Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4222/20 (Z. H.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4222/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4222/20, rješavajući apelaciju Zehte Hadžić rođ. Ibrahimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zehte Hadžić rođ.

Ibrahimović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 026476 20 Rev od 18. augusta 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantici Zehti Hadžić rođ. Ibrahimović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zehte Hadžić rođ.

Ibrahimović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 026476 20 Rev od 18. augusta 2020.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zehta Hadžić rođ. Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice, koju zastupa Velid Harčin, advokat iz Gračanice, podnijela je 23. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 27 0 P 026476 20 Rev od 18. augusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 P 026476 16 Gž od 25. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 P 026476 14 P od 28. oktobra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, I. P. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Music&Co“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je u periodu od 21. do 28. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. oktobra do 5. novembra 2021. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 13. januara 2022. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku na izjašnjenje.

5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je 2. septembra 2014. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica.

8. Presudom Općinskog suda broj 27 0 P 026476 14 P od 28. oktobra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da joj solidarno naknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Prvostepenom presudom apelantica je obavezana da prvotuženom i drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (bliže navedeni u obrazloženju presude) utvrđeno da je apelantica bila u braku sa M. H. koji je bio zaposlen kao zidar-monter u firmi „Mucić&Co“ d.o.o. Dugopolje, Republika Hrvatska, koja je bila suizvođač radova na određenom poslovnom objektu u Mostaru, dok je drugotuženi bio glavni izvođač radova. Dalje je naveo da je prvotuženi bio odgovorno lice za provođenje mjera zaštite na radu (što proizlazi iz prijave početka radova), kojeg je drugotuženi imenovao za voditelja radova na izgradnji poslovnog objekta i bio je zadužen da vrši neposredni nadzor nad izvođenjem montažnog građenja. Općinski sud je naveo da je 16. jula 2011. godine apelanticin suprug poginuo na gradilištu poslovnog objekta (pao s visine od devet metara, što je detaljnije navedeno u obrazloženju presude). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u vrijeme kritičnog događaja apelanticin suprug bio u stanju opijenosti sa utvrđenih 2,19 promila alkohola, te da iz iskaza vještaka medicinske struke proizlazi da je u takvom stanju apelanticin suprug bio apsolutno nesposoban za obavljanje poslova na visini. Općinski sud je naveo da je protiv prvotuženog vođen krivični postupak (predmet Općinskog suda broj 58 0 K 114679/12) koji je okončan presudom od 4. marta 2013. godine kojom je prvotuženi proglašen krivim (iz nehata počinio teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 4. u vezi sa stavom 2. istog člana Krivičnog zakona FBiH, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine uz vrijeme provjeravanja od dvije godine od pravosnažnosti presude).

10. U vezi s prigovorom zastare potraživanja koji su istakli tuženi, Općinski sud je naveo da u odnosu na drugotuženog nije vođen krivični postupak, ali da se u odnosu na njega u pogledu zastare potraživanja primjenjuju odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) iz razloga što je protiv prvotuženog kao odgovornog lica u svojstvu voditelja radova na izvođenju izgradnje poslovnog objekta gdje je glavni izvođač radova bio drugotuženi vođen krivični postupak koji je okončan osuđujućom presudom, pa se duži rok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete sadržan u članu 377. ZOO-a može primijeniti i na drugotuženog. Općinski sud je naveo da apelanticin suprug nije bio zaposlenik drugotuženog, već druge firme koja je poseban pravni subjekt u odnosu na drugotuženog (firma u kojoj je bio zaposlen apelanticin suprug je kao podizvođač radova imala zaključen ugovor sa drugotuženim kao izvođačem radova). U vezi s tim je naveo da drugotuženi jest odgovoran za propuste u radu u pogledu primjene mjera zaštite na radu radnika, ali nema pasivnu legitimaciju u odnosu na apelanticu zato što njezin suprug nije bio zaposlenik drugotuženog. Općinski sud je naveo da je prvotuženi odgovorno lice u svojstvu voditelja radova na izvođenju izgradnje poslovnog objekta čiji je glavni izvođač bio drugotuženi. Općinski sud je ukazao da izgradnja građevinskog objekta jeste opasna djelatnost, ali da vršilac opasne djelatnosti nije prvotuženi, već drugotuženi, zbog čega prvotuženi, u smislu člana 174. ZOO-a, ne može biti obavezan na naknadu pretrpljene štete po načelu objektivne odgovornosti. Također je naveo da prvotuženi ne može biti obavezan na naknadu štete ni po načelu krivice jer je radeći poslove voditelja radova (čiji je glavni izvođač bio drugotuženi) postupao kao zaposlenik drugotuženog, a ne u vlastito ime.

11. Apelantica je 2. decembra 2015. godine podnijela Kantonalnom sudu žalbu protiv prvostepene presude.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 27 0 P 026476 16 Gž od 25. oktobra 2019. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev (stav I) tako što je prvotuženi obavezan da apelantici na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica isplati iznos od 7.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepenom presudom preinačena je i odluka o troškovima postupka sadržana u stavu II izreke prvostepene presude tako što je apelantica obavezana da na ime naknade troškova parničnog postupka prvotuženom isplati iznos od 955,02 KM, a drugotuženom iznos od 3.024,04 KM, dok su odbijeni zahtjevi apelantice i tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U vezi s tim je naveo da je za događaj u kojem je stradao apelanticin suprug prvotuženi u krivičnom postupku pravosnažno osuđen, a to ga čini dovoljno odgovornim za štetu nastalu u tom događaju, čije potraživanje prema odredbama člana 377. ZOO-a nije zastarjelo. S obzirom na propuste u primjeni mjera zaštite za koje je utvrđeno da je odgovoran prvotuženi, kao i da je do kritičnog događaja došlo u okolnostima alkoholiziranosti apelanticinog supruga sa 2,19 promila alkohola u krvi, Kantonalni sud je ukazao da postoji podijeljena odgovornost prvotuženog i apelanticinog supruga u nastanku štete sa podjednakim doprinosom (omjer 50%:50%). Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da se naknada štete ima dosuditi primjenom odredaba člana 205. u vezi sa članom 192. stav 1. ZOO-a (u presudi očito greškom naveden član 193. stav 1. ZOO-a), tj. srazmjerno smanjeno u odnosu na ukupno utvrđenu visinu štete. Nadalje je naveo da je, u smislu člana 200. ZOO-a u vezi sa odredbom člana 127. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na činjenično stanje i okolnosti predmetne pravne stvari, cijenio da bi pravična novčana naknada nematerijalne štete u vidu apelanticine duševne boli zbog smrti njenog supruga iznosila 15.000,00 KM, pod uvjetom da nije bilo doprinosa njenog supruga nastanku štete. Zatim je naveo da u bračnoj zajednici života apelantice i njenog stradalog supruga nije našao postojanje okolnosti koje bi opravdale utvrđenje većeg ili manjeg iznosa od navedenog novčanog iznosa. Kantonalni sud je naveo da je dosuđeni novčani iznos u skladu s Orijentacionim kriterijima Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete (u daljnjem tekstu: Orijentacioni kriteriji). Imajući u vidu da je utvrđen doprinos apelanticinog supruga nastanku štete od 50%, ukazuje se da je apelanticin tužbeni zahtjev u potraživanju naknade štete osnovan u iznosu od 7.500,00 KM.

14. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog osnovano odbijen, ali ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud, već iz razloga osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, istaknuto je da je prvostepeni sud pogrešno cijenio da se rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. ZOO-a ima primijeniti i na drugotuženog. Kantonalni sud je citirao sadržaj konkretne zakonske odredbe, te je naveo da se ova odredba može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu za odgovornost za štetu umjesto učinioca krivičnog djela. Kantonalni sud je naveo da se na treće lice (drugotuženi) mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1), a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kad je šteta nastala (stav 2). Kantonalni sud je ukazao da je ovakav pravni stav zauzeo i Ustavni sud, između ostalih, Odlukom broj AP 2829/15 od 16. februara 2016. godine, te Vrhovni sud u Presudi broj 51 0 P 015999 16 Rev 2 od 8. marta 2016. godine. Imajući u vidu navedeno, te datum podnošenja tužbe (2. septembar 2014. godine), Kantonalni sud je istakao da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja u odnosu na drugotuženog.

15. Apelantica je 30. decembra 2019. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 27 0 P 026476 20 Rev od 18. augusta 2020. godine odbijena je apelanticina revizija, kao i zahtjevi apelantice i prvotuženog za naknadu troškova revizionog postupka.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, u smislu odredaba člana 200. stav 1. i člana 201. stav 1. ZOO-a (cijeneći činjenicu da je apelantica ostala bez supruga, što je izazvalo duševne boli zbog gubitka bliskog srodnika), prihvata ocjenu drugostepenog suda da je apelantici odmjerena primjerena naknada i da je dosuđena u skladu s utvrđenim omjerom podijeljene odgovornosti od 50%. Vrhovni sud je naveo da se upravo dosuđeni iznos ukazuje primjerenom satisfakcijom i čini pravičnu novčanu naknadu, a što je u skladu s Orijentacionim kriterijima koji su važili u vrijeme nastanka spornog odnosa. Vrhovni sud je ukazao da Orijentacioni kriteriji ne predstavljaju formu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade. Zatim, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan stav drugostepenog suda da je u odnosu na drugotuženog nastupila zastara potraživanja. Vrhovni sud je naveo da drugotuženi odgovara prema pravilima imovinskog prava za postupanje svojih radnika, kako je to regulirano odredbama člana 170. stav 1. ZOO-a. Dalje, istaknuto je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da drugotuženi nije počinilac krivičnog djela, pa ne dolazi do primjene dužeg zastarnog roka iz člana 377. ZOO-a. U vezi s tim, navedeno je da se rokovi iz člana 377. ZOO-a primjenjuju samo prema učiniocu krivičnog djela koji za štetu odgovara po načelu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu koje za štetu odgovara umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela po načelu pretpostavljene odgovornosti, iz kojih razloga se može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO-a. S obzirom na to da je apelantica za smrt supruga saznala odmah, a samim time i za nastalu štetu (16. juli 2011. godine), a da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 2. septembra 2014. godine, protekao je subjektivni zastarni rok od tri godine (član 376. stav 1. ZOO-a) u kojem je apelantica trebala podnijeti tužbu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije, te opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da su sudovi proizvoljno primijenili materijalnopravne propise, i to odredbe ZOO-a koje reguliraju oblast naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica. Također je navela da joj je zbog proizvoljne primjene zakona i nejednake sudske prakse dosuđena mizerna naknada štete bez ikakve argumentacije ili adekvatnog obrazloženja. Apelantica je navela da je diskriminirana jer su sudovi donosili proizvoljne odluke koje nisu zasnovane na zakonu, a nemaju pravilno i adekvatno obrazloženje na koji način, kojom metodom i kojim osnovom je određena visina nematerijalne štete koju je pretrpjela i koju još uvijek trpi usljed gubitka supruga. Također je navela da je Orijentacionim kriterijima visina štete u ovakvom slučaju određena u iznosu od 20.000,00 KM. Apelantica je navela da konkretni postupak traje više od šest godina, te joj je u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

II.Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi. Također, navedeno je da je presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima i usvojenim stavovima tog suda, te da time nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u presudi, te je također predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je naveo kratku hronologiju parničnog postupka.

22. Drugotuženi je naveo da sudovi nisu proizvoljno odlučili o meritumu predmetne stvari. Zatim, istaknuto je da se apelacija zasniva isključivo na neosnovanim činjenicama, paušalnim navodima koji su u suprotnosti s materijalnim i ostalim dokazima u spisu, te je jasno da je apelacija u cijelosti neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 192. stav (1) (1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.

Član 200. stav (1) (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

Član 201. stav (1) (1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, deca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Član 376. stav (1) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 27 0 P 026476 20 Rev od 18. augusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica smatra da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

33. Ustavni sud primjećuje da se apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju, u konačnici, djelimično usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, te je prvotuženi obavezan da joj na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti supruga isplati određeni novčani iznos, dok je u odnosu na drugotuženog apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelanticin suprug izgubio život na gradilištu poslovnog objekta, pod okolnostima bliže navedenim u obrazloženju prvostepene presude. U vezi s tim, istaknuto je da su Vrhovni sud i Kantonalni sud, za razliku od Općinskog suda, odgovornost prvotuženog utvrdili na osnovu presude koja je donesena u krivičnom postupku koji je vođen protiv prvotuženog i u kojem je on proglašen krivim za krivično djelo iz člana 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom iz člana 323. stav 4. u vezi sa stavom 2. tog člana Krivičnog zakona. Osim toga, Vrhovni sud i Kantonalni sud su utvrdili doprinos apelanticinog supruga nastanku štetnog događaja, koji su cijenili u omjeru od 50%. U odnosu na apelacione navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke proizlazi da je Vrhovni sud na konkretnu situaciju primijenio relevantne odredbe ZOO-a kojima je regulirana dosuda pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica. U vezi s tim, Vrhovni sud je stava da novčani iznos koji je drugostepeni sud dosudio apelantici na ime naknade nematerijalne štete predstavlja primjerenu satisfakciju i čini pravičnu novčanu naknadu koja je određena u skladu s Orijentacionim kriterijima koji su važili u vrijeme štetnog događaja. Pri tome, Kantonalni sud je obrazložio da u bračnoj zajednici apelantice i njenog stradalog supruga nije našao postojanje okolnosti koje bi opravdale utvrđenje drugog novčanog iznosa od onoga koji je dosuđen apelantici, dok je Vrhovni sud istakao da Orijentacioni kriteriji ne predstavljaju formu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je u odnosu na drugotuženog protekao rok za podnošenje tužbe propisan u članu 376. stav 1. ZOO-a, pri čemu je obrazložio iz kojeg razloga se u odnosu na drugotuženog ne mogu primijeniti odredbe iz člana 377. ZOO-a. U takvim okolnostima, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, koja zapravo i nisu sporna, te relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO) na kojem su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti koje bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, mogle biti osnov da vlastitim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari.

36. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelanticinim navodima, dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava (ZOO), koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

37. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 2. septembra 2014. godine, a da je parnični postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 18. augusta 2020. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jest nepunih šest godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

40. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula parnični postupak radi naknade nematerijalne štete, te s obzirom na to da je naknadu štete zahtijevala po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti supruga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanticu. U pogledu ocjene složenosti predmeta, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.

41. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantica svojim postupanjem nije doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao jednu godinu i dva mjeseca, što se smatra razumnim periodom za postupanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud odluku o apelanticinoj žalbi donio nakon tri godine i deset mjeseci (računajući od dana podnošenja žalbe). Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao višestruko duže u odnosu na prvostepeni postupak (pred kojim se provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje drugostepenog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka. Također, Ustavni sud zapaža da drugostepeni sud u odgovoru na apelaciju nije ni ponudio odgovor u odnosu na navode o dužini trajanja postupka pred tim sudom. Najzad, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud konačnu odluku donio u roku od osam i po mjeseci (računajući od dana izjavljivanja revizije).

42. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao nepunih šest godina, dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao tri godine i deset mjeseci, pri čemu taj sud nije ponudio razloge za dužinu trajanja postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

43. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantici treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

45. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. Apelantica, također, navodi da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije i opća zabrana diskriminacije

47. U pogledu apelacionih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelantica u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

48. U vezi s apelanticinim pozivanjem na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da, osim paušalnog pozivanja na navedeno pravo, apelantica nije dostavila nikakve dokaze o diskriminaciji u uživanju prava određenih zakonom u konkretnom postupku, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi o povredi opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u konkretnom slučaju.

Zabrana zloupotrebe prava

49. U odnosu na navode o povredi člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim članom propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi iz apelacije neosnovani.

Ostali navodi

50. Apelantica je navela da joj je prekršeno pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Član 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi: „U vezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog raskida supružnici uživaju jednaka prava i odgovornosti privatnopravne prirode u međusobnom odnosu kao i u svojim odnosima prema djeci. Ovim članom države se ne sprečavaju da preduzimaju one mjere koje su neophodne u interesu djece“. Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak trajao nepunih šest godina, pri čemu je dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao tri godine i deset mjeseci, pri čemu se Kantonalni sud nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja postupka.

52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu osnovani apelanticini navodi da su u parničnom postupku proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica isticala u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.

54. Zatim, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz osporenih odluka i iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelantica u predmetnom postupku po zabranjenom osnovu drugačije tretirana u odnosu na druga lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelantica, osim paušalnog pozivanja na navedeno pravo, nije dostavila nikakve dokaze o diskriminaciji u uživanju prava određenih zakonom u konkretnom postupku, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta.

55. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4222/20 (Z. H.) | Sudska praksa | Aktio