Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-995/22 (E. B. i drugi)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-995/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-995/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Emira Balagić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Emira Balagić, Midhat Buza, Behaija Muslija, Jasmin Orhan, Halid Sikira, Katarina Zekić, Edita Zekić, Ahmed Hurem, Nusret Goralija, Ragib Balagić i Mustafa Smaka protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 084106 21 Gž od 18. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emira Balagić, Midhat Buza, Behaija Muslija, Jasmin Orhan, Halid Sikira, Katarina Zekić, Edita Zekić, Ahmed Hurem, Nusret Goralija, Ragib Balagić i Mustafa Smaka (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Visokog, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 084106 21 Gž od 18. januara 2022. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi („BROVIS“ d.d. Visoko) isplati dio ostvarene dobiti u iznosu od po 800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu kao neosnovan, a za 2020. godinu kao preuranjen. Istom presudom su obavezani apelanti da tuženom solidarno naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na navodima da su dioničari tuženog koji je u periodu od 2016. do 2020. godine ostvario neto dobit, ali da je sva dobit korištena ili za fond rezervi ili za pokriće gubitaka ili za investiranje i proširenje proizvodnog procesa, zbog čega smatraju da im je tuženi shodno odredbama Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD) bio dužan isplatiti dio ostvarene dobiti (dividendu) za navedene godine u iznosu od po 800,00 KM. Nadalje, da proizlazi da u konkretnom slučaju nije ni bilo odluke o raspodjeli dobiti, odnosno isplati dividende koja se, shodno odredbama člana 234. ZPD-a, raspoređuje na osnovu odluke skupštine dioničkog društva koja uostalom odlučuje, između ostalog, i o rasporedu dobiti i isplati dividende, te načinu pokrića gubitaka. S tim u vezi, da je stalni sudski vještak finansijske struke E.M. u svom pismenom nalazu utvrdio da je tuženi u periodu od 2016. do 2020. godine poslovao pozitivno, te da prema odlukama skupštine društva nije vršio podjelu neto dobiti odnosno dividende, već je istu koristio za pokriće gubitka iz 2013. i 2014. godine, a da je dio dobiti iz 2019. godine u iznosu od 198.264,26 KM iskoristio za fond rezervi (19.826,42 KM) i za investiranje u unapređenje i proširenje proizvodnog procesa. Također, da skupština tuženog u 2021. godini nije ni održana do dana izrade nalaza i samim tim nije ni donesena odluka o raspodjeli dobiti (ukoliko je ista ostvarena) za 2020. godinu. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud ukazao da, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud nije počinio povredu odredbi parničnog postupka, jer su na glavnoj raspravi stranke izvele dokaze koje su predložile na pripremnom ročištu, a obrazloženje prvostepene presude potvrđuje da je izvedene dokaze prvostepeni sud cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, da je ocjenu dokaza, zahtjeve stranaka i činjenice na kojima se zasnivaju ti zahtjevi, te propise na kojima je zasnovana presuda, prvostepeni sud naveo u obrazloženju presude u skladu sa odredbom člana 191. stav (4) ZPP-a. Nadalje, da je pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev apelanata za dopunu nalaza i mišljenja vještaka zbog toga što „činjenice" na koje upućuju apelanti ne mogu nadomjestiti izostanak odluke o isplati dividende koju skupština društva nije ni donijela. Kantonalni sud je dalje ukazao da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, da je odredbama člana 180. st. (1) (2) i (3) ZPD-a regulisano da je dioničko društvo obavezno imati fond rezervi, te da se fond rezervi formira iz dobiti i drugih izvora u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima, kao i da fond rezervi iznosi najmanje 25% osnovnog kapitala dioničkog društva. Dakle, sredstva zakonskih rezervi su sredstva koja svako društvo mora da održava i ne mogu se ni vršiti podjele dobiti ako se ne izdvoji obavezan iznos za sredstva rezervi privrednog društva, koja iznose najmanje 25% osnovnog kapitala društva, pa, shodno tome, skupština tuženog sa razlogom nije donosila odluke o isplati dividende za godine za koje se ista potražuje. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da bi samo u situaciji u kojoj skupština društva donese odluku o isplati dividende, a dividenda iz nekog razloga ne bude isplaćena, apelanti mogli da osnovano potražuju isplatu dividende, a što u konkretnom nije slučaj.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe parničnog postupka, jer nisu pažljivo i brižljivo cijenili sve dokaze, odnosno zbog toga što su odbili provođenje najvažnijeg dokaza – dopune nalaza i mišljenja finansijske struke. Također, apelanti navode da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da nisu dokazane činjenice na kojim su zasnovali svoj zahtjev, iako su predložili dopunu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustani sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata (da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je odbio prijedlog apelanata za izradu dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić