Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4636/20 (M. M.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ugovor o poklonu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4636/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine, u predmetu broj AP-4636/20, rješavajući apelaciju Mladena Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Mitrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 063342 20 Rev od 29. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Mitrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnio je 15. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 063342 20 Rev od 29. oktobra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 063342 18 Gž od 5. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 063342 17 P od 28. septembra 2018. godine.

2. Apelant je 20. marta 2017. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Z. M. i M. M. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena ili tužene) radi poništenja ugovora o poklonu.

3. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 063342 17 P od 28. septembra 2018. godine, odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu broj OPU-2169/16 od 14. oktobra 2016. godine, zaključen između apelanta, kao poklonodavca i prvotužene, kao poklonoprimca, te da se slijedom toga poništi i ugovor o poklonu broj OPU-75/2017 od 20. januara 2017. godine, zaključen između prvotužene, kao poklonodavca i drugotužene, kao poklonoprimca, te da se naloži nadležnoj republičkoj upravi, da na osnovu ove presude izvrši upis prava posjeda sa dijelom 1/1 na nekretnini bliže opisanoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), što su tužene dužne priznati i trpjeti. Istovremeno presudom je obavezan apelant da tuženima naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

4. Osnovni sud je naveo da je predmetnim ugovorom apelant poklonio tadašnjoj supruzi (prvotuženoj) predmetne nekretnine, te da je iz predmetnog ugovora evidentno da je prilikom notarske obrade predmetnog ugovora bez sumnje utvrđeno da su izjave volja ugovornih strana bile jasne i nedvosmislene. Dalje je navedeno da apelant, iako upoznat od strane notara o svojim pravima koja može zadržati, nije zadržao bilo kakva prava ni ograničenja raspolaganja u odnosu na prvotuženu kao poklonoprimca. Također je navedeno da iz predmetnog ugovora proizilazi da je apelant saglasan da posjed na predmetnim nekretninama „pređu“ na prvotuženu odmah po zaključenju predmetnog ugovora i to na način da prvotužena bez njegove saglasnosti i prisustva može zahtijevati prenos posjeda u katastru nekretnina nadležne republičke uprave sa dijelom 1/1. Zatim je naveo da je notarski ovjerenim i obrađenim ugovorom o poklonu od 20. januara 2017. godine prvotužena poklonila drugotuženoj (majka prvotužene) predmetne nekretnine, te ukazao da i iz navedenog ugovora o poklonu, također, proizilazi da je prvotužena saglasna da se drugotužena, a na osnovu navedenog ugovora, bez njenog prisustva i posebnog odobrenja upiše kao posjednik sa dijelom 1/1 u javnim evidencijama nepokretnosti koja se vodi kod nadležne republičke uprave. Također je navedeno da je nakon zaključenja navedenih ugovora o poklona brak između apelanta i prvotužene razveden.

5. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li su predmetni ugovori ništavi, te koji je bio osnov i motiv zaključenja ugovora između ugovornih strana. Zatim je naveo da apelant pravni osnov nalazi u odredbama čl. 53., 103., 104., 111. i 112. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tvrdeći da je zaključeni predmetni ugovor ništav, jer su motiv i pobuda za zaključenje na strani apelanta bili usmjereni na zaobilaženje zakona i propisa kako bi isti ostvario pravo da konkuriše za stan pred boračkom organizacijom Doboj, za šta je osnovni uslov bio da apelant nema svoje nekretnine. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se ne može smatrati ništavim ugovor ukoliko je prema navodima apelanta na njegovoj strani kao poklonodavca postojao motiv za rješavanje stambenog pitanja ako ga je poklonio svojoj supruzi svjesno i saglasno svim odredbama predmetnog ugovora, naročito jer tužitelj te motive-pobude nije dokazao tokom postupka. Dalje je naveo da apelant svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima uvjerljivim za sud odnosno nije dokazao ni postojanje konkursa kao ni da je on konkurisao za stan.

6. Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o ništavom ugovoru ukazujući na sadržaj odredbe člana 103. stav (1) ZOO-a. Zatim je istakao da apelant nijednim dokazom nije doveo u sumnju vrstu, sadržaj i formu ugovora kao ni sam motiv sklapanja predmetnog ugovora niti se radi o ugovoru koji ispunjava bilo koji uslov ništavosti ugovora. Osnovni sud je istakao da u predmetnom ugovoru, uzimajući u obzir propisanu formu koja je ispunjena i notarsku obradu, te saglasnost volja za zaključenje predmetnog ugovora, nije našao elemente ništavosti kako je to apelant naveo u tužbenom zahtjevu, te tokom postupka.

7. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 063342 18 Gž od 5. marta 2019. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda. Istovremeno presudom je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

8. Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te između ostalog naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao ništavost predmetnog ugovora u smislu čl. 52. i 53. stav 2. ZOO-a. Okružni sud je naveo da je nesporno da je prvotužena u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora bila u braku sa apelantom, te da su predmetne nekretnine koje su predmet ugovora stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da je apelant ratni vojni invalid. Zatim je naveo da apelant nije u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao da je predmetni ugovor zaključio samo radi ostvarivanja povoljnijih uslova bodovanja na konkursu za dodjelu stana, a po prethodnom dogovoru sa prvotuženom. S tim u vezi je naveo da je neosnovan navod da je takva pobuda apelanta kao poklonodavca nedopuštena, te da je bitno uticala na odluku apelanta da zaključi predmetni ugovor, te je po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 126. ZPP-a. Također je naveo da kako apelant nije dokazao da je predmetni ugovor ništav, to apelant ne može tražiti poništenje ugovora o poklonu zaključenog između tuženih, jer apelant nije ugovorna strana.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 063342 20 Rev od 29. oktobra 2020. godine odbijena je revizija apelanta, izjavljena putem punomoćnika, advokata M. R. protiv drugostepene presude. Istovremeno presudom je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta, koju je izjavio i lično potpisao apelant protiv drugostepene presude. Presudom je također odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

10. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili kada su zahtjev odbili jer nisu dokazane činjenice odlučne za presuđenje. S tim u vezi je naveo da ako je apelant u tužbi i tokom postupka tvrdio da se pobuda za zaključenje predmetnog ugovora sa prvotuženom sastoji u ostvarivanju povoljnijeg bodovanja na konkursu za dodjelu stana, morao je dokazati: da je nadležni organ boračke organizacije Grada Doboj raspisao konkurs za dodjelu stanova, da se apelant prijavio na konkurs i krajnji ishod vezan za njegovu prijavu na konkurs za stan. Zatim je navedeno da kako apelant to nije učinio, a u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP-a, a na njemu je teret dokazivanja tih odlučnih činjenica, to su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zahtjev apelanta odbili jer apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev.

11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da predmetnu nekretninu stekao u bračnoj zajednici sa bivšom suprugom, te da su redovni sudovi svoje odluke donijeli na osnovu „lažnog ugovora o poklonu“ kojim se apelant odriče i poklanja predmetnu nekretninu. Navodi da nije išao potpisati predmetni ugovor koji je sačinila notar S. V., za koju tvrdi da više nije dostupna, te smatra da je sve planirano i provedeno pod uticajem opojnih sredstava koje mu je davala bivša supruga, te da godinama prima terapiju protiv depresije i ublažavanja poslijeratnih trauma. Relevantni propisi

12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Ništavost Član 103. stav (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS)

14. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4636/20 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio