Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3343/20 (N. S.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3343/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-3343/20, rješavajući apelaciju Nermine Suljagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermine Suljagić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 033169 20 Rev od 21. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermina Suljagić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijela je 7. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 033169 20 Rev od 21. maja 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 033169 11 P od 26. februara 2016. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade za izuzeto zemljište isplati iznos od 62.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1), dok je odbijen zahtjev u dijelu u kojem je tražena isplata naknade iznad dosuđenog iznosa do utuženih 74.750,00 KM (stav 2). Prvostepenom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog, te je utvrđeno da je ništav Ugovor o otkupu stana od 22. maja 2006. godine zaključen između tuženog, kao prodavca i apelanticinog oca M. M., kao kupca (stav 3), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 4).

3. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 033169 16 Gž od 12. oktobra 2016. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba, te je uvažena žalba tuženog, tako što je prvostepena presuda u st. 1, 2 i 4 izreke ukinuta i u tom dijelu vraćena prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u stavu 3 izreke prvostepena presuda potvrđena.

4. Rješenjem broj 96 0 P 033169 16 P 2 od 8. juna 2017. godine Osnovni sud se oglasio apsolutno nenadležnim za raspravljanje i odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, apelanticina tužba je odbačena, te su sve preduzete procesne radnje poništene, a apelantica obavezana da tuženom nadoknadi sve troškove postupka.

5. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 033169 17 Gž 2 od 9. novembra 2017. godine usvojena je apelanticina žalba, rješenje prvostepenog suda od 8. juna 2017. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 033169 17 P 3 od 15. januara 2019. godine odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade za izuzeto zemljište isplati iznos od 74.770,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1), dok je apelantica obavezana da ime naknade troškova postupka tuženom isplati novčani iznos bliže naveden u izreci presude.

7. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog faktički izuzetog zemljišta ispod stana na kojem je pravo vlasništva uknjiženo u korist apelantice sa dijelom 1/1 (štetna radnja bi se ogledala u prodaji prava građenja pripadajućeg zemljišta na kojem je ležao taj stan trećem licu – “Maoča-inženjering” d.o.o. Maoča). Osnovni sud je naveo da je apelanticin otac M. M. bio predratni nosilac stanarskog prava na društvenom stanu (ugovor o korištenju stana od 28. februara 1967. godine). Dalje je naveo da je u postupku otkupa bivših društvenih stanova u Brčko distriktu BiH apelanticin otac otkupio taj stan (ugovor o otkupu stana od 22. maja 2006. godine), a pored stana otkupio je i pripadajući dio zemljišta. Takođe, da je upisom u knjigu položenih ugovora apelanticin otac stekao pravo vlasništva na tom stanu (rješenje ZK ureda od 25. maja 2006. godine), a nakon što je 2007. godine apelanticin otac preminuo, stan je u knjizi položenih ugovora, (po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju) prenesen na apelanticino ime. Zatim je ukazao da je prema stanju spisa evidentno da u momentu zaključenja Ugovora o otkupu stana od 22. maja 2006. godine otkupljeni stan nije postojao iz kog razloga je presudom Osnovnog suda od 26. februara 2016. godine pravomoćno usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđena ništavost Ugovora o otkupu stana od 22. maja 2006. godine (stav 3 izreke navedene presude). Osnovni sud je ukazao da u situaciji kada je propašću stana kao objekta subjektivnog prava svojine tuženog prestalo njegovo pravo vlasništva na tom stanu, saglasno članu 51. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH, onda ni tuženi nije mogao prodati nepostojeću stvar apelanticinom ocu putem ugovora o otkupu stana, zbog čega je uostalom i utvrđena ništavost konkretnog ugovora. Takođe, da utvrđenje apsolutne ništavosti djeluje ex tunc i povlači apsolutnu ništavost kasnijih raspolaganja i upisa u zemljišnoj knjizi, pa tako ni apelantica, bez obzira na kasnije zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju, nije mogla steći bilo kakva stvarna prava na zemljištu ispod stana i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu stana. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da su odredbama člana 17b. Zakona o vraćanju napuštene imovine propisana prava prijeratnog nosioca stanarskog prava, odnosno članova njegovog porodičnog domaćinstva kojem nije dodijeljen drugi zamjenski stan, na novčanu naknadu kao zamjenu za uništeni stan, te je propisan postupak ostvarenja tog prava, ali da ostvarenje tih prava nije bilo predmet konkretnog parničnog postupka.

8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 033169 19 Gž 3 od 30. septembra 2019. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena.

9. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je naveo da prvostepena presuda nije donesena povredom odredaba postupka na koje je apelantica ukazala, iz razloga što je prvostepeni sud dokaze koji su provedeni u postupku cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao valjane i dovoljne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, koji nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima. Takođe je naveo da nije ostvaren ni žalbeni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, niti tvrdnje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da nije uzeo u obzir posljedice ništavosti iz člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu činjenicu da je Ugovor o otkupu o stana od 25. maja 2006. godine utvrđen apsolutno ništavim, te činjenicu da utvrđenje apsolutne ništavosti djeluje ex tunc, Apelacioni sud je ukazao da se dolazi do jasnog zaključka da ni apelanticin otac nije mogao steći pravo vlasništva na stanu (iako je nakon zaključenja ugovora o otkupu stana faktički stekao pravo vlasništva), pa samim tim pravo vlasništva na stanu nije mogla steći ni apelantica (bez obzira što je nakon smrti njenog oca upisan u knjizi položenih ugovora na njeno ime). Zatim je istakao da je apelantica mogla eventualno potraživati povrat otkupne cijene iz Ugovora o otkupu stana u iznosu od 777,60 KM, a nikako naknadu bilo kakvog vida štete (apelantica smatra da joj pripada pravo na naknadu štete zbog nemogućnosti restitucije), a naročito ne naknadu u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja presude obzirom da se načelo vraćanja onoga što je primljeno u slučaju ništavosti ugovora ne odnosi na situaciju kada se zahtijeva vraćanje novca (otkupna cijena za stan). Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe člana 172. ZOO kada je odlučujući u granicama postavljenog zahtjeva (naknada štete zbog protivpravnog postupanja organa tuženog) odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.

10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 033169 20 Rev od 21. maja 2020. godine odbijena je apelanticina revizija.

11. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je ukazao da apelantica drugostepenu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kog razloga se revizija, u skladu sa odredbama člana 349. ZPP, ne može izjaviti. Dalje, da apelantica, u okviru revizionih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, insistira na tvrdnji da zbog proglašenja ništavim Ugovora o otkupu stana i nemogućnosti restitucije ima pravo na naknadu štete. Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 104. ZOO propisana obaveza ugovorne strane koja primi djelimično ili u cjelosti obvezu druge strane iz ništavog ugovora da vrati sve ono što je primila. Nadalje, da je to opće temeljno načelo povratka u prijašnje stanje, koje proizilazi iz odredbe člana 103. ZOO – da je ništav pravni posao zabranjen, te kada je nešto u ispunjenju ništavog ugovora učinjeno, uspostavlja se stanje koje je bilo prije sklapanja ugovora. Apelacioni sud je ukazao da to znači da je apelanticin otac, odnosno njegovi nasljednici nakon njegove smrti, koji je po osnovu ništavog ugovora o otkupu stana tuženom isplatio otkupnu cijenu stana od 777,60 KM imao pravo zahtijevati da mu tuženi vrati isplaćenu cijenu, a tuženi je obavezan vratiti otkupnu cijenu koju je primio po osnovu ništavog ugovora. Apelacioni sud je naveo da samo ako nije moguće vratiti primljeno iz ništavog ugovora, ona ugovorna strana koja je to ispunjenje primila, obavezna je dati odgovarajuću naknadu u novcu. S obzirom da je tuženi po osnovu ništavog ugovora o otkupu stana primio otkupnu cijenu (novac), Apelacioni sud je ukazao da je tuženi obavezan vratiti otkupnu cijenu, tj. novac koji je primio, a nikako nije u obavezi naknaditi štetu, kako to apelantica traži.

12. Zatim je naveo da je apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom tražila donošenje presude kojom će obavezati tuženog da joj naknadi materijalnu štetu koju je uzrokovao nezakonitim raspolaganjem sa pripadajućim dijelom zemljišta ispod stana i kada je apelantica predložila i izvela dokaze u tom pravcu i dokazivala da je tuženi nezakonito prodao pravo građenja na zemljištu i tržišnu vrijednost zemljišta, a tuženi se očitovao o osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva. Dalje, da je obaveza prvostepenog suda (kao i drugostepenog) bila da svoju odluku utemelji na činjeničnoj osnovi na koju se apelantica pozvala, dok bi u protivnom ne samo onemogućio tuženog da da odgovor na tužbu i istakne odgovarajuće prigovore tužbenom zahtjevu, već bi prema sudskoj praksi prekoračio tužbeni zahtjev. Apelacioni sud je naveo da iako je odredbama člana 151. ZPP propisano da tužba mora sadržavati pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, istom odredbom je propisano da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Takođe, da je sud vezan ne samo za prijedlog izreke presude čije donošenje se traži, već i za činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev. Apelacioni sud je naveo da sud o tužbenom zahtjevu odlučuje u granicama koje je odredila apelantica i nije joj mogao dosuditi ono što nije tražila, jer je sud vezan za tužbeni prijedlog i činjenične navode i svoju odluku može utemeljiti smo na apelanticinim navodima. U protivnom, kako je naveo Apelacioni sud, ukoliko bi sud utemeljio odluku na drugačijoj činjeničnoj osnovi, prekoračio bi tužbeni zahtjev (počinio bi povredu člana 2. ZPP). Apelacioni sud je naveo da činjenični i pravni osnov predmetne parnice nije identičan sa činjeničnim i pravnim osnovom u predmetu po tužbi S. N. M. protiv tuženog (taj postupak nije pravosnažno okončan), kao ni u predmetu Ustavnog suda broj AP-2556/11.

Apelacioni navodi

13. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je ukazala na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. Dalje je navela da je presudom Osnovnog suda od 26. februara 2016. godine nesporno utvrđena ništavost Ugovora o otkupu stana. Zatim je navela da revizijski sud u osporenoj odluci ne uzima u obzir posljedice ništavosti iz člana 104. ZOO. Apelantica je navela da revizijski sud proizvoljno primjenjuje materijalno pravo kada ne odlučuje o naknadi štete u situaciji kada je ugovor o otkupu stana pravosnažnom odlukom suda poništen, a zakon garantuje pravo na naknadu štete ako restitucija nije moguća. Nadalje je navela da se zbog različitih pravnih stajališta u istim ili sličnim situacijama od strane Apelacionog suda stvara pravna nesigurnost. Apelantica se pozvala na sudsku praksu u predmetu S. M. N. protiv tuženog (apelantica uz apelaciju dostavila rješenje Apelacionog suda broj 96 0 P 003672 19 Gž 4 od 26. septembra 2019. godine). Takođe, apelantica je ukazala na praksu Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, a na koju se poziva Ustavni sud u odluci broj AP 2556/11 od 6. novembra 2014. godine.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se u suštini odnose na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene presude, kao konačne odluke u konkretnom postupku, dao jasne razloge zbog čega nije udovoljeno apelanticinom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi, da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Apelacioni sud imao u vidu relevantne činjenice koje je utvrdio Osnovni sud na osnovu provedenih dokaza, a prije svega činjenicu da je u konkretnom postupku (pravomoćnom presudom Osnovnog suda od 26. februara 2016. godine) utvrđena ništavost Ugovora o otkupu stana od 22. maja 2006. godine. Shodno tome, Apelacioni sud je ukazao da je tuženi, u skladu sa odredbama člana 104. ZOO (kojima su regulisane posljedice ništavosti), obavezan vratiti otkupnu cijenu koju je primio po osnovu ništavog ugovora o otkupu stana, a da nije obavezan naknaditi štetu kako je apelantica tražila tužbenim zahtjevom. Apelacioni sud je ukazao da apelantici nije moglo biti dosuđeno ono što nije tražila postavljenim tužbenim zahtjevom, iz razloga što je sud vezan za tužbeni prijedlog (izreka presude) i činjenične navode.

20. Osim toga, Ustavni sud smatra očigledno neosnovanim apelanticino pozivanje na rješenje Apelacionog suda broj 96 0 P 003672 19 Gž 4 od 26. septembra 2019. godine jer navedena odluka nije konačna odluka u tom predmetu s obzirom na to da je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje, čiji ishod nije poznat. Takođe, Ustavni sud smatra u okolnostima konkretnog slučaja nije osnovano ni apelanticino pozivanje na odluku Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine (koji se odnosi na aplikantove bezuspješne pokušaje, bez obzira na pravno valjan ugovor o kupoprodaji, da vrati svoj prijeratni stan i uknjiži ga na svoje ime).

21. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3343/20 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio