Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3384/20 (Radio televizija Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Legitiman cilj
- Naknada štete
- Miješanje
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Kleveta
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3384/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3384/20, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 194976 19 Gž 2 od 15.
septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Inja Pašalić, Elma Kaba i Ada Hasečić iz Sarajeva, podnijela je 14. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 194976 19 Gž 2 od 15. septembra 2020. godine. Apelantica je osporila i Presudu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 194976 14 P od 19. februara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Emira Tupkovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Admire Tupković-Atić (u daljnjem tekstu: tužiteljica, zajedno: tužitelji) zatraženo je 2. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 11. marta 2022. godine, a tužitelji 21. marta 2022. godine.
4. Apelantici su 6. aprila 2022. godine u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine dostavljeni odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja na eventualno izjašnjenje.
5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 194976 14 P od 19. februara 2015. godine obavezani su apelantica i Amarildo Gutić (u daljnjem tekstu: novinar) da tužiteljima po osnovu učinjene klevete objavljivanjem neistinitih činjenica u političkoj emisiji „Mreža“, emitiranoj 17. januara 2014. godine u 21 sat, solidarno naknade na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 4.500,00 KM, svakom od tužitelja po 2.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. januara 2014. godine, kao dana nastanka štete, pa do isplate, kao i da tužiteljima nadoknade troškove postupka precizirane u presudi. Presudom su obavezani apelantica i novinar da o svom trošku nakon pravomoćnosti objave uvod i izreku ove presude u političkoj emisiji „Mreža“, a sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude.
8. Protiv navedene presude apelantica i novinar su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 32 0 P 194976 15 Gž od 14. septembra 2018. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, odlučujući u okviru žalbenih navoda, Kantonalni sud zaključio da prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke nije dao ocjenu dokaza na način na koji ga to obavezuje član 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je tako nakon izvođenja dokaza preslušavanjem DVD snimka političke emisije „Mreža“ ostalo nejasno koji to tačno sadržaj saopćenja dat u navedenoj emisiji predstavlja klevetničko izražavanje, koji od tih navoda je naknadno demantiran demantijem tužitelja jer demanti tužiteljice nije dat, a koji pak od iznesenih navoda nisu demantirani. Navedeno je i da prvostepeni sud nije naveo ni na osnovu čega smatra da su novčani iznosi dosuđeni tužiteljima razmjerni prirodi i stepenu nanesene štete tužiteljima i da li je objavljivanje demantija eventualno imalo utjecaja na visinu obeštećenja, jer se naknada štete u ovakvim slučajevima dosuđuje radi uspostavljanja ravnoteže između slobode izražavanja i prava pojedinca na zaštitu ugleda, a ne radi stjecanja imovinske koristi.
9. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 P 194976 18 P od 19. aprila 2019. godine kojom je obavezao apelanticu i novinara na istovjetan način kao i u svojoj presudi od 19. februara 2015. godine, s tim da je zakonska zatezna kamata dosuđena počev od 25. aprila 2014. godine. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da ocjenom dokaza izvedenim od strane tužitelja proizlazi da nisu istiniti navodi o radu tužitelja koje su iznijeli apelantica i Amarildo Gutić u političkoj emisiji „Mreža“ od 17. januara 2014. godine, te su apelantica kao izdavač/emiter i novinar kao odgovorni urednik navedene emisije solidarno dogovorni da tužiteljima naknade štetu zbog povrede ugleda. Općinski sud je istakao da je činjenica da je apelantica javni RTV servis i da je kao takva dužna blagovremeno informirati javnost o političkim, ekonomskim, obrazovnim i drugim događajima u zemlji i svijetu, shodno čemu uživa pravo na slobodu izražavanja. Navedeno je da ta činjenica, međutim, ne oslobađa apelanticu odgovornosti u konkretnom slučaju. Obrazloženo je da član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) propisuje, između ostalog, da se štiti sloboda izražavanja, jer se u istoj odredbi normira da „svako ima pravo na slobodu izražavanja“, koje uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti. Općinski sud je obrazložio da je prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda sloboda izražavanja suštinski osnov demokratskog društva i jedan je od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i napredak svakog pojedinca. Obrazloženo je da se ova sloboda, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na informacije ili ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koji vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva. Istaknuto je da i pored toga ova sloboda nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima koji proizlaze iz odredbe člana 10. stav 2. Evropske konvencije.
10. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelantica 17. januara 2014. godine, objavljivanjem u političkoj emisiji „Mreža“ (čiji je snimak Općinski sud preslušao), iznosila navode protiv tužitelja i njegove supruge tužiteljice u prilogu koji se odnosio na način utvrđivanja invalidnosti za bivše pripadnike Armije RBiH, HVO-a i policije, te ostvarivanje određenih prava po tom osnovu. Tom temom, kako je obrazložio Općinski sud, sporna emisija se bavila 15 minuta, te iako se većina priloga ne odnosi isključivo na tužitelje, dio priloga koji se direktno odnosio na tužitelje jeste iznesen nakon priloga o utvrđenim nepravilnostima u radu koje se odnose na doktore iz Mostara. Navedeno je da je nakon toga imenom i prezimenom prozvan tužitelj kao ljekar i na kraju i njegova supruga/tužiteljica kao potpisnica rješenja licima koja su ostvarivala prava na naknadu, u smislu da je tužitelj s drugim spomenutim ljekarima bez osnova izdavao nalaze koji su bili osnov tzv. lažnim invalidima da ostvare određena prava. U prilogu je istaknuto da bi, nakon što bi komisija utvrdila njihovu invalidnost, tužiteljica kao pomoćnica načelnika potpisivala takva rješenja. Općinski sud je obrazložio i da je na početku emisije izvršena najava o sadržini emisije s najavljenim prilogom kao „izdavači lažnih ljekarskih nalaza, farmaceutska mafija, naftni lobi, prekodrinski tajkuni - svi oni imaju svoju mrežu“, tako da se u kontekst navedene najave smješta i tužitelj, da bi nakon najave pod slikom „bitka za invalidnost kako su pojedinci 2004. godine proglašavani ratnim vojnim invalidima“ rečeno da „shodno čemu o tome govori i osumnjičena mostarska doktorica Mulija Đuđa”.
11. Općinski sud je istakao da se dalje navodi da je „stotine njih iz R Srpske došlo u Mostar kako bi pribavili lažne nalaze o invalidnosti, ratnoj i poratnoj, da su tužilaštva uspavana, a da je ljekarima dobro, još jedna kućica na moru”. Nakon toga navodi se da „imamo reviziju revizije boračkih naknada sa pozivom na Antu Alilovića, te da lažnih branitelja i lažnih invalida ima na stotine, a da je sistem savršeno funkcionirao, da su u jednom iz lokalnih kafića zajedno sjedili ljudi iz komisije i uposlenici banke ili mikrokreditne organizacije odobravajući pozajmicu potrebnu za kupovinu nalaza koji je koštao od 500,00-3000,00 KM”. Općinski sud je istakao da se u spornoj emisiji u kontekstu navedenog imenuje i tužitelj, te da novinar navedeno povezuje s radom tužitelja. Pored toga, navodi se „kao i u Hercegovini, na sličan se način postojalo invalidom i u Tuzli gdje je tužiteljstvu prijavljeno pet doktora i jedan od njih je i Emir Tupković od nedavno poznat kao scenarist prvog BiH karate filma 'Gorčina osvete'. Pet tuzlanskih ljekara su svojim pečatom i potpisom ovjerili isprave i predavale ih osobama koje su ih dalje uz zahtjev za ostvarivanje statusa RVI predavali ljekarskim komisijama koje su izdavale nalaze i mišljenja po osnovu kojih im je Služba za boračko invalidsku zaštitu Općine Tuzla izdavala rješenje koja je potpisivala Admira Atić-Tupković, supruga dr Tupkovića, koji nije htio govoriti za mrežu. Prvo je pristao ali se onda brzo predomislio”.
12. Općinski sud je obrazložio da se navedenim spornim prilogom tužitelji smještaju u krug lica koja „rade protivzakonito“ u smislu da izdaju lažne nalaze i uzimaju novčane iznose za to, što, prema mišljenju Općinskog suda, predstavlja klevetničke tvrdnje koje ničim nisu dokazane, a kojim je tužiteljima pričinjena šteta. U prilog činjenici da se radi o klevetničkim tvrdnjama, kako je obrazložio Općinski sud, ide i to da niti jedna nepravilnost u radu tužitelja, a shodno njihovom zaposlenju, nije utvrđena tako da nije ni bilo osnova da se u navedenoj emisiji tužitelji prozivaju, a da niti jedan drugi detalj nije spomenut. Općinski sud je istakao da provedenim dokazima, iskazom saslušanih tužitelja kao parničnih stranaka, tuženog novinara, te nakon izvedenog dokaza preslušavanjem DVD snimka emisije „Mreža“ od 17. januara 2014. godine, proizlazi da se radi o prilogu koji je objavljen bez prethodnih provjera, posebno u dijelu koji se odnosi na eventualno počinjeno krivično djelo tužitelja – zloupotreba položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH. Ovo stoga, kako je obrazložio Općinski sud, jer je 31. januara 2012. godine Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona donijelo naredbu da se neće provoditi istraga protiv tužitelja. U kontekstu priloga koji se odnosi na ostvarivanje prava boračke populacije, načina utvrđivanja invalidnosti za bivše pripadnike Armije BiH, a nakon objavljenih izjava nekoliko lica kao korisnika prava, navodeći pri tome da je „lažni“ nalaz koštao od 500,00 do 3.000,00 KM, a koji prilog je doveden u vezu s radom tužitelja i tužiteljice (kao šefice Službe za boračko-invalidsku zaštitu, stambene poslove i povratak Općine Tuzla), sud je zaključio da se radi o kleveti, jer su na navedeni način iznesene sporne činjenice bez njihove prethodne provjere, a koje nisu bile ni predmet dokazivanja u postupku pred sudom. Općinski sud je dalje obrazložio da je demanti, koji su objavili apelantica i novinar, bio djelimičan. Prema mišljenju Općinskog suda, navedeni demanti je bilo potrebno u cijelosti objaviti na način kako su to tužitelji naveli u njemu, a pored toga on nije obuhvatio dio demantija koji se odnosi na tužiteljicu.
13. U vezi s tim, navedeno je da je odredbom člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, dok je tačkom c) iste odredbe propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. Kako se u konkretnom slučaju, prema obrazloženju Općinskog suda, utvrđeno činjenično stanje ne može podvesti pod naprijed navedenu citiranu odredbu Zakona o zaštiti od klevete, to je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan iz naprijed navedenih razloga. U pogledu utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, a vezanog za činjenicu da su tužitelji trpjeli duševne boli uslijed neistinitih izražavanja, prema mišljenju tog suda, nije neophodan dokaz medicinskim vještačenjem, niti dostavljanjem medicinske dokumentacije zato što se postojanje štete cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, ali je bitno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastupanja štete ugledu i časti oštećenog da bi se oštećenom priznalo pravo na naknadu nematerijalne štete, što je u konkretnom postupku utvrđeno kao izvjesno u smislu odredbe člana 10. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete. Obrazloženo je da je prilikom utvrđivanja i određivanja obeštećenja sud dužan cijeniti sve okolnosti slučaja, kao i mjere koje je preuzeo štetnik radi ublažavanja štete, što u ovom postupku predstavlja demanti, koji je djelimično objavljen, a koji je Općinski sud imao u vidu prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete. Imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja, prema mišljenju Općinskog suda, navedeni novčani iznos koji je dosuđen tužiteljima razmjeran je prirodi i stepenu nanesene štete ugledu tužitelja shodno članu 10. Zakona o zaštiti od klevete, a sve u vezi s odredbom člana 200. i člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je istakao da je imao u vidu i značaj povrijeđenog dobra i cilj kojem služi ta naknada, te da se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom, pa je donio presudu kao u dispozitivu.
14. Protiv navedene presude tužitelji su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 32 0 P 194976 19 Gž 2 od 15. septembra 2020. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stavu 1. tako što se dosuđena naknada nematerijalne štete snižava s ukupnog iznosa od 4.500,00 na iznos od 3.000,00 KM i tako da se svakom od tužitelja dosuđeni iznos od 2.250,00 KM snižava na iznos od po 1.500,00 KM, a dosuđeni troškovi postupka se snižavaju na iznos preciziran u presudi. U preostalom dijelu stava 1. izreke prvostepena presuda se potvrđuje, odnosno ostaje neizmijenjena u stavu 2. izreke. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, i prema ocjeni ovog suda, izneseno činjenično utvrđenje prvostepenog suda nije dovedeno u razumnu sumnju opširnim žalbenim elaboriranjem. Naime, kako je obrazloženo, sadržina priloga iznesenog u političkoj emisiji „Mreža“ od 17. januara 2014. godine, i prema mišljenju Kantonalnog suda, predstavlja građansko-pravni delikt koji je kleveta i zbog toga postoji građansko-pravna odgovornost tuženih.
15. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, da bi iznošenje i prenošenje izražavanja u smislu odredbe člana 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete predstavljalo djelo klevete, nužno je da su iznesene neistinite činjenice i činjenične tvrdnje koje se mogu dokazivati. Iz rješenja Kantonalnog Tužilaštva TK, kako je obrazloženo, slijedi da je dvije godine prije priloga objavljenog u političkoj emisiji „Mreža“ nadležno tužilaštvo donijelo naredbu da se neće provoditi istraga protiv tužitelja jer nisu utvrđeni osnovi sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, niti bilo koje drugo krivično djelo, pa dakle slijedi da su u navedenoj političkoj emisiji iznesene neistinite činjenice, odnosno činjenične tvrdnje koje su apelantica i novinar morali provjeriti prije objavljivanja. Ovo stoga, kako je obrazložio Kantonalni sud, jer je apelantica kao javni servis dužna iznositi u javnost istinite informacije. Zbog navedenog, u spornom izražavanju apelantice i novinara, suprotno žalbenim navodima, sadržani su elementi klevete koji na najdirektniji način, a kako to nalazi i prvostepeni sud, vrijeđaju ugled, čast i dostojanstvo tužitelja i time škode njihovoj časti i ugledu prema shvaćanjima sredine u kojoj žive i uopće usvojenim društvenim normama. Pri svemu tome, Kantonalni sud je imao u vidu da je cilj Zakona o zaštiti od klevete da u najvećoj mjeri osigura načelo slobode izražavanja (član 2. Zakona o zaštiti od klevete) koje je proklamirano i garantirano i Ustavom FBiH i Evropskom konvencijom (član 10. stav 1), ali da se to načelo mora zasnivati na poštovanju etičkih standarda i da mora osigurati ravnotežu s drugim zagarantiranim pravom kao što je pravo na zaštitu ugleda (član 10. stav 2. Evropske konvencije).
16. Prema ocjeni Kantonalnog suda, uzimajući u obzir objavljivanje demantija u bitnom dijelu, iznos od po 1.500,00 KM predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu za svakog tužitelja, imajući u vidu kvalifikacije koje su izrečene na račun tužitelja, kao i sve druge okolnosti konkretnog slučaja, a što ima temeljenje u odredbi člana 200. stav 2. ZOO u vezi s odredbom člana
10. Zakona o zaštiti od klevete. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršena sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da nesporno nije bilo mjesta utvrđivanju apelanticine odgovornosti za klevetu jer je apelantica, kako je to u postupku i utvrđeno, uporno pokušavala da od prvotužitelja dobije izjavu i tako dođe do informacije o postojanju ili nepostojanju predmetnog krivičnog djela, odnosno optužnice, ali je tužitelj uspio da to izbjegne i svojom voljom nije dao izjavu, zbog čega nije bilo moguće ni provjeriti istinitost navedenih činjenica, a koje u suštini i nisu neistinite jer je krivična prijava protiv tužitelja zaista i postojala, a nesporna je i činjenica da su tužitelji u braku. Navodi i da je objavljivanjem demantija u potpunosti otklonjena svaka eventualna šteta za tužitelje, te da je i to ukazivalo da nema apelanticine odgovornosti za klevetu. Apelantica ističe i da se radilo o pitanjima od javnog interesa, a bračni par tužitelja je zaposlen u javnim institucijama i obavlja javne funkcije, a tema priloga je obrađivala pitanje korupcije pri stjecanju statusa RVI, pa zbog toga čudi ponašanje tužitelja koji nije htio dati izjavu novinarima u vezi s tim pitanjima. Navodi i da je objavljivanje navedenog priloga bilo od izuzetnog značaja s obzirom na usporeni tempo rada pravosudnih institucija u situaciji kada korupcija uvijek predstavlja aktuelnu temu.
II.Odgovori na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da u svemu ostaje pri obrazloženju svoje presude.
19. Općinski sud je ponovio hronologiju postupka i istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica žali i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
20. Tužitelji su naveli da su redovni sudovi dali jasna i detaljna obrazloženja svojih odluka, iz kojih nesporno proizlazi da se radi o kleveti, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1)Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Član 10. stav 1.
(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 194976 19 Gž 2 od 15. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 10. i 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
29. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
30. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, stav 58, Gîrleanu protiv Rumunije, presuda od 26. juna 2018. godine, aplikacija broj 50376/09, stav 83, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
31. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).
32. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u apelanticino pravo na slobodu izražavanja Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan budući da su osporenim presudama apelantica i novinar obavezani da tužiteljima solidarno naknade štetu zbog sporne emisije koju su emitirali i spominjali tužitelje u kontekstu nezakonitog rada u vezi s priznavanjem statusa RVI, što predstavlja miješanje u pravo zajamčeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud također nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužitelja. Utvrdivši da je uplitanje u apelanticinu slobodu izražavanja u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, pitanje koje Ustavni sud također treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.
34. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelantice kao javnog medija na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom prava tužitelja na njihov ugled kao lica koja obavljaju poslove od javnog interesa (ljekar i rukovodeća općinska službenica), a u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012, te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. jula 2021. godine, aplikacija broj 7796/16, stav 30). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.
35. Analizirajući obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporno izražavanje okarakterizirali kao iznošenje činjenica koje apelantica i novinar nisu dokazali kao istinite niti su izvršili provjeru njihove istinitosti, zbog čega njihovo pronošenje ima karakter klevete. Pri tome je na osnovu dokaza koje su tužitelji prezentirali utvrđeno da u vrijeme objavljivanja sporne emisije protiv tužitelja nije bio u toku krivični postupak jer optužnica nije podignuta, što su apelantica i novinar bili dužni provjeriti, a što nisu učinili. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je utvrđeno da apelantica odnosno novinar jesu pokušali doći do izjave tužitelja u vezi s počinjenjem krivičnog djela zloupotrebe položaja, ali da je tužitelj izbjegavao dati iskaz.
36. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je odredbom člana 5. stav 1. ZZK propisano da postoji odgovornost za klevetu i kada se radi o pronošenju izražavanja nečeg neistinitog, te da su mediji, u suštini, dužni provjeriti informacije do kojih su došli. Također, ono na šta Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća jeste bitan kriterij koji se uzima u obzir prilikom ocjene da li su mediji postupali bona fide. Taj kriterij je način na koji su pribavljene informacije. Navedeno podrazumijeva da se jasno utvrdi je li novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) proveo vlastito nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te je li licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije (vidi npr. Odluku Ustavnog suda broj AP 2751/19 od 27. februara 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na stav da objavljivanje novinskog članaka (u konkretnom slučaju emitiranje emisije na TV) i informacija u njemu nije isto što i optužnica podnijeta od nadležnog tužitelja, kao i da novinar nije organ krivičnog gonjenja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3848/20 od 20. aprila 2022. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. Dovodeći spornu emisiju, odnosno izražavanje koje je u njoj izneseno, u vezu s kriterijima navedenim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud naglašava da je prenošenje spornog izražavanja bilo od javnog interesa jer su navodne radnje tužitelja, vezano za izdavanje, navodno, lažnih potvrda o invalidnosti radi stjecanja statusa RVI i na taj način umiješanosti u koruptivne radnje koje su kažnjive na osnovu odredbi krivičnog zakona, od izuzetne važnosti za javno mnijenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta jasno proizlazi da u toku postupka nije bilo vidljivo na čemu, tj. na kojim činjeničnim osnovima, dokazima ili argumentima vezanim za navodnu zloupotrebu položaja od strane tužitelja je emisija zasnovana. Dakle, na osnovu čega su apelantica i novinar koji je sastavio prilog došli do saznanja o tužiteljima. Također, kako proizlazi iz činjenica predmeta, apelantica i novinar su imali informacije da je protiv tužitelja obustavljena istraga, ali i pored obaveze da informacije provjeri, ni apelantica ni novinar nisu postupili na navedeni način, niti je u spornom prilogu išta objavljeno u tom pravcu (da li postoji istraga nadležnih organa, u kojoj je fazi i sl.). Ustavni sud ukazuje da navedene obaveze ne znače zabranu ili sprečavanje novinara ili emitera da istražuje bitne teme od interesa za javnost, kao i da ukazuju na eventualno postojanje kriminala ili nepravilnosti, čak i ako su nadležni organi gonjenja prestali da vode postupak ili ne vode postupak. Međutim, mediji su uvijek dužni da istraže, u vezi s tim emitiraju, sve ono što eventualno može biti kritika nekoga ili nečega, ali i sve ono što im u tom smislu može ići u korist. U ovom slučaju Ustavni sud ne vidi da su apelantica i novinar tako postupili, te se stoga nameće zaključak da nisu postupali u dobroj vjeri.
38. Imajući u vidu sve navedeno, u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, kao i obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, prije svega Kantonalni sud, obavezivanjem apelantice (i novinara) na naknadu nematerijalne štete tužiteljima, postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno prava tužitelja na ugled i prava apelantice na slobodu izražavanja. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je apelantica, kako je to i obrazloženo, ipak objavila i demanti tužitelja, ali samo u najbitnijem dijelu, ali su redovni sudovi obrazložili da je u konkretnim okolnostima bilo potrebno da objavi cjelokupan demanti. Navedeno je, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, bilo od utjecaja na donošenje odluke o visini naknade nematerijalne štete, a što se ne može smatrati proizvoljnim postupanjem redovnih sudova. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o kršenju prava na slobodu izražavanja.
39. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da su ti navodi izneseni kao „proizvoljna primjena prava“, te da je Ustavni sud analizom člana 10. Evropske konvencije već odgovorio na ta pitanja. Budući da apelantica ne iznosi da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način bila uskraćena za neku procesnu garanciju iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ili da ima argumenata da joj je prekršeno pravo na imovinu zbog proizvoljne primjene prava, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu neosnovani. Isto se može reći i u odnosu na pozivanje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije prekršena apelanticina sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
10. Evropske konvencije, kao ni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
41. Nema kršenja apelanticinog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je miješanje u to pravo bilo zakonito i imalo legitiman cilj, te je bilo „neophodno u demokratskom društvu“, zato što je apelantica kao javni RTV servis u svojoj emisiji iznijela neistinite činjenice o tužiteljima, a da pri tome ni apelantica niti odgovorni novinar nisu provjerili istinitost iznesenih činjenica, pravdajući se da je tužitelj izbjegavao da im da izjavu, što predstavlja klevetu, te iako je apelantica objavila demanti tužitelja to nije razlog da se tužiteljima uskrati naknada nematerijalne štete kako su to redovni sudovi i obrazložili.
42. Također, nema ni kršenja prava na pravično suđenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelantica nije tvrdila niti je iznijela argumente u vezi s povredama navedenih prava.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić