Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-945/22 (Z. J.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-945/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-945/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zvonko Jelica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zvonko Jelica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 128 0 P 027863 20 Rev od 16. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonko Jelica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Jelena Grulović advokat iz Banjaluke, podnio je 15. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 P 027863 20 Rev od 16. novembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužena (S.R.-H.) da apelantu, radi naknade štete pričinjene nesavjesnim zastupanjem tužene koja je apelanta zastupala u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 128 0 P 011225 13 P, isplati određeni novčani iznos, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelanta da su nižestepeni sudovi povrijedili odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je ukazao da je drugostepeni sud, u okviru „kontrolne funkcije“, prihvatio da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno, tako i sve dokaze zajedno. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da apelant ne može sa uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi u skladu sa navedenim odredbama ZPP. Naime, Vrhovni sud je naveo da su, ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom, nižestepeni sudovi utvrdili da je tužena u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom pod brojem 128 0 P 011225 13 P zastupala apelanta kao advokat i da kao punomoćnik apelanta nije pristupila na pripremno ročište zakazano za 10. novembar 2013. godine (jer je imala zakazanu raspravu u Općinskom sudu u Bugojnu u predmetu broj 46 0 P 053083 14 P). Nadalje, da je tužena pripremila apelanta za predmetno pripremno ročište tako što je apelant predlagao dokaze i izvršio objektivno preinačenje tužbe. Konačno, da je apelant u tom postupku pravosnažno odbijen sa zahtjevom za naknadu materijalne štete i izgubljene zarade jer je ocijenjeno da je istaknuti prigovor zastarjelosti tog potraživanja osnovan. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da smatra da su pravilno nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete, jer apelant nije dokazao da je pretrpio materijalnu štetu zbog nesavjesnog i neprofesionalnog ponašanja tužene u pravosnažno okončanom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je teret dokazivanja iznesenih činjenica kojima se pravo stvara na tužiocu (apelantu), shodno odredbama člana 123. stav (1) ZPP, te da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili sve dokaze koje su stranke izvele na glavnoj raspravi, pa je bilo osnova da se predmetni tužbeni zahtjev odbije primjenom pravila o teretu dokazivanja, dakle, zbog nedokazanosti činjeničnog osnova (u smislu odredbi člana 126. ZPP). Takođe, Vrhovni sud je naveo da tužena, kao raniji punomoćnik apelanta, nije bila dužna da apelantu napomene da je došlo do zastarjelosti potraživanja jer takav materijalni prigovor tužena stranka može, ali i ne mora da istakne, te je istakao da osnovanost istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja isključivo cijeni sud i zavisno od toga donosi odgovarajuću presudu. Konačno, Vrhovni sud je naveo da pobijane presude u predmetnom postupku nižestepeni sudovi nisu zasnovali na nalazu vještaka ekonomske struke od 11. novembra 2019. godine, kako to pogrešno smatra apelant, zbog čega ne stoji revizijski prigovor i opširno obrazlaganje da se radi o pogrešnom postupanju suda u tom smislu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da se iz njegove izjave jasno vidi da tužena nije pristupila na pripremno ročište (zakazano za 10. novembar 2013. godine), da se apelant sam zastupao, te da tužena nije opravdala svoj izostanak sa navedenog ročišta. Dalje navodi da se odgovornost tužene ne zasniva samo na gubitku spora zbog prigovora zastare, već i na odnosu tužene prema apelantu je mu tužena nije prethodno napomenula da je došlo do zastare potraživanja. Takođe, osporava nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 11. novembra 2019. godine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-945/22 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio