Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3321/20 (R. T.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Dioba
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 385
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3321/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3321/20, rješavajući apelaciju Radivoja Torbice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radivoja Torbice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 040473 20 Rev od 3. jula 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radivoj Torbica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velenja, Republika Slovenija, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Prijedora, podnio je 5. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 040473 20 Rev od 3. jula 2020. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 040473 19 Gž 3 od 9. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 040473 18 P 2 od 23. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljice Lj. T. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 23. i 24. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 24. do 28. decembra 2021. godine. Tužiteljica nije dostavila traženi odgovor.
4. Apelantu su 4. aprila 2022. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant je 11. aprila 2022. godine dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Odlučujući o tužiteljicinoj tužbi (od 24. maja 2012. godine) protiv apelanta radi utvrđenja i podjele bračne imovine, vrijednost spora 31.000,00 KM, Osnovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 040473 18 P 2 od 23. juna 2019. godine. Navedenom presudom je utvrđeno da je tužiteljica na osnovu sticanja u braku s apelantom stekla pravo vanknjižne susvojine sa 1/3 dijela na nepokretnostima preciziranim u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica uknjiži kao suposjednik sa 1/3 dijela na predmetnim nepokretnostima, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev (razlika između traženog ½ prava vanknjižne susvojine i dosuđenog, te upis toga na predmetnim nepokretnostima, stav I izreke). Istom presudom odbačen je tužiteljicin zahtjev da se na osnovu presude izvrši dioba predmetnih nepokretnosti u istom omjeru (stav II izreke), dok je apelant obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.231,25 KM (stav III izreke).
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je svojom presudom od 28. septembra 2016. godine u cijelosti odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev, međutim, rješenjem Okružnog suda od 8. juna 2018. godine uvažena je tužiteljicina žalba, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju navedenog rješenja Okružnog suda, između ostalog, navedeno je da predmetne nepokretnosti nisu označene i identifikovane prema stvarnim podacima u javnim evidencijama (zemljište na kojem je sagrađen objekat je u svojini trećeg lica i ne sadrži zemljišnoknjižne i katastarske oznake), uz zaključak da je takav notarski zapisnik, tj. ugovor ništav u smislu odredbe člana 103 stav 1 u vezi sa članom 47 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je dao uputu prvostepenom sudu da u ponovnom postupku utvrdi da li je doprinos bračnih supružnika u sticanju imovine (predmetnih nepokretnosti) jednak, uz poseban osvrt na iskaz tužiteljice i apelanta koji je dat u toku postupka. Dalje, nakon ocjene izvedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na stranici 4 obrazloženja), koje je cijenio u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je djelimično osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev. Navedeno je da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je bračna zajednica između stranaka trajala 29 godina (1983–2012.) tokom koje su stekli dvoje djece, da su tužiteljica i apelant bili zaposleni i da su zajedno 2001. godine kupili plac na kojem su počeli graditi vikendicu sa pomoćnim objektima (predmetne nepokretnosti). U nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke precizirane su predmetne nepokretnosti uz konstataciju da su apelantov posjed sa 1/1 dijela, dok je u zemljišnim knjigama upisana svojina trećeg lica na zemljištu. Dalje, stranke su prije razvoda braka kod notara u Sloveniji zaključile notarski zapisnik (29. oktobra 2010. godine) kojim su uredili imovinske odnose na način da se njihov zajednički stan u Velenju proda i novac podijeli na jednake dijelove, a da vikendica u Prijedoru i vozilo Škoda oktavija pripadne u svojinu apelantu. Nakon prodaje stana dobijeni novac (u iznosu od 70.000,00 evra) podijeljen je između stranaka, utvrđeno je da je tužiteljica za 2009. godinu ostvarila ukupan dohodak od 13.178,72 evra, dok je apelantov ukupan dohodak za 2008. godinu iznosio 33.655,20 evra. Pored toga, utvrđeno je da tržišna vrijednost predmetnih nepokretnosti (prema izračunu vještaka građevinske struke) iznosi 41.300,00 KM, dok je nakon prekida bračne zajednice tržišna vrijednost nepokretnosti povećana za 6.800,00 KM, kao i da su svi građevinski objekti izgrađeni nelegalno, bez građevinske i upotrebne dozvole.
9. Osnovni sud je naveo da pojam bračne tekovine definiše Porodični zakon (u daljnjem tekstu: PZ), te je ukazao na sadržaj odredbi čl. 270 stav 5, 272 stav 2 i 273 st. 1 i 2 PZ-a kojima je propisano šta predstavlja zajednički stečenu imovinu i način određivanja dijela zajedničke imovine. Dalje, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvenstveno materijalnih dokaza (izračuna ostvarenog dohotka apelanta i tužiteljice) i saslušanja stranaka, Osnovni sud je utvrdio da je apelant dokazao da je njegov doprinos u sticanju bračne tekovine veći od tužiteljicinog doprinosa. Osim toga, Osnovni sud je imao u vidu da je tužiteljica vodila brigu o djeci i domaćinstvu dok je apelant većinu poslova na predmetnim nepokretnostima radio sam, činjenicu da je tužiteljica isplatila uvođenje centralnog grijanja, kao i nalaz i mišljenje vještaka da je veći dio spornog objekta urađen u vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i činjenicu da je dio od 16% ukupnog povećanja na objektu uradio apelant. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je na osnovu odredbe člana 273 st. 1 i 2 PZ-a odlučio kao u izreci presude, dok je odbacio tužiteljicin zahtjev da se na osnovu presude izvrši dioba predmetnih nepokretnosti zbog stvarne nenadležnosti (član 16 stav 1 ZPP-a). Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386 ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, s obzirom na uspjeh stanaka u parnici.
10. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 040473 19 Gž 3 od 9. marta 2020. godine djelimično je uvažena tužiteljicina žalba i preinačena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbačen njen zahtjev (stav II izreke) na način što je odlučeno da će se izvršiti dioba predmetnih nepokretnosti u istom omjeru, dok je u preostalom dijelu odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda (stav I izreke). Istom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda u utvrđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i u dijelu odluke o troškovima postupka (st. I i III izreke).
11. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na sadržaj žalbenih navoda tužiteljice i apelanta, te je ponovio sadržaj tužbenog zahtjeva, utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda. Dalje, sud je citirao odredbe čl. 272 stav 1 i 273 st. 1 i 2 PZ-a istaknuvši da se ne mogu prihvatiti tužiteljicini žalbeni navodi da apelant nije dokazao da je njegov doprinos u sticanju predmetne imovine očigledno veći. Okružni sud je ponovio utvrđenje prvostepenog suda u tom pravcu, uz zaključak da iz provedenih dokaza (na osnovu kojih je zasnovana prvostepena presuda) proizlazi da je apelant dokazao svoj veći doprinos u sticanju zajedničke imovine (predmetne nepokretnosti). U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je prvostepena presuda u utvrđujućem i odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, zbog čega je primjenom odredbe člana 226 ZPP-a odbio tužiteljicinu žalbu u tom dijelu. Dalje, Okružni sud je naveo da tužiteljica osnovano pobija prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbačen njen zahtjev da se na osnovu te presude izvrši dioba predmetnih nepokretnosti u istom obimu. Naime, prvostepeni sud je u tom dijelu naveo da je dioba nepokretnosti u nadležnosti vanparničnog suda i tužiteljicin zahtjev odbacio zbog stvarne nenadležnosti (član 16 stav 1 ZPP-a). Međutim, imajući u vidu da je tužiteljicin navedeni zahtjev deklarativnog karaktera, Okružni sud je naveo da nije bilo osnova da se ne udovolji tom dijelu zahtjeva, zbog čega je primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP-a preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu.
12. Vezano za apelantove žalbene navode, Okružni sud je istakao da je notarski zapisnik, kojim su stranke uredile imovinskopravne odnose (podjela zajedničke imovine), po pravnoj prirodi ugovor. U navedenom ugovoru je, između ostalog, navedeno da predmetne nepokretnosti (vikendica u Prijedoru i vozilo koji su u apelantovoj svojini) pripadnu apelantu, dok iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke (u kojem su predmetne nepokretnosti označene sa zemljišnoknjižnim i katastarskim oznakama) proizlazi da su predmetne nepokretnosti svojina trećeg lica na kojima je apelant upisan kao posjednik. S obzirom na to da predmet ugovora nije određen (ne sadrži zemljišnoknjižne i katastarske oznake predmetne nepokretnosti), Okružni sud je istakao da je u tom dijelu notarski zapisnik (ugovor) ništav u smislu člana 103 stav 1 u vezi sa članom 47 ZOO-a. Dakle, imajući u vidu obavezu suda da po službenoj dužnosti cijeni valjanost notarske isprave sačinjene u inostranstvu po domaćem pravu jednako kao i valjanost domaćih notarskih isprava, Okružni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na notarski zapisnik. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da iz apelantovog iskaza (sa glavne rasprave) proizlazi da je, po njegovom mišljenju, tužiteljicin udio u građenju i kupovini spornih nepokretnosti 1/3, zbog čega su neosnovani ostali apelantovi navodi u vezi sa sticanjem vanknjižne susvojine na predmetnim nepokretnostima. Takođe, Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka donesena pravilnom primjenom odredbe člana 386 ZPP-a, zbog čega su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u tom dijelu.
13. Odlučujući o reviziji tužiteljice i apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 040473 20 Rev od 3. jula 2020. godine kojom je odbio kao neosnovane revizije izjavljene protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani tužiteljicini navodi da apelant nije dokazao da je njegov udio u sticanju predmetne imovine veći od zakonom priznate ½. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant ostvarivao znatno veće prihode od tužiteljice, što je potvrdila i tužiteljica svojim navodima. Pored toga, u samom notarskom ugovoru (koji proizvodi pravno dejstvo u Republici Srpskoj saglasno ugovoru potpisanom između BiH i R Slovenije) izričito je konstatovano da su „supružnici saglasni da je doprinos Radivoja Torbice kod ostvarenja zajedničke imovine (s tim da je stalno i neprekidno primao veće lične dohotke a u međuvremenu su približno jednako su doprinosili kod finansiranja porodice), veći, te je iznosio više od ½ (polovine)“.
14. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da notarski zapisnik (kojim su parnične stranke uredile svoje imovinske odnose) po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor, odnosno da se radi o bračnom ugovoru o kojem govori odredba člana 271 st. 3, 4 i 5 PZ. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na princip slobode ugovaranja i zakonom propisane uslove za nastanak i punovažnost ugovora (saglasnost volja, predmet ugovora, osnov ugovora, sposobnost ugovornih strana da zaključe ugovor i forma ugovora, čl. 10, 26, 28, 46–59 ZOO-a), te je istakao da su u notarskom zapisniku označene samo nepokretnosti stranaka u Republici Sloveniji (adresa, površina, struktura i zemljišnoknjižni podaci). S druge strane, predmetne nepokretnosti su označene kao „vikendica u Prijedoru, Republika Srpska“, bez navođenja bilo kakvih drugih podataka (adrese, površine ili zemljišnoknjižnih podataka) na osnovu kojih bi se one mogle identifikovati. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno obrazložio da je predmet ugovora (notarskog zapisnika) u ovom dijelu bio neodređen, zbog čega se ne može smatrati da su imovinski odnosi parničnih stranaka na predmetnim nepokretnostima (zajedničkoj imovini – nepokretnosti u Republici Srpskoj) uređeni tim ugovorom. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je predmet obaveze odrediv iz razloga što notarski zapisnik ne sadrži podatke na osnovu kojih se može odrediti predmet obaveze (predmetne nepokretnosti). Ovo tim prije što je tokom postupka utvrđeno da apelant, pored predmetnih nepokretnosti, na području Prijedora posjeduje i druge nepokretnosti koje su upisane kao njegov posjed. Uostalom, kako dalje navodi Vrhovni sud, kada se radi o bračnom ugovoru (čiji predmet su nepokretnosti) za koji je propisana obavezna pismena forma i ovjera potpisa od sudije ili notara (član 271 stav 5 PZ), takav ugovor mora sadržavati zemljišnoknjižne i katastarske podatke nepokretnosti. Ovo iz razloga što bez navedenog nema valjanog ugovora, niti je takav ugovor moguće izvršiti budući da se pravo svojine na nepokretnostima stiče upisom tog prava u odgovarajuće javne evidencije (član 53 Zakona o stvarnim pravima) koji upis, kod nedostatka navedenih podataka, nije moguć. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi odredaba parničnog postupka koji se ogledaju u tome da je trebalo biti izmijenjeno vijeće drugostepenog suda koje je ponovo odlučivalo o žalbama stranaka, nakon što je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak. Ovo iz razloga što navedeno nije propisano odredbama (čl. od 357 do 361 ZPP-a) koje regulišu pitanje izuzeća i isključenja sudija. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka i stav redovnih sudova da su predmetne nepokretnosti u ugovoru (notarskom zapisniku) neodređene, odnosno da imovinski odnosi između parničnih stranaka u tom dijelu nisu uređeni. Apelant smatra da su predmetne nepokretnosti označene kao „vikendica u Prijedoru, Republika Srpska“ odredive i da se u ugovoru nalazi dovoljno podataka na osnovu kojih se predmetne nepokretnosti mogu naknadno odrediti. U vezi s tim, apelant navodi da između njega i tužiteljice nije bilo sporno da su u toku bračne zajednice gradili samo jednu vikendicu (koja je pobliže označena u prvostepenoj presudi), zbog čega je neodrživ stav sudova da su predmetne nepokretnosti neodredive, kao i zaključak da je zbog toga bračni ugovor ništav u tom dijelu. Takođe, apelant smatra da sudovi nisu mogli udovoljiti tužiteljicinom zahtjevu (utvrditi njeno pravo vanknjižne svojine na predmetnim nepokretnostima) jer je ona raspolagala predmetnim nepokretnostima kada je zaključila bračni ugovor u formi notarskog zapisnika. Apelant je istakao da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a i PZ-a kada su, pored zakonito zaključenog bračnog ugovora, udovoljili tužiteljicinom tužbenom zahtjevu i utvrdili njeno pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima. Na kraju, apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda navedenih prava, ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene presude, koju je donio u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, te se argumentovano i jasno izjasnio o pitanjima koja se ponovo ističu u apelaciji. Vrhovni sud je istakao da svojom odlukom nije povrijedio apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim navodima koje je iznio u svojoj presudi.
18. Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava navedenih u apelaciji, kao i da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci. Osnovni sud je istakao da je svoj pravni stav zasnovao na relevantnim odredbama PZ-a i ZOO-a, dok iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant priznao tužiteljicin udio u sticanju zajedničke bračne imovine.
c) Izjašnjenje na odgovor na apelaciju
19. Apelant je u svom izjašnjenju na odgovore redovnih sudova naveo da odgovore u cijelosti osporava, te je istakao da u cijelosti ostaje pri navodima iz svoje apelacije. Ponovo je ukazao da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, te je ukazao na sadržaj notarskog zapisnika (bračnog ugovora) koji je zaključio sa tužiteljicom i pogrešno tumačenje sudova da predmetne nepokretnosti u ugovoru nisu određene. Apelant smatra da su mu pripale predmetne nepokretnosti na osnovu notarskog zapisnika, te da je tužiteljica pokrenula parnični postupak kako bi izigrala zaključeni sporazum kod notara, u čemu su joj pogrešnim tumačenjem zakonskih propisa pomogli redovni sudovi.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Član 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavan je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 270. stav 5.
(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 271. (st. 3., 4. i 5.)
(3)Ženik i nevjesta, odnosno bračni supružnici mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose u pogledu zajedničke imovine.
(4)Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko-pravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini.
(5) Bračni ugovor mora biti notarski obrađen.
Član 272. stav 1.
(1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
Član 273. st. 1. i 2.
(1)Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
(2)U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 040473 20 Rev od 3. jula 2020. godine protiv koje nema drugih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužiteljicinoj tužbi protiv apelanta radi utvrđenja i podjele bračne imovine, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
32. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Takođe, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
34. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da su presudom Vrhovnog suda, konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijene kao neosnovane revizije tužiteljice i apelanta, čime su u konačnici potvrđene nižestepene presude, kojim je djelimično usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je po osnovu sticanja u braku stekla pravo vanknjižne susvojine sa 1/3 dijela na predmetnim nepokretnostima i će se izvršiti dioba predmetnih nepokretnosti u istom omjeru. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove revizione navode, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i argumentovane razloge zašto je djelimično osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe PZ, ZOO-a i ZPP-a. Takođe, Vrhovni sud je jasno i argumentovano obrazložio zašto je odbio kao neosnovane revizije tužiteljice i apelanta, pri čemu je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili visinu udjela stranaka u sticanju zajedničke imovine, odnosno da su pravilno cijenili notarski zapisnik (bračni ugovor) kao javnu ispravu u konkretnom slučaju. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom notarskog zapisnika (bračnog ugovora) zaključili da je on ništav u dijelu koji se odnosi na predmetne nepokretnosti. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava kada su djelimično usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev uz pozivanje na relevantne odredbe člana 273 st. 1 i 2 u vezi sa članom 272 stav 1 PZ, te odredbe člana 103 stav 1 u vezi sa članom 47 ZOO-a. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje presude zasnovali na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe PZ, ZOO-a i ZPP-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
37. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova, koji su dali detaljne razloge zbog čega je djelimično usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe PZ-a, ZOO-a i ZPP-a, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić