Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-629/21 (Ž. T.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratni zločin
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vještak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-629/21
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 629/21, rješavajući apelaciju Željka Todića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Todića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 026960 20 Krž 2 od 24. novembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Todić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa advokat Zoran Kisin iz Banje Luke, podnio je 22. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 026960 20 Krž 2 od 24. novembra 2020. godine i S1 1 K 026960 18 Kri od 9. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 20. marta 2022. godine je zatraženo od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 24. i 28. marta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 8. aprila 2022. godine proslijedio apelantu odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na predmetnu apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 026960 18 Kri od 9. juna 2020. godine optuženi Branko Čigoja, apelant i Saša Boškić proglašeni su krivim da su u vrijeme (za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske), mjestu i način pobliže opisan u izreci presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), a u vezi sa članom 22 istog zakona. Zbog toga je apelant presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Presudom je optuženi Milorad Glamočak oslobođen optužbi da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav (1) tač. a) i
c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 29 i članom 180 st. (1) i (2) istog zakona. Presudom su optuženi oslobođeni obaveze naknade troškova krivičnog postupka, dok su oštećeni s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
8. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano na dokaze Tužilaštva BiH i odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 8 i 9 presude), kao i njihove završne riječi (pobliže opisano na str. 9–32 presude). Dalje je, između ostalog, obrazloženo i odbijanje prijedloga odbrane četverooptuženog (Milorada Glamočaka) da se izvrši „suočavanje svjedoka... sa svjedokom S. S., te suočavanje svjedoka... sa svjedokom...“, kao i „vještačenje potpisa na zapisniku o saslušanju svjedoka... po vještaku grafološke struke“. U vezi s tim je navedeno da se ni tužilac, niti odbrane optuženih nisu protivili navedenom prijedlogu branioca optuženog Glamočaka. Odlučujući o ovom prijedlogu, Sud BiH je istakao da ti dokazi nisu neophodni za dodatno razjašnjenje stanja stvari i da bi se time nepotrebno odugovlačilo trajanje glavnog pretresa (pobliže opisano na str. 37 i 38 presude). U nastavku obrazloženja presude je, između ostalog, ukazano na standarde ocjene dokaza i opštu ocjenu dokaza u smislu prvenstveno odredbi člana 281 stav (2), te odredbi čl. 3, 10 i 15 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH; pobliže opisano na str. 46–49 presude). Dalje je Sud BiH razmotrio i primjenu materijalnog prava, odnosno ukazao na zakon koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju (pobliže opisano na str. 49–52 presude). Zatim je, u odnosu na osuđujući dio izreke presude, Sud BiH elaborirao bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ u svjetlu izvedenih pojedinačno označenih dokaza u konkretnom predmetu (pobliže argumentovano na str. 53–71 presude). Nakon toga je obrazložena i pojedinačna inkriminacija u osnovi zločina u odnosu na tačku osuđujućeg dijela presude (tačka I optužnice; pobliže opisano na str. 72–106 presude), a zatim i oslobađajući dio presude (tačka II optužnice; pobliže opisano na str. 106–121 presude).
9. U odnosu na osuđujući dio presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje navedeno u tački 1 osuđujućeg dijela izreke presude, te zaključio van razumne sumnje da su se u radnjama optuženih Branka Čigoje, apelanta i Saše Boškića stekli svi elementi bića predmetnog krivičnog djela, počinjenog radnjom ubistva (strijeljanjem 28 pripadnika radnog voda u Oborcima). Naime, Sud BiH je istakao da je krivičnopravnu odgovornost navedenih optuženih utvrdio prije svega na osnovu saglasnih iskaza svjedoka bivših njihovih saboraca datih u istrazi, te iskaza jedinog preživjelog svjedoka M. H., kao i nalaza i mišljenja vještaka patologa i vještaka balističara, kao i materijalnih dokaza koji potvrđuju iskaze svjedoka i vještaka. U vezi s tim, Sud BiH je prije svega ukazao na dokaze u pogledu načina odvođenja i smještaja oštećenih u navedeni radni logor, te aktivnosti u njemu, kao i prisustva oštećenih kritičnog dana (pobliže opisano na str. 74–79 presude). Zatim je ukazano i na dokaze na osnovu kojih je utvrđeno prisustvo optuženih kritičnog dana u mjestu Oborci (pojedinačno navedeni svjedoci; pobliže opisano na strani 79 i 80 presude), kao i da odbrana optuženih tu činjenicu nije osporila. Kada je riječ o konkretnim krivičnopravnim radnjama, Sud BiH je istakao da je svjedok M. H. na glavnom pretresu jasno i uvjerljivo iznio svoja neposredna saznanja, detaljno opisujući šta se dešavalo kritičnog dana u prostorijama gdje su se nalazili oštećeni, njihovo odvođenje, te zatim pronalaženje njihovih mrtvih tijela na označenoj lokaciji (pobliže opisano na str. 81–84 presude). U tom smislu je dalje navedeno da je Sud BiH poklonio vjeru iskazu svjedoka M. H. u dijelu gdje opisuje lice koje je izvodilo pripadnike radnog voda – optuženi Branko Čigoje, a kojeg je navedeni svjedok, prema mišljenju suda, vjerno opisao, u šta se sud uvjerio i neposrednim opažanjem tog optuženog u sudnici na glavnom pretresu.
10. Zatim je ukazano da su odbrane optuženih, prilikom saslušanja svjedoka M. H. i prilikom iznošenja završnih riječi prigovorile načinu prepoznavanja optuženog Branka Čigoje u sudnici od strane navedenog svjedoka, navodeći da radnja prepoznavanja nije izvršena u skladu s odredbom člana 85 st. (3) i (4) ZKPBiH. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju nije ni radilo o postupku prepoznavanja u smislu navedene zakonske odredbe, iz kojeg razloga vijeće nije ni cijenilo iskaz navedenog svjedoka u tom dijelu kao prepoznavanje, već ga je cijenilo u sklopu izjave koju je svjedok dao na glavnom pretresu, a kojem iskazu je poklonjena vjera. Takođe je navedeno i da je iskaz navedenog svjedoka podudaran i s materijalnim dokazima koji su uvedeni u spis predmeta (pobliže opisano na strani 85 presude). Zatim je Sud BiH ukazao i na dio iskaza svjedoka M. H. (u svjetlu prigovora optuženih Čigoje, apelanta i Boškića) kada je u pitanju opis uniforme koju je nosio optuženi Branko Čigoje (pobliže opisano na str. 86 i 87 presude). U tom smislu je navedeno da opis uniforme od strane navedenog svjedoka nije dovoljan da bi kod suda stvorio sumnju da vojnik kojeg je taj svjedok detaljno opisao i zatim pokazao nije bio optuženi Branko Čigoja.
11. Pored iskaza svjedoka M. H., koji je opisao inkriminisani događaj i koji se sakrio u podrum i na taj način izbjegao strijeljanje, Sud BiH je istakao da je s posebnom pažnjom cijenio i iskaze svjedoka koji su kritične prilike bili saborci optuženih, te koji su u fazi istrage detaljno opisali okolnosti i radnje koje se optuženim (posebno apelantu) stavljaju na teret (pobliže opisano na str. 88–91 presude). Zatim je ukazano na dokaze u vezi s utvrđenjem suda da su oštećeni ubijeni u dvorištu osnovne škole u Oborcima (pobliže opisano na str. 91 i 92 presude).
12. Shodno naprijed navedenom, a suprotno prigovorima odbrana optuženih, Sud BiH je istakao da su iskazi svjedoka M. H. i iskazi svjedoka dati u istrazi ne samo saglasni i međusobno se nadopunjuju nego su u bitnim dijelovima potvrđeni iskazima drugih navedenih svjedoka i uloženim materijalnim dokazima (strana 92 presude). Za razliku od iskaza svjedoka datih u istrazi, Sud BiH je istakao da su svjedoci na glavnom pretresu izjavili da nemaju neposredna saznanja u pogledu predmetnih inkriminacija koje su stavljene na teret apelantu i ostalim optuženim (pobliže opisano na str. 92–93 presude). Ovakvim navodima svjedoka datim na glavnom pretresu, kako je to navedeno, vijeće nije poklonilo vjeru, nalazeći da su neuvjerljivi i nelogični, te u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima, kao i da su dati isključivo s ciljem ublažavanja – izbjegavanja odgovornosti optuženih, a koji su ujedno njihovi saborci. Takođe je, između ostalog, navedeno i da su navodi svjedoka dati na glavnom pretresu (o načinu uzimanja i sačinjavanja njihovih izjava u istrazi) u potpunoj suprotnosti s iskazima tada postupajuće tužiteljice S. T., te S. S. i Ž. T. kao ovlašćenih službenih lica Sipe (pobliže opisano na str. 94–96 presude). Pri tome je, između ostalog, Sud BiH konstatovao da odbrane optuženih, prilikom ispitivanja navedena tri svjedoka na glavnom pretresu, nisu tim svjedocima postavljale pitanja u vezi s navodima svjedoka datim na glavnom pretresu na okolnosti koje se tiču njima upućenih prijetnji, odbijanja da potpišu zapisnik, vršenja pritisaka na njih da ih potpišu podmetanjem zapisnika, prevarom, iznudom i slično (pobliže opisano na strani 96 presude).
13. Isto tako je navedeno i da je odbijen prijedlog odbrane za suočavanje svjedoka sa svjedokom S. S., te suočenje svjedoka sa svjedokom Ž. T., jer je Sud BiH ocijenio da to suočenje nije neophodno za razrješenje stanja stvari. Ovo iz razloga, kako je to navedeno, jer su svjedoci S. S. i Ž. T. na glavnom pretresu neposredno dali svoje iskaze, te su ih pojedini branioci optuženih unakrsno ispitali, dok sami optuženi nisu imali pitanja za te svjedoke. Shodno tome, Sud BiH je naveo da je mogao donijeti svoj sud o vjerodostojnosti iskaza svjedoka S. S. i Ž. T. i bez njihovog suočavanja sa svjedocima. Osim toga, Sud BiH je naveo da su nelogični i neuvjerljivi navodi „svjedoka“ sa glavnog pretresa da izjave sačinjene na zapisnicima o njihovom saslušanju nisu njihove izjave, a da navodi o vršenom pritisku od strane istražilaca Sipe nisu ničim potkrijepljeni. U vezi s tim je navedeno i da se ti svjedoci prije saslušanja na glavnom pretresu nisu žalili na bilo koji oblik pritiska i lošeg postupanja prema njima kako od strane istražilaca Sipe tako i od strane postupajuće tužiteljice. S druge strane, Sud BiH je naveo da je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka iz istrage na okolnosti predmetnog događaja (pobliže opisano na str. 97 i 98 presude). U nastavku je obrazložena i neosnovanost prigovora apelantovog branioca u odnosu na pristrasnost svjedoka S. S. i Ž. T. (pobliže opisano na str. 99 i 100 presude).
14. Shodno navedenom, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju ne postoje očevici samog čina ubijanja oštećenih. Međutim, Sud BiH je istakao da je na osnovu svih izvedenih dokaza, koje je vijeće prihvatilo kao vjerodostojne, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu i sadejstvo, ocijenio van razumne sumnje da su oštećeni ubijeni upravo na način opisan u tački 1 osuđujućeg dijela presude, te da su optuženi Branko Čigoja, apelant i Saša Boškić, zajedno s drugim NN pripadnicima VRS izvršili ubistvo oštećenih pucanjem iz automatskog naoružanja. Naime, Sud BiH je istakao da su sve činjenice u predmetu međusobno čvrsto i neraskidivo vezane na način da čine jednu jedinstvenu logičku cjelinu, odnosno zatvoreni krug činjenica (pobliže opisano na str. 102–104 presude). Pri tome je navedeno i da nije prihvaćena tvrdnja odbrane da izviđački vod nije bio prisutan u kritično vrijeme i mjestu (pobliže opisano na str. 104 i 105 presude).
15. S obzirom na navedeno, Sud BiH je naveo da je van razumne sumnje utvrdio da su optuženi Branko Čigoja, apelant i Saša Boškić svjesno i s direktnim umišljajem kao saizvršioci počinili predmetno krivično djelo. Konačno, Sud BiH je obrazložio i odluku o sankciji, troškovima postupka, te imovinskopravnom zahtjevu (pobliže opisano na str. 118–120 presude).
16. Presudom Suda BiH u apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 026960 20 Krž 2 od 24. novembra 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, te branilaca optuženih Branka Čigoje, apelanta i Saše Boškića, te je potvrđena presuda Suda BiH od 9. juna 2020. godine.
17. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da odbrana bezuspješno potencira povredu prava na odbranu i zaključuje da prvostepeni sud nije s istom pažnjom cijenio činjenice koje idu u prilog optuženim i činjenice koje im idu na teret, odnosno prvostepeni sud je dao najpovoljniji tretman svjedocima iz čijih iskaza je crpio one činjenice koje idu na štetu optuženim (pobliže argumentovano na strani 8 presude). U vezi s tim je navedeno da poklanjanje vjere materijalnim dokazima i svjedocima Tužilaštva BiH ne može automatski značiti nejednak tretman stranaka u postupku. Na glavnom pretresu su, kako je to istaknuto, stranke i branioci imali mogućnost da opovrgnu argumente suprotne strane u direktnom, unakrsnom i dodatnom ispitivanju, dok je sud ispitivao i utvrđivao pravno relevantne činjenice, rukovodeći se principom slobodne ocjene dokaza.
18. U pogledu žalbenih navoda kojim su odbijeni dokazni prijedlozi odbrane (između ostalih i prijedlog suočavanja svjedoka V. J. sa svjedokom S. S., te suočavanje svjedoka G. T. sa svjedokom Ž. T., kao i vještačenje potpisa na zapisniku o saslušanju svjedoka V. J.), apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud pravilno obrazložio svoju odluku o prihvatljivosti dokaza (pobliže opisano na str. 8 i 9 presude). U vezi s tim je takođe ukazano da prvostepeni sud ni u kom slučaju nije postupao s dvostrukim standardima kako to odbrana tvrdi.
19. Obrazlažući neosnovanost žalbenog prigovora nezakonitog prepoznavanja optuženog Branka Čigoje od strane svjedoka M. H. u smislu člana 85 ZKPBiH, apelaciono vijeće je istaklo da učinjeno prepoznavanje u konkretnom slučaju ne predstavlja radnju dokazivanja u smislu navedene zakonske odredbe, niti je navedeno prepoznavanje imalo odlučujući značaj i dokaznu snagu prilikom ocjene dokaza neposredno izvedenih na glavnom pretresu.
20. Zatim je apelaciono vijeće, u smislu člana 10 ZKPBiH, obrazložilo i neosnovanost žalbenog prigovora zakonitosti iskaza svjedoka V. J. i G. T. datih u istrazi (pobliže opisano na str. 10–13 presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da su ti svjedoci saslušani u skladu s odredbama člana 86 ZKPBiH kako je to pravilno cijenio i prvostepeni sud. Pri tome je navedeno i da, iz samih zapisnika o saslušanju svjedoka, proizlazi da su ti svjedoci prethodno upozoreni o svojim pravima i obavezama, a što su oni očigledno u potpunosti razumjeli i potvrdili svojim potpisima, bez isticanja bilo kakvog prigovora na sadržinu zapisnika. Isto tako je navedeno i da su na okolnost saslušanja navedenih svjedoka u istrazi cijenjeni iskazi svjedoka S. S. i Ž. T.. (koji su sproveli radnju saslušanja), te postupajuće tužiteljice.
21. Dalje je navedeno da, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu s odredbom člana 290 stav (7) ZKPBiH (pobliže opisano na str. 15 i 16 presude). Zatim je obrazložen i prigovor koji se odnosio na kredibilitet svjedoka V. J., G. T. i M. H. (pobliže opisano na str. 16 i 17 presude). Navedeno je i da je neosnovana tvrdnja odbrane da je prvostepeni sud iz iskaza svih saslušanih svjedoka uzimao samo one dijelove koji inkriminišu apelanta (pobliže opisano na strani 17 presude). Takođe je ukazano na neosnovanost prigovora koji se odnosio na tvrdnje da je prvostepena presuda zasnovana na iskazima dva sporna iskaza iz istrage (svjedoka V. J. i G. T.), koje su oni negirali na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 17 i 18 presude).
22. Zatim je apelaciono vijeće elaboriralo žalbene prigovore bitne povrede iz člana 297 stav (2) ZKPBiH, uključujući, između ostalih, i prigovor apelantovog branioca da prvostepeni sud u smislu člana 14 ZKPBiH nije cijenio iskaze svjedoka u cijelosti, već da je vršio parcijalnu ocjenu dokaza na način koji pogoduje optužbi (pobliže navedeno na strani 21 presude). Obrazlažući neosnovanost prednjeg prigovora u svjetlu standarda ocjene dokaza i člana 3 ZKPBiH (primjena principa in dubio pro reo), apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud ispitao sve provedene dokaze, dao njihovu potpunu ocjenu, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to istaklo apelaciono vijeće, prvostepeni sud je donio odluku o pitanju krivice optuženih. Zbog toga je navedeno da nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka niti s aspekta primjene principa in dubio pro reo.
23. U nastavku obrazloženja presude apelaciono vijeće je raspravilo i žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (pobliže opisano na str. 24– 53 presude). Ukazano je, između ostalog, i na žalbene navode apelantovog branioca, koji su se odnosili na to da prvostepeni sud nije ispoštovao princip jednakosti u postupanju, da nije uopšte cijenio iskaz označenog svjedoka odbrane, kao ni iskaze ostalih svjedoka u cijelosti, već parcijalno na način koji pogoduje optužbi (str. 29–33 presude). Suprotno istaknutim žalbenim navodima, apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud za svoja utvrđenja dao jasne i uvjerljive razloge, obrazlažući zašto je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka, dovodeći ih u vezu s materijalnim dokazima.
24. Dalje, u svjetlu istaknutih žalbenih navoda, apelaciono vijeće je navelo da je valjalo, prije svega, cijeniti iskaz svjedoka M. H., koji se, suprotno tvrdnjama odbrana, ima smatrati kredibilnim očevicem događaja, čiji je iskaz potvrđen i ostalim dokazima, te da činjenica da taj svjedok nije vidio momenat pucanja u pripadnike radnog voda apsolutno ne umanjuje dokaznu vrijednost njegovog iskaza. U tom smislu je, između ostalog, apelaciono vijeće istaklo da je iskaz navedenog svjedoka prvostepeni sud pravilno doveo u vezu s iskazima svjedoka V. J. i G. T. datim u istrazi. Stoga je, suprotno žalbenim prigovorima, apelaciono vijeće navelo da se radi o saglasnim iskazima svjedoka, koji se prostorno nadopunjuju i tvore jednu sliku o tome na koji su način kritičnog dana ubijeni pripadnici radnog voda. Isto tako je navedeno i da je činjenica da su svjedoci V. J. i G. T. na glavnom pretresu negirali svoje iskaze iz istrage, pri tome tvrdeći da su njihove izjave uzete prevarom i pod pritiscima ovlašćenih službenih lica, usljed čega su zapisnike iz istrage potpisali. Međutim, apelaciono vijeće je istaklo da ta dva svjedoka nisu dala logična i uvjerljiva obrazloženja u pogledu izmjenjenih iskaza jer su na glavnom pretresu dala vrlo konfuzna pojašnjenja, dok u svojim iskazima u prethodnom postupku svjedoče i o najsitnijim detaljima događaja (sve prednje pobliže opisano na str. 37–43 presude).
25. Dalje je apelaciono vijeće, u svjetlu utvrđivanja odlučnih činjenica posrednim dokazima, obrazložilo i neosnovanost žalbenog prigovora koji se odnosio na navodno proizvoljno utvrđenje prvostepenog suda u vezi s načinom ubistva oštećenih i utvrđenja da su ga počinili apelant i ostali označeni optuženi. U vezi s tim je navedeno da apelaciono vijeće u potpunosti prihvata zaključke prvostepenog suda (pobliže opisano na str. 43 i 44 presude). Zatim je obrazložen i „alibi optuženih“, odnosno žalbeni navod da oni nisu mogli počiniti predmetno krivično djelo jer su se u kritično vrijeme nalazili u kući u Oborcima zajedno s drugim pripadnicima izviđačkog voda, čekajući naredbu za povlačenje (pobliže opisano na str. 46–49 presude). Zatim je apelaciono vijeće ukazalo i na neosnovanost žalbenog prigovora odbrane apelanta i optuženog Branka Čigoje, kojima je osporavan status oštećenih kao civila (pobliže opisano na str. 49–53 presude). Konačno, apelaciono vijeće je između ostalog obrazložilo i neosnovanost žalbenog prigovora odbrane apelanta i optuženog Branka Čigoje o povredi krivičnog zakona u odnosu na postojanje elemenata saizvršilaštva u konkretnom slučaju, kao i konkretizaciji radnji izvršenja (pobliže opisano na str. 53–56 presude).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava iz člana 7 Evropske konvencije. U svjetlu navedenih prava, te u veoma opširno koncipiranoj apelaciji, apelant prije svega ukazuje na kršenje prava na odbranu i principa „jednakosti u postupanju“. Dalje se navodi da sud presudu zasniva na izjavama na istrage svjedoka V. J. i T. G. (koji iznose posredna saznanja), dok u cijelosti zanemaruje i negira njihove iskaze sa glavnog pretresa (koji idu u prilog optuženima). Identičan propust, kako to navodi apelant, sud čini pri ocjeni i utvrđivanju činjenica na osnovu pet iskaza i video zapisa sa saslušanja u istrazi svjedoka M. H. Navedeno kršenje, prema apelantovoj ocjeni, ponavlja i drugostepeno apelaciono vijeće Suda BiH, koje u cijelosti podržava kršenje zakona od strane prvostepenog suda, dok istovremeno ne obrazlaže većinu navoda iz žalbe. Pri tome, apelant navodi i da svjedok M. H. nikada nije naveo apelanta kao izvršioca predmetnog krivičnog djela, niti je vidio čin likvidacije, kao ni lica koja su ga izvršila. Isto tako, apelant ukazuje i da je identifikacija, koju je vršio svjedok M. H. (u sudnici), bila sumnjiva i neuvjerljiva, što je rezultiralo i kršenjem postupka identifikacije lica (u smislu člana 85 ZKPBiH). Zatim, povredu prava na odbranu apelant vidi (kako to ističe) u nejednakom tretmanu odbrane i Tužilaštva BiH zbog odbijanja prijedloga odbrane (četverooptuženog), a pogotovo u odnosu na suočavanje svjedoka V. J. sa svjedokom S. S., te suočavanje svjedoka G. T. sa svjedokom Ž. T., kao i odbijanje prijedloga da se sprovede grafološko vještačenje zapisnika o uzimanju izjava od navedenog svjedoka V. J. u istrazi. Posljedično navedenom, apelant smatra da je sud spriječio odbrane optuženih da predloženim dokazima dokažu da je svjedok V. J. oba zapisnika potpisao u Tužilaštvu BiH i da ni u jedan od tih zapisnika nije unijeta njegova izjava, kao i da je svjedok G. T. zapisnik o saslušanju potpisao pod pritiskom istražioca i postupajuće tužiteljice. Zatim apelant ističe da „najdrastičniju“ povredu prava na odbranu redovni sudovi čine dajući samo i isključivo povjerenje navodima iz istrage svjedoka V. J. i G. T., na kojima donose osuđujuću presudu u odnosu na apelanta. U vezi s tim se takođe navodi da iskaze navedena dva svjedoka iz istrage ne potvrđuje nijedan drugi svjedok, dok njihove iskaze sa glavnog pretresa potvrđuju u cijelosti označeni svjedoci. Zbog navedenog, apelant smatra da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, što je ujedno dovelo do zanemarivanja i kršenja principa in dubio pro reo, kao i presumpcije nevinosti, budući da njegova krivica u konkretnom slučaju nije dokazana van razumne sumnje. Takođe, apelant ukazuje i da je presuda nerazumljiva. Stoga, u konačnici apelant smatra da nije počinio predmetno krivično djelo za koje je pravosnažno osuđen, kao i da je u konkretnom slučaju činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
b) Odgovori na apelaciju
27. Sud BiH je istakao da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi dali jasne razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja osporenih presuda, kao i da apelant u apelaciji iznosi prigovore iscrpljene kroz žalbu. U vezi s tim je ukazano da su se redovni sudovi, više nego dovoljno, osvrnuli na apelantove prigovore u pogledu načina ocjene dokaza i izvođenja zaključaka o odlučnim činjenicama (posebno u pogledu ocjene iskaza svjedoka M. H., V .J., T. G. i dr.). Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
28. Tužilaštvo BiH je istaklo da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani jer su činjenice i okolnosti utvrđene u osporenim presudama u potpunosti pravilno utvrđene, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
29. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].
30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda, 65/18, 22/21 – odluka Ustavnog suda i 8/22 – rješenje Ustavnog suda) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 85. st. (2), (3) i (4) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim.
(3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija tog lica ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih lica ili predmeta iste vrste.
Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 269. stav (1) Angažovanje vještaka (1) Vještaka mogu angažovati stranke, branitelj i Sud.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290. st. 6. i 7.
Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda apelacionog vijeća broj S1 1 K 026960 20 Krž 2 od 24. novembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao prava iz člana 7 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija u odnosu na prednje navode svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ove navode apelacije ispitati po ovom pravnom osnovu.
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
[...]
38. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi.
39. Ustavni sud, prije svega zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
40. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno sproveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. U suštini, apelant negira da je počinio predmetno krivično djelo, odnosno da optužba nije dokazala kako postojanje predmetnog krivičnog djela tako ni apelantovu saizvršilačku ulogu u izvršenju tog djela. Ukazuje se, takođe, i na kršenje presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo, kao i principa jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
41. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču generalno načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno-procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.
42. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i da su redovni sudovi obrazlagali i cijenili samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tome ignorišući i ne ocjenjujući ostale dokaze, iz kojih se ne može sa sigurnošću utvrditi da je on učestvovao u inkriminisanim radnjama koje su mu stavljene na teret. Ovim navodima se, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanje poštovanje principa in dubio pro reo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj aplikacije 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj aplikacije 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno principom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj aplikacije 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog.
43. U svjetlu ocjene dokaza kod utvrđenja ispunjenosti bitnih elemenata predmetnog krivičnog djela, apelant problematizuje poklanjanje vjere od strane redovnih sudova prvenstveno iskazu svjedoka M. H. (kao lica koje je jedino preživjelo strijeljanje pripadnika radnog voda u mjestu Oborci kritičnog dana), a zatim i svjedocima (V. J. i G. T.
– apelantovi saborci) koji su na glavnom pretresu izmijenili svoje iskaze date u fazi istrage. Pri tome, apelant ističe da nijedan od tih svjedoka nije vidio sam čin ubistva oštećenih u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je i Sud BiH u obrazloženju osporene prvostepene presude naveo da u konkretnom slučaju ne postoje očevici samog čina ubijanja oštećenih, odnosno da je krivičnopravna odgovornost apelanta i ostalih optuženih utvrđena na osnovu posrednih dokaza (vidi tačku 14 ove odluke). Prema praksi Ustavnog suda, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne predstavljati zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine i AP 3120/20 od 9. februara 2022. godine, stav 38, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
44. Kada je u pitanju svjedok M. H. kao jedino preživjelo lice kritične prilike, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se radilo o licu koje je svoja saznanja u formi iskaza davalo na okolnosti dešavanja kritičnog dana. Kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, redovni sudovi su i na osnovu svjedočenja svjedoka M. H. utvrđivali status lica koja su činila radni vod, zatim dešavanja koja su prethodila samom činu ubistva 28 oštećenih, kao i činjenice koje se imaju dovesti u vezu s vremenom i lokacijom likvidacije oštećenih, te okolnostima nakon samog čina ubistva. Zbog toga, i prema ocjeni Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u zaključku Suda BiH iz obrazloženja osporene prvostepene presude da svjedok M. H. nije očevidac samog čina ubistva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o posrednom dokazu u kontekstu utvrđenja četvrtog opšteg elementa postojanja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (počinioci izvršili nezakonito djelo ili su naredili izvršenje nezakonitog djela). Ovo iz razloga jer je navedeni svjedok, prema stavu redovnih sudova, imao direktna saznanja samo o tome ko je lice koje je izvodilo oštećene iz objekta u kojem su se nalazili u kritično vrijeme. Sprovedenim dokaznim postupkom utvrđeno je da se radilo o optuženom Branku Čigoji. Pri tome, suprotno apelantovim navodima, nema proizvoljnosti u stavu redovnih sudova da se u kontekstu tog optuženog nije radilo o prepoznavanju od strane svjedoka M. H., odnosno da njegovo svjedočenje u tom dijelu na glavnom pretresu nema karakter radnje dokazivanja u smislu člana 85 ZKPBiH. Ovo iz razloga jer su redovni sudovi to pravno pitanje (u formi prigovora i žalbe) raspravili na način koji se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim (pobliže opisano u tač. 10 i 19 ove odluke). Osim toga, Ustavni sud napominje da su branioci svih optuženih, uključujući i apelantovog branioca, nesporno unakrsno saslušali svjedoka M. H.
45. Kada je u pitanju utvrđenje apelantovog učešća kao saizvršioca u samom činu ubistva (oštećenih) kao elementa predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da je to utvrđenje zasnovano suštinski na iskazima dva svjedoka (V. J. i G. T.), koje su oni dali u fazi istrage. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su ti svjedoci svoj prvobitni iskaz izmijenili na način da su na glavnom pretresu u svojim iskazima negirali apelantovo učešće u inkriminisanim radnjama koje su mu optužnicom stavljene na teret. U svjetlu iskaza ta dva svjedoka, Ustavni sud zapaža da apelant problematizuje dva pitanja. Prvo je pitanje same zakonitosti tih dokaza i mogućnosti da se sudska odluka uopšte zasnuje na njima, a drugo je pitanje mogućnosti da u konvencijskom smislu takvi dokazi (ako su i zakoniti) budu osnov za utvrđenje apelantove krivice u odsustvu drugih direktnih dokaza.
46. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi npr. Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45–46, serija A i Zličić protiv Srbije, aplikacije br. 73313/17 i 20143/19, presuda od 26. januara 2021. godine, stav 118). Dalje, pojam pravičnog i adversarnog suđenja pretpostavlja da, u principu, sud treba pridati veću težinu iskazu svjedoka datom na raspravnom ročištu (glavnoj raspravi), nego zapisniku o njegovom ili njenom ispitivanju prije suđenja koji je sačinila optužba, osim ako postoje dobri razlozi da se utvrdi drugačije. Među ostalim razlozima, to je zato što je pretkrivično pitanje prvenstveno proces u kojem Tužilaštvo prikuplja informacije u pripremi za suđenje kako bi ih podržalo na sudu, dok se pred sudom utvrđuje krivica optuženog nakon pravične ocjene svih izvedenih dokaza na glavnom pretresu, na osnovu neposrednog ispitivanja dokaza na sudu. Stoga je dužnost preispitati da li su domaći sudovi dali razloge za svoje odluke u vezi s bilo kakvim prigovorima u vezi s izvedenim dokazima (vidi posebno, Huseyn i drugi protiv Azerbejdžana, aplikacije br. 35485/05 i tri ostale, presuda od 26. jula 2011. godine, stav 211). U ovakvim situacijama je, u svjetlu garancija prava na pravično suđenje, od odlučnog značaja da li je odbrani data djelotvorna mogućnost da pobija sadržaj iskaza koje su svjedoci dali u istrazi, te da li je odbrana imala priliku usprotiviti se njihovoj upotrebi na glavnom pretresu.
47. U tom kontekstu, apelant prije svega navodi da su svjedoci V. J. i G. T. izjave na zapisnik ovlašćenim službenim licima (istražiocima Sipe) dali pod „pritiskom“. Isto tako, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su ta dva svjedoka u svojim iskazima na glavnom pretresu navela da su zapisnike o saslušanju potpisali pod pritiscima i prevarom ovlašćenih službenih lica (istražilaca Sipe). Takvi navodi su, prema ocjeni Ustavnog suda, zahtijevali očitovanje redovnih sudova, s obzirom na to da potencijalno kršenje drugih prava iz Evropske konvencije i priroda utvrđene povrede može direktno uticati na samu zakonitost takvih dokaza, te u konačnici i na samo utvrđenje krivice optuženog. Analizom osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da su oba redovna suda elaborirala ovo pravno pitanje, prepoznajući važnost ovakvih navoda kojima se ukazuje na eventualno kršenje ljudskih prava u obezbjeđivanju dokaza na kojima se zasniva sudska odluka. Prema mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u zaključcima redovnih sudova da su navedena dva svjedoka, koji su bili apelantovi saborci u inkriminisano vrijeme, svoje iskaze dali dobrovoljno bez prisile. Ovo iz razloga, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, što su navedeni prigovor ti svjedoci prije svega istakli tek u svom svjedočenju na glavnom pretresu. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi i da je Sud BiH preduzeo radnje na glavnom pretresu za utvrđivanje okolnosti u vezi s ovim prigovorom, pa su tako istražioci (S. S. i Ž. T.), koji su saslušavali navedena dva svjedoka u fazi istrage i koji su sačinili zapisnike o njihovom saslušanju, kao i postupajuća tužiteljica (S. T.), bili direktno i unakrsno ispitani. Na osnovu tih svjedočenja, Sud BiH je imao, između ostalog, priliku steći i utisak o njihovom kredibilitetu kao svjedoka. Na drugoj strani, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da odbrana apelanta i ostalih optuženih nije bila onemogućena da tokom unakrsnog ispitivanja navedenih svjedoka (S. S., Ž. T. i S. T.) postavlja bilo kakva pitanja na okolnosti postojanja navodnih prijetnji, prevare, iznude i slično u vezi s uzimanjem izjava od svjedoka V. J. i G. T. i sačinjavanja zapisnika o njihovom saslušanju. Međutim, odbrane optuženih nisu uopšte postavljale pitanja u tom smislu. Stoga, dovodeći u vezu obrazloženja redovnih sudova koja su dali u vezi sa zakonitošću istražnih iskaza svjedoka V. J. i G. T., Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo prepreke da se na takvim dokazima zasnuje sudska odluka, budući da su redovni sudovi bez predrasuda sproveli propisno ispitivanje tvrdnji odbrane apelanta i ostalih optuženih.
48. U svjetlu prednjeg zaključka, sljedeće pitanje na koje je potrebno dati odgovor je da li se utvrđenje apelantove krivice moglo zasnovati isključivo na zapisnicima o saslušanju navedena dva svjedoka iz faze istrage. Odmah na početku, Ustavni sud skreće pažnju da korišćenje iskaza iz faze istrage nije samo po sebi u suprotnosti s garancijama obuhvaćenim pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije, ali je neophodno ispitati da li je apelantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi morali da naprave izbor između suprotstavljenih verzija koje su dali svjedoci V. J. i G. T. Prema mišljenju Ustavnog suda, prije svega Sud BiH je kao raspravni sud bio u privilegovanoj poziciji da sasluša navedene svjedoke usmeno. Nakon što je dao sopstvenu ocjenu dokaza, primjenom principa slobodne ocjene dokaza, Sud BiH je s posebnom pažnjom cijenio iskaze navedena dva svjedoka, te utvrdio da su njihovi iskazi iz faze istrage kredibilniji od onih sa glavnog pretresa. U prilog navedenom zaključku, redovni sudovi su utvrdili da su iskazi tih svjedoka iz istrage saglasni u bitnim dijelovima i potvrđeni iskazima ostalih svjedoka i materijalnim dokazima. Takođe, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi i da iskazi tih svjedoka iz faze istrage sadrže detaljan opis okolnosti i radnji koje su optuženim stavljene na teret, a posebno apelantu, dok su istovremeno pojašnjenja navedena dva svjedoka (zašto povlače, tj. mijenjaju svoje prvobitne izjave) sa glavnog pretresa konfuzna, a njihova obrazloženja nelogična i neuvjerljiva. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u konačnom zaključku redovnih sudova da su iskazi navedena dva svjedoka s glavnog pretresa dati isključivo s ciljem ublažavanja – izbjegavanja odgovornosti optuženih, uključujući i apelanta. S druge strane, Ustavni sud ponovno napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same krivičnopravne odgovornosti apelanta, tj. krivice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantova odbrana imala efektivnu mogućnost da na glavnom pretresu pobija autentičnost i sadržaj iskaza koji su navedena dva svjedoka dala u fazi istrage policijskim istražiocima, kao što je imala i mogućnost da se usprotivi upotrebi tih dokaza. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku davanje prednosti, odnosno poklanjanje vjere iskazima svjedoka V. J. i G. T. iz faze istrage u odnosu na iskaze s glavnog pretresa od strane istih lica samo po sebi ne pokreće pitanja pravičnosti postupka sagledanog u cjelini u situaciji kada je (kao u konkretnom slučaju) ta preferencija potkrijepljena i kada su izjave iz faze istrage date svojevoljno, što je Ustavni sud utvrdio u prethodnoj tački ove odluke (vidi Makeyan i ostali protiv Armenije, broj aplikacije 46435/09, presuda od 5. decembra 2019. godine, stav 47).
49. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao i da je u predmetnom postupku bio u neravnopravnom položaju u odnosu na optužbu jer je Sud BiH odbio prijedlog odbrana optuženih da se sprovede međusobno suočavanje pojedinih svjedoka, kao i da se sprovede grafološko vještačenje zapisnika o uzimanju izjava od svjedoka V. J. u istrazi. Na navedeni način, prema ocjeni Ustavnog suda, problematizuje se poštovanje principa jednakosti u postupanju strana u postupku u smislu člana 14 ZKPBiH, koji se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja.
50. Generalno govoreći, odbijanje saslušanja bilo kojeg svjedoka ili ispitivanja dokaza obrane, a ispitivanje svjedoka i dokaza optužbe može otvoriti pitanje s gledišta jednakosti stranaka u postupku (Borisova protiv Bugarske, broj aplikacije 56891/00, presuda od 21. marta 2007. godine, st. 47 i 48, Topić protiv Hrvatske, broj aplikacije 51355/10, presuda od 10. oktobra 2013. godine, stav 48). Isto vrijedi i ako raspravni sud odbije pozvati svjedoke obrane da razjasne nejasnu situaciju koja je predstavljala osnovu optužbi (Kasparov i drugi protiv Rusije, broj aplikacije 21613/07, presuda od 3. oktobra 2013. godine, st. 64 i 65). U svim takvim slučajevima, prilikom odlučivanja da li je postupak bio pravičan, potrebno je primijeniti odgovarajući test izložen u predmetu Murtazaliyeva protiv Rusije (broj aplikacije 36658/05, presuda od 18. decembra 2018. godine, stav 158), zajedno sa smjernicama za ispitivanje budućih slučajeva (ibid, st. 159– 168). Cilj navedenog testa je utvrditi (1) da li je zahtjev za ispitivanje svjedoka bio dovoljno obrazložen i relevantan za predmet optužbe; (2) da li su domaći sudovi razmotrili važnost tog svjedočenja i naveli dovoljno obrazloženje za svoju odluku da ne ispitaju svjedoka na suđenju; i (3) da li je odluka domaćih sudova da ne ispitaju svjedoka narušila ukupnu pravičnost postupka. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je prijedlog odbrane optuženih za suočavanje svjedokā bio dovoljno obrazložen. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova da izvođenje tog dokaza nije bilo neophodno u predmetnom slučaju. Ovo iz razloga jer se (kako to proizlazi iz obrazloženja osporene prvostepene presude) prvenstveno radilo o svjedocima koji su na glavnom pretresu pred Sudom BiH prethodno već bili saslušani, odnosno unakrsno ispitani od strane i apelantove odbrane. Dakle nije se radilo o novim dokazima, odnosno svjedočenju. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je intencija odbrane s tim prijedlogom bila da na dodatni način ospori vjerodostojnost pojedinačnih iskaza tih svjedoka čije se suočavanje predlagalo. Nasuprot tome, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili da je činjeničnopravno stanje u vezi s tim pitanjima na dovoljan način i u dovoljnoj mjeri razjašnjeno prethodno izvedenim dokazima (vidi pobliže tač. 8 i 13 ove odluke). Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe člana 263 stav (2) u vezi sa članom 85 stav (2) ZKPBiH, zbog čega ni odbijanje navedenog prijedloga odbrane – suočavanja (kao mogućnosti u procesnopravnom smislu) nije narušilo pravičnost predmetnog krivičnog postupka sagledanog u cjelini. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije da je odbijanjem prijedloga za suočavanje svjedokā prekršeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno da je apelant takvim postupanjem redovnog suda doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu.
51. U odnosu na odbijanje prijedloga odbrane za sprovođenje grafološkog vještačenja zapisnika o uzimanju izjava od svjedoka V. J. u istrazi, Ustavni sud podsjeća da je načelno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj aplikacije 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII; Yakhymovych protiv Ukrajine, broj aplikacije 23476/15, presuda od 16. decembra 2021. godine, stav 28). Isto tako, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo iz razloga jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. nalaz i mišljenje vještaka), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud dakle uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, da odbije da sasluša svjedoka kojeg je predložila odbrana ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Pri tome, u situacijama postojanja vještačenja koje je predložila optužba, odbrani kako bi realizovala svoje pravo na odbranu na efektivan način mora biti pružena prilika predložiti svoj „iskaz stručnjaka“. To pravo nije apsolutno i oblici u kojima odbrana može zatražiti pomoć stručnjaka mogu se razlikovati (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj aplikacije 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61 i 62 s ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda). U svjetlu istaknutih principa, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je Sud BiH ovaj prijedlog apelantove odbrane odbio zajedno s prijedlogom raspravljenim u prethodnoj tački ove odluke s identičnim obrazloženjem (izvođenje tog dokaza nije bilo neophodno u predmetnom slučaju), odnosno da taj dokaz nije neophodan za dodatno razjašnjenje stanja stvari i da bi se time nepotrebno odugovlačilo trajanje glavnog pretresa. Dalje, Ustavni sud ponovo podsjeća da je nesporno u diskrecionoj ovlasti raspravnog suda da dozvoli izvođenje nekog dokaza. U takvoj situaciji nužno je da odbijanje izvođenja nekog dokaza bude obrazloženo u skladu s garancijama iz člana 6 Evropske konvencije. Međutim, za razliku od prethodnog prijedloga odbrane za suočavanje svjedokā, za koji su redovni sudovi dali obrazloženja koja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim, Ustavni sud zapaža da je obrazloženje u odnosu na prijedlog za grafološko vještačenje u suštini izostalo. Stoga se postavlja pitanje u kojoj mjeri je takav propust redovnih sudova uticao na pravičnost postupka u cjelini, odnosno na sam njegov ishod i poziciju apelantove odbrane u njemu. Naime, Ustavni sud zapaža da je ovaj prijedlog odbrane bio suštinski usmjeren u pravcu dokazivanja, tj. osporavanja autentičnosti sadržaja iskaza svjedoka V. J. datog na zapisnik o saslušanju (u istrazi), odnosno zakonitosti tog dokaza na kojem je zasnovana osuđujuća presuda u odnosu na apelanta. Dakle, radilo se o pitanjima koja su, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, tokom dokaznog postupka u konkretnoj pravnoj stvari na (ne)posredan način raspravljena u vidu prigovora i žalbenih navoda u vezi s načinom na koji je svjedok V. J. (zajedno sa svjedokom G. T.) dao iskaz u istrazi (navodi o prisili, prevari, iznudi i slično). Kako u pogledu tog pravnog pitanja (vidi tačku 44 ove odluke) nije utvrđena proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, niti se njime pokreće pitanje eventualno kršenja nekog ustavnog ili konvencijskog prava, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta navedeni propust redovnih sudova (da zasebno rasprave i obrazlože odbijanje prijedloga odbrane za grafološko vještačenje) nije ugrozio apelantovo pravo na odbranu u konvencijskom smislu. Posljedično navedenom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio ni suštinski doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu.
52. Uzevši u obzir sve prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da su prvenstveno Sud BiH, a zatim i apelaciono vijeće, u konkretnom predmetu jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao saizvršilac počinio predmetno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoje zaključke o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na navedeni način ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, odnosno da mu nije povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u smislu naprijed citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava, u odnosu na utvrđivanje njegove krivičnopravne odgovornosti i obezbjeđenja procesnih garancija, nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija člana 6 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela iz člana 142 KZSFRJ, a u vezi sa članom 22 tog zakona. Redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić