Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3605/20 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanovi JNA
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 39
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3605/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3605/20, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije BiH, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije BiH, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 029360 20 Rev 3 od 2. jula 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo iz Sarajeva, podnijela je 9. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 029360 20 Rev 3 od 2. jula 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Slavčeta Ignjatova (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Mirjane Ignjatov (u daljnjem tekstu: tužiteljica, zajedno: tužitelji) zatraženo je 28. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 4. oktobra 2021. godine, a tužitelji 18. oktobra 2021. godine.
4. Apelantici su 8. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda i tužitelja na eventualno izjašnjenje.
5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) Odlukom broj R-103-394-1/1-01-89/04 od 28. decembra 2004. godine usvojila je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a broj 103-394-1/1 od 12. novembra 1998. godine, te je navedenu odluku stavila van snage i odbila kao neosnovan zahtjev tužitelja za potvrđivanje stanarskog prava na stanu u Čapljini preciziranom u odluci. U odluci je navedeno da je ta odluka konačna i obavezujuća, a da tužitelji mogu pokrenuti postupak za ponovno razmatranje ove odluke pred CRPC-om pod uvjetom da dostave nove dokaze ili da navode o novim dokazima koje CRPC nije razmatrao prilikom donošenja odluke, a koji mogu bitno utjecati na odluku dostave u roku od 60 dana od prijema ove odluke. U obrazloženju odluke navedeno je da je osnova zahtjev FMO-a za ponovno razmatranje navedene odluke jer je utvrđeno da tužitelji ne ispunjavaju uvjete iz člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) jer je tužitelj ostao u službi u bivšoj JNA i nije upisan u knjigu državljana Bosne i Hercegovine.
8. Postupajući po tužbi tužitelja protiv FMO-a, Općinski sud je donio Presudu broj 53 0 P 029360 09 P od 18. maja 2011. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je nezakonita odluka CRPC-a od 28. decembra 2004. godine i da se ukinu njene pravne posljedice, kao i alternativni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da se navedena odluka ne odnosi na prava tužiteljice kao sunositeljice stanarskog prava prema čl. 19. st. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima i da ona ima prava nastaviti otkup preciziranog stana sa podacima kao u izreci, prema zahtjevu koji je podnio tužitelj kao njen suprug 27. novembra 2003. godine (stav 1). Presudom je odbijen i tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da je 28. marta 2004. godine zaključen ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo sa FMO, sa elementima kao u izreci presude (stav 2), da presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa je kao takva, nakon pravomoćnosti i plaćanja cijene, podobna za upis etažnog vlasništva u KPU i bez posebne dozvole FMO-a (stav 3), te da se tužena obaveže da tužiteljima nadoknadi troškove postupka (stav 4).
9. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 029360 11 Gž od 14. novembra 2013. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda u st. 2, 3. i 4. izreke prvostepene presude, dok je u odnosu na stav 1. presuda ukinuta i tužba odbačena. Vezano za odbacivanje tužbe, Kantonalni sud je obrazložio da redovni sud nije nadležan da u parničnom postupku ispituje odluke CRPC-a.
10. Protiv navedene presude tužitelji su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 53 0 P 029360 14 Rev od 10. novembra 2016. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu u pobijanom dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalni sud počinio povredu postupka jer je propustio ocijeniti žalbeni prigovor tužitelja, kojim su ukazivali da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi umjesto FMO-a izveo predložene dokaze, a ta povreda je utjecala na zakonitost presude.
11. U ponovljenom postupku, Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 029360 17 Gž 2 od 31. augusta 2017. godine žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je o prvom postavljenom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na osporavanje odluka CRPC-a pravomoćno odlučeno na način da je tužba odbačena. Navedeno je i da, vezano za eventualni tužbeni zahtjev, i prema ocjeni tog suda, tužitelj nema pravo na otkup stana jer je odlukom CRPC-a od 28. decembra 2004. godine odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na preciziranom stanu, koja odluka je konačna i obavezujuća prema članu 3. stav 4. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Kantonalni sud je obrazložio da se kod nesporne činjenice da su tužitelji napustili Čapljinu precizirani stan smatra napuštenim u smislu člana 18b. stav 1. Zakona o prestanku primjene bez obzira na okolnosti zbog kojih je stan napušten i bez obzira što u postupku nije utvrđeno da li je doneseno rješenje kojim se stan proglašava napuštenim. U vezi s tim, kako je obrazložio Kantonalni sud, bez značaja su žalbeni navodi da je tužitelj prisilno odveden, da su u stanu ostali njegova supruga (tužiteljica) i djeca, da se on vratio 2003. godine, nakon čega su pod prijetnjom i pritiscima napustili Čapljinu, jer ove okolnosti, prema mišljenju tog suda, ne utječu na primjenu materijalnog prava u odnosu na povrat stana i pravo na otkup stana. Kantonalni sud je istakao da je pravilan i zaključak Općinskog suda da u situaciji kada nositelj stanarskog prava nije ostvario pravo na povrat stana to pravo nema ni njegov bračni drug jer se prema članu 19. Zakona o stambenim odnosima bračni drug lica koje je zaključilo ugovor o korištenju stana smatra sunositeljem stanarskog prava, što znači da bračni drugovi nisu nositelji dva zasebna stanarska prava već sunositelji jednog te istog stanarskog prava. Kantonalni sud je istakao da prema tome drugi bračni drug, odnosno u konkretnom slučaju tužiteljica, nema samostalno pravo na povrat stana te s obzirom na to da tužitelji nisu ostvarili pravo na povrat stana nemaju prvo ni na njegov otkup na osnovu odredbi Zakona o prodaji stanova. U tom pogledu, Kantonalni sud se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 1011/08, AP 1148/06, AP 2531/05, AP 1512/06, kao i Odluku Doma za ljudska prava broj CH/01/8050.
12. Protiv navedene presude tužitelji su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 53 0 P 029360 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je obrazložio da u okolnostima konkretnog slučaja, kada je nesporno da je odlukom CRPC-a od 28. decembra 2004. godine, čije odluke su konačne i obavezujuće, ranija odluka CRPC-a od 12. decembra 1998. godine stavljena van snage, te odbijen zahtjev tužitelja za potvrđivanje stanarskog prava na preciziranom stanu (koju tužitelji nisu osporavali na način koji je određen stavom 5. izreke navedene odluke), tužiteljima i ne pripada pravo na kupovinu preciziranog stana, a ni druga prava koja pripadaju nositeljima stanarskog prava, kako su pravilno, prema mišljenju Vrhovnog suda, i odlučili nižestepeni sudovi.
13. Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom broj AP 2980/18 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2980/18 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelaciju usvojio, ukinuo presudu Vrhovnog suda od 22. marta 2018. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je istakao: „U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu (kako je prikazano u tački 10. ove odluke) proizlazi da je apelantu prije donošenja odluke Komisije u upravnom postupku stan vraćen u posjed 24. aprila 2003. godine u kojem se i dalje nalazi, i da su apelanti na osnovu toga podnijeli zahtjev za otkup stana 27. novembra 2003. godine i predmet je obrađen u cijelosti od ovlaštenog preduzeća za obradu zahtjeva za otkup stanova, ali nije zaključen ugovor o otkupu stana, što je traženo tužbenim zahtjevom u konkretnom parničnom postupku. Osim toga, iz Odluke Vrhovnog suda broj 07 0 U 003611 12 Uvp od 12. februara 2013. godine, koju je apelant dostavio u prilog apelaciji, a na odluku Kantonalnog suda koja je tom odlukom potvrđena se apelant pozivao u žalbi i reviziji, također proizlazi da je apelantu u drugom postupku odlukama nadležnih organa uprave vraćen stan u posjed i potvrđeno stanarsko pravo i da je uslijed toga pravomoćno odbijen zahtjev tužene za iseljenje apelanata iz stana. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da Vrhovni i Kantonalni sud nisu mogli zanemariti cjelokupne okolnosti konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da je apelantima u konačnici priznato stanarsko pravo na spornom stanu i u skladu s tim odlučivati o postojanju uvjeta za otkup stana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nije sporno da je zakonodavac u članu 207. stav 1. i članu 242. ZPP-a postavio ograničenja u pogledu trenutka kada se određeni dokazi mogu predlagati. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je cilj Konvencije da štiti prava koja su „praktična i efektivna” (mutatis mutandis, Evropski sud, Orlović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 16332/18, odluka od 1. oktobra 2019. godine, st. 57. i 58), pa bi u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta u kojima se radi o prijeratnim nositeljima stanarskog prava bilo pretjerano od apelanata očekivati da eventualno vode novi postupak radi odlučivanja o njihovom zahtjevu za otkup stana na osnovu činjenica koje su već prezentirali u konkretnom predmetu i koje su redovnim sudovima i tuženoj bile poznate, pa bi pokretanje takvog postupka predstavljalo nerazmjeran teret za apelante u zaštiti njihovih imovinskih prava. Prema tome, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda koji je svoj zaključak da apelantima u smislu člana 7. Zakona o prodaji ne pripada pravo na otkup stana jer im nije potvrđen status nositelja stanarskog prava, zasnivao samo na sadržaju odluke Komisije od 28. decembra 2004. godine, zanemarujući pri tome nadležnosti Komisije i sadržaj drugih dokaza na koje su apelanti ukazivali tokom postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je postupak okončan osporenom odlukom proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.“
14. U ponovnom postupku Vrhovni sud je donio Presudu broj 53 0 P 029360 20 Rev 3 od 2. jula 2020. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, preinačio obje nižestepene presude i utvrdio da je 28. marta 2004. godine zaključen ugovor o kupoprodaji preciziranog stana na kojem postoji stanarsko pravo s bitnim elementima preciziranim u presudi, te je apelantica dužna trpjeti da tužitelji izvrše otkup predmetnog stana, izdati im ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva, te trpjeti da se etažno vlasništvo upiše u KPU u korist tužitelja, alternativno tužiteljice, sa 1/1 dijela, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti te presude. Utvrđeno je i da ova presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo pa je kao takva nakon pravomoćnosti i plaćanja cijene podobna za upis etažnog vlasništva u KPU bez apelanticine posebne dozvole. Presudom je obavezana apelantica da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi, a preko dosuđenog iznosa zahtjev za naknadu troškova je odbijen kao previsoko postavljen. U obrazloženju je navedeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da su njihove odluke nezakonite i nepravilne zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je obrazložio da je odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene određeno da nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći sporazum), te da se stav 1. ovog člana primjenjuje samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg sporazuma. Navedeno je i da se osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg sporazuma. Navedeno je i da je odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja na stanu (u daljnjem tekstu: prodavac), a prodavac ga je dužan prodati. Propisano je, kako je obrazložio Vrhovni sud, i da se zahtjev za otkup stana podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno od toga koji je rok kasniji, a ugovor o prodaji stana mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Navedeno je i da je propisano da ako prodavac na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u navedenom propisanom roku, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak, te presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
15. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da u okolnostima konkretnog slučaja u kojima je stan koji je predmet spora proglašen napuštenim, te kada je u upravnom postupku koji je vođen pred Odjeljenjem Opće uprave i kulture Općine Čapljina rješenjem od 24. septembra 2002. godine potvrđeno da je tužitelj nositelj stanarskog prava na preciziranom stanu te odlučeno da mu se stan vraća u posjed te je tužitelj 24. aprila 2003. godine i uveden u posjed preciziranog stana, prema mišljenju Vrhovnog suda, odluke CRPC-a i nisu od utjecaja na pravni status tužitelja kao nositelja stanarskog prava. Ovo stoga što je, prema mišljenju Vrhovnog suda, potvrđivanje stanarskog prava od CRPC-a imalo supsidijarni karakter, odnosno pokretanje postupka pred CRPC-om bilo bi opravdano tek ukoliko nositelji stanarskog prava potvrđivanje tog prava nisu mogli ostvariti u postupku pred drugim nadležnim organima, a što u konkretnom postupku nije slučaj. Vrhovni sud je istakao da iz svega proizlazi da tužitelj ima status nositelja stanarskog prava, pa time i pravo na kupovinu stana u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. S obzirom na to da apelantica, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ne želi da sklopi ugovor o kupoprodaji i da proda precizirani stan tužiteljima, njima, u smislu člana 7. st. 3, 4, 5. i 6. istog zakona, pripada pravo da u sudskom postupku to traže, a presuda donesena u tom postupku u cijelosti nadomješta ugovor o kupovini stana. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja jer su pogrešno zaključili da tužitelji nisu ostvarili pravo na povrat stana, odnosno da nisu nositelji stanarskog prava, na što se i revizijom osnovano i s razlogom ukazuje.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude nije utvrdio sve odlučne činjenice, niti je obrazložio zašto nije cijenio niti prihvatio odluku CRPC-a. Apelantica navodi da Vrhovni sud nije vodio računa o tome da je CRPC formiran kao međunarodna komisija u skladu s Aneksom VII, te i iz razloga što navedena komisija svoj mandat crpi iz Dejtonskog sporazuma i odluke zasniva na Evropskoj konvenciji koja ima prioritet u primjeni u BiH. Apelantica navodi da Vrhovni sud nije naveo ni zakonski osnov niti zakonski propis na kojem je zasnovao svoju odluku, a kojom je omogućio da tužitelji steknu uvjet za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana na kojem nikada nisu ni imali posjed s obzirom na to da su ga izdavali i izdaju pod zakup trećem licu, što je suprotno svim zakonskim propisima i iz čega je vidljivo da nikada nisu imali namjeru da se u predmetni stan vrate. Navodi i da Vrhovni sud nikada nije usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je traženo da se stavi van snage sporna odluka CRPC-a, a zbog čega prema apelanticinom mišljenju tužitelji i dalje nemaju legalan posjed i nemaju pravo na otkup predmetnog stana, zbog čega je očito Vrhovni sud postupio suprotno odredbama čl. 8, 39a. i 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Smatra da je Vrhovni sud postupajući na navedeni način preuzeo nadležnost zakonodavne vlasti, odnosno Parlamenta FBiH, što je nedopustivo.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da je u obrazloženju svoje odluke dao sve razloge i argumente pri kojima i sada ostaje, te predlaže da se apelacija odbije ili odbaci.
18. Tužitelji su naveli hronologiju postupka te istakli da je odluka komisije oboriva pretpostavka, te da su o neprihvatanju izmijenjene odluke komisije već raspravljali i redovni sudovi i Ustavni sud u Odluci broj AP 2980/18 pa predlažu da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:
Član 3. st. (1) i (2) Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak shodno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo obrane čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tomu pravu.
20. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Član 5. stav (1) Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, [...].
Član 11. st. (1) i (2) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
21. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH, 11/13 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
II - PRAVO NA KUPNJU STANA
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovoga člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnoga sudskoga postupka, ovisno koji je rok kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudbeni postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 8.
Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na uporabu dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o uporabi stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudbenom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom mjerodavnog organa sukladno Zakonu o stambenim odnosima.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 240. stav (2) (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 029360 20 Rev 3 od 2. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. augusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Ustavni sud zapaža da je apelantica organ javne vlasti, te u vezi s tim podsjeća na stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticina ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava i da li je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, dao jasne i argumentirane razloge za svoju odluku, a koje apelantica nije dovela u pitanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta jasno proizlazi da je o postojanju stanarskog prava tužitelja i prava tužitelja na povrat preciziranog stana već ranije, u drugim postupcima, pravomoćno odlučeno i da je kompletna procedura oko otkupa preciziranog stana okončana osim zaključenja kupoprodajnog ugovora. Također, iz činjenica predmeta proizlazi i da su tužitelji, suprotno apelanticinim tvrdnjama, uvedeni u posjed preciziranog stana i da taj posjed imaju i danas. Zbog toga, u suštini, tužitelji i nisu imali potrebu obraćati se CRPC-u istovjetnim zahtjevom, kao i upravnim organima i sudovima, kako je to i obrazložio Vrhovni sud, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i stavovima Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2980/18, u postupku čijeg izvršenja je Vrhovni sud i donio presudu osporenu konkretnom apelacijom. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, postupio u skladu sa citiranim relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima, te je njihove relevantne odredbe primijenio na, kako je već rečeno, ranije utvrđene činjenice postojanja stanarskog prava tužitelja na preciziranom stanu iz kojeg proizlazi pravo tužitelja i na otkup preciziranog stana. Pri tome nije od značaja apelanticina tvrdnja da su tužitelji precizirani stan davali u zakup, a što, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, apelantica ničim nije ni dokazala u postupku pred redovnim sudovima. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, suprotno apelanticinim navodima, član 39a. i 39e. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i član 3a. Zakona o prestanku primjene i nisu primjenjivi na konkretan slučaj jer se odnose na stanove kupljene od SSNO, nakon čega je kupac takvog stana napustio stan u FBiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, kao i na ostanak u oružanim snagama van BiH, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da su odredbe člana 39e. st. 3. i 4. istog zakona prestale da važe na osnovu Rješenja Ustavnog suda broj U 15/11 koje je objavljeno u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 16/13 od 27. februara 2013. godine. Također, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta nije vidljivo ni da se Vrhovni sud, kako to apelantica tvrdi, stavio u ulogu zakonodavca. Konačno, Ustavni sud podsjeća i da, opet suprotno apelanticinim tvrdnjama, Vrhovni sud i nema nadležnost da u revizionom postupku utvrđuje činjenično stanje s obzirom na to da se shodno odredbama člana 240. stav 2. ZPP-a revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra apelanticine navode neosnovanim.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
34. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica kršenje prava na imovinu zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima kada je zaključio da iz ranije okončanih postupaka proizlazi da je tužiteljima potvrđeno stanarsko pravo na preciziranom stanu i da im pripada pravo na njegov otkup, kada je tužiteljima precizirani stan vraćen u posjed, zbog čega nije bilo ni potrebe da se tužitelji obraćaju i CRPC-u, kada je Vrhovni sud dao argumentirano obrazloženje svoje odluke, pri čemu se pozvao na navedene relevantne zakonske odredbe, kada je Vrhovni sud postupio u skladu s navedenim odredbama i Odlukom Ustavnog suda broj AP 2980/18, u postupku čijeg izvršenja je Vrhovni sud i donio presudu osporenu predmetnom apelacijom, te kada Vrhovni sud nema nadležnost da u revizionom postupku utvrđuje činjenično stanje.
36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić