Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1102/22 (L. Č.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1102/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1102/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Luka Čuljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Luka Čuljak protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0001157 21 od 17. januara 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Luka Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 25. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko javno tužilaštvo) broj T12 0 KTPR 0001157 21 od 17. januara 2022. godine.
2. Naredbom Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) broj T16 0 KTPO 0010612 19 od 21. jula 2021. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga povodom krivične prijave koju je apelant podnio protiv M.Đ., zaposlenog u Odjeljenju za prostorno uređenje Opštine Nevesinje, a zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo Zloupotreba službenog položaja iz člana 315. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i Nesavjestan rad u službi iz člana 322. KZ RS jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo.
3. U obrazloženju naredbe Okružno javno tužilaštvo je navelo da je analizirajući stanje spisa predmeta i podnesenu prijavu proizilazi da je apelant prijavio kako M.Đ. (kojeg je jedino imenovao), tako i policijske službenike PS Nevesinje, te radnika Centra za projektovanje i konsalting Banjaluka, da su dana 11. decembra 2019. godine počinili prijavljena krivična djela i njemu pričinili štetu, a sve tokom geodetskih snimanja za potrebe realizacije regulacionog plana i izrade pristupnog puta do kuća Kovačevića i Matkovića. Također, da između ove dvije porodice i apelanta već dugo godina traju netrpeljivost, neslaganje i sukob, jer im je apelant branio da prolaze do svojih kuća putem koji vodi kroz njegovo imanje. Nadalje, da se zbog toga na osnovu odluka Skupštine opštine Nevesinje pristupilo izradi regulacionog plana za mjesto Sopilja, te novog pristupnog puta, pa su nadležni iz opštine, te angažovana firma za projektovanje uz asistenciju policije navedenog dana i bili na terenu radi provođenja potrebnih mjerenja. Također, da prethodni put mjerenje nije moglo biti izvršeno, jer je tada negodovao apelant, tako da je u usmenom dogovoru sa nadležnim dogovoreno da njegove nekretnine ne budu sastavni dio snimanja, te da se obuhvati teren sjevernije iza njegove kuće i parcela, a prema kućama Kovačevića i Matkovića. Konačno, da od porodice apelanta na terenu nije bio niko niti je njegova imovina obuhvaćena snimanjem. U vezi sa navedenim je Okružno javno tužilaštvo navelo da se u konkretnom događaju ne ogledaju osnovi sumnje za izvršenje prijavljenih krivičnih djela na strani gore pomenutih lica, jer su isti u skladu sa donesenim odlukama provodili radnje na terenu iz svoje nadležnosti i opisa poslova. Također, da na ovaj način nije zloupotrebljen položaj niti ovlaštenja istih da bi se nekome pribavila korist, a drugom počinila šteta, koji se elementi moraju ispuniti kumulativno, jer se u prijavljenim radnjama ne ogledaju elementi navedenih krivičnih djela niti su prijave potkrijepljene dokazima. Konačno, da iz svega proizlazi da se u radnjama M.Đ., kao ni drugih lica ne ogledaju elementi pomenutih krivičnih djela, zbog čega je donijeta odluka kao u izreci.
4. Rješenjem Glavnog okružnog javnog tužioca u Trebinju broj T16 0 KTP 0010612 21 od 29. oktobra 2021. godine odbijena je kao neosnovana pritužba apelanta izjavljena protiv naredbe Okružnog javnog tužilaštva od 21. jula 2021. godine.
5. Rješenjem Republičkog javnog tužilaštva od 17. januara 2022. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta na zakonitost u postupanju Glavnog okružnog javnog tužioca u Trebinju.
6. U obrazloženju osporene odluke, Republičko javno tužilaštvo je navelo da je nakon uvida u predmetni spis, utvrđeno da je Glavni okružni javni tužilac u Trebinju donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, te da apelant u prigovoru samo ponavlja već ranije istaknute navode u pritužbi na naredbu o nesprovođenju istrage, ne nudeći nikakve nove relevantne činjenice ni dokaze kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje. Konačno, da se nadležnost tužilaštva iscrpljuje u utvrđivanju samo onih činjenica koje ukazuju da li se u radnjama prijavljenih stiču elementi krivičnog djela, dok je za rješavanje upravnih stvari, kao što je u konkretnom slučaju ovlaštenje za snimanje terena radi izgradnje puta, pitanje regulacionog plana, susjedskih prava i sl. ustanovljena nadležnost upravnih organa opštine Nevesinje i drugih organa.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da u predmetnom postupku nedostaje ključni dokaz da bi se utvrdilo postojanje navedenih krivičnih djela, a to je prezentiranje regulacionog plana za pristupni put za potrebe porodica Kovačević i Matković, u kojem se nalaze sve nekretnine koje su obuhvaćene ovim planom. Naime, apelant smatra da izjava M.Đ. nije dovoljna da bi se utvrdilo postojanje usmenog dogovora da njegove nekretnine neće biti obuhvaćene regulacionim planom, jer on takav dogovor nije nikad postigao. Također, da nadležna tužilaštva nisu provjeravala da li postoji neki akt kojim se nalaže izlazak na lice mjesta i šta je predmet tog izlaska, kao i da li su njegove nekretnine zaista bile obuhvaćene predmetnim snimanjem ili ne. Apelant dalje navodi da je na ovaj način za njega nastala šteta jer su vršena premjeravanja i geodetsko snimanje na njegovoj nekretnini, bez njegovog prisustva, znajući da se isti protivi ovakvom postupanju bez adekvatnih odluka nadležnih organa, te da se na taj način pogoduje porodicama Kovačević i Matković. Pored toga, apelant smatra da se na ovaj način nastavlja dugogodišnja diskriminacija apelanta po etničkom osnovu kao povratnika u Sopilja, općina Nevesinje, i da je podvrgnut ponižavajućem tretmanu kao pojedinac, jer je na ovaj način grubo ponižavan pred drugima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
10. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Republičkim javnim tužilaštvom odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelant pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član
6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine, AP 2641/17 od 7. septembra 2017. godine i AP 3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U odnosu na navode apelanta o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član 3. Evropske konvencije štiti neke od osnovnih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije, od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u periodu rata. U vezi procesnih garancija člana 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nečovječnog postupanja nameće državi obavezu da efikasno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Međutim, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja smatra kako se apelacioni navodi ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa povredom navedenog prava, naročito u odnosu na predmetni postupak u kojem je odlučeno da se protiv osumnjičenog neće provoditi istraga povodom osnova sumnje da je počinio krivična djela Zloupotreba službenog položaja i Nesavjestan rad u službi jer je navodno izvršeno geodetsko snimanje i mjerenje na njegovoj nekretnini, pa su stoga navodi apelanta ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Također, Ustavni sud ukazuje da osporena odluka ne pokreće pitanja povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te su, stoga, navodi apelanta izneseni u tom pravcu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode apelacije o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud doslijedno podržava, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Budući da je apelant naveo da je diskriminisan u vezi prava na dom, a imajući u vidu da je već utvrđeno da apelant u predmetnom postupku ratione materiae ne uživa zaštitu tog prava, slijedi da je i navod o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na dom također ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Konačno, u odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu koji se odnose na njegove tvrdnje da je u predmetnom krivičnom postupku pogrešno utvrđeno da nisu vršena premjeravanja i geodetsko snimanje na njegovoj nekretnini, bez njegovog prisustva, znajući da se isti protivi ovakvom postupanju bez adekvatnih odluka nadležnih organa, te da se na taj način pogoduje porodicama Kovačević i Matković, Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48- 49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom odlučivalo samo o osnovanosti krivične optužbe protiv M.Đ., dok se apelant za rješavanje upravnih stvari, kao što je u konkretnom slučaju ovlaštenje za snimanje terena radi izgradnje puta, pitanje regulacionog plana, susjedskih prava i sl. može obratiti nadležnim organima opštine Nevesinje i drugim organima. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić