Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3577/20 (S. A. R.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3577/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-3577/20, rješavajući apelaciju Silvije Atijas Ristić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Silvije Atijas Ristić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 028482 17 U od 7. avgusta 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Silvija Atijas Ristić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028482 17 U od 7. avgusta 2020. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 03- 15-1166/15 Dž.R. od 6. marta 2017. godine i Rješenja Porezne uprave-Kantonalni porezni ured Sarajevo, Porezna ispostava Centar (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 13-9/2-15-4-17/2015 od 12. avgusta 2015. godine.
Uvodna napomena
2. Apelantica je 20. januara 2014. godine podnijela prijavu Rješenja o nasljeđivanju Opštinskog suda I u Sarajevu broj O: 215/70 od 20. aprila 1972. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje o nasljeđivanju) prvostepenom organu, u kojoj prijavi je navela da je po tom rješenju njenom dedi S. A. kao testamentarnom nasljedniku, iza P. S. (kojoj je S. A. sestrić), pripao jedan dvosoban stan (bliže opisan u izreci osporenog rješenja prvostepenog organa od 12. avgusta 2015. godine, u daljnjem tekstu: predmetni stan), a na kojem stanu postoji stanarsko pravo u korist N. S.. Ujedno je apelantica predložila da ona kao unuka testamentarnog nasljednika, bude oslobođena od plaćanja poreza na promet nepokretnosti jer nije u posjedu stana, nego stan koristi N. S. kao nosilac stanarskog prava.
3. Prvostepeni organ je apelantičinu prijavu dostavio Komisiji za utvrđivanje vrijednosti nepokretnosti u skladu sa odredbama člana 12. st. 1 i 2. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava (u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na promet), koja komisija je izvršila procjenu vrijednosti predmetnog stana.
4. Po izvršenoj procijeni nekretnine, apelantica je 5. januara 2015. godine podnijela prvostepenom organu prijedlog za oslobađanje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti. U navedenom prijedlogu apelantica je istakla, između ostalog, da je u prijavi od 20. januara 2014. godine eksplicitno tražila da njen deda S. A., odnosno ona kao unuka, bude oslobođena plaćanja poreza na promet nepokretnosti jer nije, niti može biti u posjedu predmetnog stana, jer je stan opterećen stanarskim pravom. Takođe je istakla da je od početka tražila da kao jedini zakonski nasljednik S. A. bude oslobođena plaćanja poreza na promet nepokretnosti.
Osporene odluke
5. Rješenjem prvostepenog organa broj 13-9/2-15-4-17/2015 od 12. avgusta 2015. godine, odbijen je apelantičin prijedlog za oslobađanje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti, predmetnog stana, a po prijavljenom Rješenju o nasljeđivanju, kao neosnovan.
6. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ je naveo da je apelantica svoj prijedlog od 5. januara 2015. godine temeljila na Rješenju o nasljeđivanju kojim rješenjem je, kako navodi apelantica, njenom dedi S. A. (u daljnjem tekstu: apelantičin deda) kao testamentarnom nasljedniku pripao predmetni stan. Nadalje je ukazao da je uvidom u spis predmeta utvrdio da apelantica svoj „zahtjev“ ne temelji na dokazima, tj. da nije dostavila dokaz da je nadležni sud u ostavinskom postupku iza apelantičinog dede utvrdio - proglasio apelanticu za nasljednicu. Naime, apelantica je svoj prijedlog temeljila na pisanju, bez dokaza, da je ona kao unuka, odnosno njen deda oslobođen plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava.
7. Prvostepeni organ je istakao da je potpuno nelogično, pravno nedopušteno prijedlog zasnovati na pisanju bez dokaza o provedbi ostavinskog postupka, tvrdeći, a što je nesporno (priloženi izvodi iz matične knjige rođenih/umrlih), da je apelantica kćerka M. A., koji je sin apelantičinog dede. Naime, sve ove navode je neophodno dokazati činjenicama provedenim u ostavinskom postupku kod nadležnog suda i to prvo iza apelantičinog dede, pa zatim i iza M. A. (apelantičinog oca), da bi prijedlog za oslobađanje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti bio osnovan.
8. Prvostepeni organ je nadalje ukazao šta je propisano odredbama člana 17. stav 9. i član 11. Zakona o porezu na promet, između ostalog, da uz poreznu prijavu obveznik podnosi dokaz o vlasništvu (član 11. stav 3. navedenog zakona). Zatim je istakao, a u odnosu na apelantičine navode da je predmetni stan opterećen stanarskim pravom i da ne može biti u posjedu istog, da Zakon o porezu na promet propisuje šta se smatra prometom, ko je porezni obveznik, te kada nastaje porezna obaveza. Naime, navedene norme su obavezujuće i one se voljom pojedinaca ne mogu mijenjati, pa stav apelantice da se radi o nasljednici, a bez dokaza o provedenom ostavinskom postupku kod nadležnog suda, te da nije u posjedu predmetnog stana je pogrešan. Prvostepeni organ je naglasio da porezna uprava i njene ispostave nemaju nadležnosti provoditi i utvrđivati nasljeđe, posjed i opterećenje, nego su te pravne radnje u nadležnosti sudova i notara.
9. Rješenjem drugostepenog organa broj 03-15-1166/15 Dž.R. od 6. marta 2017. godine, odbijena je apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja, kao neosnovana.
10. U obrazloženju rješenja, drugostepeni organ je istakao da iz spisa predmeta, navoda žalbe i dostavljenih dokaza proizlazi da je namjera apelantice da se iza svog dede kao testamentarnog nasljednika provede ostavinski postupak i „uknjižba“ kao vlasnika predmetnog stana. Nadalje je istakao da iz Rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je sestrić umrle - apelantičin deda, proglašen testamentarnim nasljednikom predmetnog stana. Zatim je ukazao da su odredbama člana 17. stav 1. tačka 9. Zakona o porezu na promet, propisani slučajevi u kojima se ne plaća porez na prenos vlasništva na nepokretnostima po osnovu nasljeđa i poklona, pa da je prvostepeni organ ispravno utvrdio da u konkretnom slučaju nema zakonskog osnova kako bi se udovoljilo zahtjevu. Naime, žalbeni navodi u kojima apelantica ističe da njen deda nije dužan platiti porez na promet nepokretnosti jer je nekretnina opterećena stanarskim pravom, odnosno da pravo korištenja i uživanja nekretnine ima isključivo nosilac stanarskog prava (N. S.) nisu osnovani, obzirom da porezno oslobađanje u takvim slučajevima nije propisano Zakonom o porezu na promet. Imajući u vidu navedene odredbe člana 17. stav 1. tačka 9. Zakona o porezu na promet, kao i utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni organ je istakao da je prvostepeni organ ispravno primijenio materijalne propise i utvrdio sve bitne činjenice, da u ovom konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobađanje, shodno članu 17. Zakona o porezu na promet.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 028482 17 U od 7. avgusta 2020. godine, odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa od 6. marta 2017. godine.
12. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da je kao jedini živi potomak svoga dede predložila da prilikom uknjižbe prava vlasništva po Rješenju o nasljeđivanju na predmetnom stanu, na ime njenog dede bude „oslobođenja plaćanja poreza na promet nepokretnosti“, obzirom da njen deda, odnosno ona kao jedini nasljednik, nije dužna platiti porez na promet nepokretnosti, jer je nekretnina opterećena stanarskim pravom. Apelantica smatra da njeno obavezivanje na plaćanje poreza na promet nepokretnosti predstavlja riskantnu odluku, jer je sasvim moguće da će i kategorija nosioca stanarskog prava, u koju spada nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, moći otkupiti predmetni stan. Naime, apelantica bez svoje krivnje ne može ostvariti svoja vlasnička prava, ne može uknjižiti svog dedu kao vlasnika predmetnog stana na osnovu Rješenja o nasljeđivanju bez plaćanja poreza na promet nepokretnosti, dok se drugostepeni organ striktno drži člana 17. Zakona o porezu na promet, a mogao je dozvoliti uknjižbu vlasništva u zemljišnim knjigama sa teretima i opterećenjem, koji bi vlasniku nekretnine nalagali obavezu plaćanja poreza tek po ulasku u posjed nekretnine. Kantonalni sud je istakao da apelantica smatra da bi u ovakvim slučajevima poreska obaveza morala nastati u momentu predaje nepokretnosti nasljedniku zemljišnoknjižnog vlasnika.
13. Kantonalni sud je naveo da imajući u vidu odredbe člana 17. stav 1. tačka 9. i člana 11. st. 1. i 3. Zakona o porezu na promet, kao i podatke upravnog spisa, da je nesporno utvrđeno da apelantica uz svoj zahtjev nije dostavila dokaz da je provela ostavinski postupak iza svog dede, odnosno dokaz da je u ostavinskom postupku iza njenog dede apelantica proglašena za nasljednicu. Naime, u konkretnom slučaju je evidentno da apelantica zasniva svoj prijedlog na navodima da je njen deda oslobođen plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava, a da iz dokaza spisa predmeta proizlazi da je ona unuka svoga dede, odnosno kćerka M. A. (dostavljeni izvod iz matične knjige umrlih za apelantičinog dedu i M. A.).
14. Kantonalni sud je istakao da iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi da apelantica nije dostavila dokaze o provođenju ostavinskog postupka od strane nadležnog organa, čime bi utemeljila predmetni prijedlog. Imajući u vidu sve istaknuto, tužbeni navodi da deda apelantice, odnosno apelantica kao jedini nasljednik, nije dužna platiti porez na promet nepokretnosti jer je predmetni stan opterećen stanarskim pravom, ukazuju se neosnovanim. Naime, kako se radi o apelantici koja nije dostavila dokaz da je nasljednik, to ni tužbeni navodi da nije u posjedu stana nisu mogli uticati na drugačije rješenje ove upravne stvari, obzirom da ni prvostepeni a ni drugostepeni organ nemaju nadležnosti da provode postupak nasljeđivanja, posjeda ili kako to apelantica navodi opterećenja stanarskim pravom predmetnog stana, a koje pravne stvari su nesporno u nadležnosti suda ili eventualno notara.
Apelacioni navodi
15. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelantica je istakla da je prijavom Rješenja o nasljeđivanju namjeravala provesti pravosnažno ostavinsko rješenje i svog dedu uknjižiti kao vlasnika predmetnog stana. Nadalje je istakla da smatra da nije dužna platiti porez na promet nepokretnosti jer je predmetni stan opterećen stanarskim pravom, tj. apelantica nekretninu ne može koristiti i uživati. Naime, porez na promet nepokretnosti se plaća da bi se ostvarilo neko pravo, da bi vlasnik nekretnine bio uknjižen u zemljišne knjige i ušao u posjed nekretnine. U konkretnom slučaju, da apelantica plati porez na promet nepokretnosti našla bi se u identičnoj poziciji u kojoj se i danas nalazi. Dakle, apelantica nema nikakvu garanciju da bi plaćanjem poreza realizovala svoja vlasnička prava, „da neće biti izvarana kao vlasnici nacionalizovanih stanova koji nikakvu kompenzaciju za otkupljene nacionalizovane stanove nisu dobili“.
17. Apelantica je takođe istakla da joj je „savršeno jasno da Zakon o porezu na promet nepokretnosti ne oslobađa apelanta plaćanja poreza na promet nepokretnosti u ovakvim slučajevima, ali bi poreski organ morao utvrditi svrhu ove obaveze“. Dakle, obaveza plaćanja poreza može jedino biti uslovljena ostvarivanjem vlasničkih prava.
Relevantni propisi
18. Zakon o porezu na promet nepokretnosti i prava ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 23/05 - Prečišćen tekst, 25/06, 41/08 i 15/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 23/05 - Prečišćen tekst, 25/06 i 41/08) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
V - PORESKA PRIJAVA
Član 11.
Poreski obveznik poreza na promet nepokretnosti dužan je poresku prijavu za razrez poreza podnijeti u roka od 15 dana od dana nastanka poreske obaveze.
Poreska prijava podnosi se poreskoj upravi.
Uz poresku prijavu poreski obveznik podnosi i dokumentaciju koja služi kao osnov za prenos vlasništva na nepokretnostima i pravima i dokumentaciju kojom se dokazuje vlasništvo.
Obrazac poreske prijave propisuje ministar finansija Kantona.
VII - PORESKA OSLOBAĐANJA
Član 17.
Porez na promet nepokretnosti ne plaća se:
1. na prenos vlasništva na poljoprivrednom zemljištu koje služi u poljoprivredne svrhe i koje je po Urbanističkom planu utvrđeno kao poljoprivredno, 2. na prenos prava vlasništva na nepokretnostima koje se vrši na BiH, FBiH, Kanton, Grad, općine i njihove organe uprave, 3. na prenos vlasništva na stanovima u slučajevima kada Fond Kantona Sarajevo za izgradnju stanova za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide i borce prodaje stanove članovima porodica šehida i poginulih boraca, ratnim vojnim invalidima i borcima, a koji rješavaju svoje stambeno pitanje prvi put, 4. na prenos vlasništva na nepokretnostima kada je kupac član porodice šehida i poginulog borca, ratni vojni invalid i borac koji je u jedinicama Oružanih snaga RBiH proveo najmanje 24 mjeseca za vrijeme oružane agresije na BiH, a koji rješava svoje stambeno pitanje prvi put, 5. na prenos vlasništva na nepokretnostima kada Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo kupuje stanove i dodjeljuje u vlasništvo ratnim vojnim invalidima I grupe, ratnim vojnim invalidima koji su radno nesposobni po osnovu ranjavanja ili ozljeđivanja za vrijeme službe u Oružanim snagama RBiH i djeci šehida i poginulih boraca bez oba roditelja, 6. na prenos prava vlasništva na nepokretnostima u skladu sa propisima o privatizaciji državne svojine na teritoriji Federacije BiH, 7. na prenos vlasništva na nepokretnostima u postupku komasacije, arondacije, privatizacije i eksproprijacije ili na osnovu ugovora zaključenog umjesto eksproprijacije ili arondacije, 8. na prenos vlasništva na nepokretnostima na diplomatsko konzularna predstavništva pod uslovom reciprociteta, 9. na prenos vlasništva na nepokretnostima po osnovu nasljeđa i poklona u slučajevima:
• kada je nasljednik, odnosno poklonoprimac, prvog nasljednog reda, bračni drug ako je u drugom nasljednom redu, roditelji kada nasljeđuju i primaju na poklon od djece i maloljetna djeca bez oba roditelja,
• nasljednik drugog nasljednog reda kada nasljeđuje jedan stan pod uslovom da nema drugi stan i da je živio s ostaviocem u zajedničkom domaćinstvu i
• nasljednici, odnosno poklonoprimci, braća i sestre, pod uslovom da se ta imovina ne može otuđiti u roku od tri godine, 10. na prenos vlasništva na novosagrađenim objektima kada se prodaju prvom kupcu u roku od jedne godine od dana primopredaje objekta, ako je prodavac pravno lice, 11. na prenos vlasništva na nepokretnostima na osnovu pravosnažne sudske odluke donesene po osnovu dosjelosti ili poništenja kupoprodajnog ugovora, 12. na prenos vlasništva na nepokretnostima koje se daju za vakufe, vjerske zadužbine i zaklade, 13. na prenos vlasništva na nepokretnostima koje kupuju vjerske zajednice za svoje potrebe.
14. na prenos vlasništva na nepokretnostima kada se unose prilikom osnivanja društva, kada se ulažu u kapital društva (dokapitalizacija), te kada se vraćaju istom licu koje je izvršilo ulaganje, pod uslovom da su takve nekretnine unesene u društvo i upisane u kapital društva i da se kao takve drže u kapitalu društva najmanje tri godine od dana upisa takvog ulaganja u sudski registar.
Gradsko vijeće i općinska vijeća mogu propisati pojedinačna oslobađanja u slučaju kada se promet nepokretnosti i prava vrši u cilju pokretanja proizvodnje i stimulisanja bržeg zapošljavanja nezaposlenih lica, uz ocjenu opravdanosti projekata i praćenje realizacije istih.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
20. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obavezeˮ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, Apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65 i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonskim okvirom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u okviru kojeg se odlučivalo o plaćanju porez na promet nekretnina, odnosno o oslobađanju od plaćanja navedenog poreza (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 451/09 od 15. aprila 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća, a shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, da tvrdnju da je došlo do povrede člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moguće je iznijeti samo ukoliko se pobijane odluke odnose na nečije „vlasništvo“. Naime, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
22. Dovodeći navedene principe u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da osporene odluke krše njeno pravo na imovinu, jer u konkretnom slučaju nije usvojen njen prijedlog za oslobađanje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti - predmetni stan, po osnovu prijave Rješenja o nasljeđivanju. Ustavni sud smatra da iz apelacije proizlazi da je apelantičin cilj bio da je prvostepeni organ oslobodi plaćanja poreza na predmetni stan, prilikom provođenja Rješenja o nasljeđivanju, odnosno upisa u zemljišnim knjigama apelantičinog dede kao vlasnika predmetnog stana. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o postojećoj imovini koju ima u vidu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već o tražbini za ostvarivanje prava usmjerenoj na oslobađanju od plaćanja poreza na promet nepokretnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da kada je vlasnički interes sadržan u prirodi tražbine, on se može smatrati „imovinom“ samo ako ima dovoljno jaku osnovu u nacionalnom pravu, na primjer kada postoji ustanovljena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje (vidi inter alia, Plechanow v. Poland, no. 22279/04, 7. July 2009, stav 83). Uz to Ustavni sud podsjeća da se ne može reći da „legitimno očekivanje“ nastaje kada postoji spor o tačnom tumačenju i primjeni domaćeg prava, a tvrdnje podnositelja naknadno odbace domaći sudovi (vidi Anheuser-Busch Inc. v. Portugal, [CG], no 73049/01, ECHRˮ 2007-I, stav 65).
23. Dakle, shodno iznesenim stavovima Evropskog suda, Ustavni sud mora da ispita da li je apelantica podnoseći predmetni prijedlog za oslobađanje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti imala „legitimno očekivanje“ da će njenom prijedlogu biti udovoljeno, kako bi ostvarila pravo na poreske olakšice.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je apelantica svoj prijedlog za oslobađanje od plaćanja poreza na predmet nepokretnosti (predmetni stan), a po prijavljenom Rješenju o nasljeđivanju, prije svega zasnivala na navodima da nije u posjedu predmetnog stana, te da je isti opterećen stanarskim pravom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da odredbom člana 17. Zakona o porezu na promet, kojom su propisani slučajevi u kojima se porez na promet nepokretnosti ne plaća, nije propisano porezno oslobađanje u takvim slučajevima (vidi tačku 18. ove odluke - relevantni propisi). Pri tome, Ustavni sud zapaža da ni iz apelacionih navoda ne proizlazi da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena navedena odredba, nego čak i sama u apelaciji navodi da joj je „savršeno jasno da Zakon o porezu na promet nepokretnosti ne oslobađa apelanta plaćanja poreza na promet nepokretnosti u ovakvim slučajevima, ali bi poreski organ morao utvrditi svrhu ove obaveze“. Zatim, Ustavni sud zapaža da obzirom da je apelantica predmetni prijedlog temeljila na Rješenju o nasljeđivanju, da su upravni organi, odnosno Kantonalni sud, razmatrali navedeni prijedlog u smislu odredbi člana 17. stav 1. tačka 9. Zakona o porezu na promet, kojim odredbama su propisani slučajevi u kojima porezni obveznik ne plaća porez na prenos vlasništva na nepokretnostima po osnovu nasljeđa i poklona. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno ukazano i na odredbu člana 11. stav 3. Zakona o porezu na promet, iz koje proizlazi da poreski obveznik mora uz prijavu podnijeti i dokumentaciju koja služi kao osnov za prenos vlasništva na nepokretnostima i pravima i dokumentaciju kojom se dokazuje vlasništvo. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica uz predmetni prijedlog uopšte nije dostavila dokaze da je nasljednica iza svog dede, odnosno da nije dostavila odluke nadležnih sudova da je provela ostavinski postupak iza svog dede, niti iza svog oca, nego je samo dostavila izvode iz matičnih knjiga rođenih/umrlih, kojim je dokazivala da je unuka testamentarnog nasljednika iz Rješenja o nasljeđivanju (tj. da je ona kćerka M. A., koji je sin apelantičinog dede). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantičin prijedlog jer u konkretnom slučaju nije bilo zakonskog osnova kako bi se udovoljilo predmetnom zahtjevu u smislu odredbe člana 17. stav 1. tačka 9. Zakona o porezu na promet. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantica očigledno upoznata sa činjenicom da Zakonom o porezu na promet nije propisana mogućnost oslobađanja od plaćanja poreza na promet nepokretnosti, zbog činjenice da apelantica ne drži u posjedu predmetni stan, odnosno jer drugo lice ima stanarsko pravo na tom stanu. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelantica nije mogla očekivati da će njen prijedlog biti usvojen u smislu odredbi člana 17. stav 1. tačka 9. Zakona o porezu na promet, kad uz predmetni prijedlog nije dostavila dokaze da je nasljednica iza svog dede.
25. Shodno svemu navedenom, budući da je Zakon o porezu na promet koji je primijenjen u konkretnom slučaju javno objavljen i dostupan svima, te da jasno propisuje u kojim slučajevima porezni obveznik ne plaća porez na promet nepokretnosti, odnosno kada mogu tražiti oslobađanje od plaćanja poreza, Ustavni sud smatra da apelantica u konkretnom slučaju nije imala ostvariv zahtjev, niti „legitimno očekivanje“ da će njen prijedlog za oslobađanje od plaćanja poreza biti udovoljeno.
26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, shodno činjenicama u odnosu na koje se podnosi apelacija, očigledno nema „opravdan zahtjev“ da tvrdi kako je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o „imovini“ koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u odnosu na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić