Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-986/22 (M. I.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Sloboda kretanja
  • Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
  • Mjere zabrane
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Protek roka
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
  • Krivični postupak
  • Javni interes
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-986/22

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 986/22, rješavajući apelaciju Mirsada Imamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Imamovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 22 Kv 40 od 17. februara 2022. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Imamovića podnesena zbog toga što nije odlučeno o njegovoj žalbi protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 21 Kps od 25. augusta 2021. godine i zbog toga što Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 6. maja 2021. godine nije doneseno u zakonom propisanom roku zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Mirsad Crnovršanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 031067 22 Kv 40 od 17. februara 2022. godine i broj 09 0 K 031067 21 K od 11. januara 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 22. marta 2022. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio traženi odgovor.

3. Na odgovor Kantonalnog suda koji mu je dostavljen 4. aprila 2022. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio izjašnjenje 7. aprila 2022. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine apelantu je izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja u smislu člana 140. ZKPFBiH. Sud je, u smislu člana 140. stav 2. i člana 140c. stav 2. ZKPFBiH, kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta odredio privremeno oduzimanje svih putnih isprava koje apelant posjeduje, odnosno oduzimanje pasoša, uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izricanje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Određeno je da će privremeno oduzimanje putnih isprava, kao i korištenje lične karte za prelazak državne granice izvršiti Granična policija Bosne i Hercegovine tako što će osigurati unošenje ove zabrane u glavni centar za obradu podataka. Nadležnom organu za izdavanje ličnih karata naloženo je postupanje u skladu s odredbama člana 18. Zakona o ličnoj karti državljana Bosne i Hercegovine i Pravilnika o upisivanju zabrane za prelazak državne granice u ličnu kartu državljana Bosne i Hercegovine. Dalje, sud je, u smislu člana 140c. tačka 1. ZKPFBiH, odredio mjesto u kojem će apelant boraviti dok traje ova mjera – njegovu adresu prebivališta označenu u rješenju, te je određeno da se apelant ne smije udaljavati s teritorije Bosne i Hercegovine. Nadalje, u smislu člana 140a. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka c), te u vezi sa članom 140c. tačka 4. ZKPFBiH, izrečena je mjera zabrane sastajanja, kontaktiranja ili povezivanja sa svjedocima i optuženim u ovom predmetu na bilo koji način, uključujući i približavanje na udaljenosti od 100 metara, za osobe poimenično označene u rješenju. Navedeno je da se, u slučaju da prekrši neku od izrečenih mjera zabrane, apelantu može odrediti pritvor. Navedeno je također da izrečene mjere zabrane, u skladu sa članom 140b. stav 5. ZKPFBiH, mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora, a kontrola opravdanosti će se vršiti svaka dva mjeseca.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo 11. decembra 2020. godine podnijelo Sudu prijedlog za određivanje mjera zabrane apelantu u kojem je navelo da postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret u naredbi o provođenju istrage, koja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz izvještaj o izvršenom krivičnom djelu koji su taksativno pobrojani, interpretirani i obrazloženi u prijedlogu. Povodom prijedloga održano je ročište pred sudom na kojem je Tužiteljstvo u cijelosti ostalo pri prijedlogu, dok se apelantov branitelj protivio prijedlogu. Dalje, navedeno je da iz naredbe o provođenju istrage proizlazi da su apelant i drugi optuženi u ovom predmetu, te optužene pravne osobe Vradis investicije d.o.o. Sarajevo, Profin-invest d.o.o. Sarajevo i KS Investment d.o.o. Sarajevo u periodu od 2006. do 2014. godine počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 342. st. 2. i 3. KZFBiH, kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, dogovaranjem s drugim osobama i samostalno, poduzimali radnje izvršenja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja, usaglašavanja, savjetovanja u izvršenju krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), manipulacije na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, pranja novca iz člana 272. KZ FBiH, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine, i to radnjama opisanim na str. 3–19. rješenja.

7. Sud je naveo da postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret proizlazi iz materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka koje je sud detaljno pobrojao, interpretirao i iznio njihovu ocjenu na str. 19–77. rješenja. Istaknuto je da, prema ocjeni Suda, navedeni dokazi potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret naredbom o provođenju/proširenju istrage od 25. februara 2019. godine i 1. decembra 2020. godine, čime je ispunjen opći uvjet za izricanje mjera zabrane.

8. Sud je također utvrdio da je opravdan prijedlog Tužiteljstva u odnosu na izricanje predloženih mjera zabrane. Ukazavši na član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 137. stav 2. ZKPBiH, Sud je konstatirao da je njegova obaveza prvenstveno razmotriti mogućnost izricanja neke od mjera zabrane budući da pritvor kao najteža mjera treba biti izrican samo izuzetno. U vezi s navedenim, ukazano je da su apelant i drugi optuženi, kako se osnovano sumnja, sudjelovali i pomagali u nezakonitom stjecanju i prijenosu dionica, čime je apelant pribavio imovinsku korist za sebe, a drugome nanio štetu. Ukazano je i da je apelant u trenutku donošenja rješenja nesporno bio svjestan težine krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, kao i zaprijećene krivičnopravne sankcije, što u svakom slučaju kod njega može stvoriti odluku da poduzme radnje s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja. Istaknuto je da iz prikupljenih dokaza proizlazi da je pored optuženih u ovom krivičnom predmetu u izvršenju inkriminiranih radnji sudjelovao i određeni broj osoba koje su još uvijek na slobodi, kao i određeni broj osoba koje još uvijek nisu identificirane. Osim toga, ukazano je da Tužiteljstvo još uvijek provodi istragu, te da će u daljnjoj istrazi biti poduzete istražne radnje radi pribavljanja dodatnih materijalnih dokaza u vezi s krivičnim djelima za koja se apelant i drugi optuženi sumnjiče, zatim identifikacija i saslušanje supočinitelja i pomagača optuženih, provedena vještačenja, identifikacija i procjena vrijednosti nekretnina i imovine koja je bila predmet pranja novca, kao i finansijska istraga kako bi se utvrdila visina imovinskopravne koristi koju su apelant i drugi optuženi pribavili izvršenjem krivičnih djela za koja se sumnjiče.

9. Prva kontrola izrečenih mjera izvršena je Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. februara 2021. godine kojim je utvrđeno da u odnosu na apelanta i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane određenih rješenjem Kantonalnog suda od 11. decembra 2020. godine. Istim je rješenjem apelantu dozvoljen kontakt sa optuženom S. J. u pogledu poslovanja Internacionalnog univerziteta u Travniku.

10. Naredne kontrole izrečenih mjera izvršene su rješenjima Kantonalnog suda od 6. maja 2021. godine, 23. juna 2021. godine i 25. augusta 2021. godine.

11. Protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kps od 25. augusta 2021. godine, kojim je u postupku redovne kontrole, kao i u prethodnim rješenjima utvrđeno da u odnosu na apelanta i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane, apelant je podnio žalbu 27. augusta 2021. godine zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka u smislu odredbe člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, ukazujući na proturječnosti u obrazloženju posebnih okolnosti za produženje mjera zabrane. Prema stanju u spisu, o predmetnoj žalbi nije odlučeno.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 K od 27. oktobra 2021. godine prilikom kontrole opravdanosti utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 K od 29. novembra 2021. godine odbijen je apelantov prijedlog za privremenu suspenziju mjera zabrane i napuštanja teritorije Bosne i Hercegovine. Sud je, razmotrivši apelantov podnesak i priloženu dokumentaciju (pozivna pisma Effectus poduzetničkog studija – Republika Hrvatska i Megatrend univerziteta – Republika Srbija), našao da iz njih ne proizlazi da je neophodno potrebno da apelant otputuje van granica Bosne i Hercegovine u trajanju od 10 dana, odnosno da zahtjev za suspenziju mjera zabrane nije opravdan. Ukazano je i da je, prema ocjeni Suda, u vremenu kada su na snazi restriktivne mjere zbog pandemije Coronavirusa, kada se nastava i edukacija općenito održavaju online, bilo neophodno dostaviti dokaze iz kojih će biti jasno da se sastanci ne mogu održati online. Također, ukazano je da je apelant trebao sudu dostaviti i podatke o mjestu boravka za vrijeme suspenzije mjera zabrane (rezervaciju smještaja, avionske karte, putne naloge), što je u konkretnom slučaju izostalo. Osporena rješenja

14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 K od 11. januara 2022. godine prilikom kontrole opravdanosti utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane.

15. U obrazloženju rješenja je navedeno da se Sud, vršeći kontrolu opravdanosti izrečenih mjera, nije bavio već utvrđenim činjenicama temeljem dokaza dostavljenih uz optužnicu iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su apelant i drugi optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, već je preispitao da li je primjena mjera još potrebna. Ukazano je da je Sud svoj zaključak o daljnjem postojanju osnovane sumnje da su apelant i drugi optuženi činili krivična djela zasnovao kako na dokazima na kojima je takav zaključak bio zasnovan u rješenju suda kojim je nakon potvrđivanja optužnice bilo utvrđeno da je primjena mjera i dalje neophodna tako i uzimajući u obzir tok glavnog pretresa nakon donošenja posljednjeg rješenja o kontroli mjera zabrane. Dalje, navedeno je da je, u odnosu na apelanta, Tužiteljstvo navelo da su ispunjeni uvjeti iz člana 140. i 140.a) ZKPFBiH s obzirom na to da je apelant, kako se osnovano sumnja i kako mu se to stavlja na teret optužnicom, sudjelovao i pomagao u nezakonitom stjecanju i prijenosu dionica Unioninvesta u velikoj vrijednosti (i to apelant kao osoba koja je stekla i prodala dionice), čime je pribavio imovinsku korist za sebe. Ukazano je, dalje, da je apelant nedvojbeno svjestan težine krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret i za koje je utvrđeno postojanje osnovane sumnje, kao i zaprijećene krivičnopravne sankcije, što kod njega može stvoriti odluku da poduzme radnje s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja. Dalje, navedeno je da, cijeneći radnje koje je apelant poduzimao kao član grupe, kako se to osnovano sumnja, brojnost takvih radnji, njegovu povezanost s organizatorima grupe i drugim članovima, njegovu ulogu unutar grupe koja je rezultirala manipuliranjem višemilijunskim iznosima, upornost i istrajnost koju je iskazao pri počinjenju krivičnih djela, sve na nivou osnovane sumnje, te cijeneći težinu i posljedice krivičnih dijela za koja se apelant i drugi optuženi terete i u vezi s tim zaprijećene kazne, kao i okolnost da se radi o izuzetno obimnom predmetu, sve navedeno treba biti vrednovano kao činjenice i okolnosti koje opravdavaju produženje trajanja izrečenih mjera zabrane.

16. Sud je ukazao da je, odlučujući o daljnjoj potrebi trajanja izrečenih mjera zabrane, vodio računa o zakonskoj obavezi iz člana 137. stav 2. ZKPFBiH, te zaključio da se jedino primjenom izrečenih mjera zabrane može postići njihova naprijed opisana svrha i cilj i osigurati neometano i efikasno vođenje postupka uz minimum ograničavanja prava optuženih, odnosno da su izrečene mjere proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su izrečene.

17. Vanraspravno vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 09 0 K 031067 22 Kv 40 od 17. februara 2022. godine odbilo apelantovu žalbu protiv rješenja tog suda od 11. januara 2022. godine.

18. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka u smislu odredbe člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. U žalbi je navedeno da se kao argumenti za produženje mjera zabrane isključivo navode obrasci navodnog apelantovog postupanja koji tek trebaju biti predmet dokaznog postupka, te da je raspravno vijeće učinilo propust uzimajući kao opasnost njegovu povezanost s drugim optuženicima koji imaju poveznicu s Republikom Hrvatskom, odnosno da je opasnost od bjekstva pronađena u činjenici da je apelant povezan s osobama koje imaju veze s drugom državom, pri čemu apelant lično takve poveznice nema. Istakao je da Kantonalni sud nije dao niti jedan razlog niti dokaz iz kojeg proizlazi da postoji opasnost od bjekstva ukoliko se ima u vidu činjenica da apelant nema državljanstvo druge države, nego je navodna opasnost zasnovana samo na kriteriju težine krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Osim toga, istakao je da se radi o osobi koja ranije nije osuđivana, ocu tri maloljetne kćerke, s cijenjenim poslovnim kredibilitetom. Apelant je također istakao da neće osporavati postojanje osnovane sumnje, nego je odluku o tome prepustio sudu.

19. Vanraspravno vijeće Kantonalnog suda je u pogledu apelantovih navoda ukazalo da je utvrdilo da su i dalje ispunjeni uvjeti iz člana 140. i 140.a) ZKPFBiH iz razloga navedenih u osporenom rješenju. Dalje, razmatrajući apelantove navode o tome da nije osuđivan te se redovno odaziva na sve pozive suda, kao i da je porodični čovjek, otac tri maloljetne kćerke, čovjek s cijenjenim poslovnim kredibilitetom, Sud je ukazao da to nisu razlozi za ukidanje mjera zabrane, niti predstavljaju nove okolnosti koje su od utjecaja na daljnje trajanje mjera zabrane. Istaknuto je da Sud i očekuje redovno javljanje i poštovanje izrečenih mjera, te da je apelant u rješenjima o određivanju mjera, kao i u rješenjima o njihovoj kontroli izričito upozoren na mogućnost određivanja pritvora u slučaju kršenja izrečenih mjera zabrane, odnosno da poštovanje mjera zabrane predstavlja apelantovu obavezu. S obzirom na navedeno, Sud je konstatirao da je neosporno utvrđena daljnja potreba egzistiranja izrečenih mjera zabrane, odnosno njihovog produženja.

20. Sud je također ukazao da se, u smislu odredbe člana 140.b) stav 6. ZKPFBiH, kontrola mjera zabrane vrši samo u pogledu toga da li je došlo do izmijenjenih okolnosti u pogledu daljnjeg trajanja izrečenih mjera. S obzirom na to da nisu utvrđene izmijenjene okolnosti, niti je apelant naveo ili dokumentirao postojanje izmijenjenih okolnosti koje su od utjecaja na daljnje trajanje izrečenih i produžavanih mjera zabrane, Sud je njegovu žalbu odbio kao neosnovanu. Osim toga, žalba je odbijena i iz razloga što iz osporenog rješenja ne proizlazi da je trajanje mjere zabrane u odnosu na apelanta produženo samo i isključivo zbog težine krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, kako je to apelant u žalbi neosnovano naveo.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana II/3. tačke d), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 13. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

22. Smatra da su mu prava na ličnu slobodu i sigurnost, slobodu kretanja i prebivališta i prava na djelotvoran pravni lijek povrijeđena iz razloga što kontrola opravdanosti daljnje primjene izrečenih mjera zabrane od Kantonalnog suda u fazi istrage nije obavljena u zakonom propisanom roku od dva mjeseca shodno članu 140. b stav 6. ZKPFBiH s obzirom na to da je druga kontrola opravdanosti mjera zabrane obavljena tek nakon tri mjeseca od dana posljednjeg produženja predmetnih mjera zabrane (apelant ukazuje na rješenja Kantonalnog suda od 11. februara 2021. godine i 6. maja 2021. godine).

23. Dalje, naveo je da se, u pogledu pitanja postojanja opasnosti od sakrivanja ili bjekstva, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može ustanoviti da je Kantonalni sud utvrđivao posebne okolnosti kod apelanta, čije postojanje je nužno za egzistiranje predmetnih mjera zabrane, nego je težina djela za koja se tereti i povezanost s druga dva tada optužena koja imaju veze s Republikom Hrvatskom bila osnov iz kojeg je Kantonalni sud izvodio zaključak da postoji realna i opravdana opasnost od sakrivanja ili bjekstva, uprkos činjenici da je apelant isključivo državljanin Bosne i Hercegovine.

24. Apelant je također ukazao da je Kantonalni sud donio rješenje o produženju mjera zabrane od 27. oktobra 2021. godine a da nije odlučio o apelantovoj žalbi izjavljenoj 27. augusta 2021. godine, podnesenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 25. augusta 2021. godine, što je protivno odredbi člana 140. b stav 7. ZKPFBiH jer sjednica vijeća nije održana u zakonom propisanom roku od tri dana, niti je odluka u pismenoj formi dostavljena apelantu, te smatra da je time povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek.

25. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno zato što miješanje u njegovu imovinu nije izvršeno u skladu s odredbom člana 140. b stav 6. ZKPFBiH. Istakao je da je lišen mogućnosti neometanog obavljanja svojih radnih dužnosti na mjestu izvršnog menadžera Internacionalnog univerziteta Travnik, koje podrazumijevaju učestala putovanja radi ostvarivanja poslovne saradnje s ostalim univerzitetima u susjednim državama (Republika Hrvatska i Republika Srbija). U vezi s tim je naveo da je apelantov prijedlog za privremenu suspenziju izrečene mjere Sud odbio kao neosnovan, smatrajući da njegova pozicija izvršnog menadžera Internacionalnog univerziteta Travnik ne iziskuje potrebu čestog putovanja radi uspostavljanja saradnje s drugim univerzitetima, posebno u doba pandemije COVID-19, kada su se sastanci održavali online. Apelant tvrdi da je Sud takvu odluku donio cijeneći uopćene okolnosti koje ne predstavljaju rezultat apelantovog postupanja, nego stepen potencijalne opasnosti od opstruiranja predmetnog krivičnog postupka pronalazi u okolnostima pandemije, zanemarujući činjenicu da krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret nisu izvršena u vezi s poslovanjem pravnog lica Internacionalni univerzitet Travnik, niti je Tužiteljstvo tražilo bilo kakve mjere zabrane u vezi s apelantovim obavljanjem dužnosti izvršnog menadžera.

II.Odgovor na apelaciju

26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ponovio obrazloženje koje je dao u osporenom rješenju u pogledu okolnosti koje ukazuju na potrebu produženja izrečene mjere zabrane, utvrdivši da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.

27. Apelant je u izjašnjenju na odgovor Kantonalnog suda naveo da Kantonalni sud svojim odgovorom nije obuhvatio naznačene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, konkretno da nije dano pojašnjenje zašto u fazi istrage treća kontrola opravdanosti izrečenih mjera zabrane nije obavljena u zakonom propisanom roku od dva mjeseca. Također, naveo je da je Kantonalni sud propustio dati argumentiran odgovor zašto nije odlučeno o njegovoj žalbi 27. augusta 2021. godine, te zašto se njegov zahtjev za suspenziju izrečenih mjera, uprkos dostavljenoj dokumentaciji i opravdanoj poslovnoj obavezi jedanput, ne prihvata. Apelant je naveo da zbog navedenog ostaje pri svim činjenicama, navodima i dokaznoj građi sadržanim u apelaciji. V.Relevantni propisi

28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Odjeljak 1. Zajednička odredba Član 137.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Odjeljak 4. Mjere zabrane Član 140.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 140b. st. (5), (6)i (7) Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na navode o tome da nije odlučeno o žalbi i da rješenje nije doneseno u zakonom propisanom roku

31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelantove navode o tome da nije odlučeno o njegovoj žalbi podnesenoj protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kps od 25. augusta 2021. godine, odnosno da Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 6. maja 2021. godine nije doneseno u zakonom propisanom roku Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, koje glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

32. Ustavni sud ukazuje da je apelant protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kps od 25. augusta 2021. godine podnio žalbu 27. augusta 2021. godine zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka o kojoj nije odlučeno. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 140b. stav (7) ZKPFBiH propisano da protiv rješenja kojim se produžavaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, o kojoj odlučuje vanraspravno vijeće u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Ustavni sud konstatira da je apelant uz apelaciju dostavio izvod iz CMS-a iz kojeg je vidljivo da je žalbu dostavio sudu 27. augusta 2021. godine. S obzirom na to da je Sud, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, imao rok od tri dana da odluči o navedenoj žalbi, proizlazi da je već četvrti dan od podnošenja žalbe apelant imao pravo obratiti se apelacijom Ustavnom sudu, odnosno proizlazi da je rok za podnošenje apelacije za ovo konkretno pravno pitanje (neodlučivanje o žalbi) za apelanta počeo teći 31. augusta 2021. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 18. marta 2022. godine, proizlazi da je, u ovom dijelu, podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio navedenu presudu Kantonalnog suda.

33. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da je druga kontrola opravdanosti mjera zabrane obavljena tek nakon tri mjeseca od dana posljednjeg produženja predmetnih mjera zabrane, odnosno da je rješenje Kantonalnog suda od 6. maja 2021. godine doneseno nakon proteka zakonskog roka, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 140b. stav (6) propisano da je funkcionalno nadležni sudija dužan svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna. S obzirom na to da je rješenje o kontroli mjera zabrane koje je prethodilo rješenju od 6. maja 2021. godine doneseno 11. februara 2021. godine, proizlazi da je kontrola izrečenih mjera trebala biti izvršena 11. aprila 2021. godine, te da je apelant već narednog dana imao pravo da se, zbog nepostupanja Kantonalnog suda, obrati apelacijom Ustavnom sudu, odnosno proizlazi da je rok za podnošenje apelacije za ovo konkretno pravno pitanje počeo teći 12. aprila 2021. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 18. marta 2022. godine, proizlazi da je, i u ovom dijelu, podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio navedenu presudu Kantonalnog suda.

34. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostale navode iz apelacije

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 22 Kv 40 od 17. februara 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. februara 2022. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant osporava predmetna rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.d), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 13. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, suštinski, odnose na ograničenje njegovog prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Budući da Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3482/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj izrečene mjere, apelantove navode ispitati s aspekta garancija prava na slobodu kretanja.

38. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 22 Kv 40 od 17. februara 2022. godine kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje i utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjera zabrane preciziranih u rješenju. Stoga se u konkretnom predmetu radi o miješanju države u apelantovo pravo na slobodu kretanja. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

40. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

41. U konkretnom slučaju, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da Kantonalni sud nije izvršio stvarnu kontrolu izrečenih mjera, već da je to učinio formalno, pozivajući se na ranije razloge, odnosno da se u pogledu pitanja postojanja opasnosti od sakrivanja ili bjekstva iz obrazloženja osporenih rješenja ne može ustanoviti da je Kantonalni sud utvrđivao posebne okolnosti kod apelanta, čije postojanje je nužno za egzistiranje predmetnih mjera zabrane, nego je te okolnosti našao u težini djela za koja se tereti i njegovoj povezanosti s druga dva optužena koja imaju veze s Republikom Hrvatskom, uprkos činjenici da je apelant isključivo državljanin Bosne i Hercegovine.

42. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.

43. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su apelantu zbog osnovane sumnje (koju apelant ne dovodi u pitanje), ali i zbog postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnosti od bjekstva izrečene mjere zabrane putovanja van granica BiH bez prethodnog odobrenja suda, zabrane izdavanja novog pasoša i korištenja lične karte za prelazak državne granice koju kontrolira Granična policija BiH.

44. Ustavni sud, dalje, podsjeća da su mjere zabrane propisane u ZKPFBiH u poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“, gdje su, u članu 137. ZKPRS propisane mjere koje se mogu poduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su konkretne mjere koje su poduzete prema apelantu propisane odredbama člana 140. ZKPFBiH. Dalje, odredbom člana140b. stav 5. ZKP propisano je da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. U članu 140b. stav 6. navedena je obaveza funkcionalno nadležnog sudije da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. S obzirom na to da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju, u obrazloženjima osporenih rješenja, kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, dao obrazloženja i razloge za postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelant mogao pobjeći ili se sakriti, Ustavni sud zaključuje da su mjere zabrane donijete „zakonito“.

45. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene neophodne u demokratskom društvu, odnosno cilj koji se njima postiže.

46. U tom smislu, Ustavni sud upućuje na obrazloženja Kantonalnog suda iz osporenih rješenja da su mjere zabrane izrečene apelantu posljedica postupka koji se protiv njega vodi i da je sud ocijenio da su neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Dakle, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, što opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka.

47. Dalje, Ustavni sud će razmotriti pitanje proporcionalnosti mjera zabrane s njegovim pravom na slobodu kretanja. U ovom dijelu je i suština apelacije budući da apelant tvrdi da se izrečene mjere ponavljaju a da sud njihovom razmatranju ne pristupi na način da posebne okolnosti cijeni isključivo u odnosu na apelanta individualno i razmotri da li su zaista potrebne.

48. Iz osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud u osporenom rješenju, u postupku redovne dvomjesečne kontrole, ispitao neophodnost daljnjeg trajanja mjera ističući da iz stanja u spisu proizlazi postojanje osnovane sumnje i opasnosti od bjekstva. Utvrđujući postojanje konkretnih okolnosti da izrečene mjere i dalje ostanu na snazi, Kantonalni sud je naveo da je, na nivou osnovane sumnje, utvrđeno da je apelant sudjelovao i pomagao u nezakonitom stjecanju i prijenosu dionica Unioninvesta u velikoj vrijednosti (i to apelant kao osoba koja je stekla i prodala dionice), čime je pribavio imovinsku korist za sebe. Ukazano je i da je apelant nedvojbeno svjestan težine krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret i za koja je utvrđeno postojanje osnovane sumnje, kao i zaprijećene krivičnopravne sankcije, što kod njega može stvoriti odluku da poduzme radnje s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja. Osim toga, cijenjene su radnje koje je apelant poduzimao kao član grupe, njihova brojnost, apelantova povezanost s organizatorima grupe i drugim članovima, njegova uloga unutar grupe koja je rezultirala manipuliranjem višemilijunskim iznosima, kao i upornost i istrajnost koju je iskazao pri počinjenju krivičnih djela, pa ukazano da sve te okolnosti koje su bile odlučujuće prilikom određivanja mjera zabrane egzistiraju i dalje (prilikom kontrole njihove opravdanosti), kao i da apelantova odbrana u tom smislu nije iznijela niti jednu novu okolnost ili činjenicu koja bi opravdala njihovo ukidanje.

49. Također, s aspekta proporcionalnosti postavlja se pitanje i zašto apelant želi suspendiranje mjere napuštanja zemlje (vidi npr. presuda Evropskog suda, Miażdżyk protiv Poljske, aplikacija broj 23592/07 od 24. aprila 2012. godine, tačka 39). U predmetu Miażdżyk Evropski sud je imao u vidu činjenicu da je aplikant francuski državljanin i njegov život prije hapšenja u Poljskoj je bio baziran na Francusku. U konkretnom predmetu, kao razlog za suspenziju mjera zabrane apelant je naveo poslovne sastanke u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant suočen sa „krivičnom optužbom“ zbog postupka koji se vodi protiv njega, te pitanje putovanja i sastanaka u drugim zemljama nije više pitanje apelantove slobodne volje jer su njegova prava sada ograničena. Stoga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u tome kako je Kantonalni sud cijenio pitanje mogu li se ti sastanci održati online, posebno u vrijeme kada je uslijed mjera uzrokovanih pandemijom održavanje nastave, sastanaka, konferencija i slično u pravilu bilo obavljano online. Dakle, apelantovi navodi se svode na njegovo generalno nezadovoljstvo uslijed mjera koje su prema njemu primijenjene. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom predmetu one neproporcionalne s ciljem koji se želi postići, pogotovo kada se imaju u vidi razlozi koje je dao sud (u obrazloženju) u odnosu na apelantovu uopćenu argumentaciju, te kada se ima u vidu odredba člana 140b. stav 5. ZKPFBiH kojom je propisano da „mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora“, pri čemu je, u odnosu na apelanta, postupak u toku.

50. U svjetlu ovih razmatranja Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi izneseni u apelaciji nisu dovoljni da bi se zaključilo da uslijed mjera zabrane koje su mu izrečene nije postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i apelantovih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovih prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

51. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ove navode zasnovao je na tvrdnjama da je lišen mogućnosti neometanog obavljanja svojih radnih dužnosti na mjestu izvršnog menadžera Internacionalnog univerziteta Travnik, koje podrazumijevaju česta putovanja radi ostvarivanja poslovne saradnje s ostalim univerzitetima u susjednim državama (Republika Hrvatska i Republika Srbija). U vezi s tim je naveo da je apelantov prijedlog za privremenu suspenziju izrečene mjere Sud odbio kao neosnovan, cijeneći uopćene okolnosti koje ne predstavljaju rezultat apelantovog postupanja, nego stepen potencijalne opasnosti od opstruiranja predmetnog krivičnog postupka pronalazi u okolnostima pandemije, zanemarujući činjenicu da krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret nisu izvršena u vezi s poslovanjem pravne osobe Internacionalni univerzitet Travnik, niti je Tužiteljstvo tražilo bilo kakve mjere zabrane u vezi s apelantovim obavljanjem dužnosti izvršnog menadžera. U pogledu navedenog, Ustavni sud konstatira da apelant, osim ovih navoda, nije dostavio dokaze iz kojih bi se moglo nedvojbeno utvrditi da je spriječen u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti, niti dokaze o tome kakve su posljedice izrečene mjere na njegovu profesionalnu djelatnost i privređivanje. S obzirom na to, Ustavni sud nije bio u prilici detaljnije ispitati ove apelantove navode. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u potrebi nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja.

53. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-986/22 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio