Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3598/20 (I. M. i A. M.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pristup sudu
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3598/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3598/20, rješavajući apelacije Ivana Miloša i Ante Miloša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Ivana Miloša i Ante Miloša.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006489 17 U od 6. jula 2020. godine i broj 70 0 U 006580 18 U od 6. jula 2020. godine.

Predmeti se vraćaju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Miloš (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Posušja, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 7. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006489 17 U od 6. jula 2020. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 3598/20.

2. Ante Miloš (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Posušja, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 7. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 006580 18 U od 6. jula 2020. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 3599/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3598/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 14. februara i 18. marta 2022. godine zatraženo da dostavi odgovore na apelacije.

5. Vrhovni sud je 17. februara i 23. marta 2022. godine dostavio odgovore na apelacije.

6. Ustavni sud je 31. marta i 4. aprila 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju apelantima.

7. Prvoapelant se 13. aprila 2022. godine izjasnio u odnosu na odgovor na apelaciju u predmetu broj AP 3598/20, dok se u odnosu na odgovor na apelaciju u predmetu broj AP 3599/20 drugoapelant nije izjasnio u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. U predmetu broj AP 3598/20 osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 006489 17 U od 6. jula 2020. godine odbačena je prvoapelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 5. aprila 2012. godine, kojim je ukinuto rješenje Službe za branioce iz Domovinskog rata Općine Posušje (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 23. decembra 2006. godine i predmetna upravna stvar riješena tako što je prvoapelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 26. septembrom 2011. godine.

10. U predmetu broj AP 3599/20 osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 006580 18 U od 6. srpnja 2020. godine odbačena je drugoapelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa od 27. marta 2012. godine kojim je ukinuto rješenje prvostepenog organa od 14. septembra 2006. godine i predmetna upravna stvar riješena tako što je drugoapelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 26. septembrom 2011. godine.

11. U obrazloženju osporenih rješenja Vrhovni sud je ukazao da su apelanti u svojim tužbama istakli da im osporena rješenja drugostepenog organa nisu lično dostavljena, te da je prvoapelant za osporeno rješenje od 5. aprila 2012. godine saznao 30. novembra 2017. godine, tj. da je drugoapelant za osporeno rješenje od 27. marta 2012. godine saznao 11. aprila 2018. godine i da su im kopije navedenih osporenih rješenja uručene u nadležnoj općinskoj službi, kada su išli da se informišu zbog čega im je obustavljena isplata ličnih invalidnina. Nadalje je ukazao da se u skladu sa odredbom člana 18. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Zatim je istakao da se prema stanju upravnih spisa ne može sa sigurnošću utvrditi da li je osporeno rješenje od 5. aprila 2012. godine uručeno lično prvoapelantu 25. aprila 2012. godine, odnosno da li je osporeno rješenje od 27. marta 2012. godine uručeno lično drugoapelantu 14. aprila 2012. godine jer su dostavnice o uručenju osporenih rješenja nečitko potpisane. Međutim, iz stanja upravnih spisa proizlazi da je u drugim upravnim postupcima prvoapelantu 23. juna 2017. godine dostavljeno rješenje prvostepenog organa od 26. maja 2017. godine, odnosno drugoapelantu 14. juna 2017. godine dostavljeno rješenje prvostepenog organa od 29. maja 2017. godine, kojima su apelanti obavezani da na ime neosnovano isplaćenih sredstava za ličnu invalidninu na transakcijski račun Federacije BiH uplate određene novčane iznose (u daljnjem tekstu: drugi upravni postupci). Naime, u obrazloženju navedenih rješenja prvostepenog organa je navedeno da su u postupcima kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite donesena rješenja drugostepenog organa od 5. aprila 2012. godine i 27. marta 2012. godine (rješenja protiv kojih su apelanti podnijeli tužbe u osporenim upravnim sporovima) kojima su apelantima ukinuta svojstva RVI i pravo na ličnu invalidninu. Dakle, prvoapelant je sa 23. junom 2017. godine kao danom prijema navedenog rješenja od 26. maja 2017. godine saznao i za osporeno rješenje od 5. aprila 2012. godine, dok je drugoapelant 14. juna 2017. godine kao danom prijema navedenog rješenja od 29. maja 2017. godine saznao za osporeno rješenje od 27. marta 2012. godine.

12. U odnosu na navedene druge upravne postupke, Vrhovni sud je ukazao da je prvoapelant u svojoj žalbi od 26. juna 2017. godine, koju je izjavio protiv navedenog rješenja prvostepenog organa od 26. maja 2017. godine, naveo: ,,U obrazloženju osporavanog rješenja stoji kako je u postupku revizije po ovoj stvari ustanovljeno da je sukladno rješenju Federalnog ministarstva branilaca iz Sarajeva broj UP-I-03-41-ZKZ-2578/12 od 05. 04. 2012. godine meni prestalo svojstvo RVI s danom 26. 09. 2011., te sam temeljem tog dužan vratiti novčani iznos na ime osobnih invalidnina za gore navedeni period“. Također je ukazao da je drugoapelant u svojoj žalbi od 14. juna 2017. godine, koju je izjavio protiv rješenja prvostepenog organa od 29. maja 2017. godine, naveo: „U obrazloženju osporavanog rješenja stoji kako je u postupku revizije po ovoj stvari ustanovljeno da je sukladno rješenju Federalnog ministarstva branilaca iz Sarajeva broj UP-I-03-41- ZKZ-2577/12 od 27. 03. 2012. godine meni prestalo svojstvo RVI s danom 26. 09. 2011., te sam temeljem tog dužan vratiti novčani iznos na ime osobnih invalidnina za gore navedeni period“. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da su apelanti i prilikom sačinjavanja žalbi sami učinili nespornim da znaju za postojanje osporenih rješenja kojim im je prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu.

13. Vrhovni sud je naglasio da iz navedenog proizlazi da nisu tačni navodi iz tužbi da je prvoapelant za osporeno rješenje saznao tek 30. novembra 2017. godine, tj. da je drugoapelant za osporeno rješenje saznao tek 11. aprila 2018. godine. U vezi s tim je istakao da su ti navodi apelanata istaknuti potpuno paušalno, bez ikakvog dokaza, te da ni u upravnim spisima ne postoje službene zabilješke da je tih datuma od apelanata ili njihovog punomoćnika izvršen uvid u spise predmeta.

14. Vrhovni sud je naveo da je prvoapelant o osporenom rješenju imao saznanja već od 23. juna 2017. godine (kad mu je dostavljano rješenje prvostepenog organa u drugom upravnom postupku), što je i sam učinio nespornim 26. juna 2017. godine (u žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja), dok je drugoapelant o osporenom rješenju imao saznanja već od 14. juna 2017. godine (kad mu je dostavljano rješenje prvostepenog organa u drugom upravnom postupku), što je i sam učinio nespornim 14. juna 2017. godine (u žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja), te su nakon tih saznanja propustili da preuzmu osporena rješenja, kao što su to učinili kada im je obustavljena isplata lične invalidnine (što su sami naveli u tužbama). S obzirom na to da je prvoapelant podnio tužbu Vrhovnom sudu 7. decembra 2017. godine (dakle po proteku 167, odnosno 164 dana od dana saznanja za osporeno rješenje), odnosno da je drugoapelant podnio tužbu 12. aprila 2018. godine (dakle po proteku 302 dana od dana saznanja za osporeno rješenje), Vrhovni sud je istakao da su tužbe apelanata podnijete po proteku roka propisanog članom 18. stav 2. ZUS-a, pa ih je na osnovu člana 25. stav 1. tačka 1. ZUS-a odbacio kao neblagovremene.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Apelanti su istakli da su obrazloženja osporenih odluka paušalna, da Vrhovni sud nije prihvatio nesporne podatke da su o pobijanim rješenjima upoznati kako je to navedeno u tužbama (prvoapelant 30. novembra 2017. godine, a drugoapelant 11. aprila 2018. godine), zbog postojanja drugih upravnih postupaka koji se tiču postupka povrata preplaćenih sredstava. U odnosu na druge upravne postupke, apelanti su istakli da su sva saznanja o rješenjima drugostepenog organa (protiv kojih su podnijeli tužbe u osporenim upravnim sporovima) „vukli iz rezultata usmene korespondencije sa uređujućim voditeljem postupka, te iz posredne pismene dokumentacije, a zasigurno nikada izravno putem“ osporenih rješenja drugostepenog organa, koja apelanti nisu zaprimili u fizičkom smislu. Dakle, sva saznanja o osporenim rješenjima drugotuženog su bila posredna jer nikada, sve do 30. novembra 2017. godine, odnosno 11. aprila 2018. godine nije se dogodila valjana i pravilna fizička dostava tih rješenja.

17. Apelanti su istakli da im je na ovaj način povrijeđeno ne samo pravo na pravično saslušanje jer ne mogu u upravnom sporu dobiti mogućnost razmatranja povrede zakona u odnosu na osporena rješenja drugostepenog organa nego sada ne dobijaju ni mogućnost da dokažu da su ta rješenja valjano zaprimili onaj dan kako su to naveli u tužbama. Naime, pogrešno se interpretiraju navodi apelanata iz drugog postupka, čiji spisi predmeta uopće nisu bili prilagani u upravnom sporu kod Vrhovnog suda, niti su provedeni kao dokaz. Apelanti su ukazali da bi bilo nezakonito i nepravično sa aspekta prava na pravično saslušanje ukoliko im se ne bi omogućilo meritorno rješavanje o njihovim tužbama podnesenim protiv rješenja drugostepenog organa. Iako se eksplicitno nisu pozvali, iz navoda apelacija proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama onemogućen pristup sudu.

II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je, u suštini, istakao da u osporenim postupcima nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u predmetnim apelacijama.

19. Prvoapelant je u izjašnjenju na odgovor na apelaciju ukazao da se, prema članu 267. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), rješenje izvršava pošto postane izvršno, a koje nadalje prema stavu 2. to svojstvo stječe nakon lične dostave rješenja stranci. Naime, dostava tog rješenja mora biti lična jer je riječ o primjeni člana 83. stav 1. ZUP-a. Dakle, kod takvog stanja stvari evidentno je da stranka ima pravo da neposredno i lično sazna za postojanje rješenja, odnosno da ima pravo na uručenje spornog akta kojim je izgubila svoje subjektivno pravo, pa su prema tome nezakoniti i pogrešni zaključci Vrhovnog suda koji imperativnu obavezu lične i neposredne dostave zamjenjuju hipotetičkim i eventualno posrednim saznanjem od punomoćnika apelanta u drugom upravnom postupku, a u kojem se nikad nije izvršilo neposredno uručenje spornog upravnog akta. V.Relevantni propisi

20. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uvjetima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresirano lice).

Organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica privrednih i drugih društava, naselje ili grupa lica i slično, iako nemaju svojstvo pravnog lica, mogu pokrenuti upravni spor ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku.

Upravni spor može pokrenuti i nadležni pravobranilac kad je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Federacije, kantona, grada ili općine koju on po zakonu zastupa, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.

U slučaju iz stava 3. ovog člana svi organi uprave, službe za upravu i pravna lica dužni su da o takvim aktima, kad za njih saznaju, obavijeste nadležnog pravobranioca.

Upravni spor može pokrenuti i ombudsmen, a i intervenirati u postupku koji teče kad u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti nađe da je upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, prava i slobode pojedinca zajamčeni Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav Federacije) i instrumentima navedenim u Aneksu tog Ustava.

Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.

Upravni akt, u smislu ovog Zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4.

ovog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: upravni akt).

Član 9.

Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu.

Upravni spor može se pokrenuti i protiv prvostepenog upravnog akta, ako zakonom nije dopuštena žalba na taj akt u upravnom postupku.

Član 18.

Upravni spor pokreće se tužbom.

Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.

Rok iz stava 2. ovog člana važi i za nadležnog pravobranioca i ombudsmena kada su ovlašteni za podnošenje tužbe ako im je upravni akt dostavljen, a ako im akt nije dostavljen tužbu mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci u čiju je korist upravni akt donesen.

Član 25. stav 1. tačka 1. i stav 2.

Nadležni sud rješenjem će odbaciti tužbu ako utvrdi:

1) da je tužba neblagovremena (član 18.), prijevremena (član 10.) ili podnesena od neovlaštenog lica (član 2.);

Zbog razloga iz stava 1. ovog člana nadležni sud odbacit će tužbu u svakom stadiju postupka.

21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

V - DOSTAVLJANJE PISMENA

1. Način dostavljanja pismena Član 80.

(1) Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih spisa) vrši se, po pravilu, tako što se pismeno predaje osobi kojoj je namijenjeno.

(2) Dostavljanje se vrši preko pošte ili ga vrši organ preko svoje službene osobe. Osoba kojoj ima da se pismeno dostavi može biti pozvana radi prijema pismena samo izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima uručiti, ako je takva dostava posebnim propisom predviđena.

(3) Način dostavljanja određuje organ čije se pismeno dostavlja sukladno odredbama ovog zakona o dostavljanju pismena.

2. Obavezno osobno dostavljanje pismena Član 83.

(1) Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namijenjeno kad je takvo dostavljanje određeno ovim zakonom ili drugim propisom, kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati, ili kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje. Smatra se da je izvršeno osobno dostavljanje advokatu i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskom uredu.

(2) Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu, odnosno na radnom mjestu, ili se u advokatskom uredu ne zatekne ni osoba koja je u njemu zaposlena, dostavljač će se obavijestiti kad i na kom mjestu ga može naći, pa će mu kod neke od osoba navedenih u članu 84. ovog zakona ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude u svom stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena. Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će postupiti na način propisan u članu 86. ovog zakona, i tada se smatra da je dostavljanje izvršeno.

(3) Dostavljanjem pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za primanje pismena (član 88), smatra se da je dostavljanje izvršeno samoj stranci.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 006489 17 U od 6. jula 2020. godine i broj 70 0 U 006580 18 U od 6. jula 2020. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 70 0 U 006489 17 U od 6. jula 2020. godine prvoapelant je primio 12. avgusta 2020. godine, dok je osporeno rješenje Vrhovnog suda broj 70 0 U 006580 18 U od 6. jula 2020. godine drugoapelant primio 14. avgusta 2020. godine, a apelacije su podnesene 7. oktobra 2020. godinu, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti pobijaju navedena rješenja Vrhovnog suda tvrdeći da su im tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su u osporenim upravnim sporovima apelanti predmetnim tužbama osporavali rješenja drugostepenog organa, kojima su apelantima ukinuta svojstva ratnih vojnih invalida i pravo na ličnu invalidninu, što ulazi u obim zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. U okviru tih postupaka se pojavilo pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka – tužbe kojom se pokreće upravni spor.

28. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51–52. sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ccbh.ba ).

29. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

32. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

33. Ustavni sud uočava da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju rješenja Vrhovnog suda kojim su odbačene njihove tužbe jer nisu podnesene u roku propisanom odredbom člana 18. stav 2. ZUS-a. Naime, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da im je odbacivanjem predmetnih tužbi uskraćeno pravo na pristup sudu, odnosno da su njihove tužbe u konkretnom slučaju ispunjavale uvjete propisane navedenom odredbom ZUS-a. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – tužbe kojom se pokreće upravni spor.

34. Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije svakom licu garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Evropskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek je akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost ovog prava znači da na njegovu povredu može da se poziva samo u sklopu i u vezi s povredom nekog drugog prava priznatog Evropskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Evropske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud nije ustanovio da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obavezan da provjeri da li nacionalno pravo sadrži odredbe o djelotvornom pravnom lijeku iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 13. Evropske konvencije treba tumačiti tako da garantuje „djelotvoran lijek pred državnim organima“ svakome ko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji (vidi Evropski sud, Klass protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, serija A, broj 28, str. 29, stav 64; i Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. marta 1988. godine, serija A, broj 131, stav 52).

35. U skladu s praksom Evropskog suda, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantovane Evropskom konvencijom. Pravni lijek je efikasan (djelotvoran) ako se njime u unutrašnjem pravnom poretku daje pravo na poništenje akta kojim je povrijeđeno neko pravo ili ako tim sredstvom akt može da se izmijeni. Također, efikasnost pravnog lijeka podrazumijeva i mogućnost da se njime otkloni povreda prava, kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispunjava navedene uvjete neće se smatrati djelotvornim u smislu člana 13. Evropske konvencije. Djelotvornost podrazumijeva i ispitivanje povrede u meritumu i donošenje odluke u meritumu (vidi Evropski sud, Rotaru protiv Rumunije, presuda od 4. maja 2000. godine, stav 67; i Asenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 117).

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da iz člana 2. stav 1. ZUS-a proizlazi da upravni spor može pokrenuti, između ostalog, pojedinac ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, dok je članom 18. stav 1. ZUS-a propisano da se upravni spor pokreće tužbom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 8. stav 1. ZUS-a propisano da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, dok je članom 9. stav 1. istog zakona propisano da se upravni spor može pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu. Zatim, Ustavni sud ukazuje da ZUS propisuje određene uvjete za dopuštenost tužbe, između ostalog, da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu (član 18. stav 2). Također, ZUS propisuje i postupak po tužbi (čl. 18–39. ZUS-a). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja tužbe, ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju kada tužba nije odbačena. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije tužbu kao neosnovanu ili da je usvoji. Ako usvoji tužbu, onda sud može poništiti osporeni upravni akt i riješiti sam predmetnu upravnu stvar ili odrediti u kojem smislu će nadležni upravni organ donijeti rješenje (član 36. ZUS-a). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da tužba kojom se osporava upravni akt, odnosno kojom se pokreće upravni spor ispunjava sve uvjete djelotvornosti pravnog lijeka, kako to zahtijevaju navedeni standardi Evropskog suda.

37. U odgovoru na pitanje da li je odbacivanjem tužbi Vrhovni sud onemogućio apelantima pristup tom lijeku, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da tužbe apelanata nisu podnijete u roku propisanom članom 18. stav 2. ZUS-a. Naime, Vrhovni sud je navedeno obrazložio tako što se pozvao na druge upravne postupke (u kojima su apelanti obavezani da na ime neosnovano isplaćenih sredstava za ličnu invalidninu vrate određene novčane iznose), opširno obrazlažući da iz prvostepenih rješenja donesenih u tim postupcima, kao i žalbi apelanata podnesenih protiv tih rješenja proizlazi da su apelanti bili upoznati s osporenim rješenjima drugostepenog organa mnogo prije nego su to naveli apelanti u svojim tužbama (vidi tačke 11, 12. i 13. ove odluke). Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio, s obzirom na navedene druge upravne postupke, da je prvoapelant podnio tužbu po proteku od 167 dana (tj. 164 dana) od dana saznanja za osporeno rješenje drugostepenog organa, odnosno da je drugoapelant podnio tužbu po proteku 302 dana od dana saznanja za osporeno rješenje drugostepenog organa, pa da su predmetne tužbe podnijete po proteku roka propisanog članom 18. stav 2. ZUS-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na početku svog obrazloženja ukazao da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li su osporena rješenja drugostepenog organa uručena lično apelantima, kako to proizlazi iz dostavnica koje se nalaze u upravnim spisima, jer su dostavnice o uručenju osporenih rješenja nečitko potpisane (da je osporeno rješenje od 5. aprila 2012. godine uručeno prvoapelantu 25. aprila 2012. godine, odnosno osporeno rješenje od 27. marta 2012. godine da je uručeno drugoapelantu 14. aprila 2012. godine). Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoj zaključak o neblagovremenosti predmetnih tužbi zasnovao na podacima iz drugih upravnih postupaka, računajući početak roka za podnošenje tužbi od dana kada su apelanti, po zaključku Vrhovnog suda, saznali za osporene odluke drugostepenog organa.

38. Ustavni sud podsjeća da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti, u suštini, smatraju da Vrhovni sud nije mogao odbaciti njihove tužbe kao neblagovremene zasnivajući svoju odluku na podacima iz drugih upravnih postupaka, odnosno da je trebao prihvatiti njihove tužbene navode da su sa osporenim rješenjima drugostepenog organa upoznati 30. novembra 2017. godine (prvoapelant), odnosno 11. aprila 2018. godine (drugoapelant), kada su im ta rješenja i uručena. Naime, apelanti smatraju da Vrhovni sud imperativnu obavezu lične i neposredne dostave osporenih rješenja (član 83. stav 1. ZUP-a) zamjenjuje hipotetičkim i eventualno posrednim saznanjem od punomoćnika apelanata u drugim upravnim postupcima, a u kojim nikad nije izvršeno neposredno uručenje spornih upravnih akata.

39. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je odredbom člana 18. stav 2. ZUS-a propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Dakle, iz jezičkog tumačenja same odredbe proizlazi da se sam rok za podnošenje tužbe u upravnom sporu počinje računati od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da je sam način dostavljanja upravnih akata propisan glavom V ZUP-a (dostavljanje pismena).

40. Dovodeći u vezu navedenu odredbu člana 18. stav 2. ZUS-a sa obrazloženjem koje je dao Vrhovni sud u osporenim odlukama, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud računa rok za podnošenje predmetnih tužbi od dana eventualnog saznanja apelanta za osporene odluke upravnih organa, a ne od dana dostavljanja tih osporenih odluka apelantima. Imajući u vidu činjenicu da iz obrazloženja osporenih odluka Vrhovnog suda proizlazi da Vrhovni sud iz upravnih spisa nije mogao sa sigurnošću utvrditi kada su osporena rješenja drugostepenog organa uručena lično apelantima (jer su dostavnice o uručenju osporenih rješenja nečitko potpisane), nejasno je zbog čega je Vrhovni sud, pozivajući se na druge upravne postupke, utvrđivao kada su apelanti saznali za osporene odluke, kada se rok za podnošenje tužbe protiv upravnog akta računa od dana dostavljanja upravnog akta, a ne od dana saznanja za njega. Naime, u slučaju ako Vrhovni sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi kada su apelantima uručena osporena rješenja drugostepenog organa, logično je da se apelantima ide u korist i omogući sudska zaštita u upravnom sporu, odnosno mogućnost da osporavaju osporena rješenja drugostepenog organa pred sudom, pogotovo kada se ima u vidu da je osporenim rješenjima odlučivano samo o pravima apelanata (ni na koji način ne bi bilo ugroženo pravo nekih trećih lica). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 25. stav 2. ZUS-a proizlazi da nadležni sud u slučaju da utvrdi da je tužba neblagovremena može odbaciti tužbu u svakom stadiju postupka, pa se postavlja pitanje zašto se Vrhovni sud bavio drugim upravnim postupcima s ciljem utvrđivanja datuma kada su apelanti eventualno saznali za osporena rješenja drugostepenog organa. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 18. stav 2. u vezi sa članom 25. stav 1. tačka 1. ZUS-a kada je u okolnostima konkretnih slučajeva odbacio tužbe apelanata kao neblagovremene, ne vodeći računa da se rok za podnošenje tužbe u upravnom sporu računa od dana dostavljanja stranci osporenog upravnog akta, a ne od dana saznanja.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem tužbi apelanata zbog proteka roka propisanog članom 18. stav 2. ZUS-a u situaciji kada Vrhovni sud nije sa sigurnošću utvrdio kada su apelantima dostavljene osporene odluke drugostepenog organa Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantima proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud odbacio tužbe apelanata zbog proteka roka propisanog članom 18. stav 2. ZUS-a iako nije sa sigurnošću utvrdio kada su apelantima dostavljene osporene odluke drugostepenog organa, odnosno kada nije vodio računa i nije uzeo u obzir da se rok za podnošenje tužbe u upravnom sporu, propisan odredbom člana 18. stav 2. ZUS-a, računa od dana dostavljanja stranci osporenog upravnog akta, a ne od dana saznanja.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3598/20 (I. M. i A. M.) | Sudska praksa | Aktio