode i za vrijeme boravka u pritvoru liječen odgovarajućom terapijom s obzirom na vrstu bolesti od koje boluje i da se sada nalazi u stabilnom zdravstvenom stanju, te da nije došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Tužilaštvo je takođe navelo da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao o apelantovoj apelaciji o ovom pitanju. U odnosu na član 6 Evropske konvencije, Tužilaštvo je navelo da se apelant samo paušalno poziva na taj član. Tužilaštvo je takođe navelo da se radi o vrlo složenom i kompleksnom predmetu visoke korupcije u kojem Tužilaštvo vodi istragu protiv šest osumnjičenih lica, sve u vezi sa zloupotrebama u postupcima javnih nabavki provedenih od JZU Institut za javno zdravstvo Republike Srpske i JZU Bolnica „Sveti apostol Luka“ Doboj za vrijeme trajanja vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja proglašenog uslijed epidemije koronavirusa na teritoriji Republike Srpske, kojima je pričinjena šteta za budžet Republike Srpske u navedenom iznosu. U toku dosadašnje istrage prikupljeni su relevantni dokazi o apelantovim koruptivnim radnjama, na osnovu kojih je apelantu rješenjem Vrhovnog suda od 14. decembra 2021. godine produžen pritvor za još dva mjeseca. Ti dokazi potvrđuju da je apelant pored velike koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela za koje se tereti, u navedenom iznosu, od saizvršioca D. D. zahtijevao i primio još dodatnih 85.000,00 KM, od novca pribavljenog realizacijom predmetnog ugovora o javnoj nabavci, kako bi taj novac predao za sada nepoznatom licu, te je u skladu s pribavljenim dokazima predmetna istraga nastavljena s ciljem potpunog rasvjetljavanja inkriminisanog djela i utvrđivanja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja u ovom krivičnom predmetu. Tužilaštvo je navelo (imajući u vidu da je borba protiv korupcije, posebno kada su u pitanju javni funkcioneri i s njima povezana lica, prioritet i osnovni zadatak svih pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini, te cijeneći činjenicu da se predmetnom istragom apelantu i ostalim saučesnicima stavljaju na teret zloupotrebe u postupcima javnih nabavki koje su izvršene iskorišćavanjem vanredne situacije i vanrednog stanja proglašenog uslijed epidemije koronavirusa, na štetu budžeta Republike Srpske) da su sudovi, pravilno cijeneći sve okolnosti koje su navedene u prijedlogu za produženje pritvora, dali potpune i jasne razloge koji opravdavaju pritvor po pritvorskom razlogu iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP.

V.Relevantni propisi

39. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21):

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka b) i stav (2) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, (2) U slučaju iz stava 1. tačka b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Trajanje pritvora u istrazi Član 200. stav (3) (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.

Nadzor nad izvršenjem pritvora Član 211.

(1) Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda.

(2) Predsjednik nadležnog suda ili sudija kojeg on odredi dužan je da najmanje jednom u 15 dana obiđe pritvorenike i ako smatra da je to potrebno, i bez prisustva sudskog policajca, obavijesti se kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa. Predsjednik suda, odnosno sudija kojeg on odredi, dužan je da preduzme potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku ustanove. Predsjednik suda ne može odrediti da sudija za prethodni postupak umjesto njega obavlja nadzor nad izvršavanjem pritvora.

(3) Predsjednik suda, sudija za prethodni postupak ili sudija, odnosno predsjednik vijeća, nezavisno od nadzora iz stava 2. ovog člana, mogu u svako doba obilaziti pritvorenike, sa njima razgovarati i od njih primati pritužbe.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda od 27. decembra 2021. godine i rješenje Okružnog suda od 25. januara 2022. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 28. decembra 2021. godine i 26. januara 2022. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3, 5 i 6 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu prava na pravično suđenje, osporavajući rješenja o produženju pritvora i rješenja kojim se odbija apelantov zahtjev za ukidanje pritvora. Dalje, apelant ničim konkretnim nije obrazložio povredu prava na pravično suđenje, već navodi kojim se dotakao povrede ovog prava mogu (i trebaju) biti ispitani s aspekta garancija koje nudi pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. Stoga će Ustavni sud apelaciju (u odnosu na način odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora, zahtjevu za ukidanje i donijeta rješenja) ispitati u okviru člana II/3d) i člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

45. Apelant smatra da rješenja o produženju pritvora u obrazloženju ne sadrže adekvatne razloge za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP, da je donijeto povredama odredaba ZKP, te da nisu uzeti u obzir navodi odbrane, kao i da se zasniva na dokazu (nalaz i mišljenje iz Tuzle) koji nije postojao u spisu. Takođe, apelant smatra da su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen i da je sud trebao odmah ukinuti pritvor apelantu i pustiti ga na slobodu.

46. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).

47. U konkretnom predmetu apelant ne osporava postojanje osnovane sumnje, te će Ustavni sud samo ispitati da li je (pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za izricanje mjere pritvora) ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da li u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti kao naročite okolnosti da bi apelant boravkom na slobodi ometao istragu uticajem na svjedoka B. A., kojeg je neophodno „opet“ saslušati. Iz obrazloženja osporenog rješenja (od 14. i 27. decembra 2021. godine, a kasnije i rješenja od 18. i 25. januara 2022. godine) proizlazi da je Tužilaštvo donijelo naredbu o sprovođenju istrage, te kasnije naredbu za proširenje istrage. Jedan od osumnjičenih D. D. saslušanjem kod tužioca „potvrdio“ je apelantove koruptivne radnje u postupku predmetnih javnih nabavki, te je zaključeno da je potrebno ponovo saslušati svjedoka B. A. Redovni sud navedeno jasno obrazlaže ukazujući na davanje određene sume novca od B. A., po apelantovom nalogu, licu čiji je identitet nepoznat Tužilaštvu. S druge strane, identitet tog lica je poznat apelantu, a svjedok B. A. je izjavio da bi ga mogao prepoznati. Pri tome, apelant ne osporava da je naložio B. A. da preuzme novac od osumnjičenog D. D. i preda ga trećem licu (obrazlažući da je to radi izvođenja građevinskih radova, ali se ne može sjetiti o kojem se licu radi). Dakle, sud je naveo da je iskaz svjedoka B. A. od krucijalne važnosti, kao i da će svjedok B. A. vršiti prepoznavanje (navedeno u rješenju od 25. januara 2022. godine), te je sve navedeno doveo u vezu s hijerarhijskom podređenošću svjedoka B. A. (zaposlen u pravnom licu u kojem je apelant direktor) u odnosu na apelanta.

48. Ustavni sud se slaže sa stavom redovnog suda da apelantovo zdravstveno stanje nije od uticaja na zakonitost rješenja (konkretno od 14. i 27. decembra) i u vezi s tim navođenje nalaza iz Tuzle koji nije (kako odbrana navodi) postojao u spisu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je tačan apelantov navod da je odredba člana 197 stav 2 imperativnog karaktera, ali se cijeni u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta. U konkretnom slučaju upravo je iz saslušanja i ispitivanja osumnjičenih i svjedoka nastala potreba za daljnje razjašnjenje stvari. Ustavni sud mora ukazati da je redovni sud bio veoma obazriv kada je apelantu odredio pritvor u trajanju od dva mjeseca (i pored zakonom predviđene mogućnosti da se produži za tri mjeseca), te je apelant (kako je sam naveo, pušten iz pritvora istekom roka na koji je pritvor određen). U okolnostima navedenog predmeta, suprotno apelantovim navodima, sud nije našao da su ispunjeni uslovi za ukidanje pritvora, za šta je dao jasna i dovoljna obrazloženja. Redovni sud je naveo da je neosnovan prijedlog odbrane da se osumnjičenim izreknu mjere zabrane jer se isti cilj ne može izreći blažim mjerama.

49. Ustavni sud smatra da je redovni sud u dovoljnoj mjeri obrazložio zaključak prema kojem u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoka (ali i upozoriti lice čiji identitet još nije poznat, kako je navedeno u rješenju od 18. januara 2022. godine), a u takvom zaključku, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pozivanje na brojnu praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, u konkretnom predmetu u ovoj fazi (imajući u vidu i odgovor Tužilaštva koji ukazuje na kompleksnost predmeta i sam značaj predmeta na cjelokupno društvo) Ustavni sud smatra da ne može uticati na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu.

50. Stoga, Ustavni sud nalazi da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Ostali navodi

51. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Suštima navoda je u činjenici da apelant boluje od leukemije i da u pritvoru ne može da vodi „balansiran život“ potreban takvim bolesnicima.

52. Ustavni sud najprije ukazuje da je u odnosu na povredu prava iz člana II/3b) ZKP i člana 3 Evropske konvencije u predmetu broj AP 3881/21 od 12. januara 2022. godine (dostupna na www.ustvanisud.ba) ispitivao apelantove navode u odnosu na član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije, te je naveo sljedeće:

Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije obavijestio predsjednika suda o uslovima u pritvoru i ostalom što je istakao u apelaciji, bar nije o tome dostavio niti jedan dokaz. Iako ovi apelantovi navodi mogu pokrenuti veoma ozbiljna pitanja, o njima Ustavni sud ne može odlučivati ako ih apelant prvi put ističe pred Ustavnim sudom, a da prethodno nije pružena mogućnost da o njima budu upoznati i preduzmu potrebne mjere nadležni organi i tijela. Dakle, kako apelant nije ponudio dokaze (osim što je pred Okružnim sudom ukazivao na zdravstveno stanje, kako mu se pritvor ne bi produžio) da se za svoje nezadovoljstvo uslovima u pritvoru obratio bilo kome drugom, prije Ustavnog suda, a što je nesporno mogao u skladu sa odredba ZKPRS i Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS, Ustavni sud u skladu sa svojom praksom nalazi da ove navode apelant ne može isticati sa uspjehom (očekujući njihovo rješavanje) prvi put pred Ustavnim sudom.

53. Apelant je dopisom od 28. februara 2022. godine, u konkretnoj apelaciji, obavijestio Ustavni sud da je podnio aplikaciju Evropskom sudu protiv Odluke Ustavnog suda broj AP 3881/21 od 12. januara 2022. godine, te je zamolio Ustavni sud da „zastane sa odlučivanjem“ do odluke Evropskog suda, ili da „zastane sa odlučivanjem“ za onaj period o kojem je odlučio u Odluci broj AP 3881/21. Ustavni sud primjećuje da bi se apelantov prijedlog da se zastane sa odlučenjem mogao tumačiti kao zahtjev za prekid postupka. Međutim, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost da se prekine postupak. Osim toga, Ustavni sud ne može „zastati sa odlučenjem“ kada je već donijeta odluka, čak i da je mogućnost prekida postupka predviđena Pravilima Ustavnog suda. Takođe, Ustavni sud napominje da za period o kojem je odlučio (u Odluci broj AP 3881/21 u odnosu na član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije) neće ponovo odlučivati.

54. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je i u konkretnom predmetu apelant ponovio iste razloge, s istim argumentima koje je Ustavni sud prethodno ispitao u Odluci broj AP 3881/21, ukazujući da je cijelo vrijeme trajanja pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Međutim, apelantove tvrdnje (iznijete u konkretnoj apelaciji) da član 211 ZKP nije djelotvoran pravni lijek (jer nije naveden, kako je to apelant ukazao, postupak kako to predsjednik suda ili sudija „mogu da isprave uslove u kojima borave i liječe se pritvorenici“) nemaju uporište u činjenicama konkretnog predmeta ako apelant ne nudi dokaze da je nešto pokušao. Apelantov navod da je krivično vijeće upoznato sa njegovim stanjem je tačan, ali redovni sud je dao razloge zašto je i pored apelantove bolesti potrebno produžiti pritvor (na osnovu nalaza i mišljenja ljekara).

55. Stoga, s obzirom na to da apelant opet ukazuje na neke prethodne „propuste“ u svom liječenju, koji su iznijeti u apelaciji broj AP 3881/21, Ustavni sud nalazi da navodi konkretne apelacije, koji su identični navodima o kojima je prethodno odlučivao u Odluci broj AP 3881/21, ne otvaraju nova pitanja o kojima bi trebao opet posebno odlučivati, bez obzira na novi vremenski period koji je njima obuhvaćen (nakon Odluke broj AP 3881/21). Stoga, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada je redovni sud dao jasne i konkretne razloge za postojanje osnova iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP, te apelantu produžio pritvor.

57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije kada je apelant opet ukazao na identične navode koje je Ustavni sud već ranije razmotrio u svojoj odluci, a nije našao osnov za dodatno razmatranje jer nisu ni ponuđeni novi dokazi u odnosu na ovo pravo za period nakon ranije donijete odluke Ustavnog suda.

58. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-538/22 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio