Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3484/20 (P. M.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Upravni spor
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Upravni postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3484/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-3484/20, rješavajući apelaciju Predraga Milićevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Milićevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022574 19 Uvp od 23. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Milićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 22. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022574 19 Uvp od 23. jula 2020. godine.
2. Odjeljenje za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) je, odlučujući u ponovnom postupku, donijelo rješenje broj 03-360- 42/16 od 15. septembra 2017. godine kojim je investitoru AUTO SINA" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: investitor) data ekološka dozvola za precizirani poslovni objekat u Banjaluci.
3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da su postupku pred Odjeljenjem u više navrata (11. maja 2016. godine, u aprilu 2017. godine i 12. septembra 2017. godine) održane usmene rasprave na kojima je prisustvovao punomoćnik apelanta i drugih zainteresovanih lica (u daljnjem tekstu: punomoćnik). Takođe, proizilazi da su punomoćniku prije održavanja tih usmenih rasprava dostavljeni dokazi koje je tom organu dostavio investitor, urađeni od strane Instituta za građevinarstvo „IG“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: Institut), i to elaborat „od marta 2017. godine“ i Dokazi broj 3146/17 od avgusta 2017. godine, te je ostavljen određeni rok kako bi se mogao izjasniti na te dokaze, što je punomoćnik i učinio. Takođe, proizilazi da se punomoćnik, na raspravi od 12. septembra 2017. godine izjasnio da investitor ne ispunjava uslove za izdavanje ekološke dozvole i u vezi sa tim pozvao na stručno mišljenje vještaka Veljka Đukića od 14. aprila 2017. godine, stalnog sudskog vještaka iz oblasti za zaštitu životne okoline, kao i na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Anđelka Simića koje je 10. septembra 2017. godine sačinjeno povodom posljednjeg mjerenja buke i sačinjenog elaborata iz avgusta 2017. godine. U obrazloženju rješenja je ukazano da je Odjeljenje odlučilo kao u izreci, smatrajući da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 85. Zakona o zaštiti životne sredine za davanje ekološke dozvole.
4. Odlučujući povodom žalbe koju su podnijeli apelant i druga zainteresovana lica protiv rješenja Odjeljenja, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu Ministarstvo) je donijelo rješenje broj 15.04-96-100/17 od 5. marta 2018. godine kojim je (stav 1. izreke) poništeno navedeno rješenje Odjeljenja i (stav 2. izreke) data je investitoru ekološka dozvola za servis za popravku i održavanje vozila drumskog saobraćaja, u kojem se obavlja i ugradnja opreme, instalacija i uređaja za pogon vozila na tečni naftni gas, te pregled, servisiranje, ispitivanje i podešavanje opreme, instalacija i uređaja za pogon motornih vozila na tečni naftni gas (propan-butan) na preciziranom zemljištu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište). U stavu 3. izreke rješenja su precizirani pogoni i postrojenja za koje se izdaje ekološka dozvola, stavom 4. izreke investitor je obavezan da preduzme precizirane mjere, ispuni određene obaveze i preduzme određene aktivnosti u cilju smanjenje uticaja na životnu sredinu iz predmetnog kompleksa, dok je stavom 5. izreke precizirano koje granične vrijednosti za zagađujuće materije se ne smiju prekoračiti prilikom rada postrojenja, a stavom 6. izreke preciziran je postupak monitoringa. Stavom 7. izreke rješenja je određeno da sastavni dio tog rješenja čine „Dokazi uz zahtjev za izdavanje ekološke dozvole, februar 2018. godine“ izrađeni od strane ovlaštene institucije - Instituta, dok je st. 8. i 9. izreke određeno da se ekološka dozvola izdaje na period od pet godina, od datuma izdavanja rješenja, te da podliježe reviziji i obnavljanju.
5. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja konstatovalo da je Odjeljenje u ponovnom postupku donijelo rješenje protivno pravnom shvatanju tog organa, zbog čega je u skladu sa članom 227. stav
3. ZUP-a, povodom izjavljene žalbe, poništilo prvostepeno rješenje i samo riješilo konkretnu pravnu stvar. Pri tome, Ministarstvo ukazalo da je u cilju donošenja ispravne i na zakonu zasnovane odluke, cijenilo sve dokaze pribavljene u prvostepenom postupku, a koji su značajni za izdavanje ekološke dozvole u smislu odredbi Zakona o zaštiti životne sredine, ujedno vodeći računa o svim navodima žalbe, i navodima iz odgovora na žalbu. U vezi sa tim, Ministarstvo je utvrdilo određene nedostatke u dokazima. Zbog toga je 11. oktobra 2017. godine, od Instituta, kao nosioca izrade tih Dokaza, zatražilo njihovo upotpunjavanje (na način na koji je to detaljno prezentovano u obrazloženju rješenja), a u cilju utvrđivanja svih pravno relevantnih činjenica u konkretnom slučaju. Nakon što su ti Dokazi upotpunjeni, dostavljeni su punomoćniku i investitoru, koji su dostavili izjašnjenja, sa priloženom dokumentacijom i video materijalom. Navedena izjašnjenja sa priloženim materijalom su proslijeđena Institutu, kojim je zatraženo davanje stručnih odgovora u vezi sa svim navodima istaknutim u dostavljenim izjašnjenjima, te propisivanje dodatnih mjera za zaštitu životne sredine u odnosu na već propisane mjere u Dokazima, ukoliko se utvrdi da su potrebna. Postupajući po zahtjevu Ministarstva, Institut je 20. februara 2018. godine dostavio Izjašnjenje na dostavljene primjedbe i upotpunjene Dokaze uz zahtjev za izdavanje predmetne ekološke dozvole (čiji sadržaj je detaljno prezentovan u obrazloženju rješenja). Ministarstvo je uvidom u zahtjev za izdavanje ekološke dozvole, kao i sve dokaze priložene u spis predmeta, utvrdilo da je investitor uz zahtjev za izdavanje ekološke dozvole priložio Dokaze, koje je u skladu sa odredbom člana 85. Zakona o zaštiti životne sredine izradio Institut, kao pravno lice ovlašćeno od strane tog Ministarstva, za obavljanje djelatnosti iz oblasti zaštite životne sredine, i koji sadrže elemente koje propisuje član 85. stav 1. Zakona o zaštiti životne sredine, te koji su korigovani u skladu sa osnovanim primjedbama zainteresovane javnosti.
6. Apelant i ostala zainteresovana lica su podnijeli tužbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022574 18 U od 23. avgusta 2019. godine.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da je osporeni akt pravilan i zakonit. Vezano za navode tužbe istaknute u pravcu mjerenja nivoa buke na predmetnoj lokaciji, te poklanjanju pune vjere samo jednoj strani, Okružni sud je ocijenio da ti navodi nisu od uticaja u konkretnoj pravnoj stvari. U vezi sa tim, ukazao je da, shodno odredbi člana 85. Zakona o zaštiti životne sredine, ekološku dozvolu organ izdaje na osnovu dokaza uz zahtjev za izdavanje ekološke dozvole, a koje je u predmetnoj stvari izradio Institut, kao ovlašteno pravno lice za obavljanje djelatnosti iz oblasti zaštite životne sredine i koje posjeduje licencu za obavljanje navedenih djelatnosti. Naime, Okružni sud je istakao da, u postupku izdavanja ekološke dozvole, stručne poslove iz oblasti zaštite životne sredine vrše ovlaštena pravna lica koja posjeduju licencu za obavljanje djelatnosti iz oblasti zaštite životne sredine, shodno odredbama Zakona o zaštiti životne sredine. Stoga, kako je obrazloženo, u predmetnim postupcima nisu neophodna vještačenja niti uviđaji, jer su navedena pravna lica registrovana, te tehnički i kadrovski opremljena za obavljanje stručnih poslova iz oblasti zaštite životne sredine. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da se u postupcima koji se vode po odredbama navedenog zakona, kao relevantni podaci u pogledu izmjerenih nivoa buke u životnoj sredini, mogu smatrati samo oni podaci odnosno vrijednosti dobijene mjerenjem izvršenim od strane ovlaštenog pravnog lica za obavljanje djelatnosti iz oblasti zaštite životne sredine. Osim toga, Okružni sud je konstatovao da iz izjašnjenja Instituta od februara 2018. godine, na dostavljene primjedbe na Dokaze uz zahtjev za izdavanje ekološke dozvole, proizlazi da je mjerenje buke u okolini lokacije predmetnog poslovnog objekta u potpunosti izvršeno u skladu sa propisanom metodologijom, kao i da je izvršeno uz rad kompresora, auto-dizalice i pneumatskih odvrtača, da bi se što vjernije simulirao rad koji se obavlja na predmetnoj lokaciji. Pri tome, ocijenio je da apelant i ostali tužioci nisu dokazali da je izvršeno „lažno“ simuliranje buke mjerenjem isljučivo na vozilima u poziciji „ler" rada, bez korištenja pneumatske opreme i kompresorskih uređaja na vanjskim auto dizalicama. Takođe, konstovao je da su neosnovani njihovi navodi u pravcu navodnog „montiranja" rezultata izmjerenog nivoa buke na predmetnoj lokaciji. Okružni sud je naime istakao da je upravo zbog istih tih navoda, koje su istakli u žalbi na ranije prvostepeno rješenje, Ministarstvo poništilo to rješenje i naložio prvostepenom organu da u ponovnom postupku, vodeći računa o odredbama Pravilnika o dozvoljenim granicama intenziteta zvuka i šuma, putem ovlaštenog pravnog lica za obavljanje djelatnosti iz oblasti zaštite životne sredine, naloži mjerenje vanjske buke u odnosu na susjedne stambene objekte na predmetnoj lokaciji, na način opisan navedenom odredbom, kako bi se dobile realne vrijednosti intenziteta buke, te izvršilo njihovo upoređivanje sa dozvoljenim graničnim vrijednostima, što je u ponovnom postupku mjerenja buke i urađeno. Okružni sud je ukazao da je to vidljivo iz Dokaza iz februara 2018. godine i Izjašnjenja Instituta, pri čemu su osporenim aktom naložene i strožije mjere zaštite od buke, za razliku od ranijeg rješenja.
8. Vezano za navode apelanta i drugih tužilaca da su radnici Instituta bez ikakve najave i posebnog zaključka ušli u dvorište dvojice tužilaca i unijeli instrumente za mjerenje buke, Okružni sud je ocijenio da ti navodi ne mogu biti predmet konkretnog postupka. Pored toga, Okružni sud je ukazao je da su mišljenja vještaka koja su dostavljana u postupku, kako od strane apelant i ostalih tužilaca, tako i od strane investitora, razmatrana i cijenjena kao mišljenja odnosno primjedbe zainteresovane javnosti i dostavljena Institutu, kao nosiocu izrade Dokaza na izjašnjenje, koje je pored svih ostalih dokaza cijenjeno u postupku donošenja osporenog akta. U vezi navoda tužbe istaknutih u pravcu nerazmatranja i nepropisivanja mjera zaštite od nastupanja eventualnih eksplozija, Okružni sud je ukazao da u se u vezi sa tim pozivaju na Dokaze iz avgusta 2017. godine, iako je sve vezano za navedeno opisano u dijelu Dokaza iz februara 2018. godine, pod tačkom 5.đ. Mjere za sprečavanje incidentnih situacija. Osim toga, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani tužbeni navodi da Ministarstvo vrši nezakonitu ulogu pravnog savjetnika, dajući uputstva investitoru u vezi upotpune predmetnog zahtjeva i dokumentacije priložene uz taj zahtjev, obzirom da je odredbom člana 87. Zakona o zaštiti životne sredine jasno propisano da će organ nadležan za izdavanje ekološke dozvole zatražiti podatke, dokumentaciju ili informacije koje nedostaju u zahtjevu.
9. Apelant i još dva lica su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 022574 19 Uvp od 23. jula 2020. godine.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je u konkretnom slučaju iscrpno proveden dokazni postupak i izrađeni dokazi u skladu sa članom 85. Zakona o zaštiti životne sredine, te da su mijenjani i korigovani u skladu sa osnovanim primjedbama zainteresovane javnosti. Vrhovni sud je, shodno tome, ocijenio da je pravilno Okružni sud u osporenoj presudi odbio tužbu i potvrdio zakonitost osporenog akta koji je donesen pravilnom primjenom člana 90. Zakona o zaštiti životne sredine, za koju odluku je dao valjano obrazložene razloge, koje je prihvatio i taj sud, a koji nisu dovedeni u sumnju navodima iz zahtjeva. Pri tome, ukazao je da su u rješenju Ministarstva obrazloženi razlozi zbog kojih su radnici Instituta bez najave i posebnog zaključka došli u dvorište dvojice tužilaca radi mjerenja intenziteta nivoa buke, jer su stručna lica koja su vršila mjerenje intenziteta nivoa buke profesionalno vršila mjerenje, uz prisustvo pojedinih članova porodičnog domaćinstva tužilaca.
Apelacija
11. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant tvrdi da se suprotna strana u postupku (investitor) “služila prevarnim radnjama“ u cilju dobijanja ekološke dozvole. Navodi da su radnici Instituta 9. avgusta 2017. godine, bez ikakve najave i procesnog zaključka, nezakonito „upali“ u dvorište njegovih komšija T.K. i M.J. i iskoristivši njihovu odsutnost, postavili instrumente i prikazali lažne rezultate nivoa buke, a izbjegli da dođu u apelantovo dvorište, jer su znali da je tu refleksija buke najveća i da je najviše izloženo opasnosti od požara i eksplozija. Apelant tvrdi da je upravo na osnovu takvih mjerenja, Institut izradio Dokaze uz zahtjev za izdavanje ekološke dozvole i zapisnik o tehničkim mjerenjima buke iz avgusta 2017. godine. Smatra da su se Ministarstvo i redovni sudovi u konkretnom slučaju oglušili o ovakve radnje Instituta i poklonili vjeru samo jednoj strani. Takođe, navodi da je dostavio Ministarstvu i video materijal o tome kako izgleda činjenična situacija u konkretnom slučaju, koji Ministarstvo nije prihvatilo. Tvrdi da je vještak Anđelko Simić ukazivao na to da u postupku izdavanja ekološke dozvole nisu izvršena mjerenja u stvarnim uslovima rada predmetnog kompleksa. Pri tome, navodi da da nema sumnje da je u konkretnom slučaju Zakon o zaštiti životne sredine lex specialis, ali smatra da im je trebala biti omogućena rasprava na licu mjesta. S obzirom da to nije učinjeno, smatra da je povrijeđen član 39. stav 1. tačka b) i tačka 5. i član 85. tač) b), g), d) i đ) Zakona o zaštiti životne sredine koji, kako apelant tvrdi, propisuje da se u postupcima po zahtjevima mora prethodno na istinit i pravilan način utvrditi stvarno ekološko i činjenično stanje na predmetnoj lokaciji.
12. Zakon o zaštiti životne sredine (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 71/12, 79/15 i 70/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zaštiti životne sredine (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 71/12 i 79/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 39. stav (1) tačka b) i stav (5) (1) Nadležni organi će osigurati učešće javnosti u:
b) postupcima izdavanja ekoloških dozvola.
(5) Zainteresovana javnost će biti obaviještena o vremenu postupka izvođenja dokaza, kao i o tome da se u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka mogu podnijeti dokazi i činjenice koje su od uticaja na predloženu djelatnost iz stava 1. ovog člana.
Član 85.
(1) Zahtjev za izdavanje ekološke dozvole odgovorno lice podnosi nadležnom organu u pisanoj formi.
(2) Zahtjev za izdavanje ekološke dozvole sadrži podatke o:
[...] (3) Uz zahtjev iz stava 1. ovog člana prilažu se dokazi koji obavezno sadrže:
[...]
b) opis osnovnih i pomoćnih sirovina, ostalih supstanci i energije koja se koristi ili koju proizvodi postrojenje, [...]
g) opis stanja lokacije na kojoj se nalazi postrojenje,
d) opis prirode i količine predviđenih emisija iz postrojenja u sve dijelove životne sredine (vazduh, voda, zemljište), kao i identifikaciju značajnih uticaja na životnu sredinu,
đ) opis predloženih mjera, tehnologija i drugih tehnika za sprečavanje ili, ukoliko to nije moguće, smanjenje emisija iz postrojenja, [...] (4) Dokazi za izdavanje ekološke dozvole sadrže netehnički rezime podataka navedenih u stavu 1. ovog člana.
(5) Dokaze iz stava 1. ovog člana pripremaju ovlašćena pravna lica koja ispunjavaju uslove za obavljanje djelatnosti iz oblasti zaštite životne sredine. [...] Član 87.
(1) Organ nadležan za izdavanje ekološke dozvole razmatra podneseni zahtjev i, ako zahtjev ne sadrži propisane podatke i/ili dokumentaciju, zatražiće od podnosioca da u roku od 30 dana od dana dostavljanja zahtjeva dostavi podatke, dokumentaciju ili informacije koje nedostaju.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni prava i povredi principa ravnopravnosti u postupku, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda i nižestepenih odluka Okružnog suda i Ministarstva dati detaljni, jasni i argumentovane razlozi za izdavanje precizirane ekološke dozvole investitoru. Pri tome, u vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i nižestepenih odluka proizilazi da je apelant, kao zainteresovano lice učestvovao u predmetnom postupku, počevši od prvostepenog postupka, u kojem je njegov punomoćnik prisustvovao usmenim raspravama, te da je iznosio primjedbe, kako u prvostepenom, tako i u drugostepenom postupku, i to na dostavljene dokaze urađene od strane Instituta, te da je dostavljao dokaze u prilog svojim navodima, koji su razmotreni od strane organa uprave i redovnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i nižestepenih odluka proizilazi da je Ministarstvo upravo imajući u vidu apelantove žalbene navode u vezi sa tim dokazima, konstatovalo nedostatke, pa je u drugostepenom postupku zatražilo njihovo upotpunjavanje od strane Instituta, što je Institut i učinio. Shodno tome, proizilazi da je odluka Ministarstva donesena na osnovu tako upotpunjenih dokaza sačinjenih od strane Instituta kao ovlaštenog pravnog lica koje ispunjava uslove za obavljanje djelatnosti iz oblasti zaštite životne sredine, s pozivom na odredbe člana 85. Zakona o zaštiti životne sredine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i redovni sudovi, razmotrili slične navode koje apelant ponavlja u apelaciji, koji se u suštini odnose na neprihvatanje dokaza koje je dostavio, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povredu propisa u konkretnom slučaju i da su dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Imajući u vidu naprijed navedeno, te dovodeći u vezu obrazloženje osprorene i nižestepenih odluka sa odredbama Zakona o zaštiti životne sredine na koje su se Ministarsstvo i rednovni sudovi pozvali u tim odlukama, kao i odredbama istog Zakona ne koje su u apelaciji pozvao uapelant, Ustavni sud na nalazi elemente preoizvoljnosti, niti povredu principa ravnopravnosti.
19. Osim toga, vezano za navode o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da navodni nezakonit ulazak radnika Instituta nije odnosio na apelantov posjed, već na dvorište njegovih susjeda, kako to i sam apelant tvrdi, kao i da u konkretnom slučaju relevantnim dokazima nije dokazana prekomjernost buke koju izaziva kompleks investitora. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelanti imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u konkretnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanta u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić