Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4264/20 (S. P.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pristup sudu
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Mobing
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4264/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4264/20, rješavajući apelaciju Senada Pandžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Pandžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 497933 20 Rev od 22. septembra 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senad Pandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Lejla Karović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 497933 20 Rev od 22. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 497933 19 Rsž od 10. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 497933 15 Rs od 2. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužene Federacije BiH, Vlade F BiH, Ureda Vlade F BiH za odnose sa javnošću (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena u periodu od 30. septembra do 11. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 30. decembra 2021. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 497933 15 Rs od 2. jula 2019. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je trpio diskriminaciju i mobing na radu i u vezi sa radom i njegovim radnim mjestom, odnosno na službi kod tužene, jer su službena lica tužene, poduzimanjem radnji nefizičkog uznemiravanja na njegovom radnom mjestu, ponavljanim u dužem vremenskom razdoblju koje i dalje traje, sa izričito ponižavajućim efektima, a naročito šikaniranjem, klevetanjem, omalovažavanjem, te narušavanjem njegove privatnosti u medijima i javnosti, oduzimanjem poslova i radnih zadataka i isključivanjem iz radnog procesa, te poduzimanjem drugih radnji koje imaju za cilj ili posljedicu stvaranje omalovažavajućeg, neprijateljskog i ponižavajućeg radnog okruženja za apelanta, kao i nečinjenjem i propuštanjem odgovornih službenih lica tužene da poduzmu radnje na zaštiti i priznavanju apelantovih prava, čime su povrijedili njegovu čast i ugled, dostojanstvo i integritet, i direktno ugrozili njegovo zdravstveno stanje, te doveli do degradacije njegovih radnih uvjeta, kao i kompromitacije njegovog budućeg radnog i profesionalnog statusa. Odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tužena da spriječi diskriminaciju i mobing koje trpi, te mu omoguće sigurno radno okruženje i dostojanstvene uslove za rad, kao i da mu osiguraju da se koristi zakonskim pravom na jednako postupanje u toku rada i u vezi s radom, odnosno službom. Presudom su odbijeni i tužbeni zahtjevi apelanta kojima je tražio da se obaveže tužena da mu solidarno, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene i buduće duševne bolove, kao i na ime naknade materijalne štete zbog onemogućavanja napredovanja u službi diskriminacijom, isplati određene novčane iznose pobliže navedene u izreci presude, te da se obaveže tužena da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelant državni službenik u tuženoj od 1. februara 2008. godine, da je 4. septembra 2012. godine RTRS emitovao prilog kojim je prenesena informacija da je apelant na svom Facebook profilu izrekao prijetnje smrću poslanici SDS-a u Parlamentu BiH, Aleksandri Pandurević, da je istog dana novinar RTRS-a upoznao Direktoricu tužene R.B.D. sa navedenim prijetnjama. Utvrđeno je da su navedenu vijest prenijeli i drugi mediji i portali (Slobodna Bosna, Dnevni avaz, Euroblic, Vijesti, Nezavisne novine, Radio Sarajevo, Večernji list i dr.). Utvrđeno je da je Direktorica tužene R.B.D. 5. septembra 2012. godine donijela odluku o suspenziji apelanta sa radnog mjesta i podnijela disciplinsku prijavu protiv apelanta iz razloga što je počinio povredu službene dužnosti iz člana 55. stav 2. tač. a), f), i) i k) Zakona o državnoj službi F BiH. Predmetni disciplinski postupak je okončan zbog zastarjelosti iz razloga što apelant nije pristupio ni na jednu od nekoliko zakazanih javnih rasprava, jer se duže vrijeme nalazio na bolovanju. Utvrđeno je da je Direktorica tužene R.B.D. 7. septembra 2012. godine Generalnom sekreteru Vlade F BiH, te Sektoru za informatiku podnijela zahtjev da se u najkraćem roku, do okončanja disciplinskog postupka, suspenduje mail account apelanta. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tužena 21. novembra 2013. godine donijela rješenje o zabrani korištenja „Svečanog ulaza“ u zgradu Vlade F BiH, te je utvrđeno da apelant podliježe obavezi korištenja ulaza u zgradu Vlade F BiH koji je predviđen i koji koriste svi uposlenici federalnih organa smještenih u zgradi Vlade F BiH. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant rješenjima o godišnjem ocjenjivanju državnog službenika za 2012, 2013, 2014. i 2015. godinu ocijenjen ocjenom „zadovoljava“. Također, Općinski sud je utvrdio da je apelant premijeru F BiH podnosio disciplinsku prijavu protiv Direktorice tužene R.B.D, radi zloupotrebe položaja i zlostavljanja u obavljanju službe, da je, postupajući po toj prijavi, Komisija za administrativna pitanja Vlade F BiH 18. septembra 2013. godine donijela zaključak o odbacivanju disciplinske prijave iz razloga što radnja opisana u disciplinskoj prijavi nije propisana kao povreda službe, te da je u obrazloženju tog zaključka navedeno da je Direktorica tužene R.B.D. pokretanjem disciplinskog postupka protiv apelanta postupala u skladu sa pravima i obavezama rukovodioca ureda, a koja su utvrđena članom 56. Zakona o državnoj službi u F BiH. Također, Općinski sud je konstatirao da apelant do dana donošenja prvostepene presude nije napredovao u službi. Općinski sud je naglasio da je apelant u tužbi, između ostalog, isticao da je tužena provodila i dalje provodi diskriminaciju nad njim na osnovama političkog uvjerenja/pripadnosti ili članstvu u političkoj stranci postupajući povoljno prema licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi. Prema njemu su diskriminatorno postupali zbog nepostojanja te osnove ili karakteristike na njegovoj strani.

7. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja Općinski sud je primjenom odredba člana 5. Zakona o radu i čl. 2, 3, 4, 6, 11, 12. i 15. Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD), zaključio da apelant nije dostavio očigledan dokaz diskriminacije. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je prema usvojenom testu diskriminacije, za postojanje diskriminacije neophodno utvrditi različito tretiranje nekog lica ili grupe lica, prema zabranjenim osnovama iz člana 2. stav 1. ZZD-a, u odnosu na lice ili grupu koje se nalazi u sličnoj ili podudarnoj situaciji i kojima je uživanje spornog prava omogućeno, te da takav različit tretman nema legitiman cilj, odnosno da nedostaje proporcionalnosti između željenog cilja i upotrijebljenih sredstava. Mjera utvrđenosti postojanja ili nepostojanja navedenih činjenica u antidiskriminacijskim parnicama, shodno odredbi člana 15. stav 1. ZZD-a, raspoređena je tako da je na podnosiocu tužbe teret da sa stepenom pretežne vjerovatnoće dokaže činjenice na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da su ga tuženi nejednako tretirali na nekoj zabranjenoj osnovi. Tada se teret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu, koja je sa stepenom sigurnosti dužna uvjeriti sud da se različit tretman nije dogodio (ili nije dogodio na zabranjenoj osnovi), odnosno da različit tretman ima legitiman cilj i da postoji proporcionalnost između preduzete radnje i posljedice. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao neki od zabranjenih osnova diskriminacije u postupanju poslodavca prema njemu, niti je dokazao da je u odnosu na druge osobe u uporednoj situaciji od strane nadređene osobe stavljena u nepovoljniji položaj, čime bi bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Pri tome, Općinski sud je naveo da čak ni činjenica da je apelantu zabranjeno korištenje „svečanog ulaza“ ne predstavlja neopravdano pravljenje razlike između apelanta i drugih osoba, budući da taj ulaz ne koriste ni ostali državni službenici i namještenici tužene, kao ni uposlenici drugih ministarstava i službi koji su smješteni u zgradi Vlade F BiH. Iz navedenih razloga, Općinski sud je odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete, čija visina je utvrđena na osnovu vještačenja vještaka finansijske struke.

8. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 497933 19 Rsž od 10. marta 2020. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na mobing, naknadu nematerijalne štete i troškove postupka, ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U odnosu na odluku o diskriminaciji i naknadi materijalne štete zbog onemogućavanja napredovanja u službi zbog diskriminacije, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

9. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant kao oštećeni nije učinio vjerojatnim osnov diskriminacije, tačnije, nije ga jasno odredio niti nazivom (spol, rasa, jezik, nacija itd.), niti je obrazložio u odnosu na koju drugu promatranu grupu i zbog čega smatra da je diskriminiran, a pogotovo nije niti jednim dokazom učinio vjerojatnim da je (i u odnosu na koga i zbog čega), diskriminiran. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da apelant ničim, ni navodima ni dokazima, nije učinio izvjesnim da je postupanje tužene kao poslodavca prema njemu bilo diskriminatorno u odnosu na postupanje prema drugima u istim ili sličnim situacijama, kao što nije ni naveo ni obrazložio, te na koncu ni jednim dokazom učinio vjerojatnim, osnov i razlog za eventualno bilo kakvo diskriminatorno postupanje tužene prema njemu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom se odbija zahtjev za utvrđivanje diskriminacije.

10. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilna i zakonita odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev na ime naknade materijalne štete zbog onemogućavanja u napredovanju zbog diskriminacije. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant, ne samo da nije uspio sa zahtjevom da se utvrdi diskriminacija (uslijed koje je onemogućen u napredovanju), već i stoga jer ne može sud utvrđivati pravo apelantu na napredovanje, samostalno ili kao prethodno pitanje, već je to stvar poslodavca i njegove ocjene o radu i pravu uposlenika/radnika/službenika na unapređenje. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da apelant ni po ovom pitanju nije ni predlagao ni provodio dokaze u smislu dokazivanja vjerojatnosti (izvjesnosti) svog prava, niti je dao navode i tvrdnje o određenom postupanju ili izostanku očekivanog ili normalnog postupanja (da su svi drugi, osim njega, u promatranom razdoblju, sa istim ili sličnim kvalifikacijama i obimom i kvalitetom rada, napredovali). Kantonalni sud je također naveo da se ne može pretpostaviti da bi apelant napredovao, da se nije dogodio događaj koji se dogodio („prijetnja“ političarki Aleksandri Pandurević), a uslijed kojeg je prema njegovim tvrdnjama došlo do diskriminacije i mobinga, te onemogućavanja u napredovanju.

11. Kantonalni sud je osnovanost žalbenih navoda apelanta u dijelu kojim je odlučeno o mobingu, naknadi nematerijalne štete i troškovima postupka detaljno pojasnio na str. do 4 do 8 obrazloženja presude.

12. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 497933 20 Rev od 22. septembra 2020. godine reviziju odbio.

13. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da se revizija odnosi samo na pravomoćnu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđivanje diskriminacije, te naknade materijalne štete koja se ogleda u onemogućavanju napredovanja u službi u visini razlike plaća koje bi apelant mogao ostvariti da je po redovnom toku stvari napredovao kao državni službenik.

14. Vrhovni sud je naveo da je apelant postupanje rukovodioca tužene doveo u vezu sa medijskom kampanjom koju su pokrenula treća lica, cijeneći da je uznemiravanje prema njemu učinjeno radnjom propuštanja da ga rukovodilac zaštiti od tih napada, kao i radnjom činjenja na način što ga je rukovodilac suspendirala sa posla i pokrenula disciplinski postupak protiv njega. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi cijenili da u tim i radnjama rukovodioca nema diskriminatornog ponašanja, jer su sve radnje poduzete u skladu ja propisima (člana 56. Zakona o državnoj službi koji propisuje pravo rukovodioca da podnese disciplinsku prijavu protiv državnog službenika i člana 59. istog Zakona koji propisuje preventivnu suspenziju ako se protiv državnog službenika pokrene krivični postupak). Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da navedene radnje nisu dovedene u vezu sa apelantovim uvjerenjem, već sa njegovim aktivnostima koje se vežu za objavu na njegovom Facebook profilu, pri čemu za konkretni postupak nije relevantno da li je on tu objavu i napisao.

15. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, revizijski prigovori da sud nije cijenio sve dokaze u vezi utvrđenja diskriminacije nisu osnovani, jer svi dokazi na koje je apelant ukazivao u osnovi nemaju značaj za konkretni spor, jer je za utvrđenje diskriminacije relevantno da se različito ponašanje dovede u vez sa licima u analognoj situaciji, a ne u razlikama u propisima. Vrhovni sud je pojasnio da bi razlika u tretmanu bila diskriminatorna u smislu člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ako za nju nema nikakvog objektivnog i razumnog opravdanja, to jest, ukoliko se njom ne teži ostvarenju „legitimnog cilja“ ili ukoliko ne postoji „razuman odnos srazmjernosti između primljenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju teži“. Pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta, kao i njegova suspenzija, su radnje koje ni na koji način nisu dovele apelanta u diskriminatoran položaj, jer su sve poduzete u ostvarivanju „legitimnog cilja“. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilna i odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev na naknadu materijalne štete, koja se ogleda u isplati naknade izgubljene dobiti zbog nenapredovanja u karijeri uzrokovane diskriminacijom, jer u stvari diskriminacija nije ni dokazana, pa time ni osnov za naknadu materijalne štete iz člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i povredu Protokola broj 12 Evropske konvencije, koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije.

17. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u činjenici da su odluke sudova neadekvatno i nedovoljno obrazložene, da je utvrđenje činjenica od strane sudova bilo očigledno nedostatno, proizvoljno i diskriminacijsko, kao i da mu je postupanjem sudova povrijeđeno pravo na nepristrasan sud i pravnu sigurnost. Naime, ističe da je sutkinja koja je donijela presudu bila u statusu „dodatnog“ sudije čiji se status rješavao u trenutku donošenja presude. Apelant smatra da mu je postupanjem uprave suda, a potom i sutkinje koja je donijela prvostepenu presudu, povrijeđeno pravo na nepristrasan sud. Apelant dalje navodi da je Kantonalni sud odbio žalbu uz uopćeno i neadekvatno obrazloženje, zbog čega smatra da je presuda Kantonalnog suda u ovom dijelu proizvoljna i da ne zadovoljava standard obrazložene presude. Osim toga, smatra da je obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda, u vezi sa revizionim zahtjevom činjenično i pravno neutemeljeno, konfuzno i proizvoljno.

18. Apelant smatra da trpi direktni i indirektni oblik diskriminacije u vezi s pravom na napredovanje u službi, koji u širem smislu ima i elemente sistemske diskriminacije. Nadalje smatra da takvo postupanje tužene nema nikakvo razumno opravdanje, ne postoji nikakav legitiman cilj koji se želi time ostvariti, niti je proporcionalno, već je nepravično i nepošteno. U konkretnom slučaju, takvo postupanje je zasnovano na činjenici da apelant, osim što nije član nijedne stranke, nema ni bliske odnose (rodbinske, prijateljske, stranačke) sa političkim donosiocima odluka u institucijama tuženih kao uporednici, koji temeljem tih kriterija ostvaruju pravo na napredovanje.

19. Apelant je predložio da Ustavni sud obaveže tuženu da mu naknadi troškova angažiranja advokata prema Advokatskoj tarifi F BiH.

II.Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije nisu osnovani jer je presuda donesena u skladu sa materijalnim pravom.

21. Kantonalni sud je naveo da apelant nije uspio sa tužbom za utvrđivanje diskriminacije i to iz razloga koji su detaljno obrazloženi u presudama redovnih sudova.

22. Općinski sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani.

23. Tužena (zastupana po Emiru Kaknjaševiću, advokatu iz Sarajeva) je u odgovoru na apelaciju navela da diskriminacija u odnosu na apelanata nije postojala u radnji podnošenja disciplinske prijave protiv apelanta, a koja prijava je odbačena zbog zastare postupka, kao i da je apelant kao državni službenik bio ocijenjen manjom ocjenom na što je ima pravo prigovora koji je iskoristio, što također potvrđuje da nije bilo diskriminacije. Slijedom navedenog, tužena je navela da je apelant svo vrijeme trajanja postupka imao i crpio sva prava zagarantovana Ustavom i zakonima, a na čije se kršenje poziva u apelaciji.

24. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da su u postupku učestvovale četiri sutkinje, a predsjednica suda je tri puta mijenjala sudije, da bi u konačnici, predmet bio dodijeljen sutkinji Edini Kršlak koja je donijela prvostepenu presudu, koja je u vrijeme donošenja presude bila u drugom mandatu „dodatnog sudije“. Apelant navodi da prijedlog za produženje mandata „dodatnog sudije“ Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH podnosi predsjednik suda, a budući da je postupajuća sutkinja već okončala jedan mandat, takva okolnost sugerira da je uspostavljen „zavisan“ odnos između predsjednice i sutkinje. Iz navedenog proizlazi da sutkinja neće oponirati predsjednici suda ukoliko od nje bude zatraženo da u određenom predmetu donese odluku kakva se želi isposlovati, jer predsjednica suda u konačnici odlučujuće utiče na njen radno-pravni status zahtjevom za produženjem njenog mandata. Nadalje, apelant je naveo da se povrede, koje je načinio Kantonalni sud, ne odnose samo na povredu prava na obrazloženu presudu zbog izostanka ocjene dokaza i proizvoljnosti, već se postupanjem tog suda apelant ograničava i u pravu na pristup sudu. Apelant smatra da data punomoć na odgovoru na apelaciju tužene može pokrenuti pitanje učešća zastupnika tužene u postupku pred Ustavnim sudom, što je obrazložio.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 5. stav 1.

Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.

26. Zakon o zabrani diskriminacije («Službeni glasnik» Bosne i Hercegovine br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 3.

(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.

Član 15. stav 1.

(Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

27. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 - OUS F BiH, 45/10 - ZO, 4/12, 99/15 i 9/17 - OUS F BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 - OUS F BiH, 45/10 - ZO i 4/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 55. stav (2) tač. a), f), i) i k) Disciplinska odgovornost

2. Povrede službenih dužnosti mogu biti:

a) izvršenje radnji koje predstavljaju krivično djelo protiv službene dužnosti ili drugo krivično djelo, odnosno prekršaj, kojim se nanosi šteta ugledu državne službe što čini državnog službenika nepodobnim za rad u državnoj službi;

f) bavljenje aktivnostima ili radom koji je u suprotnosti sa interesima državne službe;

i) kršenje pravila radne discipline u državnoj službi;

k) neprimjerno ponašanje prema građanima, saradnicima i drugim licima u vršenju državne službe.

Član 56.

Disciplinski postupak

1. Radi pokretanja disciplinskog postupka svi državni službenici mogu rukovodiocu organa državne službe da podnesu disciplinsku prijavu, koja mora biti obrazložena.

2. Disciplinski postupak protiv državnog službenika pokreće rukovodilac organa državne službe ili lice koje on odredi.

3. Disciplinski postupak protiv državnog službenika vodi Disciplinska komisija i izriče disciplinske mjere.

4. Članove Disciplinske komisije imenuje Agencija. Komisiju čine tri člana, a rukovodilac organa državne službe ne može biti član Komisije.

5. Disciplinska komisija tokom postupka pribavlja mišljenje medijatora državne službe o podnesenoj disciplinskoj prijavi.

6. Agencija izvršava konačna rješenja donesena u disciplinskom postupku.

7. Protiv odluke Disciplinske komisije državni službenik ima pravo da izjavi žalbu Odboru za žalbe radi preispitivanja donesene odluke. Žalba se može izjaviti u roku od 15 dana od dana prijema odluke Disciplinske komisije.

Član 59.

Preventivna suspenzija

1. Ako se pokrene postupak u skladu sa članom 58. ovog zakona, rukovodilac organa državne službe, dužan je državnog službenika odmah da suspenduje u slučajevima:

a) ako se protiv državnog službenika pokrene krivični postupak za krivično djelo počinjeno u vršenju službene dužnosti, i/ili;

b) ako se državni službenik nalazi u pritvoru.

2. Ako se pokrene postupak u skladu sa članom 58. ovog zakona, rukovodilac organa državne službe može suspendovati državnog službenika u slučajevima:

a) ako je protiv državnog službenika pokrenut krivični postupak za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina;

b) ako je državni službenik zatečen u izvršenju krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina i

c) ako postoje ozbiljni razlozi koji ukazuju na izvršenje krivičnog djela.

3. U slučaju preventivne suspenzije:

a) državni službenik koji je suspendovan prima puni iznos plate;

b) disciplinski postupak se suspenduje sve dok se ne donese punovažna presuda nadležnog suda.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 497933 20 Rev od 22. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i Protokola broj 12 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje diskriminacije i naknade materijalne štete, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

36. U suštini, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što je očigledno proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, očigledno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, zato što su odluke sudova neadekvatno i nedovoljno obrazložene, te zato što mu je prekršeno pravo na nepristrasan sud. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

38. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013, stav 41).

39. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, istaknutih u izjašnjenju na odgovore na apelaciju, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji korespondira s odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3192/19 od 3. februara 2021. godine, tačka 59, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.

40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za utvrđenje diskriminacije i naknade materijalne štete. Apelant u apelaciji iznose brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Kantonalnog suda odnosno Vrhovnog suda sa kojima se ne slaže, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud također zapaža da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je prigovore apelanta ocijenio neosnovnim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Vrhovni sud, između ostalog, dotakao i prigovora kojim je osporavao pravilnost drugostepene odluke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje diskriminacije i naknadu materijalne štete, ocijenivši prigovor neosnovnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, koju je kao pravilnu potvrdio i Vrhovni sud osporenom presudom, proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije učinio vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, ocijenivši da u radnjama rukovodioca tužene nema diskriminatornog ponašanja, jer su sve radnje poduzete u skladu sa relevantnim odredbama čl. 56. i 59. Zakona o državnoj službi kojima je propisano pravo rukovodioca da podnese disciplinsku prijavu protiv državnog službenika, odnosno kojima je propisana preventivna suspenziju ako se protiv državnog službenika pokrene krivični postupak. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da navedene radnje nisu dovedene u vezu s apelantovim uvjerenjem, već sa njegovim aktivnostima koje se vežu za objavu na njegovom Facebook profilu, pri čemu je ocijenio da za konkretni postupak nije relevantno da li je on tu objavu i napisao. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da radnje pokretanja disciplinskog postupka protiv apelanta, kao i njegova suspenzija, ni na koji način nisu dovele apelanta u diskriminatoran položaj, jer su te radnje poduzete u ostvarivanju „legitimnog cilja“. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio da je pravilna i odluka drugostepenog suda kojom je odbijen zahtjev na naknadu materijalne štete, jer nije dokazana ni diskriminacija, pa time ni osnov za naknadu materijalne štete iz člana 189. ZOO. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se evropski standard u pogledu dokazivanja nejednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice, koje se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim (dokazati opravdanu sumnju) da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na strani tuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2960/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 39, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Shodno navedenom, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja zanemario navedeno načelo.

41. U odnosu na navode iz apelacije da su odluke sudova neadekvatno i nedovoljno obrazložene, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni i revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, prije svega kada su zaključili da apelant nije dokazao vjerovatnost diskriminacije, a samim tim i zahtjeva za naknadu materijalne štete, te su za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Apelant apelacionim navodima također ukazuje na pristrasnost suda iz razloga što su u predmetnom postupku učestvovale četiri sutkinje, koje je mijenjala predsjednica Općinskog suda, da bi u konačnici, prvostepenu presudu donijela sutkinja koja je u vrijeme donošenja presude bila u drugom mandatu „dodatnog sudije“. U odnosu na ove apelantove navode Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav

1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost „dodatne sutkinje“ Općinskog suda koja je donijela prvostepenu presudu. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da u prethodnim tačkama ove odluke nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je „dodatna sutkinja“ Općinskog suda prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bila pristrasna. Navodi o pristranosti „dodatne sutkinje“ su po mišljenju Ustavnog suda manipulativne prirode, zato što se želi nametnuti kriva slika da je sudija pristran u odnosu na predsjednika suda samo zato što nije imenovan u trajnom mandatu. Kada bi se takav navod prihvatio onda niko od sudija ne bi mogao biti izabran kao dodatni sudija sa ograničenim trajanjem mandata. Da bi se ovakav navod mogao sa uspjehom koristiti, apelant je trebao dati uvjerljive navode da je predsjednik suda vršio uticaj na sudiju koji je sudio u njegovom predmetu, pa da se u vezi s tim ocijeni i činjenica da postupajući sudija ima ograničen mandat i da još nije izvršen reizbor. Kako takvi navodi ne postoje u konkretnom slučaju, nema bilo kakvog osnova da se zaključi da je prvostepeni sudija bio pristrasan iz razloga koje je naveo apelant. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u ovom dijelu neosnovani.

43. Dovodeći zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi, u vezu sa obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze u konkretnom slučaju, kao ni u primjeni pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

Ostali navodi

45. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene prava, prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

46. U pogledu apelantovih navoda da je diskriminiran, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran od strane Direktorice tužene R.B.D. i to pokretanjem disciplinskog postupka protiv njega, kao i njegovom suspenzijom, za koje su redovni sudovi zaključili da nisu doveli apelanta u diskriminatoran položaj, jer su te radnje poduzete u ostvarivanju „legitimnog cilja“. Ustavni sud je već razmatrao ove apelantove navode u prethodnim tačkama ove odluke u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu osporenu presudu, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije i Protokola broj 12 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada troškova sastavljanja apelacije

47. U pogledu zahtjeva apelanta da mu se naknade troškovi angažiranja advokata, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove angažiranja advokata, iz čega proizlazi da troškove uvezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega je neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev uz ukazivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak pogrešne i proizvoljne primjene prava. Pri tome, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na pristrasnost suda.

49. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zasnivana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i Protokola broj 12. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio uvjerljive argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić