Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-475/21 („Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka i Ž. D.)

Odluka donesena 26. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Nekretnina
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-475/21

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 475/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka i Žarko Dojčinović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 26. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija društva „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 246519 20 Gž 2 od 25. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija društva „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 246519 20 Gž 2 od 25. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Dojčinovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 246519 20 Gž 2 od 25. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka i Žarko Dojčinović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 10. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 246519 20 Gž2 od 25. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine. Apelanti su podnescima od 30. juna i 7. jula 2021. godine, te 22. februara, 21. marta i 20. aprila 2022. godine dopunjavali apelaciju.

2. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi postupak protivizvršenja u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem 71 0 I 246519 16 I do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i izvršenika – podnosioca prijedloga za protivizvršenje „Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 24. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i izvršenik su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. jula do 12. jula 2021. godine.

5. Apelantima su 30. decembra 2021. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključku Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori na eventualno izjašnjenje. Apelanti u ostavljenom roku nisu dostavili izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

a)Parnični postupak i postupci pred Ustavnim sudom u vezi s presudama donesenim u parničnom postupku

1. Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2125/17

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine, donesenom povodom prvoapelantove tužbe protiv tuženih „Trgovina Borac“ d.d. Travnik, M. K., te izvršenika, „radi utvrđenja, predaje u posjed i naknade štete“ i povodom protivtužbe tuženih protiv prvoapelanta „radi utvrđenja“, između ostalog, utvrđeno je da su ništavi ugovori o kupoprodaji spornog poslovnog prostora u Banjoj Luci zaključeni između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine do 15. decembra 2005. godine. Istom presudom izvršeniku je naloženo da sporni poslovni prostor preda u posjed prvoapelantu, uz obavezu na isplatu novčane naknade po osnovu sticanja bez osnova. Protivtužbeni zahtjev tuženih, kojim su tražili da se utvrdi da je ništava izvršena privatizacija dijela preduzeća DTP „Krajina Borac“ Banja Luka, odbačen je zbog nenadležnosti za odlučivanje (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine žalbe tuženih M. K. i izvršenika djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu isplate zbog nekorišćenja spornog poslovnog prostora na način pobliže preciziran u izreci presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka. Žalba tuženih u preostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđena ništavost spornih ugovora i predaja u posjed.

9. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine usvojio je prvoapelantovu reviziju, a izvršenikovu reviziju djelimično usvojio, te drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorišćenja poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu (koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora) izvršenikova revizija je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

10. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2125/17 od 29. novembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio izvršenikovu apelaciju i ukinuo osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176 091 16 Rev od 9. marta 2017. godine jer je zaključio da je tom presudom povrijeđeno izvršenikovo pravo na pravično suđenje i imovinu.

2. Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 1472/19

11. Odlučujući u ponovnom postupku, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine usvojio prvoapelantovu reviziju, a izvršenikovu reviziju djelimično usvojio, te je osporenu presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorišćenja spornog poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu izvršenikova revizija je odbijena kao neosnovana (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).

12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/19 od 17. jula 2019. godine (vidi tačke 54–64, dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio izvršenikovu apelaciju i ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporena odluka Vrhovnog suda, koja je donesena nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2125/17, ponovo i još snažnije ukazuje na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažnih presuda redovnih sudova koje su proizvele pravne posljedice prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, kao i odluke Ustavnog suda broj AP 1274/08, koju Vrhovni sud potpuno ignoriše, i broj AP 2125/17, koju Vrhovni sud nije poštovao, i kada relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan jer je vođen na izvršenikovu štetu.

3. Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 4986/19

13. U ponovljenom postupku Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine izvršenikovu reviziju djelimično usvojio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnih ugovora zaključenih između tuženih, te zahtjevu za predaju poslovnog prostora u posjed tako što je u tom dijelu prvoapelantov tužbeni zahtjev odbijen. Takođe, revizija je odbijena u dijelu kojim se osporava odluka o protivtužbenom zahtjevu i odluka o troškovima postupka. Prvoapelant je obavezan da izvršeniku naknadi troškove revizionog postupka. Vrhovni sud je, obrazlažući pravni zaključak o neosnovanosti prvoapelantovog tužbenog zahtjeva, istakao da se taj pravni zaključak zasniva na stavovima Ustavnog suda izraženim u Odluci broj AP 1472/19.

14. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4986/19 odbio prvoapelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine. Ustavni sud je zaključio da tom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za odluku, uz poštovanje standarda prava na pravično suđenje, u skladu s prethodno donesenim odlukama Ustavnog suda u predmetima br. AP 2125/17 i AP 1472/19, pa ih Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, nije našao proizvoljnim.

b) Izvršni postupak

1. Raniji tok izvršnog postupka

15. Prvoapelant je kao tražilac izvršenja 6. septembra 2016. godine Osnovnom sudu protiv izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine, radi ispražnjenja i predaje u posjed spornog poslovnog prostora.

16. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 246519 16 I od 3. novembra 2016. godine dozvolio predloženo izvršenje.

17. Izvršenje je djelimično sprovedeno 19. januara 2017. godine kada je poslovni prostor površine 387,00 m zapisnički ispražnjen i predat prvoapelantu, izuzev poslovnog prostora u površini od 16,52 m koji nije predat prvoapelantu zato što je sudski izvršilac na licu mjesta konstatovao da te prostorije nisu predate prvoapelantu jer su pravo na taj poslovni prostor ostvarila treća lica – „Krug“ d.o.o. Banja Luka.

18. Rješenjem Osnovnog suda od 5. novembra 2018. godine, koje je postalo pravosnažno 7. juna 2019. godine, usvojeni su prigovori trećih lica, Republike Srpske – Ministarstva finansija i B. N., podneseni protiv Rješenja o izvršenju od 3. novembra 2016. godine, te je izvršenje radi predaje u posjed poslovnog prostora u haustoru obustavljeno i ukinute su provedene izvršne radnje.

2. Osporena rješenja – postupak protivizvršenja

19. Izvršenik je 16. decembra 2019. godine Osnovnom sudu dostavio prijedlog za protivizvršenje sa zahtjevom da mu se predaju u posjed sporne nepokretnosti koje su bile predmet izvršenja. Izvršenik je Osnovnom sudu dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 19 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine (vidjeti tačku 13 ove odluke), kojom je izvršna isprava na osnovu koje je određeno izvršenje preinačena te odbijen prvoapelantov tužbeni zahtjev.

20. Osnovni sud je Zaključkom broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine treća lica, među kojima je i drugoapelant, uputio da u roku od 30 dana od dana prijema zaključka kod nadležnog suda pokrenu parnicu protiv izvršenika radi dokazivanja da je protivizvršenje na nepokretnostima koje su predmet izvršnog postupka nedopušteno. Punomoćnik trećih lica je u spis suda dostavio dokaz o pokrenutim parničnim postupcima.

21. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 246519 16 I od 18. juna 2020. godine prihvatio izvršenikov prijedlog za protivizvršenje, te je naložio prvoapelantu da izvršeniku u roku od osam dana od prijema rješenja preda u posjed sporni poslovni prostor pobliže označen u izreci rješenja, slobodan od lica i stvari, izuzimajući poslovni prostor u haustoru.

22. Osnovni sud je u obrazloženju citirao odredbe čl. 54 i 64 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Zatim, Osnovni sud je naveo da je izvršenik podnio prijedlog za protivizvršenje 16. decembra 2019. godine, a presuda Vrhovnog suda mu je dostavljena 15. novembra 2019. godine (što je utvrđeno uvidom u navedenu presudu i dostavnicu u spisu), pa je na osnovu toga zaključio da je prijedlog za protivizvršenje podnesen u roku od 30 dana od dana kada je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje. Naime, posljednji dan roka je padao u nedjelju 15. decembra 2019. godine, pa je u smislu odredbi člana 324 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 21 ZIP-a, rok isticao protekom prvog narednog radnog dana, odnosno u konkretnom slučaju 16. decembra 2019. godine.

23. Dalje, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prvoapelantove navode da je prijedlog za protivizvršenje podnesen nakon proteka objektivnog roka od jedne godine koji se računa od dana okončanja izvršnog postupka. U vezi s tim je istaknuto da je članom 64 ZIP-a jasno propisano kada se postupak izvršenja smatra završenim, odnosno u konkretnom predmetu sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava. Nisu prihvaćeni prvoapelantovi navodi da je izvršni postupak okončan 19. januara 2017. godine kada je prvoapelant djelimično uveden u posjed nepokretnosti koje su predmet izvršenja jer tog dana nije u cijelosti sprovedena izvršna radnja uvođenja u posjed. Naime, rješenjem Osnovnog suda od 5. novembra 2018. godine usvojeni su prigovori trećih lica – Republike Srpske, Ministarstva finansija, i B. N., podneseni protiv rješenja o izvršenju od 3. novembra 2016. godine, te je izvršenje radi predaje u posjed poslovnog prostora u haustoru obustavljano i ukinute su sprovedene izvršne radnje. Rješenje od 5. novembra 2018. godine je steklo svojstvo pravosnažnosti 14. juna 2019. godine, dok je izvršenik drugostepenu odluku od 7. juna 2019. godine zaprimio 8. jula 2019. godine, kada se može smatrati da je završen postupak izvršenja, pa je očigledno da objektivni rok od jedne godine nije protekao uzimajući u obzir činjenicu da je izvršenik prijedlog za protivizvršenje podnio 16. decembra 2019. godine.

24. Osnovni sud je ocijenio da su netačni prvoapelantovi navodi izneseni u odgovoru na prijedlog za protivizvršenje da nisu pravilno označene nepokretnosti čije se vraćanje traži jer je izvršenik u prijedlogu za protivizvršenje pravilno označio nepokretnosti, na način kako je to bilo i naznačeno u prijedlogu za izvršenje, kao i u zapisniku sudskog izvršioca od 19. januara 2019. godine.

25. Takođe, Osnovni sud je ocijenio da su neosnovani prvoapelantovi navodi da su nastupile stvarne i pravne posljedice zbog kojih vraćanje spornih nepokretnosti nije moguće s obzirom na to da je došlo do promjene vlasnika. U tom pogledu, Osnovni sud je naveo da je presudom Vrhovnog suda od 15. oktobra 2019. godine konačno odlučeno o prvoapelantovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti spornih kupoprodajnih ugovora, te zahtjevu za predaju poslovnih prostorija tako što je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Na taj način je na strani prvoapelanta prestao postojati pravni osnov za sticanje spornog poslovnog prostora, pa je samim tim prvoapelant dužan da izvršeniku vrati ono što je dobio izvršenjem. Ti zaključci zasnovani su na stavovima Ustavnog suda izraženim u Odluci broj AP 1472/19 od 17. jula 2019. godine, iz kojih proizlazi da je izvršenik na osnovu valjanog ugovora o kupoprodaji polaganjem isprava stekao pravo svojine na nepokretnostima koje su predmet izvršenja. Takođe, Osnovni sud je naveo da je upitno da li su i kako treća lica mogla steći pravo svojine nad tim nepokretnostima, odnosno da li su bila savjesna prilikom zaključivanja ugovora o kupoprodaji nepokretnosti s obzirom na to da je na nepokretnostima koje su predmet izvršenja upisana zabilježba spora (dokaz: posjedovni list br. 2807/322 KO Banja Luka i zk. izvadak od 15. novembra 2019. godine, te izvod iz Knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža 2818/3, KOBL 7).

26. S obzirom na to da se, kako je dalje navedeno, izvršni sud ne može upuštati u valjanost ugovora o kupoprodaji te ocjenu savjesnosti kupaca, treća lica, i to drugoapelant, M. P. i Z. M., biće upućena da kod nadležnog suda pokrenu parnicu protiv izvršenika radi dokazivanja da je nedopušteno protivizvršenje na nepokretnostima koje su predmet protivizvršenja. Takođe, istaknuto je da, u skladu s odredbama člana 72 stav 3 ZIP-a, promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo. Uzimajući u obzir navedene odredbe zakona, Osnovni sud je zaključio da prvoapelantovi navodi da on nije više vlasnik i posjednik nepokretnosti koju je potrebno vratiti izvršeniku ne sprječavaju sprovođenje postupka protivizvršenja.

27. Protiv rješenja Osnovnog suda od 18. juna 2020. godine prvoapelant je izjavio žalbu. U žalbi je, kao i u prvostepenom postupku, naveo da je prije prihvatanja prijedloga za protivizvršenje u pogledu predmetnog poslovnog prostora došlo do pravnih i stvarnih promjena zbog kojih vraćanje nije moguće, u smislu odredbe člana 57 ZIP-a, jer je drugoapelant sada upisan u Knjigu uloženih ugovora kao vlasnik spornog poslovnog prostora na osnovu kupoprodaje, a kupac je bio savjestan prilikom kupovine jer je spor u to vrijeme bio okončan pred Vrhovnim sudom. Samim tim nije mogla biti upisana zabilježba spora u izvršenikovu korist jer izvršenik nikada nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora čije vraćanje traži. U žalbi je dalje naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da to što izvršenik nije bio upisan u javne evidencije nije od značaja za dokazivanje svojine, zatim da je izvršni sud pogrešno cijenio odredbu člana 72 stav 3 ZIP-a jer drugoapelant nije kupio sporne poslovne prostore od prvoapelanta nego od fizičkih lica koja su te poslovne prostore kupila od prvoapelanta. Takođe, prvoapelant je naveo da prijedlog za protivizvršenje nije podnesen blagovremeno, u smislu odredbe člana 54 ZIP-a, te je naveo da prvostepeni sud nije utvrdio da prvoapelant nije vlasnik nepokretnosti čija se predaja traži jer ih je prodao 3. marta 2017. godine, a drugoapelant je stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru 12. decembra 2018. godine.

28. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 246519 20 Gž2 od 25. decembra 2020. godine prvoapelantova žalba je odbijena i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda od 18. juna 2020. godine.

29. Okružni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje Osnovnog suda. Pri tome je naglasio da je sve vrijeme između parničnih stranaka (prvoapelanta i izvršenika) vođena parnica radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, koji su zaključeni između izvršenika i M. K. i njegove predaje u posjed prvoapelantu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je članom 61 stav 1 ZPP-a propisano da, ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši, pa apelant nije mogao da raspolaže predmetnim poslovnim prostorom. Isto tako je odredbom člana 72 stav 3 ZIP-a propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprječava da se postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Takođe, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju prvoapelant navodima u žalbi nije doveo u sumnju stavove Vrhovnog suda i Ustavnog suda iz ranijih odluka u pogledu sticanja prava svojine od izvršenika, zbog čega je taj sud, u situaciji kada je revizionom odlukom preinačena izvršna isprava na osnovu koje je prvobitno određeno izvršenje, ocijenio da je prvostepeni sud primjenom čl. 54 i 55 ZIP-a pravilno odlučio kada je dozvolio protivizvršenje.

3. Postupak protivizvršenja nakon donošenja osporenih odluka

30. Nakon donošenja rješenja osporenih apelacijom, Osnovni sud je na izvršenikov prijedlog donio Rješenje o protivizvršenju broj 71 01246519 16 I od 3. februara 2021. godine kojim je na osnovu rješenja tog suda od 18. juna 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 25. decembra 2020. godine, odredio protivizvršenje ispražnjenjem i predajom u posjed izvršeniku spornog poslovnog prostora. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je po izvršenikovom prijedlogu donio navedeno rješenje zato što prvoapelant nije postupio po rješenju od 18. juna 2020. godine.

31. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 01246519 16 I od 8. aprila 2021. godine odbijen je kao neosnovan prvoapelantov prigovor.

32. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda od 18. juna 2020. godine prihvaćen prijedlog za protivizvršenje te je naloženo prvoapelantu da izvršeniku u roku od osam dana preda sporni poslovni prostor. S obzirom na to da prvoapelant nije dobrovoljno predao u posjed izvršeniku sporni poslovni prostor, Osnovni sud je naveo da je dužnost tog suda da sprovede pravosnažno rješenje od 18. juna 2020. godine jer je izvršenje sudske odluke integralni dio pravičnog suđenja. Zatim, Osnovni sud je istakao da prvoapelant ponavlja sve navode koje je već navodio u prigovoru protiv rješenja Osnovnog suda od 18. juna 2020. godine, te su ti navodi bili predmet ocjene kako tog suda tako i Okružnog suda. Osnovni sud je u obrazloženju, u suštini, ponovio navode iz rješenja od 18. juna 2020. godine.

33. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 246519 21 Gž3 od 24. marta 2022. godine prvoapelantova žalba je usvojena, rješenje Osnovnog suda od 8. aprila 2021. godine je ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.

34. Okružni sud je u obrazloženju naveo da se prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja nije bavio odredbom člana 57 ZIP-a kojim je propisano da se prijedlog za protivizvršenje neće prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Ta odredba se ima cijeniti u vezi s odredbom člana 63 stav 5 ZIP-a, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, a kojom je propisano da će se izvršenje na pojedinim predmetima na izvršenikov prijedlog obustaviti ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za prigovor sprovođenjem izvršenja zahvaćeni predmeti određeni u rješenju o izvršenju, a izuzeti su od izvršenja ili je na njima mogućnost izvršenja ograničena. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se nepokretnost čija se predaja traži u posjed u predmetnom postupku sastoji od posebnih dijelova koji su određeni ili odredivi. Te posebne dijelove prvoapelant je nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju i sprovođenja izvršenja kao savjestan vlasnik i posjednik otuđio u korist trećih lica, koja su se ponašala savjesno i stekla valjan pravni osnov zaključenjem ugovora o prodaji za upis prava svojine, odnosno polaganjem isprava u Knjigu uloženih ugovora stekli su pravo svojine. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da se u žalbi osnovano ukazuje da prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja nije pravilno rasvijetlio činjenice na okolnosti mogućnosti sprovođenja protivizvršenja i naloga prvoapelantu da dijelove nepokretnosti, za koje je zaključio ugovore o kupoprodaji, preda u posjed izvršeniku. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da se izvršenikovom žalbom pravilno ukazuje da sud nije jasno utvrdio koje su nepokretnosti predate u posjed, ko je vlasnik tih nepokretnosti, te na koji način se sprovodi rješenje o izvršenju kod promjene vlasnika nepokretnosti. Takođe, prvostepeni sud nije utvrdio koje se nepokretnosti predaju u posjed, na kojoj katastarskoj čestici su uknjižene i ko je upisan u Knjigu uloženih ugovora kao vlasnik tih nepokretnosti. Na kraju, Okružni sud je naveo da će u ponovnom postupku prvostepeni sud postupiti po uputi iz tog rješenja, razjasniti sve bitne činjenice u vezi s prigovorom protivizršenika u pogledu predmeta protivizvršenja. Nakon toga će sprovesti postupak u skladu s odgovarajućim odredbama procesnog i materijalnog prava, na osnovu kojih će donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije i dopuna apelacije Apelacioni navodi

35. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Naime, apelanti navode da je Okružni sud svoju odluku zasnivao na odredbi člana 61 stav 1 ZPP-a i odredbi člana 72 stav 3 ZIP-a, iako je nejasno kako se te odredbe mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Ističu da sud nije obrazložio koje činjenice su utvrđene tokom postupka, na osnovu kojih dokaza i kako je utvrđene činjenice mogao podvesti pod navedene odredbe na koje se pozvao. Dalje, apelanti smatraju da sud nije mogao da primijeni odredbu člana 72 stav 3 ZIP-a jer se ta odredba odnosi na slučaj kada do promjene vlasnika dođe tokom izvršnog postupka, a u konkretnom slučaju nije došlo do promjene vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka jer je novi vlasnik, drugoapelant, predmetne nepokretnosti kupio nakon pravosnažnog okončanja spora pred Vrhovnim sudom. Apelanti smatraju da je takvim stavom prekršena odredba člana 57 ZIP-a jer je sud prihvatio protivizvršenje, iako su nastupile takve stvarne i pravne promjene u pogledu onog što je prvoapelant dobio izvršenjem, uslijed kojih vraćanje više nije moguće. Naime, nepokretnost čija se predaja u posjed traži više nije u prvoapelantovom posjedu niti svojini, pa nije moguće da prvoapelant vrati nešto što nije njegovo. Uprkos tome, prihvaćanjem protivizvršenja sud nalaže prvoapelantu da raspolaže tuđom imovinom (drugoapelantovom imovinom), što je protivzakonito, te se takvom predajom u posjed krši i član 17 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) jer je sud naložio trećim licima da vrše povredu prava svojine lica koja su vlasnici spornog poslovnog prostora. U prilog svojim tvrdnjama, apelanti su se pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP 1274/08 od 30. maja 2009. godine i Odluku o privremenoj mjeri u tom predmetu od 4. septembra 2008. godine, navodeći da je u navedenom predmetu Ustavni sud zaštitio pravo svojine trećeg lica, te smatraju da bi Ustavni sud trebao identično postupiti i u konkretnom predmetu.

37. Takođe, apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na imovinu, a naročito pravo na imovinu drugoapelanta/trećeg lica koje je sadašnji vlasnik i posjednik spornih poslovnih prostora, pa mu se sprovođenjem protivizvršenja oduzima pravo na imovinu, odnosno pravo posjeda i svojine. Takođe, drugoapelant je u sanaciju radi privođenja namjeni spornog poslovnog prostora uložio oko 2.000.000,00 KM, pa će mu biti nanesena materijalna šteta ukoliko bi se sporni objekat predao izvršeniku, a od kojeg drugoapelant nikada ne bi mogao naplatiti toliku štetu jer izvršenik nema imovinu iz koje bi se drugoapelant namirio.

38. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti obrazlažu time da je drugoapelant vlasnik i posjednik predmetnih poslovnih prostora i nema nikakvih dugovanja prema izvršeniku, te ukoliko bi se nastavio izvršni postupak po prijedlogu za protivizvršenje drugoapelantu bi bilo oduzeto pravo svojine i posjeda bez ikakvog zakonskog osnova. Navodi iz dopuna apelacije

39. U podnesku od 9. jula 2021. godine apelanti su dodatno obrazložili prigovor neblagovremenosti prijedloga za protivizvršenje. Naime, apelanti smatraju da Okružni sud nije mogao blagovremenost prijedloga za protivizvršenje cijeniti u odnosu na rješenje od 7. juna 2019. godine i navoditi da je izvršni postupak okončan tada jer je tim rješenjem postupak okončan samo u pogledu 16 m , koji nikada nisu predati u posjed prvoapelantu, niti je tih 16 m obuhvaćeno prijedlogom za protivizvršenje. Prema mišljenju apelanata, redovni sudovi su prilikom odlučivanja o blagovremenosti morali primijeniti odredbu iz člana 64 ZIP-a, kojom je propisano da se postupak izvršenja smatra završenim sprovođenjem izvršne radnje kojom se postupak izvršenja dovršava, a to je u konkretnom slučaju predaja u posjed koja je izvršena 19. januara 2017. godine. Takođe, apelanti su ponovo istakli da sporne nepokretnosti nisu prometovane dok su izvršni i parnični postupci bili u toku. Parnični postupak je pravosnažno okončan 13. jula 2016. godine u prvoapelantovu korist. Naime, prvostepena presuda kojom je naložena predaja u posjed spornih nepokretnosti prvoapelantu potvrđena je presudom Okružnog suda od 13. jula 2016. godine, a ta presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda od 9. marta 2017. godine. S druge strane, predmetni poslovni prostori su prometovani 3. marta 2017. godine, 7. decembra 2018. godine, 3. septembra 2018. godine i 7. decembra 2018. godine, što se vidi iz ugovora o prometovanju. S obzirom na to da je postupak pravosnažno okončan u prvoapelantovu korist, nema nijednog razloga zbog kojeg bi stranke bile nesavjesne. Iz navedenih datuma se vidi da nepokretnosti nisu prometovane ni u vrijeme postupka protivizvršenja jer je taj postupak pokrenut 16. decembra 2019. godine, pa u svakom slučaju prvoapelant u trenutku prometovanja nije bio ni tuženik ni izvršenik da bi se na njega mogla odnositi zabrana prometovanja, nego je imao pravosnažnu sudsku odluku u svoju korist.

40. U podnesku od 30. juna 2021. godine je ukazano da treće lice M. P. ima upisanu hipoteku na predmetnom poslovnom prostoru zbog čega je došlo do pravnih i stvarnih promjena zbog kojih izvršenje nije mogućo, a u skladu s odredbom iz člana 57 ZIP-a, te su dostavljeni izvodi iz Knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža. U podnescima od 22. februara i 21. marta 2022. godine apelanti su, u suštini, ponovili navode iz apelacija i dopuna apelacija.

41. U podnesku od 20. aprila 2022. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud o promjeni činjeničnog i pravnog stanja ukazujući da je Okružni sud donio rješenje od 24. marta 2022. godine. U vezi s tim, apelanti su istakli da je isti sud koji je potvrdio odluku o prihvatanju prijedloga za protivizvršenje sada donio potpuno drugačiju odluku kojom utvrđuje nezakonitost protivizvršenja, što je dovelo do toga da u predmetnom postupku sada postoje dvije potpuno različite odluke Okružnog suda. Prema mišljenju apelanata, stav drugostepenog suda iz navedenog rješenja potvrđuje osnovanost apelacionih navoda i nezakonitost pobijanog rješenja jer samim tim, ako je osporeno rješenje nemoguće sprovesti na zakonit način, ono je neprovedivo, bespredmetno i nezakonito i potrebno ga je ukinuti. Pri tome, apelanti su naveli da kako Okružni sud nema procesne mogućnosti da ukine rješenje o prihvatanju protivizvršenja, neophodno je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine ranije rješenje Okružnog suda od 25. decembra 2020. godine.

42. U podnesku od 24. maja 2022. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud da je Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 138273 22 St od 17. maja 2022. godine otvoren direktno stečajni postupak nad apelantom „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka kao stečajnim dužnikom. U vezi s navedenim, predložili su da Ustavni sud postupi u skladu s odredbom člana 109 Zakona o stečajnom postupku Republike Srpske i prekine postupak do odluke organa stečajnog upravnika.

b) Odgovor na apelaciju

43. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u cjelini ostaje pri razlozima datim u osporenom rješenju od 25. decembra 2020. godine.

44. Osnovni sud je naveo da je izvršna isprava u ovom predmetu preinačena u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnih ugovora, te zahtjevu za predaju poslovnog prostora u posjed tako što je u tom dijelu prvoapelantov tužbeni zahtjev odbijen. Istaknuto je da je time otpao pravni osnov za donošenje rješenja o izvršenju, pa je tražilac izvršenja (prvoapelant) dužan da izvršeniku vrati ono što je dobio izvršenjem, pa su stoga navodi apelanata iz apelacije u potpunosti neosnovani.

45. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i neistiniti, te da ostali navodi koji se tiču prometovanja poslovnog prostora nisu od uticaja za izvršenje. Izvršenik smatra da su svi ugovori koje je prvoapelant zaključivao zaključivani tokom parničnog postupka, pri čemu su svi bili nesavjesni. Takođe je ukazao da se iz presude Vrhovnog suda od 15. oktobra 2019. godine i Odluke Ustavnog suda broj AP 1472/19 jasno može zaključiti da su prvoapelantovi zahtjevi za utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora odbijeni, te su se stekli uslovi za primjenu člana 54 stav 1 ZIP-a. Takođe, izvršenik je ukazao na odredbu člana 61 stav 1 ZPP-a, te je istakao da je sve vrijeme između parničnih stranaka vođen parnični postupak. Takođe, izvršenik je istakao da je neupitna činjenica da li je postojala zabilježba spora jer je iz spisa predmeta jasno vidljivo da u posjedovnom listu i u zemljišnoknjižnom ulošku postoji zabilježba spora. Takođe je u izvodu iz Knjige uloženih ugovora postojala zabilježba spora pred Vrhovnim sudom. To je jasno konstatovano i kupcima je bilo vidljivo, te su morali znati da se za poslovni prostor vodi sudski postupak, što ih čini nesavjesnim i snose rizik gubitka poslovnog prostora u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, izvršenik je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

46. U Zakonu o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 43/17 – odluka USBiH, 90/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) relevantne odredbe glase:

Prelaz potraživanja ili obaveze Član 30.

(…) (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug po zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

Prijedlog za izvršenje Član 36.

(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja.

(…) Odluke suda po prigovoru trećeg lica Član 52.

(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom.

Upućivanje na parnicu Član 53.

(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedba izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.

(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može tražiti odlaganje izvršenja, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja.

(3) Ukoliko donese rješenje o odlaganju izvršenja, parnični sud će odrediti i vrijeme na koje se ono odlaže te ga po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu na provođenje.

(4) Izvršni sud će po prijemu rješenja iz stava 3. ovog člana zaključkom odgoditi dalje izvršenje, i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke kojom parnični sud stavlja van snage rješenje o odgodi izvršenja ili odbacuje tužbu podnosioca prigovora, odnosno odbija njegov tužbeni zahtjev. Do nastavka izvršnog postupka, preduzete izvršne radnje ostaju na snazi.

(5) Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.

(6) Odlukom o prigovoru trećeg lica koju izvršni sud donese na osnovu stava 2. člana 52. ovog zakona ne dira se u prava tog lica da i nakon te odluke ostvaruje svoja prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika u posebnoj parnici.

(7) Treće lice se može koristiti pravima predviđenim stavom 2. ovog člana samo ako je parnica radi ostvarenja njegovih prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika pokrenuta na osnovu zaključka u upućivanju na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona.

Razlozi za protivizvršenje Član 54.

(1) Nakon što je izvršenje već sprovedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio:

1) ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva, (…) (3)Prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka.

(…) Postupak po prijedlogu za protivizvršenje Član 55.

(1) Prijedlog iz člana 54 . ovog zakona sud će dostaviti tražiocu izvršenja i pozvati ga da se u roku od tri dana izjasni o tom prijedlogu. (2) Ako se tražilac izvršenja usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanog ročišta. Ako se tražilac izvršenja u roku ne izjasni o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta.

(3) Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti tražiocu izvršenja da u roku od osam dana vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio.

"(4) Protiv rješenja kojim se prihvaća ili odbija prijedlog za protivizvršenje može se izjaviti žalba."

Nemogućnost protivizvršenja Član 57.

Prijedlog za protivizvršenje neće se prihvatiti ako su u pogledu onoga što je tražilac izvršenja dobio izvršenjem nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće.

Dovršenje izvršenja Član 64.

Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Zabilježba izvršenja Član 72.

(…) (3) Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.

47. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) relevantna odredba glasi:

Član 61.

Ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kome teče parnica, to ne sprečava da se parnica među istim strankama dovrši.

Lice koje je pribavilo stvar ili pravo o kome teče parnica može stupiti u parnicu namjesto tužioca, odnosno tuženog samo ako na to pristanu obje stranke.

48. Zakon o stečaju RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/16):

Preuzimanje sporova Član 109.

(1) Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se sudski i upravni postupci, kao i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu.

(2) Prekid postupka iz stava 1. ovog člana traje do zaključenja stečajnog postupka, ukoliko se postupak prije toga ne nastavi u skladu sa st. 3, 4. i 5. ovog člana.

(3) Pravne sporove o imovini koja pripada stečajnoj masi, u kojima je stečajni dužnik tužilac i koji su u vrijeme otvaranja stečajnog postupka u toku, stečajni upravnik i suprotna stranka u sporu mogu nastaviti u onom stanju u kojem se nalaze.

(4) Pravne sporove koji teku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i u kojima je stečajni dužnik tuženi, mogu preuzeti i stečajni upravnik i protivna stranka, ako se tiču:

1) izlučenja nekog predmeta iz stečajne mase, 2) odvojenog namirenja ili 3) dugova stečajne mase.

(5) Stečajni povjerilac može u prekluzivnom roku od 30 dana od dana održavanja ispitnog ročišta na kojem je njegovo potraživanje osporeno podnijeti prijedlog za nastavak ranije započetog postupka.

(6) Ako stečajni upravnik odmah prizna zahtjev, protivnik može ostvarivati pravo na naknadu troškova parničnog postupka samo kao stečajni povjerilac.

(7) Ako se prekinuti parnični postupak vodio pred sudom opće nadležnosti, Sud se, ukoliko nastavi prekinuti postupak, rješenjem oglašava stvarno i mjesno nenadležnim i predmet ustupa sudu koji provodi stečajni postupak nad tuženim.

(8) Ako se predmetni parnični postupak vodio pred Sudom kod koga se ne vodi stečajni postupak nad tuženim, Sud se, ukoliko nastavi parnični postupak, rješenjem oglašava mjesno nenadležnim i predmet ustupa sudu koji vodi stečajni postupak nad tuženim.

(9) Protiv rješenja iz st. 7. i 8. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba. VI.Dopustivost

49. Apelanti su u dopuni apelacije od 24. maja 2022. godine predložili da Ustavni sud prekine postupak po apelaciji jer je u međuvremenu doneseno rješenje kojim je otvoren stečajni postupak protiv prvoapelanta. Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije utvrđena mogućnost donošenja odluke o prekidu postupka. Takođe, apelanti nisu odustali od apelacije, u kojem slučaju bi postojali uslovi da se postupak obustavi u smislu člana 63 Pravila Ustavnog suda. S druge strane, odredba člana 109 Zakona o stečaju Republike Srpske se odnosi na postupke pred redovnim sudovima u slučaju otvaranja stečaja i ne reguliše postupak pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za donošenje odluke o prekidu konkretnog postupka.

50. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

51. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)Dopustivost u odnosu na prvoapelanta

1. Dopustivost apelacije u odnosu na pravo na pravično suđenje

52. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na prvoapelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

53. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

54. Ustavni sud zapaža da prvoapelant izričito osporava rješenja koja su donesena u izvršnom postupku kojima mu je naloženo da izvršeniku preda u posjed spornu nepokretnost. Imajući u vidu da su osporene odluke donesene u izvršnom postupku koji se vodi protiv prvoapelanta kao izvršenika, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja prvoapelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

55. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluka Evropske komisije, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Naime, u tom slučaju, Evropska komisija je zaključila da je postupak prinudne prodaje imovine aplikanta putem aukcije, iako se u tom postupku sprovodi već presuđeno potraživanje, pokretao nova pravna pitanja prema njemačkom kodeksu o prinudnoj prodaji jer je postupak sprovođenja aukcije pružao pravna sredstva dužniku (aplikantu) da izbjegne prinudnu prodaju i na taj način spasi svoju imovinu. S obzirom na to, Evropska komisija je zaključila da je taj postupak pokretao pitanja koja su se odnosila na građanska prava i obaveze u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u odluci K. protiv Švedske od 1. jula 1991. godine (vidi Odluka Evropske komisije, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94), Evropska komisija zaključila da odluka koju je sud donio, a kojom izvršava odluke po žalbenim zahtjevima, ne podrazumijeva u svakom slučaju novo odvojeno utvrđivanje građanskih prava. Međutim, u konkretnom slučaju izvršni postupak je pokrenuo, iako je zasnovan na već utvrđenim žalbenim zahtjevima, nova pravna pitanja iz Zakona o izvršnom postupku, koji aplikantkinji nudi pravne lijekove kako bi izbjegla oduzimanje imovine za koju ona tvrdi da joj pripada. U ovim okolnostima Evropska komisija je smatrala da se konkretni postupak tiče utvrđivanja aplikantkinjinih građanskih prava u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

56. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, kada su u pitanju predmeti u kojima su apelacije protiv odluka donesenih u izvršnom postupku podnosila lica koja su imala status izvršenika, u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04, tačka 40) podržao citiranu praksu bivše Evropske komisije u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima ne utvrđuju nova prava i obaveze koji se tiču podnosioca apelacije. U takvim slučajevima Ustavni sud je u svakom konkretnom slučaju procjenjivao pitanje da li se radi o novim „građanskim pravima i obavezama“. Ustavni sud naglašava da su u najvećem broju slučajeva takve apelacije odbacivane kao ratione materiae nedopustive jer se u takvim postupcima nisu utvrđivala nova građanska prava i obaveze izvršenika (vidi, npr., odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2368/18 od 12. marta 2019. godine i broj AP 2431/20 od 23. februara 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pored toga, Ustavni sud naglašava da se, u skladu s navedenom praksom, zavisno od okolnosti predmeta, u izuzetnim slučajevima utvrđivalo da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1724/20 od 12. januara 2022. godine, stav 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

57. Dovodeći u vezu navedenu praksu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja redovnih sudova kojim je usvojen prijedlog izvršenika/tražioca protivizvršenja i naloženo prvoapelantu da u roku od osam dana od prijema rješenja preda u posjed sporni poslovni prostor proizlazi da je protivizvršenje određeno na osnovu Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 19 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine kojom su preinačene presude na osnovu kojih je određeno izvršenje tako što je prvoapelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je između prvoapelanta i izvršenika vođen parnični postupak u kojem je razmotreno pitanje svojine na spornom poslovnom prostoru koji je predmet izvršenja. Imajući u vidu da se postupak protivizvršenja vodi radi ponovnog vraćanja u posjed izvršeniku spornog poslovnog prostora koji je bio predmet ranijeg parničnog postupka između istih stranaka, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak protivizvršenja ne odnosi na novo i posebno određivanje (građanskih) prava i obaveza prema prvoapelantu u poređenju s parničnim postupkom koji mu je prethodio. Naime, u konkretnom slučaju nije došlo do promjene predmeta izvršenja, niti je apelantova obaveza utvrđena na drugačiji način u odnosu na onu koja je utvrđena u postupku pred redovnim sudovima u parničnom postupku. Prema tome, Ustavni sud zapaža da u osporenim odlukama donesenim u izvršnom postupku koje su rezultat ranije vođenog parničnog postupka između istih stranaka nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanata“ budući da su ona utvrđena u parničnom postupku. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Okružnog suda od 25. decembra 2020. godine ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na prvoapelantove navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

59. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 246519 20 Gž 2 od 25. decembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 25. decembra 2020. godine, a da je apelacija podnesena 10. februara 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

60. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na prvoapelantove navode o povredi prava na imovinu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na drugoapelanta

61. Razmatrajući apelaciju u dijelu u kojem drugoapelant osporava odluke redovnih sudova iz izvršnog postupka, Ustavni sud konstatuje da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je u konkretnom postupku koji je vođen po izvršenikovom prijedlogu (tražioca protivizvršenja) protivizvršenje određeno protiv prvoapelanta. Drugoapelant je u tom postupku učestvovao u svojstvu „trećeg lica“, u skladu s odredbama ZIP-a, do donošenja zaključka od 18. juna 2019. godine kojim je upućen da svoja prava ostvari u parničnom postupku (vidi tačku 20 ove odluke). Prema stanju spisa, drugoapelant je pokrenuo parnični postupak i o tome obavijestio Osnovni sud. Iz navedenog slijedi da se o drugoapelantovim građanskim pravima i obavezama odlučuje u tom parničnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2487/11 od 17. septembra 2013. godine, stav 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da drugoapelant u izvršnom postupku koji je okončan osporenim odlukama ne može uživati zaštitu prava garantovanih članom II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je drugoapelantova apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

VII.Meritum

62. Prvoapelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

63. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu;

64. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

65. Ustavni sud najprije zapaža da je prvoapelant u dopuni apelacije od 20. aprila 2022. godine obavijestio ovaj sud o promjeni pravnog i činjeničnog stanja. Pri tome je naveo da je Okružni sud donio rješenje od 24. marta 2022. godine kojim je donio potpuno drugačiju odluku u odnosu na osporenu odluku, pa prvoapelant smatra da u predmetnom postupku postoje dvije potpuno različite odluke Okružnog suda i da odluka Okružnog suda ukazuje na osnovanost njegovih apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke koje su predmet apelacije donesene u postupku u kojem je prvoapelantu naloženo da u roku od osam dana od dana prijema rješenja (dobrovoljno) preda u posjed sporni poslovni prostor, što prvoapelant nije učinio. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Okružnog suda od 24. marta 2022. godine ukinuto prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak u dijelu sprovođenja izvršnog postupka kojim je određeno (prinudno) protivizvršenje ispražnjenjem i predajom u posjed spornog poslovnog prostora. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju osporenim rješenjima i odlukama na koje se prvoapelant pozvao sprovođenje protivizvršenja određeno na različit način, uslijed čega i zaključci Okružnog suda iz rješenja od 24. marta 2022. godine, kojim je ukinuto rješenje Osnovnog suda i naloženo ponovno donošenje odluke, ne mogu biti od uticaja na odlučivanje o prvoapelantovoj apelaciji protiv odluka redovnih sudova koji su navedeni u osporenim odlukama. Ovo naročito jer Ustavni sud ne može prejudicirati konačan ishod ponovljenog postupka koji je u toku pred Osnovnim sudom. Ustavni sud ponavlja da on nije sud četvrte instance čiji je zadatak da usklađuje praksu redovnih sudova, već je zadatak Ustavnog suda da, u okviru postupka pred Ustavnim sudom, razmatra navode o povredi ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog čega će se ovaj sud prilikom razmatranja apelacionih navoda ograničiti isključivo na razmatranje zaključaka redovnih sudova koji su navedeni u osporenim odlukama.

66. Povredu navedenog prava prvoapelant obrazlaže navodima da su sudovi u osporenim rješenjima postupili proizvoljno usvajajući izvršenikov prijedlog za protivizvršenje na spornim nepokretnostima.

67. Ustavni sud ukazuje na to da riječ „imovina“, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01). Nadalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „imovina“ koja se štiti može biti samo „postojeća imovina“ (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima „opravdano očekivanje“ da će je dobiti (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da poslovni prostor koji prvoapelant treba predati izvršeniku, iako nije više u njegovoj svojini, imajući u vidu posljedice koje predaja poslovnog prostora može prouzrokovati, potpada pod pojam apelantovih imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost. S obzirom na to, Ustavni sud ističe da se može smatrati da prvoapelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.

68. Shodno navedenom, budući da se u konkretnom postupku, dakle, odlučivalo o prvoapelantovoj imovini koja uživa zaštitu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u prvoapelantovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja davanje naloga prvoapelantu da u roku od osam dana od prijema rješenja preda u posjed sporni poslovni prostor predstavlja miješanje u prvoapelantovu imovinu u smislu stava 2 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

69. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67 i 68).

70. U skladu s tim, Ustavnom sudu dalje ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg javnog interesa.

Miješanje predviđeno zakonom

71. Kod ocjene zakonitosti miješanja u imovinu Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1 Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo kontrolisanja korišćenja imovine „donošenjem zakona“. Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti poštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

72. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvoapelant kao tražilac izvršenja 6. septembra 2016. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika. To je učinio na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda od 15. januara 2016. godine (koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 13. jula 2016. godine i protiv koje je presudom Vrhovnog suda od 9. marta 2017. godine izvršenika revizija odbijena i presuda Okružnog suda potvrđena u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora). Osnovni sud je rješenjem od 3. novembra 2016. godine dozvolio predloženo izvršenje, koje je sproveo 19. januara 2017. godine tako što je predmetni poslovni prostor zapisnički ispražnjen i predat prvoapelantu, a izvršenje u odnosu na poslovni prostor u površini od 16,52 m je obustavljeno i ukinute su sprovedene izvršne radnje. Ustavni sud dalje zapaža da je, nakon što je Ustavni sud odlukama u predmetima br. AP 2125/17 i AP 1472/19 ukinuo presude Vrhovnog suda donesene po reviziji protiv presude Okružnog suda od 13. jula 2016. godine, Vrhovni sud konačno donio presudu od 15. oktobra 2019. godine kojom je, u suštini, odlučeno da sporni poslovni prostor pripada izvršeniku. Dakle, na taj način je izvršna isprava na osnovu koje je određeno izvršenje u predmetnom izvršnom postupku preinačena te je odbijen prvoapelantov tužbeni zahtjev. Odlučujući o prvoapelantovoj apelaciji podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda od 15. oktobra 2019. godine, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4986/19 apelaciju odbio kao neosnovanu.

73. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je izvršna isprava na osnovu koje je Osnovni sud odredio predloženo izvršenje, te po kojem osnovu je prvoapelant stekao imovinu (predmetni poslovni prostor) preinačena tako da je prvoapelantov tužbeni zahtjev odbijen. Dakle, izvršna isprava je pravno prestala da egzistira, u smislu odredaba člana 54 stav 1 tačka 1 ZIP-a, zbog čega su redovni sudovi donijeli rješenje kojim su dozvolili protivizvršenje u smislu odredaba člana 55 ZIP-a. Ustavni sud ukazuje da su ZIP i ZPP, na koje su se pozvali redovni sudovi, objavljeni u službenim glasilima, dakle dostupni su građanima, te da navedene odredbe na kojim su zasnovane osporene odluke na jasan i precizan način regulišu pitanje postupanja sudova u izvršnom postupku prilikom odlučivanja o ispunjavanju zakonskih uslova za sprovođenje protivizvršenja na imovini tražioca izvršenja.

74. U vezi s prvoapelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljnost zaključaka redovnih sudova, Ustavni sud ponavlja da je prvenstveno na nacionalnim tijelima, posebno redovnim sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, čak i u onim područjima u kojima Konvencija „uključuje” pravila tog prava, budući da su nacionalna tijela, po prirodi stvari, posebno kvalifikovana za rješavanje pitanja koja nastaju u vezi s tim. Kad nema proizvoljnosti, sud neće tumačenje koje su dala nacionalna tijela zamijeniti svojim tumačenjem (vidi, mutatis mutandis, Vrzić protiv Hrvatske, odluka od 12. jula 2016. godine, zahtjev broj 43777/13, stav 61).

75. Dovodeći u vezu navedeno s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke zasnovane na jasnoj primjeni procesnog zakona, pa se ne može smatrati da je obrazloženje koje su dali redovni sudovi u osporenim rješenjima proizvoljno. Naime, dovodeći u vezu odredbe člana 54 stav 1 tačka 3) i stav 3 i člana 64 ZIP-a sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova vezanom za prvoapelantov prigovor blagovremenosti prijedloga za protivizvršenje koji je podnio izvršenik. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je izvršni postupak završen rješenjem Osnovnog suda od 5. novembra 2018. godine, koje je postalo pravosnažno 7. juna 2019. godine, a tim rješenjem je izvršenje obustavljeno i ukinute su sprovedene izvršne radnje u odnosu na poslovni prostor u površini od 16,52 m 2, koji je takođe bio obuhvaćen navedenim presudama na osnovu kojih je i određeno izvršenje. Dakle, ovim rješenjem je odlučeno o svim nepokretnostima koje su bile označene u prijedlogu za izvršenje kao sredstvo izvršenja i time je izvršni postupak okončan.

76. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da prvoapelantovi navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak Okružnog suda koji je ukazao da je članom 61 stav 1 ZPP-a propisano da, ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši, te je zaključio da prvoapelant nije mogao da raspolaže predmetnim poslovnim prostorom. Naime, Ustavni sud zapaža da je nesporno da su u konkretnom predmetu, istovremeno sa sprovođenjem izvršnog postupka u kojem je prvoapelantu predan sporni poslovni prostor na osnovu pravosnažne presude Okružnog suda, više puta korišćeni vanredni pravni lijekovi, odnosno podnesena je revizija Vrhovnom sudu, kao i da su protiv odluka redovnih sudova vođeni postupci pred Ustavnim sudom. U takvim okolnostima Ustavni sud uočava da nije sporno da je prvoapelant imao mogućnost da raspolaže spornim poslovnim prostorom nakon pravosnažnosti presude i sticanja posjeda na spornom poslovnom prostoru. Međutim, prvoapelant je istovremeno morao preuzeti rizik da postoji mogućnost da će o njegovom pravu na spornom poslovnom prostoru biti drugačije odlučeno, te da će u postupku protivizvršenja morati vratiti ono što je na osnovu nepravilnih presuda stekao, što je i svrha navedenih odredaba na koje su se pozvali redovni sudovi.

77. Takođe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni člana 57 ZIP-a, odnosno proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da nisu nastupile takve stvarne i pravne promjene da vraćanje više nije moguće s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđivano da li su predmetne nepokretnosti prometovane prije podnošenja prijedloga za protivizvršenje, što bi moglo predstavljati takve pravne promjene da vraćanje više nije moguće, odnosno uopšte nije utvrđivano da li su i kada predmetne nepokretnosti prometovane, već su treća lica (uključujući i drugoapelanta) upućena da svoja prava ostvaruju u parnici u skladu sa članom 52 stav 1 ZIP-a. Pri tome, upućivanje na parnicu, u skladu s odredbom člana 53 stav 1 ZIP-a, ne sprječava sprovođenje izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, u konkretnom slučaju izvršenika kao podnosioca prijedloga za protivizvršenje. U tom smislu, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u zaključku redovnih sudova da u konkretnom slučaju parnični sud u postupku na koji su upućena treća lica (među kojima i drugoapelant) treba razmotriti sva sporna pitanja koja su od uticaja za odluku o dopuštenosti izvršenja, odnosno protivizvršenja.

78. Na kraju, Ustavni sud ukazuje da je imao u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 1274/08 od 30. maja 2009. godine i Odluku o privremenoj mjeri u tom predmetu od 4. septembra 2008. godine, na koje se apelant pozvao u apelaciji, te je zaključio da se navedene odluke zbog različitog činjeničnog stanja i pravnog pitanja ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu.

79. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u prvoapelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.

Miješanje u javnom interesu

80. Svako miješanje u pravo svojine, bez obzira na pravilo pod koje potpada, može se opravdati jedino ako služi legitimnom javnom (ili opštem) interesu. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u prvoapelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu, Ustavni sud podsjeća na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca. Pri tome, Ustavni sud naglašava da iz prakse Evropskog suda proizlazi da ispravljanje pogrešaka koje je počinila država u kontekstu člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije takođe spada u pojam javnog interesa (vidi Evropski sud, Albergas i Arlauskas protiv Litve, odluka od 27. maja 2014. godine, zahtjev broj 17978/05, stav 57; Pyrantienė protiv Litve, zahtjev broj 45092/07, odluka od 12. novembra 2013. godine, st. 44–48), uključujući i situacije u kojima su pojedinci valjano stekli naknade iz socijalnog osiguranja na osnovu pojedinačnih odluka za koje se naknadno ispostavilo da su bile pogrešne (vidi Moskal protiv Poljske, odluka od 15. septembra 2009. godine, zahtjev broj 10373/05, stav 63).

81. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o jasnim zakonskim odredbama čiji se javni interes ogleda u potrebi da se održi princip pravne sigurnosti, te da se obezbijede mehanizmi za namirenje povjerioca, kao i izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, zato što bi, u suprotnom, bilo iluzorno i samo njihovo donošenje. Ustavni sud, takođe, naglašava da su navedene odredbe, koje se odnose na postupak protivizvršenja, donesene s ciljem kako bi se ispravljale greške u ranijem donošenju sudskih odluka od redovnih sudova, te istovremeno smanjila mogućnost eventualnih zloupotreba tražioca izvršenja koji bi raspolaganjem stečenim u izvršnom postupku prema trećim licima nastojali da onemoguće kasnije sprovođenje protivizvršenja u slučaju vanrednog ukidanja ili preinačenja izvršnih isprava. U konkretnom slučaju u predmetnom izvršnom postupku prvoapelantu je predat u posjed sporni poslovni prostor na osnovu izvršne isprave koja je potom u postupku po vanrednom pravnom lijeku, u postupku izvršenja odluka Ustavnog suda koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke, preinačena, te je stoga predmetni poslovni prostor prvoapelant trebalo da vrati izvršeniku. Stoga Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje u prvoapelantovu imovinu bilo neophodno u demokratskom društvu s ciljem zaštite prava tražioca protivizvršenja, odnosno u konkretnom slučaju izvršenika kao podnosioca prijedloga za protivizvršenje, što u svakom demokratskom društvu nesumnjivo predstavlja legitiman cilj miješanja.

Miješanje proporcionalno cilju

82. U vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva od javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46 i 50, te Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, stav 100). Procjenjujući usklađenost sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Evropski sud je naglasio da se moraju sveukupno razmotriti razni interesi koji su u pitanju, imajući u vidu princip da je Evropska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita“. Pri određivanju da li je ovaj uslov ispunjen, Sud priznaje da država uživa široku slobodu procjene s obzirom na odabir izvršnih sredstava i utvrđivanje da li su posljedice izvršenja opravdane u opštem interesu kako bi se postigao cilj predmetnog zakona (vidi predmete Chassagnou i drugi protiv Francuske [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, stav 75, ECHR 1999-III; Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, stav 49, ECHR 1999-V; Luordo protiv Italije, br. 32190/96, stav 69,

ECHR 2003- IX).

83. Dovodeći u vezu prethodni stav sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, koje su osnov za miješanje u prvoapelantovu imovinu, uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu njegovog prava i zahtjeva od javnog interesa, koji se ogleda u dosljednoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a, kao i izvršenikovog prava na protivizvršenje u situaciji kada su za to ispunjeni zakonom propisani uslovi (budući da je izvršna isprava na osnovu koje je određeno izvršenje pravosnažno preinačena). Takođe, Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima nije narušen princip proporcionalnosti između zakonitog cilja kojem se teži i mjere koja je propisana jer poštovanje zakonom propisanih uslova za donošenje rješenja o protivizvršenju u kojima javne vlasti uživaju široko polje procjene i koje su donesene s ciljem zaštite izvršenika i poštovanja pravnog poretka u datim okolnostima pretežu nad interesom prvoapelanta kao pojedinca. Prema tome, Ustavni sud smatra da predmetno miješanje u prvoapelantovu imovinu uspostavlja pravičnu ravnotežu između njegovih prava i opšteg javnog interesa koji se želio postići.

84. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

85. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom izvršnom postupku nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je miješanje u prvoapelantovo pravo na imovinu bilo zasnovano na relevantnim odredbama ZIP-a i ZPP-a na koje su se pozvali redovni sudovi, u javnom interesu, te proporcionalno cilju kojem se težilo.

86. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

87. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

88. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.

89. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-475/21 („Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka i Ž… | Sudska praksa | Aktio