Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3340/20 (M. M.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Građevinska dozvola
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3340/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3340/20, rješavajući apelaciju Milorada Marina, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Marina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019392 17 Uvp od 24. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Marin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 7. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019392 17 Uvp od 24. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 18. januara 2022. godine, a od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Opštine Kozarska Dubica – Odjeljenja za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) i Borislava Pavića - lica po čijem zahtjevu je pokrenut postupak u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: B.P.) zatraženo je 18. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i punomoćnik B.P. su u periodu od 27. januara do 9. februara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Odjeljenje u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. U skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj: SU-02- 1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, 17. februara 2021. godine, odgovore na apelaciju dostavio apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Rješenjem Odjeljenja broj 05-364-184/07 od 2. jula 2014. godine (tačka I izreke) B.P. je data naknadna urbanistička saglasnost za izgrađeni privremeni poslovni objekat – autopraonicu u Knežici (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) na zemljištu označenom kao precizirana k.č. (u daljnjem tekstu: predmetna parcela). Rješenjem je određeno (tačka II izreke) da je B.P. prije podnošenja zahtjeva za izdavanje naknadnog odobrenja za izgrađeni predmetni objekat dužan izraditi projektnu dokumentaciju u skladu sa lokacijom objekta, te urbanističko-tehničkim uslovima i izvedenim stanjem (pobliže preciziranim u tački II izreke). Zatim, (tačka III izreke) određeno je da se predmetni objekat može zadržati najduže pet godina, računajući od dana konačnosti rješenja o naknadnom odobrenju za građenje, kada će se ukloniti bez prava na naknadu uloženih sredstava. Takođe, određeno je (tačka IV izreke) da je prije podnošenja zahtjeva za naknadno odobrenje o izgradnji B.P. „dužan regulisati imovinsko-pravne odnose na predmetnoj parceli posebno u vezi spora oko predaje u posjed dijela nekretnine iz tač. I (spor o međašnoj površini), te pribaviti potrebne saglasnosti nadležnih organizacija.“
8. U obrazloženju rješenja je konstatovano da se predmetna parcela nalazi van urbanog područja i da za tu parcelu nema regulacionog i plana parcelizacije. Shodno tome, preduzeće „Projekt“ a.d. Banja Luka je izradilo Stručno mišljenje i Urbanističko-tehničke uslove precizirani broj i datum (u daljnjem tekstu Stručno mišljenje i Urbanističko-tehnički uslovi) vezano za izgradnju predmetnog objekta, i to u skladu sa odredbom člana 70 stav 3 tada važećeg Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07; u daljnjem tekstu: Zakon o uređenju prostora), te preciziranih datuma obrazloženje i dopunu obrazloženja tih dokumenata. Dalje, konstatovano je da je u konkretnom slučaju sporna činjenica da li je B.P. sav predmetni poslovni objekat izgradio isključivo na svojoj parceli i da li apelant zaista trpi štetne posljedice od izgrađenog objekta B.P. U vezi sa tim, Odjeljenje utvrdilo je da je predmetni poslovni objekat B.P. izgradio isključivo na svojoj parceli, a što proizilazi iz saslušanja i nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Z.J., prema kojem se taj poslovni objekat „u svim varijantama“ nalazi na zemljištu B.P.. Pri tome, Odjeljenje je konstatovalo da se „Projekt“ a.d. nije mogao izjasniti na okolnost da li je predmetni objekat dovoljno distanciran, odnosno da li je udaljen najmanje 1,00 metar od međe sa susjednom parcelom koja je u apelantovom vlasništvu, jer je za utvrđenje te činjenice potrebno utvrditi tačnu granicu parcele predmetnog zemljišta odnosno međnu liniju. Međutim, ukazalo je da se u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti, što proizilazi iz odredbe člana 71 Zakona o uređenju prostora, samo potvrđuje da li su planirani (u konkretnom slučaju izvedeni radovi) u skladu sa prostorno-planskim aktom (u konkretnom slučaju Stručnim mišljenjem i Urbanističko-tehničkim uslovima), a da uređenje međe, u skladu sa pravnim shvatanjem Okružnog suda iz presude broj 11 0 U 009690 12 U od 29. septembra 2013. godine ne može predstavljati prethodno pitanje u konkretnom postupku. Odjeljenje je ocijenilo „da će se u postupku izdavanja naknadnog odobrenja za građenje riješiti imovinski odnosi (odnosno urediti međa, odnosno riješiti spor o međašnoj površini i utvrditi tačna udaljenost (distanciranost) predmetnog objekta od međe), što je u skladu sa stavom Okružnog suda […] iz presude broj 11 0 U 009690 12 U od 29.09.2013. godine“. U ocjeni sporne činjenice da li apelant trpi štetne posljedice od izgrađenog objekta, Odjeljenje je prihvatilo stav „Projekt“ a.d. prema kojem je utvrđena mogućnost i urbanističko-tehnički uslovi za zadržavanje predmetnog objekta na predmetnom zemljištu.
9. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena rješenjem Ministarstva broj 15.02-364-251/14 od 21. aprila 2015. godine. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja konstatovalo da je naknadna urbanistička saglasnost za predmetni objekat data na osnovu Stručnog mišljenja i Urbanističko-tehničkih uslova koji su izrađeni od strane ovlaštenog pravnog lica „Projekt“ a.d, kako je to propisano odredbom člana 70 stav 3 Zakona o uređenju prostora. U vezi s tim je ukazalo i da dokazi iz spisa predmeta potvrđuju da je naknadna urbanistička saglasnost data za predmetni objekat koji se nalazi na predmetnoj parceli čiji je vlasnik i posjednik B.P.. Shodno tome, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepena odluka pravilna.
10. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 11 0 U 016703 15 U od 30. avgusta 2016. godine. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je pravilan zaključak Odjeljenja da se u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti u smislu člana 71 Zakona o uređenju prostora, samo potvrđuje da li su radovi u skladu sa prostorno-planskim aktom. Takođe, istakao je da je predmetni objekat investitora (B.P.) u cijelosti izgrađen na zemljištu u njegovom vlasništvu. Pored toga, ukazao je da će se „u postupku izdavanja naknadnog odobrenja za građenje u smislu člana 90 stav 1 tačka v) navedenog zakona, koji podrazumijeva riješene imovinsko pravne odnose, riješiti spor o međašnoj površini i utvrditi tačna udaljenost predmetnog objekta od međe“. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da se zakonitost prvostepenog rješenja, a samim tim ni osporenog akta, ne može navodima tužbe dovesti u sumnju.
11. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 016703 16 Uvp od 6. juna 2019. godine uz obrazloženje da je odluka pravilna i zakonita.
Osporene odluke
12. Odlučujući po zahtjevu B.P. od 31. jula 2015. godine, Odjeljenje je donijelo rješenje broj 05-361-54/15 od 5. aprila 2016. godine kojim mu je (tačka 1 izreke) odobreno zadržavanje bespravno izgrađenog predmetnog objekta na predmetnoj parceli. Rješenjem je određeno (tačka 2. izreke) da su sastavni dio rješenja: projekat izrađen od strane preduzeća „Izgradnja“ d.o.o. Gradiška, urbanističko-tehnički uslovi izrađeni od preduzeća „Projekt“ a.d. i rješenje o urbanističkoj saglasnosti broj 05/1-364-184/07 od 2. jula 2014. godine. Takođe, rješenjem je određeno (tačka 3 izreke) da se privremeni objekat može zadržati do privođenja zemljišta trajnoj namjeni, a najduže 5 (pet) godina računajući od dana konačnosti tog rješenja kada će se ukloniti bez prava na naknadu uloženih sredstava i zemljište vratiti u prvobitno stanje. Pored toga, rješenjem je određeno (tačka 4 izreke) da je po pravosnažnosti rješenja investitor dužan zatražiti od Odjeljenja izdavanje upotrebne dozvole.
13. U obrazloženju rješenja je konstatovano da su na usmenoj raspravi održanoj 25. marta 2016. godine izvedeni dokazi čitanjem i uvidom u isprave dostavljene uz zahtjev ( precizirane na strani 2 rješenja). Odjeljenje je zaključilo da iz tih dokaza proizlazi da su ispunjeni uslovi za privremeno zadržavanje predmetnog objekta do privođenja zemljišta trajnoj namjeni, a najduže 5 godina računajući od dana konačnosti tog rješenja, jer taj objekat svojom namjenom, veličinom, položajem, funkcijom i drugim ispunjava uslove za dobijanje naknadnog odobrenja za građenje u smislu Zakona o uređenju prostora. Pri tome, Odjeljenje je ukazalo da je odbijen prijedlog apelantovog punomoćnika za izvođenje dokaza čitanjem isprava iz spisa predmeta broj 05-364-184/07 (koji se odnosio na zahtjev za dobijanje urbanističke saglasnosti u konkretnom slučaju), kao i izvođenje novih dokaza čitanjem tužbe, odgovora na tužbu preciziranih zapisnika Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), nalaza i mišljenja i dopunskog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka geodetske struke Z.G. i apelantovih podnesaka u predmetu Osnovnog suda broj 77 0 P 050706 13 P. Naime, Odjeljenje je obrazložilo da ti dokazi nisu od značaja za odluku u konkretnoj pravnoj stvari imajući u vidu pravni stav Okružnog suda iz presude broj 11 0 U 009690 12 U od 29. septembra 2013. godine, kao i pravni stav Ministarstva iz rješenja broj 15.02-364-251/14 od 21. aprila 2015. godine, prema kojima nije osnovano istrajavanje apelanta na prethodnom uređenju međe u vanparničnom postupku.
14. Odjeljenje se nadalje pozvalo na odredbu člana 92 stav 3 Zakona o uređenju prostora. Dalje, ukazalo je da je odredbama člana 5 Odluke o uslovima i načinu izgradnje i postavljanja privremenih objekata („Službeni glasnik Opštine Kozarska Dubica“ br. 4/07 i 6/09) propisano da se privremeni objekti mogu izgraditi, odnosno postaviti na izgrađenom ili neizgrađenom građevinskom zemljištu, kao i javnim površinama na lokacijama u skladu sa Planom razmještaja privremenih objekata, a za ona područja za koja nije donesen Plan razmještaja privremenih objekata, nadležno odjeljenje za poslove urbanizma može odobriti izgradnju, odnosno postavljanje privremenih objekata na osnovu stručnog mišljenja preduzeća ili drugog pravnog lica koje ispunjava uslove za izradu prostorno-planske dokumentacije. U svakom konkretnom slučaju nosilac izrade stručnog mišljenja treba da obrazloži to mišljenje poštujući pri tome pravila struke i pozitivne zakonske propise. Takođe, ukazalo je da je odredbom člana 22 stav 1 iste Odluke propisano da se privremeni objekti na teritoriji Opštine Kozarska Dubica ne mogu postaviti bez odobrenja za građenje odnosno postavljanje koje izdaje nadležno odjeljenje u skladu sa Zakonom o uređenju prostora i tom Odlukom. U vezi sa navedenim, Odjeljenje je ukazalo da je u konkretnom slučaju pribavljeno Stručno mišljenje i Urbanističko-tehnički uslovi izrađeni od preduzeća „Projekt“ a.d. prema kojima se za predmetni izgrađeni privremeni objekat može izdati urbanistička saglasnost za poslovnu namjenu autopraonice i pranja tepiha. Budući da je Stručno mišljenje i Urbanističko-tehničke uslove izradilo ovlašteno preduzeće “Projekt” a.d, koje posjeduje Licencu za izradu prostornih, urbanističkih, regulacionih planova i urbanističkih projekata, Odjeljenje je prihvatilo te Urbanističko-tehničke uslove. Odjeljenje je obrazložilo da je u konkretnom slučaju naknadno odobrenje za zadržavanje privremenog poslovnog objekata izdato, na osnovu urbanističke saglasnosti broj 05364- 184/07 od 2. jula 2014. godine, koja je postala konačna dana 21. aprila 2015. godine, pa ne postoji pravna smetnja za izdavanje naknadnog odobrenja za zadržavanje predmetnog objekta.
15. Odjeljenje je obrazložilo da je odbilo prijedlog apelantovog punomoćnika iz podneska od 24. marta 2016. godine za odgodu ročišta zakazanog za 25. mart 2016. godine jer kod Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u istom terminu već ima zakazanu raspravu. U vezi sa tim, pozvalo se na načelo ekonomičnosti postupka iz člana 14 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Dalje, je uvidom u dostavnicu koja se nalazi u spisima predmeta utvrdilo da je apelant poziv za usmenu raspravu primio 26. februara 2016. godine, a uvidom u priloženu punomoć datu punomoćniku, da je ta punomoć data 2. marta 2016. godine, koja je dostavljena uz navedeni podnesak od 24. marta 2016. godine. Takođe, konstatovalo je da je apelantov punomoćnik uz podnesak od 24. marta 2016. godine priložio i interni raspored svih zakazanih ročišta i glavnih pretresa za period 25. marta 2016. - 31. maja 2016. godine u kojim postupcima je punomoćnik ili branilac stranke u postupku. Međutim, Odjeljenje je konstatovalo da se taj spisak kao interni akt ne može prihvatiti kao relevantan dokaz o blagovremenoj, odnosno opravdanoj spriječenosti za prisustvovanje usmenoj raspravi u konkretnom predmetu. Pri tome, uzimajući u obzir odredbu člana 144 ZUP-a , te imajući u vidu da u konkretnom slučaju apelant u postupku učestvuje kao stranka - zainteresovano lice radi zaštite svojih prava i pravnih interesa, Odjeljenje je ocijenilo , imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, da nije neophodno da se usmena rasprava odlaže, niti u javnom interesu, niti radi izvođenja dokaza čije je izvođenje predložio apelant. Odjeljenje je ocijenio da, pored toga, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski razlozi za odgađanje usmene rasprave. U vezi sa tim, obrazložilo je da je apelantu izvršena uredna dostava poziva za usmenu raspravu 26. februara 2016. godine odnosno u roku iz odredbe člana 140 stav 2 ZUP-a. S obzirom da je u konkretnom slučaju dostavljanje izvršeno gotovo mjesec dana prije održavanja ročišta za usmenu raspravu, apelant i njegov punomoćnik, su, po mišljenju Odjeljenja, imali dovoljno vremena da blagovremeno obavijeste ovaj organ da iz opravdanih razloga ne mogu pristupiti na ročište. Pored toga, Odjeljenje je ukazalo da je sam apelantov punomoćnik, u slučaju ako je znao ili je mogao znati da u vrijeme davanja punomoći neće moći pristupiti na zakazano ročište u konkretnom predmetu, a imajući, takođe, u vidu da u tom predmetu nije već angažovan kao punomoćnik, mogao apelanta uputiti ka drugom punomoćniku ili u saglasnosti sa apelantom, uz njegovo ovlaštenje, organizovati da ga na tom ročištu zamijeni drugi advokat, jer svako drugo ponašanje u konkretnom slučaju je protivno odredbi člana 14 ZUP-a i predstavlja zloupotrebu procesnih ovlaštenja. S obzirom da je podnosilac zahtjeva B.P. na ročištu usmenu raspravu od 25. marta 2016. godine predložio da se rasprava održi, a prema okolnostima konkretnog slučaja, zbog izostanka apelanta iz opisanih razloga nije bilo potrebno odložiti raspravu radi pravilnog rješenja konkretne upravne stvari, te imajući u vidu da nema drugih zakonskih razloga za odgodu ročišta, prijedlog za odgađanje ročišta je odbijen.
16. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Odjeljenja, koja je odbijena rješenjem Ministarstva broj 15.03-361-1394/16 od 5. avgusta 2016. godine. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja konstatovalo da je apelant kao susjed investitora ostvarivao zaštitu svojih prava u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti. Shodno tome, te imajući u vidu odredbu člana 71 stav 1 tačka a) Zakona o uređenju prostora, kao i uzimajući u obzir činjenicu da je rješenje o naknadnoj urbanističkoj saglasnosti za predmetni objekat nesumnjivo postalo izvršno, Ministarstvo je ocijenilo da apelantovi navodi koji se odnose na nepropisnu udaljenost predmetnog objekta od granice njegove parcele ne mogu biti predmet razmatranja u postupku izdavanja naknadnog odobrenja za građenje. Pri tome pozvalo se i na odredbu člana 90 navedenog Zakona. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Ministarstvo je ocijenilo da se u postupku izdavanja odobrenja za građenje ne može raspravljati o položaju objekta u odnosu na granicu susjedne parcele, jer je to pitanje već riješeno rješenjem o urbanističkoj saglasnosti, sa kojim mora biti usklađena tehnička dokumentacija.
17. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja Ministarstva, koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 11 0 U 019392 16 U od 6. juna 2017. godine. Okružni sud je obrazložio da se o apelantovim pravima (i njihovoj eventualnoj ugroženosti) isključivo raspravlja u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti i da to proizilazi iz odredbe člana 71 stav 1 tačka e) Zakona o uređenju koja nadležnom organu nameće obavezu da u tom upravnom postupku razmotri da li budući ili izgrađeni objekat kad je u pitanju legalizacija kao u konkretnom slučaju, ugrožava i na koji način prava susjeda. Okružni sud je istakao da je to pitanje u konkretnom slučaju pravosnažno riješeno donošenjem presude broj 11 0 U 016703 15 U od 30. avgusta 2016. godine, u kojoj je zaključeno da je naknadna urbanistička saglasnost B.P, na temelju koje se izdaje i naknadna građevinska dozvola, izdata u skladu sa navedenim Zakonom. Pri tome, istakao je da ni u toj presudi, a niti u presudi broj 11 0 U 009690 12 U od 29. septembra 2013. godine nije „iznio stav da će se u postupku izdavanja naknadnog odobrenja za građenje obavezno utvrđivati udaljenost spornog objekta od međe, kako to pogrešno u tužbi zaključuje [tužilac]“. Okružni sud je ukazao da se u pomenutim presudama izjasnio da se imovinsko - pravni odnosi rješavaju u postupku izdavanja odobrenja za građenje, jer tako propisuje član 90 stav 1 tačka v) Zakona o uređenju, a u konkretnom slučaju imovinsko - pravni odnosi na zemljištu na kojem je izgrađen objekat su riješeni, što je pravilno zaključilo i Ministarstvo, jer nema sumnje da je predmetni objekat B.P. izgrađen isključivo na njegovom zemljištu i u okviru njegove parcele. Shodno tome, ocijenio je da nije bilo osnova da se predmetni postupak prekida do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem 77 0 P 050706 13 P u kojem je B.P. tužio apelanta uz tvrdnju da je navodno uzurpirao odnosno prisvojio dio njegove parcele.
18. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 019392 17 Uvp od 24. juna 2020. godine.
19. Vrhovni sud se u obrazloženju presude pozvao na odredbu člana 92 stav 3 Zakona o uređenju prostora. Pri tome, istakao je da je B.P. kao dokaz o riješenim imovinsko-pravnim odnosima nad predmetnim zemljištem u smislu člana 90 stav 1 tačka v) Zakona o uređenju prostora, dostavio zk.ul. i posjedovni list precizirani br. od 12. februara 2016. godine, zbog čega je neosnovan apelantov prigovor da u konkretnom slučaju nisu riješeni imovinsko pravni odnosi s obzirom da prema izvodima iz javnih evidencija o nepokretnostima predmetna parcela je u posjedu i vlasništvu B.P., što apelant i ne spori. Vrhovni sud je konstatovao da apelant prigovara na udaljenost objekta od međe. Međutim, ukazao je da se u konkretnom postupku utvrđuju i rješavaju samo sporni imovinsko pravni odnosi, kako je propisano članom 90 stav 1 tačka v) Zakona o uređenju prostora, a koji, imajući u vidu navedeno u konkretnom slučaju nisu sporni. U vezi sa tim, ukazao je da je ispravno obrazloženje Okružnog suda da se o pravima apelanta kao susjeda i eventualnoj ugroženosti njegovih prava isključivo raspravlja u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti, u skladu sa članom 71 stav 1 tačka e) Zakona. Takođe, ukazao je da su neosnovani navodi da je u postupku izdavanja naknadnog odobrenja za građenje trebalo urediti među, riješiti spor o međašnoj površini i utvrditi tačnu udaljenost objekta od međe, jer se međa u skladu sa članom 69 stav 1 Zakona o stvarnim pravima uređuje u sudskom, a ne u upravnom postupku. Pored toga, konstatovao je da je pravilan zaključak iz osporene odluke da u konkretnom slučaju nije bilo uslova za odlaganje rasprave održane 25. marta 2016. godine, jer to nije bilo potrebno radi pravilnog rješavanja stvari i da se zahtjev punomoćnika apelanta od 24. marta 2016. godine nije mogao usvojiti, jer nije iznesen nijedan opravdan razlog za to, pa su razlozi ekonomičnosti postupka za odbijanje tog prijedloga dovoljni. Takođe, ukazao je da je na raspravi organ uprave odlučio o svim prijedlozima apelanta, te je odbio da izvede nove dokaze precizno navedene u zapisniku, jer nisu od uticaja na rješavanje stvari.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede pravila postupka i nerazmatranja navoda vezana za, po njegovom mišljenju, suštinsko pitanje u konkretnom postupku koji se ticao izdavanja naknadnog odobrenja za građenje predmetnog objekta.
21. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da je predmetni objekat izgrađen svega 30 cm od granice sa njegovom parcelom, iako je Stručnim mišljenjem i urbanističko-tehničkim uslovima „Projekt“ a.d. Banja Luka propisana udaljenost tog objekta najmanje 1 m od granice parcela, čime tvrdi da su prekršeni navedeni uslovi predviđeni tim dokumentom. Ukazuje da je ta činjenica udaljenosti predmetnog objekta od granice apelantove parcele bitna za zakonitost osporenih odluka i da nije utvrđena ni u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, ni građevinske dozvole za predmetni objekat. U vezi sa tim ukazuje da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke (postupku po zahtjevu za odobrenje zadržavanja predmetnog objekta) zaključeno da se sporno pitanje granice parcele uopšte ne može raspravljati u tom postupku jer je riješeno donošenjem rješenja o naknadnoj urbanističkoj saglasnosti. Ovo, po apelantovom mišljenju, ukazuje na manipulaciju zakonskim normama i neistinito interpretiranje obrazloženja odluka donesenih u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti. Pri tome, ukazuje da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe člana 131 stav 3 ZUP-a s obzirom da je odbijen njegov prijedlog za izvođenje dokaza u prvostepenom postupku od 24. marta 2016. godine, a da nije obrazloženo neprihvatanje njegovog prijedloga za izvođenje dokaza u drugostepenom postupku (presude Osnovnog suda broj 77 0 P 050706 13 P od 25. aprila 2016. godine). Ovi dokazi, po apelantovom mišljenju, dokazuju da je predmetni objekat izgrađen svega 30 cm od granice sa njegovom parcelom. Takođe, smatra da je do povrede pravila postupka u konkretnom slučaju došlo zbog toga što nije prihvaćen prijedlog njegovog punomoćnika za odgodu usmene rasprave u prvostepenom postupku održane 26. marta 2016. godine zbog toga što je istog dana morao pristupiti pretresu pred Sudom BiH u preciziranom predmetu u kojem kao branilac zastupa optuženog D.M. Pri tome, između ostalog, tvrdi da je neosnovan navod dat u prvostepenom rješenju da je dostavio samo interni raspored svih zakazanih ročišta i glavnih pretresa za period 25. marta 2016. - 31. maja 2016. godine. Naime, tvrdi da je uz taj dopis dostavio i rješenje Suda BiH precizirani broj od 17. novembra 2016. godine kojim je postavljen za branioca D.M. u preciziranom predmetu (koje je apelant dostavio uz apelaciju).
II.Odgovori na apelaciju
22. Vrhovni sud i Ministarstvo smatraju da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. Okružni sud navodi da je razloge za donošenje osporene odluke tog suda dao u obrazloženju te odluke.
24. Punomoćnik B.P. smatra da apelant apelaciju zasniva na paušalnim i neargumentovanim navodima, dovodeći u pitanje pravosnažne odluke donesene u drugim postupcima. Ukazuje da je rješenje o izdavanju urbanističke saglasnosti za predmetni objekat postalo pravosnažno i da je ponovo utvrđivanje činjenica na kojima insistira apelant protivno vladavini prava i principu pravne sigurnosti. Smatra da su u konkretnom postupku pravilno primijenjene odredbe člana 90 Zakona o uređenju prostora i pravilno cijenjeni dostavljeni dokazi od strane apelanta, te da apelantova tvrdnja da se udaljenost predmetnog objekta od apelantove parcele utvrđuje u postupku u kojem su donesene osporene odluke nema osnova u materijalnim propisima. Smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da je prvostepeni organ uprave neosnovano odbio njegov prijedlog za odgodu rasprave i izvođenje određenih dokaza, ukazujući da apelant zaboravlja da voditelj postupka rukovodi postupkom i da ima pravo odbiti dokaze i prijedloge lica koja učestvuju u postupku na osnovu principa slobodne ocjene dokaza. Ukazuje da činjenica da li apelant trpi ili ne štetne posljedice od predmetnog objekta mogu utvrđivati samo Stručnim mišljenjem i urbanističko-tehničkom dokumentacijom preduzeća ili drugog pravnog lica koje u smislu Zakona o uređenju prostora ispunjava uslove za izradu planova. V.Relevantni propisi
25. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07-ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 131.
Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i pravne interese.
Stranka ima pravo da iznosi činjenice koje mogu biti od uticaja na rešenje stvari i da pobija tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima. Ona ima pravo da sve do donošenja rešenja dopunjuje i objašnjava svoje navode, a ako to čini posle održane usmene rasprave, dužna je da obrazloži zbog čega to nije učinila na raspravi.
Službeno lice dužno je da pruži mogućnost stranci da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o predlozima i predloženim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svedocima i veštacima preko službenog lica, a sa njegovom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Organ neće doneti rešenje pre nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rešenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
Član 140.
Organ je dužan da preduzme sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja i po mogućnosti bez prekidanja i odlaganja.
Licima koja se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu i da dođu na vreme i bez vanrednih troškova. Pozvanim licima ostaviće se, najmanje osam dana od dana dostavljanja poziva do dana rasprave.
Član 144.
[...] Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane iako je uredno pozvana, službeno lice može sprovesti raspravu i bez nje, a može na njen trošak i odložiti usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rešenja upravne stvari.
26. Zakon o uređenju prostora (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 84/02 - Prečišćeni tekst, 14/03 - ispravka, 112/06 i 53/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 70. stav 3. i 5.
Urbanistička saglasnost van urbanih područja utvrđenih prostornim planom opštine može se izdati na osnovu prostornog plana i stručnog mišljenja preduzeća ili drugog pravnog lica koje, u smislu ovog zakona, ispunjava uslove za izradu planova, odnosno stručne komisije koju imenuje organ uprave nadležan za poslove urbanizma, koji će u svakom konkretnom slučaju cijeniti opravdanost, odnosno uslove i mogućnosti izgradnje, dogradnje, rekonstrukcije ili promjene namjene objekta u cilju stvaranja i poboljšanja uslova stanovanja i rada.
Organ uprave nadležan za poslove urbanizma može u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i u drugim slučajevima zatražiti stručno mišljenje preduzeća ili drugog pravnog lica, odnosno komisije iz prethodnog stava.
Član 71.
Urbanistička saglasnost sadrži:
a) podatke o namjeni, položaju, funkciji i oblikovanju građevine, odnosno radova i izmjeni namjene,
b) izvod iz plana na osnovu kojeg se izdaje urbanistička saglasnost sa granicama pripadajućeg zemljišta,
v) propisane saglasnosti, odnosno uslove za izgradnju, koje na osnovu posebnih zakona i propisa izdaju nadležni organi i službe (vodoprivreda, saobraćaj, energetika, odbrana i dr.),
g) urbanističko-tehničke uslove,
d) uslove zaštite sredine,
đ) posebne uslove za slučajeve propisane zakonom ili na osnovu zakona,
e) eventualne obaveze u odnosu na susjede ili prava drugih lica.
[…] Član 90.
Odobrenje za građenje izdaje se na osnovu:
a) urbanističke saglasnosti,
b) tehničke dokumentacije, odnosno projekta za izvođenje - dva primjerka, sa dokazom o izvršenoj kontroli dokumentacije i njenoj usklađenosti sa uslovima datim u urbanističkoj saglasnosti,
v) dokaza o pravu svojine, odnosno pravu korišćenja građevinskog zemljišta radi izgradnje objekta, odnosno radi rekonstrukcije,
g) uslova u odnosu na gradilište,
d) posebnih uslova i saglasnosti za slučajeve utvrđene drugim propisima. Opštine mogu propisati i druge uslove za izdavanje odobrenja za građenje. Član 92. stav 3.
Za bespravno sagrađene građevine može se naknadno pribaviti urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje, ukoliko građevina svojom namjenom, veličinom, položajem, funkcijom i drugim ispunjava, u smislu ovog zakona, uslove za dobijanje urbanističke saglasnosti, odnosno odobrenja za građenje.
27. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09
- ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS, 107/19 i 1/21 – OUS RS)U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Međa Član 69. stav (1) (1)Ako su međaški znakovi između dvije nepokretnosti zbog bilo kakvih okolnosti toliko oštećeni da bi se moglo dogoditi da se međe neće moći raspoznati, ili ako se međe više ne raspoznaju, ili su sporni, onda svaki od susjeda ima pravo zahtijevati da sud u vanparničnom postupku (postupku uređenja međa) obnovi ili ispravi među.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 019392 17 Uvp od 24. juna 2020. godine broj protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant osporava navedenu odluku Vrhovnog suda smatrajući da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju […]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je u konačnici osporenom odlukom B.P. kao investitoru odobreno zadržavanje bespravno izgrađenog predmetnog objekta na predmetnoj parceli do privođenja zemljišta trajnoj namjeni, a najduže 5 (pet) godina. U tom postupku apelant je učestvovao u svojstvu zainteresovanog lica – vlasnika susjednog zemljišta. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i praksu Ustavnog suda u sličnom predmetu odnosno u predmetu u kojem su apelanti kao susjedi osporavali odluke donesene u postupku izdavanja odobrenja za građenje objekta investitoru (vidi Odluka Ustavnog suda AP-3463/18 od 23. juna 2020. godine. godine, tačka 37, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) Ustavni sud smatra da predmetni spor predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama u smislu značenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant u suštini smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer je presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenim činjenicama, te shodno tome, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i povredama procesnih odredbi i principa ravnopravnost u postupku.
37. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Takođe, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. Uvezi s tim Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
39. Pri tome, Ustavni sud naglašava da član 6 stav 1 Evropske konvencije pruža procesnopravne garancije svakome o čijim se građanskim pravima ili obavezama odlučuje. Princip procesnopravne ravnopravnosti stranaka u građansko-sudskom postupku obuhvata pravo svakog od učesnika da lično učestvuje u postupku, da iznosi činjenice i pravne stavove, te da predlaže dokaze i učestvuje u njihovom izvođenju. Takođe, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, odluke Ustavnog suda br. U-35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U-95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP-544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).
40. Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da je do povrede ovog principa i člana 131 ZUP-a u konkretnom slučaju došlo uslijed toga što je Odjeljenje, postupajući suprotno procesnim odredbama odbilo njegov prijedlog za izvođenje preciziranih dokaza u prvostepenom postupku. Takođe, smatra da je do toga došlo zato što Ministarstvo nije obrazložio neprihvatanje njegovog prijedloga za izvođenje dokaza u drugostepenom postupku (presude Osnovnog suda broj 77 0 P 050706 13 P od 25. aprila 2016. godine) i zato što nije prihvaćen prijedlog njegovog punomoćnika za odgodu usmene rasprave koja je u prvostepenom postupku održana 26. marta 2016. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave dao dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje za neprihvatanje tih dokaznih prijedloga, te da su drugostepeni organ uprave i redovni sudovi razmotrili ove apelantove navode koje apelant ponavlja u apelaciji i da su dali dovoljno i jasno obrazloženje zašto u tom smislu nije bilo povrede procesnih odredbi na apelantovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i nižestepenih odluka proizilazi da su se dokazi čije je izvođenje predlagao apelant odnosili na pitanje udaljenosti predmetnog objekta od međe sa apelantovom parcelom sa s aspekta povrede njegovih prava kao susjeda. O tome se, po stanovištu iz osporene odluke i nižestepenih odluka Okružnog suda i Ministarstva, isključivo može odlučivati u prethodnom postupku za izdavanje urbanističke saglasnosti. Zbog toga ti dokazi, kod nesporne činjenice da je B.P. vlasnik predmetne parcele na kojoj se nalazi predmetni objekat (koju apelant ne osporava ni u apelaciji), prema obrazloženju redovnih sudova i organa uprave, nisu od značaja za odluku u konkretnoj pravnoj stvari izdavanja naknadnog odobrenja za građenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave dao detaljne jasne i argumentovane razloge za neprihvaćanje prijedloga apelantovog punomoćnika za odgodu usmene rasprave u prvostepenom postupku (održane 26. marta 2016. godine) pozivajući se na načelo ekonomičnosti postupka iz člana 14 ZUP-a. U vezi s tim, obrazložio je da apelantov punomoćnik nije ponudio opravdane razloge za izostanak sa rasprave, te da usmenu raspravu nije bilo potrebno odložiti radi pravilnog rješenja upravne stvari zbog čega su se ispunili uslovi iz člana 144 ZUP-a za sprovođenje usmene rasprave bez prisustva apelanta koji je uredno pozvan na ročište. Takođe, Ustavni sud zapaža da su u postupku povodom pravnih lijekova razmotreni apelantovi navodi vezani za povredu procesnih odredbi u navedenom smislu koje apelant ponavlja u apelaciji i u obrazloženju osporene i nižestepenih odluka dati dovoljni i jasni razlzozi za zaključak da nije bilo povrede tih odredbi na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da u konkretnom slučaju nije imao nikakvu mogućnost da se izjasni o dokazima koje je dostavio investitor B.P. u prvostepenom postupku, a na osnovu kojih su donesene osporene odluke, već samo da je usmena rasprava, na kojoj je izvršen uvid u te dokaze, održana u njegovom odsustvu a koje tvrdnje su, kako je naprijed obrazloženo, razmotrili organi uprave i sudovi. Imajući u vidu sve navedeno, te dovodeći u vezu obrazloženja osporene i nižestepenih odluka sa navedenim odredbama ZUP-a, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredaba procesnog prava u konkretnom slučaju, naročito odredbe člana 131 ZUP-a, niti povredu principa ravnopravnosti stranka.
41. Vezano za apelacione navode o pogrešnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da se ti navodi u suštini sastoje u apelantovoj tvrdnji da se u predmetnom postupku izdavanja naknadnog odobrenja za građenje nije vodilo računa o tome da je predmetni objekat izgrađen svega 30 cm od granice sa njegovom parcelom, iako je Stručnim mišljenjem i urbanističko-tehničkim uslovima „Projekt“ a.d. Banja Luka propisana udaljenost tog objekta najmanje 1 m od granice parcela odnosno da je ta činjenica udaljenosti predmetnog objekata od granice apelantove parcele odlučujuća za zakonitost rješenja o izdavanju urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje u konkretnom slučaju i da je ostala neutvrđena u oba postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odluke koje su donesene u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti u konkretnom slučaju nisu bile predmet apelacionog postupka pred Ustavnim sudom, pa shodno tome, ne može ni ispitivati njihovu eventualnu proizvoljnost s aspekta ocjene dokaza, utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava u kontekstu člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prilikom ocjene da li apelant trpi štetne posljedice od izgrađenog objekta u tim odlukama donesenim u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti upravo na osnovu Stručnog mišljenja i Urbanističko-tehničkih uslova, obrazloženja i dopune obrazloženja tih dokumenata, utvrđena je mogućnost i urbanističko-tehnički uslovi za zadržavanje predmetnog objekta na predmetnom zemljištu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je razmatrajući identične navode apelanta (vezano za udaljenost predmetnog objekta od apelantove parcele), Okružni sud u postupku u kojem je donesena osporena odluka (postupku izdavanja naknadne građevinske dozvole) obrazložio da se o apelantovim pravima (i njihovoj eventualnoj ugroženosti) isključivo raspravlja u postupku izdavanja naknadne urbanističke saglasnosti i da to proizilazi iz odredbe člana 71 stav 1 tačka e) Zakona o uređenju koja nadležnom organu nameće obavezu da u tom upravnom postupku razmotri da li budući ili izgrađeni objekat kad je u pitanju legalizacija kao u konkretnom slučaju, ugrožava i na koji način prava susjeda. Okružni sud je obrazložio da je to pitanje u konkretnom slučaju pravosnažno riješeno donošenjem presude broj 11 0 U 016703 15 U od 30. avgusta 2016. godine, u kojoj je zaključeno da je naknadna urbanistička saglasnost B.P, na temelju koje se izdaje i naknadna građevinska dozvola, izdata u skladu sa navedenim Zakonom. Vrhovni sud je prihvatio taj stav Okružnog suda i u osporenoj odluci. Takođe, vezano za apelantove prigovore na udaljenost objekta od međe, Vrhovni sud je jasno obrazložio da se u konkretnom postupku utvrđuju i rješavaju samo sporni imovinsko pravni odnosi, kako je propisano članom 90 stav 1 tačka v) Zakona o uređenju prostora, a kod činjenice da je objekat izgrađen na zemljištu B.P. (koju apelant ne osporava u apelaciji) prihvatio je obrazloženje Okružnog suda da nije bilo osnova da se upravni postupak prekida do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi između istih stranaka u predmetu pod brojem 77 0 P 050706 13 P. Pored toga, obrazložio je da su neosnovani navodi da je u postupku izdavanja naknadnog odobrenja za građenje trebalo urediti među, riješiti spor o međašnoj površini i utvrditi tačnu udaljenost objekta od međe, jer se međa u skladu sa članom 69 stav 1 Zakona o stvarnim pravima uređuje u sudskom, a ne u upravnom postupku. Imajući u vidu odredbe propisa na koje su se pozvali organ uprave i redovni sudovi u obrazloženju osporene i nižestepenih odluka (citirane u prethodnim tačkama ove odluke) te dovodeći ih u vezu sa obrazloženjima tih odluka, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje u osporenim i nižestepenim odlukama.
42. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku i obrazloženje koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku kojom je odobreno zadržavanje bespravno izgrađenog objekta na parceli koja graniči sa apelantovom parcelom do privođenja zemljišta trajnoj namjeni, a najduže 5 (pet) godina, dao dovoljno jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu u konkretnom postupku nije došlo ni do povrede principa ravnopravnosti stranaka u postupku.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić