Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1085/22 (A.M.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Trajanje pritvora
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1085/22

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1085/22, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 031067 22 Kž 24 od 16. februara 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o., Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 031067 22 Kž 24 od 16. februara 2022. godine. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud prije donošenja konačne odluke o apelaciji usvoji privremenu mjeru kojom će ukinuti Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 031067 22 Kv 39 od 31. januara 2022. godine i Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 031067 22 Kž 24 od 16. februara 2022. godine i apelant „smjesta pustiti na slobodu“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju, koje su pozvani dostavili u periodu od 1. do 8. aprila 2022. godine.

3. Odgovori na apelaciju su 13. aprila 2022. dostavljeni apelantovom punomoćniku, koji je 21. aprila 2022. godine Ustavnom sudu dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. U postupku koji se vodi protiv apelanta i drugih optuženih lica (ukupno 16 lica) zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. st. (2) i (3) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, prevare iz člana 294. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, pranja novca iz člana 272. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH i člana 129. Zakona o vrijednosnim papirima, Kantonalni sud je, odlučujući u postupku kontrole opravdanosti pritvora, na osnovu člana 151. stav 1. u vezi sa članom 146. stav (1) tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) donio Rješenje broj 09 0 K 031067 22 Kv 39 od 31. januara 2022. godine kojim je apelantu i još dvojici optuženih (u daljnjem tekstu: optuženi E. D. i J. J.) produžen pritvor za naredna dva mjeseca, koji se prema navedenom rješenju računa od 31. januara 2022. godine i može trajati do 31. marta 2022. godine ili do druge odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno: da je optužnica Tužilaštva protiv apelanta (i ostalih imenovanih optuženih lica) potvrđena 31. maja 2021. godine; da je posljednjim rješenjem vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda od 1. oktobra 2021. godine, u postupku kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice, apelantu i optuženim E. D. i J. J. produžen pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH; da je u postupku kontrole opravdanosti pritvora ocijenjeno da u odnosu na apelanta, E. D. i J. J. i dalje postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH; da osnovana sumnja kao opći uvjet za produženje mjere pritvora, koja je utvrđena u ranijim rješenjima o određivanju i produženju pritvora prema optuženim, kao i u prethodnom Rješenju Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kv 26 od 1. oktobra 2021. godine, nije dovedena u pitanje ni u ovoj fazi postupka prilikom kontrole opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora prema optuženim, te je vijeće utvrdilo da se u spisu ne nalaze dokazi ili drugi materijali koji dovode u pitanje postojanje osnovane sumnje. U nastavku je na str. od 4. do 29. obrazloženja rješenja pobrojan, a zatim naveden sadržaj dokaza koji upućuju na zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi izvršili krivična djela iz optužnice. Naime, Kantonalni sud je zaključio da iz obrazloženih dokaza, iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te obimne materijalne građe proizlazi osnovana sumnja da su apelant i optuženi Z. B. i E. D. postupali kao organizatori grupe, formirane za učinjenje krivičnih djela opisanih u optužnici, čiji članovi su svjesno i s htijenjem postali optuženi J. J., D. H. i drugi optuženi, koji su, kako se osnovano sumnja, s ciljem ostvarivanja protivpravne imovinske koristi iskorištavali svojstva koja su imali u inkriminiranom periodu i djelovali po nalozima i uputama organizatora. Zatim je navedeno da postoji osnovana sumnja da su inkriminirane radnje optuženih bile upravljene isključivo na stjecanje protivpravne imovinske koristi u milionskim iznosima, na štetu pravnih lica čije su interese po zakonu bili dužni zastupati, odnosno osnovana sumnja da su apelant i optuženi E. D. i J. J. počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret predmetnom optužnicom, čime je ispunjen opći uvjet za produženje pritvora optuženim, kao što je utvrđeno i prethodno donijetim rješenjima o produženju pritvora optuženim. Kantonalni sud je analizom izloženih dokaza i njima utvrđenih činjenica i okolnosti, cijeneći ih pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta iz člana 146. stav (1) KZFBiH za produženje pritvora apelantu i optuženim E. D. i J. J. U tom kontekstu je navedeno da su dokazi i materijali Tužilaštva cijenjeni samo u pogledu utvrđivanja postojanja osnovane sumnje za potrebe odlučivanja o opravdanosti daljeg trajanja pritvora prema optuženim, a ne i za utvrđivanja apsolutne dokazanosti činjenica, što će biti predmet daljnjeg toka postupka.

7. Kantonalni sud je naveo da je glavni pretres u ovom krivičnom predmetu započeo 27. oktobra 2021. godine čitanjem optužnice, te da je u nastavku glavnog pretresa 3. novembra 2021. godine nastavljeno čitanje optužnice i iznošene uvodne riječi stranaka; da je nastavak glavnog pretresa održan 17. i 24. novembra, te 8. i 10. decembra 2021. godine, kada su ispitani imenovani svjedoci Tužilaštva, čiji iskazi nisu doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora apelantu i optuženim E. D. i J. J. Navedeno je da je sljedeći glavni pretres zakazan za 2. februar 2022. godine.

8. U nastavku je Kantonalni sud obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju ocijenjeno da se u odnosu na apelanta (i optužene E. D. i J. J.) nisu promijenile okolnosti i uvjeti u pogledu postojanja iteracijske opasnosti iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH, bez obzira na protek vremena koje su optuženi proveli u pritvoru, a koji je u zakonom propisanom okviru. U tom kontekstu je navedeno da je objektivni uvjet koji se odnosi na zaprijećenu kaznu neupitno ispunjen jer se za krivična djela koja se apelantu optužnicom stavljaju na teret može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju ispunjen je i drugi uvjet, kumulativno propisan navedenom zakonskom odredbom, odnosno da na strani navedenih optuženih postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud je naveo da je prilikom utvrđivanja postojanja naročitih okolnosti u odnosu na sve navedene optužene cijenio okolnosti konkretnog slučaja, a naročito činjenicu da se apelantu i optuženom E. D. stavlja na teret da su zajedno s optuženim Z. B. postupali kao organizatori grupe, formirane za učinjenje krivičnih djela opisanih u optužnici, čiji su članovi svjesno i s htjenjem postali optuženi J. J. i drugi optuženi, a sve s ciljem protivpravnog stjecanja imovinske koristi u milionskim iznosima, a na štetu pravnih lica, čije su interese po zakonu bili dužni zastupati. Zatim su, kako je navedeno, s ciljem ostvarivanja protivpravne imovinske koristi optuženi iskorištavali svojstva koja su imali u inkriminiranom periodu, kao i brojnost članova tako organizirane grupe, za šta postoji osnovana sumnja. Također, Kantonalni sud je cijenio da iz dokaza dostavljenih uz optužnicu proizlazi osnovana sumnja da su optuženi inkriminirane radnje izvršenja krivičnih djela za koja se terete optužnicom preduzimali u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, pri čemu je naročito cijenjena brojnost krivičnopravnih radnji koje su preduzeli, u kojima se stječu obilježja ozbiljnih krivičnih djela sa zaprijećenim kaznama zatvora, dok je istovremeno grupa djelovala s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu, kako se sve to osnovano sumnja. Cijeneći sadržajno radnje koje se optuženim stavljaju na teret i za čije je izvršenje utvrđeno postojanje osnovane sumnje, nedvosmisleno proizlazi da su oni u njihovom preduzimanju iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju svih inkriminiranih radnji, i to ne samo onih koje su im omogućile pribavljanje koristi već su s jednakom upornošću preduzimali aktivnosti s ciljem prikrivanja stvarnog porijekla novca, toka novca i počinjenja krivičnih djela (sve na nivou osnovane sumnje).

9. Naime, kako je dalje naveo Kantonalni sud, dostavljeni dokazi potkrepljuju postojanje osnovane sumnje da su inkriminirane radnje preduzimane duži vremenski period, u okviru dobro organizirane grupe, unutar koje je od strane organizatora bila pomno planirana aktivnost ostalih članova grupe. Pored organizatorske uloge Z.B. i E. D., dokazi dostavljeni uz optužnicu ukazuju da su i apelantove aktivnosti po svojoj prirodi, dužini trajanja i sistematičnosti također podrazumijevale ne samo visok stepen planiranja i brojne pripremne radnje već i dosljednost i upornost u počinjenju krivičnih djela za koja se sumnjiči, a, pored navedenog, dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je upravo po apelantovim uputama, po pribavljanju protivpravne imovinske koristi, ona sa računa „Profin-investa“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Profin-invest“) otvorenim u Unicredit banci d.d. Mostar dalje transferirana licima s kojima su porodično povezani apelant i optuženi D. H., što su, kako se osnovano sumnja, činili s ciljem prikrivanja stvarnog porijekla novca. Krivično-pravne radnje koje su, kako se osnovano sumnja, preduzimali ovi optuženi, ukazuju na njihovu izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost u činjenju krivičnih djela, kako od strane optuženih E. D. i apelanta (i Z. B.) kao organizatora grupe, tako i od njenih članova, među kojima je i optuženi J. J., koji su za izvršenje predmetnih krivičnih djela koristili pozicije unutar pravnih lica preko kojih je vršeno pranje novca, i to pravna lica „Profin-invest“, „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo, „KS Investment“ d.o.o. Sarajevo, „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo u daljnjem tekstu: „Unioninvest“), „Vranica“ d.d. Sarajevo, „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo. Optuženi su u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu izmještali sjedišta s jedne adrese na drugu, spajali pravna lica, na istoj adresi registrirali više firmi koje su se sjedinile, mijenjali oblike društva, mijenjali osnivače i odgovorna lica, za odgovorna lica postavljali svoje saradnike, vozače, pomoćno osoblje (tzv. ,,mule“), a oni stvarno upravljali društvima, namjerno prouzrokovali stečaje, likvidirali društva i brisali ih, a sve s ciljem vršenja krivičnih djela i njihovog prikrivanja, kako za to postoji osnovana sumnja. Iz naprijed navedenog proizlazi osnovana sumnja da su organizatori Z. B., E. D. i apelant u dužem vremenskom periodu u kontinuitetu prikazivali da u pravnom prometu i poslovnim odnosima (odnosno u vršenju krivičnih djela) ne upravljaju pravnim licima, da nisu vlasnici niti odgovorna lica, a sve kako bi izbjegli krivičnu odgovornost za krivična djela koja su namjeravali učiniti, te da bi sakrili posljedice i imovinu koja je pribavljena počinjenjem krivičnih djela, što ukazuje na njihovu odlučnost, upornost i istrajnost u vršenju krivičnih djela.

10. Kantonalni sud je u odnosu na apelanta istakao da naročita okolnost koja ukazuje na njegovu istrajnost i upornost u činjenju krivičnih dijela proizlazi iz činjenice da je utjecao na svjedoka S. B. „odgovorno lice – direktor u pravnom licu EG „Energogroup“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Energogroup“)“ da odustane od postavljenog imovinsko-pravnog zahtjeva i predložene privremene mjere osiguranja prema pravnom licu „Profin-invest“ (osnivači apelant i optuženi D. H.), što je u nastavku detaljno obrazloženo na strani 39. rješenja.

11. Kantonalni sud je naveo i da su počevši od 2011. godine, kada je pokrenut izvršni postupak prema izvršeniku „Profin-invest“, pa u narednih osam godina, u koje vrijeme nekretnina (zemljište na Marijin Dvoru) nije bila opterećena mjerama osiguranja i dok tada osumnjičeni nisu znali da se protiv njih vodi istraga, osumnjičeni iskazivali naročitu upornost da se odugovlači izvršni postupak tako što se posredstvom njima poznatih lica pojavljuju na ročištima za javnu prodaju nekretnine nudeći višemilionske iznose za kupovinu, iako realno niti jedan od ponuđača za takvu kupovinu nije imao finansijski bonitet, pa takvo postupanje traje sve do oktobra 2019. godine kada, nakon određivanja mjera osiguranja na imovini u vlasništvu „Profin-investa“, posredstvom punomoćnika optuženi preduzimaju više aktivnosti usmjerenih upravo na ubrzanje i okončanje izvršnog postupka s ciljem promjene vlasnika na novog tražioca izvršenja „MDC nekretnine“ d.o.o. Sarajevo (detaljno opisano u rješenju).

12. Kantonalni sud je istakao da su optuženi odlučni i istrajni u prikrivanju imovine u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu, iz kojeg razloga postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnih djela. Sve izjave date u svojstvu optuženih i svjedoka date u drugim postupcima, svi parnični i krivični postupci koje su pokrenuli ukazuju na osnovanu sumnju da optuženi zloupotrebom parničnih postupaka nastoje sebe predstaviti kao prevarenu i oštećenu stranu, pri čemu sud ističe da su, kada su u pitanju sumnje o eventualnom izvršenju novih krivičnih djela na taj način, uvažavajući u potpunosti pretpostavku nevinosti optuženih, takve sumnje tretirane isključivo s aspekta postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela, a nikako prejudiciranja eventualnih drugih postupaka protiv njih i/ili njihovog ishoda.

13. Nadalje, tokom provođenja finansijske istrage u ovom predmetu broj T09 0 KTF 0013751 08 pribavljeni podaci ukazuju da je u proteklom periodu na računima pojedinih osumnjičenih, ili s njima povezanih lica, otvorenim kod različitih poslovnih banaka, vršen promet enormno visokih novčanih iznosa. S obzirom na obimnost u disponiranju novčanim iznosima enormne vrijednosti, a posmatrano u kontekstu višemilionske novčane koristi za koju se optuženi terete da su je pribavili, Kantonalni sud nalazi da bi apelant i optuženi E. D. i J. J., ukoliko bi se našli na slobodi, bili u prilici da gotov novac i drugu imovinu stečenu krivičnim djelom koja nije pronađena u pretresima upotrijebe i njom raspolažu, te da je stave u legalne novčane tokove, na koji način bi nastavili s činjenjem, odnosno dovršenjem krivičnih djela pranja novca. Kantonalni sud je ocijenio da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti, imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i optuženi E. D. i J. J., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su ispunjeni zakonski uvjeti za produženje mjere pritvora prema njima iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, iz kojeg razloga je navedenim optuženim produžen pritvor.

14. Također, Kantonalni sud je naveo da je, vršeći kontrolu mjere pritvora u smislu odredbe člana 151. stav (1) ZKPFBiH, cijenio i protek vremena od učinjenja predmetnih krivičnih djela i dužinu trajanja pritvora prema optuženim (nepuna godina dana), te nalazi da sve naprijed navedene okolnosti, koje nisu protekom vremena izgubile na značaju, i dalje upućuju na zaključak o neophodnosti produženja pritvora apelantu i optuženim E. D. i J. J. Dakle, sud cijeni da su razlozi koji su navedeni u odnosu na poseban pritvorski razlog relevantni i dovoljni za zaključak da je neophodno produženje pritvora prema optuženim, bez obzira na vrijeme provedeno u pritvoru, a što je u zakonom propisanim okvirima.

15. Kantonalni sud je naveo da je, u skladu s odredbom člana 145. stav 1. ZKPFBiH u vezi sa članom 137. stav 2. ZKPFBiH, razmotrio i mogućnost izricanja blažih mjera apelantu i optuženim E. D. i J. J. u odnosu na mjeru pritvora, te da je zaključio da se, s obzirom na prirodu i težinu krivičnog djela organiziranog kriminala, za koje se osnovano sumnja da su ga optuženi počinili, koje im se stavlja na teret potvrđenom optužnicom, kao i okolnosti njegovog izvršenja, te zakonski razlog na osnovu kojeg im je produžena mjera pritvora, svrha koja se postiže mjerom pritvora prema optuženim u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera.

16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 031067 22 Kž 24 od 16. februara 2022. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i optuženih E. D.i J. J. izjavljene protiv rješenja Kantonalnog suda od 31. januara 2022. godine.

17. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da su na glavnom pretresu saslušani svjedoci R. H., V. K., F. H. i I. V., ali da sud u pobijanom rješenju nije naveo sadržaj iskaza svjedoka nego je iznio zbirni zaključak da iskazi ovih svjedoka nisu doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje, te da su iskazi ovih svjedoka sadržajno suprotni zaključcima suda u pogledu postojanja osnovane sumnje na strani apelanta. Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja (str. 32) slijedi da je sud pravilno postupio kada je uzeo u obzir iskaze ovih svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu, čiju kompletnu sadržinu nije ni neophodno da navodi u pobijanom rješenju, pa je izveo spomenuti zaključak da njihovi iskazi nisu doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora optuženim. Osim toga, navedeno je i da u vezi s tim, izuzev paušalnog prigovora, u žalbi nije navedeno u čemu se konkretno ogledaju suprotnosti između sadržaja iskaza ovih svjedoka i zaključka suda u pogledu postojanja osnovane sumnje na strani apelanta.

18. Dalje je ocijenjen neosnovanim žalbeni navod kojim se osporava zaključak suda o postojanju osnovane sumnje da su apelant i Ibrahim Jusufranić „od samog početka” zajednički nastupali u pogledu prodaje predmetnog zemljišta po cijeni od 31.684,446,00 KM, tvrdnjama da je svjedok M. I. u svom iskazu na glavnom pretresu potvrdio da je održana sjednica Skupštine „Unioninvesta“ 10. septembra 2007. godine, na kojoj je donesena odluka o ulasku u zajedničku investiciju s društvom „Koprom” iz Beča, te da je predmetno zemljište u toku 2007. godine „dato u zajedničku investiciju s tim društvom”, jer apelant nije bio u bilo kakvom poslovnom odnosu s društvom „Koprom”. Međutim, svjedok M. I. u svom iskazu na glavnom pretresu nije uopće iznio takve tvrdnje, nego iz njegovog iskaza proizlazi da mu uopće nije poznato održavanje navedene sjednice Skupštine, niti su mu poznate odluke koje su donesene na toj sjednici, a niti društvo „Koprom” iz Beča.

19. Nadalje, apelantova braniteljica osporava pravilnost pobijanog rješenja time što selektivno ukazuje na dio iskaza s glavnog pretresa svjedoka F. H. u kojem je naveo da je procjena tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta iznosila oko 45.000.000 KM. Iz iskaza ovog svjedoka slijedi da je u dva nalaza procijenjena tržišna vrijednost predmetnog zemljišta, koja je iznosila oko 15.000,000 KM, što je, prema zaključku prvostepenog suda, gotovo dva puta niže od navedene kupoprodajne cijene, a da je iz nalaza koji je kao dokaz pribavljen putem međunarodne pravne pomoći od NLB Grupe iz Slovenije i predočen ovom svjedoku (za koji je svjedok naveo da ga ne posjeduje u svojoj arhivi) ta procjena vrijednosti zemljišta iznosila oko 45.000.000 KM. Međutim, te razlike u kazivanju ovog svjedoka, kako je naveo Vrhovni sud, ne dovode u pitanje zaključke prvostepenog suda o inkriminiranim radnjama za koje se apelant osnovano sumnjiči da ih je preduzeo kako bi zajedno s Ibrahimom Jusufranićem (i drugim optuženim) ishodio zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji zemljišta po cijeni od 31.684.446,00 KM, koju je NLB Grupa Slovenija platila 29. augusta i 1. septembara 2008. godine na račun „Unioninvesta“, koje zaključke sud zasniva na drugim dokazima navedenim u pobijanom rješenju, čiji se sadržaj braniteljicinom žalbom ne osporava.

20. Konačno, budući da je sud, obrazlažući postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora optuženim, uzeo u obzir, pored ostalih dokaza, iskaze svih svjedoka koji su do tada saslušani na glavnom pretresu, u odnosu na koje je dao i spomenuti zaključak da ti iskazi nisu doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje, neosnovanim se ukazuju suprotni žalbeni navodi braniteljice da je sud propustio to učiniti i da je time učinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.

21. Dalje, nasuprot žalbenim navodima, Vrhovni sud je ocijenio da sud u pobijanom rješenju obrazlaže samo okolnosti koje su postojale u trenutku određivanja pritvora, ali pri tome ne vrši konkretizaciju iteracijske opasnosti i ne navodi u pogledu kojeg krivičnog djela postoji takva opasnost, da iz obrazloženja pobijanog rješenja na str. od 42. do 47. slijedi da je sud dao sasvim jasne i određene razloge za zaključak o postojanju iteracijske opasnosti na strani apelanta, tako da nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Pri tome je ukazano da odredbe člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH ne zahtijevaju utvrđenje suda u pogledu kojeg konkretnog krivičnog djela postoji opasnost od ponavljanja i na koji način će ponoviti to krivično djelo, nego je dovoljno utvrditi da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, pa kako je u pobijanom rješenju to i urađeno, suprotno braniteljicinim navodima, nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) ZKPFBiH.

22. Bez osnova je i žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio značaj odustanka svjedoka S. B. od postavljenog imovinskopravnog zahtjeva prema „Profin-investu“. Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja (strana 42) slijedi da je sud naveo sasvim određene i jasne razloge za zaključak da okolnosti pod kojima je S. B. poslao podnesak kojim povlači postavljeni imovinskopravni zahtjev i odustaje od privremene mjere osiguranja prema pravnom licu „Profin-invest“, čiji su osnivači apelant i D. H., ukazuju na apelantovu istrajnost i upornost u činjenju krivičnih djela (sve utvrđeno na nivou osnovane sumnje), te je i Vrhovi sud ponovio (strana 10) okolnosti koje je utvrdio Kantonalni sud. Činjenica da svjedok S. B. u svom iskazu od 12. maja 2021. godine, prilikom izjašnjenja o tome kako je došlo do sklapanja vansudske nagodbe i zbog čega je povukao svoj imovinskopravni zahtjev, nije spominjao apelanta i da službenici policije ovom svjedoku, a na što se ukazuje žalbom, nisu postavili pitanje da li je apelant utjecao ili pokušao utjecati na njega ne dovodi u pitanje opravdanost zaključaka prvostepenog suda do kojih je došao analizom i ocjenom navedenih činjenica i okolnosti.

23. U vezi sa žalbenim navodima da je prvostepeni sud prilikom ocjene postojanja iteracijske opasnosti na strani apelanta nekritički prihvatio iskaz svjedoka E. Č. koji „nije mogao ponuditi ime klijenta u čije ime je navodno pristupio na ročište...“, tj. na licitaciju zemljišta na Marijin dvoru, kada je ponudio iznos od 18.000.000,00 KM, jer nije utvrđeno njegovo ime, braniteljica je mišljenja da to implicira da takav klijent ni ne postoji. Međutim, suprotno ovakvom braniteljicinom stavu, iz obrazloženja pobijanog rješenja slijedi da je prvostepeni sud (u nivou osnovane sumnje) utvrdio kako je svjedoka E. Č. o licitaciji u Općinskom sudu 22. februara 2017. godine obavijestio apelant i da je nesporno da ovaj svjedok, koji nije mogao ponuditi ime klijenta kojeg zastupa, nije imao „finansijski kapacitet“ da plati ponuđeni iznos, pa je na osnovu ovih utvrđenja, koje žalba ne dovodi u pitanje, kao i drugih dokaza vezanih za provođenje postupka prinudne prodaje zemljišta na Marijin dvoru zaključio da su optuženi, počev od 2011. godina kada je započeo izvršni postupak protiv „Profin-investa“, pa u narednih osam godina, u koje vrijeme nije bilo mjera osiguranja predmetne nekretnine, iskazali naročitu upornost u odugovlačenju izvršnog postupka, između ostalog, tako što su poticali njima poznata lica da se pojavljuju na ročištima za prodaju i nude iznose za kupovinu za koje nisu imali kapacitet da ih izvrše (izjave svjedoka E. K. i E. Č.), a da su nakon određivanja mjera osiguranja na toj nekretnini preduzimali aktivnosti radi ubrzanja okončanja izvršnog postupka (u vezi s tim sud se prethodno pozvao na pojedine aktivnosti punomoćnika optuženih u spomenutom izvršnom postupku). Iz navedenog slijedi da opisani zaključci prvostepenog suda nisu rezultat nekritičkog prihvaćanja iskaza svjedoka E. Č., pa se suprotni žalbeni navodi branitelja ovog optuženog ukazuju neosnovanim.

24. Pravilnost pobijanog rešenja se ne može dovesti u pitanje ni žalbenim prigovorom da se obraćanja nadležnom sudu u vezi s vođenjem raznih parničnih i izvršnih postupaka ne mogu cijeniti u smislu postojanja naročitih okolnosti na strani ovog optuženog, što je dodatno obrazloženo. Vrhovni sud je naveo da nije tačna tvrdnja iz apelantove žalbe da je posljednja radnja koju su preduzimali punomoćnici pravnog lica „Profin-invest“ preduzeta 6. aprila 2020. godine, a da je pritvor apelantu određen 11. decembra 2020. godine, tj. osam mjeseci prije nego što je njenom branjeniku određen pritvor, jer iz obrazloženja pobijanog rješenja (str. od 43. do 45) proizlazi da se punomoćnik tražioca izvršenja obraćao sudiji za prethodni postupak i nakon određivanja pritvora ovom optuženom.

25. Neosnovan je i žalbeni prigovor apelantove braniteljice da se obrazloženje prvostepenog rješenja svodi na obrazlaganje okolnosti koje su postojale u trenutku određivanja pritvora, a da sud ne navodi na koji način je mjera pritvora neophodna „danas“ kako bi „utjecala preventivno“ da apelant ne ponovi krivično djelo. Ovo najprije iz razloga što je sud u pobijanom rješenju (strana 32) uzeo u obzir protek vremena koje su optuženi proveli u pritvoru (koji je u zakonom propisanom roku), pa je dao i odgovarajuće razloge zbog kojih smatra da je neophodno i dalje trajanje pritvora, koji se braniteljicinom žalbom uopće ne osporavaju. Pri tome, ukoliko se u pobijanom rješenju ponavljaju određeni razlozi kao i u ranijim rješenjima, to ne može samo po sebi ukazivati na nezakonitost i nepravilnost pobijanog rješenja jer okolnosti koje su bile od značaja pri donošenju ranijih rješenja o produženju pritvora mogu biti relevantne i pri donošenju kasnijih rješenja o produženju pritvora. U vezi s tim, u braniteljicinoj žalbi se ne tvrdi da okolnosti na koje se poziva prvostepeni sud u pobijanom rješenju više ne postoje ili da su one izgubile na značaju.

26. Bez osnova su i žalbeni prigovori koji se odnose na „dinamiku održavanja glavnih pretresa“ u ovom krivičnom postupku, pri čemu braniteljica ističe da je u periodu od godinu i dva mjeseca održano svega šest „glavnih pretresa“, a apelant ima pravo da se krivični postupak vodi bez bilo kakvog odlaganja. Ovo iz razloga što je iz pobijanog rješenja, kao i iz spisa predmeta vidljivo da je glavni pretres u ovom krivičnom postupku počeo 27. oktobra 2021. godine (a ne prije godinu i dva mjeseca), a zatim je održavan 3, 17. i 24. novembra, te 8. i 10. decembra, zatim je odložen zakazani glavni pretres u dane 22. i 29. decembra 2021. godine zbog bolovanja predsjednika vijeća prvostepenog suda, a glavni pretres zakazan za 26. januar 2022. godine je odložen zbog bolesti jednog od optuženih, i konačno iz spisa predmeta je vidljivo da je glavni pretres zakazan za 2. februar 2022. godine, od kada je planirano održavanje glavnog pretresa jednom sedmično sve do 20. aprila 2022. godine. Slijedom toga, navedenim braniteljicinim prigovorima se ne može dovesti u pitanje zakonitost pobijanog rješenja.

27. Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da prvostepeni sud nije zanemario svoju obavezu da u smislu odredbi člana 145. stav 1. i člana 137. stav 2. ZKPFBiH ispita i mogućnost da se optuženim izreknu mjere zabrane umjesto pritvora.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

28. Apelant ističe da su u postupku u kojem su donesena osporena rješenja povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je pritvor određen zbog postojanja navodne iteracijske opasnosti, odnosno na osnovu člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH. Apelant navodi da i u apelaciji ostaje pri žalbenim prigovorima izjavljenim „na postojanje osnovane sumnje, posebno u odnosu na iskaze svjedoka sa glavnog pretresa“, iz kojih iskaza proistječe da nije tačna tvrdnja iz rješenja da je apelant „od početka” član organizirane grupe, a samim time ni organizator navedene grupe, kada iz iskaza svjedoka jasno proizlazi „da je u to vrijeme predmetna nekretnina trebala biti prodata drugom kupcu, a s kojim apelant nema nikakav poslovni odnos“. Apelant navodi da se nalazi u pritvoru godinu i tri mjeseca, te da je od potvrđivanja optužnice do donošenja osporenog rješenja ovom apelacijom proteklo osam mjeseci, i u tih osam mjeseci od potvrđivanja optužnice održano je šest glavnih pretresa. Apelant ukazuje da su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora, uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produživanje mjere pritvora, odnosno da „osnovana bojazan“ iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH nije potkrijepljena naročitim i konkretnim okolnostima. Osim toga, apelant smatra da su redovni sudovi propustili sačiniti adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u odnosu na apelanta, već su ponavljanjem istih razloga, bez uvažavanja specifičnih okolnosti, apelantu arbitrarno produžavali pritvor već duže od godinu dana. Apelant ističe da su gotovo identična obrazloženja rješenja kojim mu je određen pritvor u decembru 2020. godine, kao i obrazloženje rješenja kojim mu je produžen pritvor u februaru 2022. godine, bez uzimanja u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, a prevashodno proteka vremena koje je apelant proveo u pritvoru, i kako je taj protek vremena utjecao na iteracijsku opasnost na strani apelanta. Zatim se apelant „osvrnuo“ na sve dijelove obrazloženja redovnih sudova koji se odnose na apelanta, te svoj stav da obrazloženja predstavljaju arbitrarnu primjenu člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH. Apelant ne tvrdi da je zakonom propisana obaveza da sud u svom rješenju precizira u pogledu kojeg krivičnog djela postoji opasnosti od ponavljanja, niti postoji obaveza da redovni sudovi preciziraju član krivičnog zakona, međutim, načela za produženje pritvora po osnovu iteracijske opasnosti, a izražena kroz sintagmu da „opasnost mora biti vjerovatna, a rizik realan“ u sebi nužno impliciraju da sud navede u pogledu kojeg to krivičnog djela ili barem grupe krivičnih djela u odnosu na zajednički zaštitni objekt postoji iteracijska opasnost. Apelant smatra da je arbitrarno utvrđenje suda da postoji realna opasnost da će apelant u slučaju puštanja na slobodu počiniti neko neodređeno krivično djelo. Redovni sudovi naročite okolnosti iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH na strani apelanta već godinu i tri mjeseca nalaze u sljedećem: 1) navodni utjecaj na svjedoka S. B. (strana 39. rješenja Kantonalnog suda); 2) vođenje parničnih i izvršnih postupaka posredstvom punomoćnika (strana 40–42. rješenja Kantonalnog suda); 3) iskaz svjedoka E. Č. (strana 41. rješenja Kantonalnog suda); 4) uplata apelantove supruge iz 2011. godine (strana 48. rješenja Kantonalnog suda) i 5) višemilionska korist (strana 49. rješenja Kantonalnog suda). Apelant za svaku od navedenih okolnosti iznosi svoju analizu iz koje, prema njegovom stavu, proizlazi da ne postoji iteracijska opasnost na strani apelanta. Apelant smatra da bi se sve ove navodne naročite okolnosti u potpunosti mogle otkloniti određivanjem mjere zabrane iz člana 140a. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno mjerom zabrane sastajanja s određenim licima, a što je sud također propustio cijeniti. Na strani apelanta, u odnosu na vrijeme određivanja pritvora, došlo je do značajno izmijenjenih okolnosti koje su od utjecaja na postojanje iteracijske opasnosti na strani apelanta. Prije svega, odlučna činjenica jest da je apelant u pritvoru već godinu dana i tri mjeseca. Osim toga, bitna okolnost koja se na strani apelanta promijenila u odnosu na vrijeme određivanja mjere pritvora jest brojnost rješenja Kantonalnog suda kojim su određene privremene mjere osiguranja u odnosu na apelantovu imovinu, a kojim rješenjima je „blokirana“ cjelokupna apelantova imovina, ali i imovina njegove supruge. Osim toga, apelant smatra da nerazmjerno dugo boravi u pritvoru, posebno imajući u vidu dinamiku održavanja glavnih pretresa u ovom krivičnom postupku i ističe da je u periodu od potvrđivanja optužnice (31. maja 2021. godine) pa do 1. februara 2022. godine, dakle u periodu od osam mjeseci održano ukupno šest glavnih pretresa. Najzad, sumirajući naprijed navedeno, predloženo je da se apelacija usvoji i osporena rješenja ukinu, zbog čega je, prije donošenja odluke o apelaciji, predloženo usvajanje privremene mjere i puštanje apelanta na slobodu.

II.Odgovori na apelaciju

29. Kantonalni sud je odgovorio da se o postojanju osnovane sumnje koje radnje je preduzimao apelant, kao i drugi optuženi izjasnio u obrazloženju rješenja o produženju pritvora prilikom kontrole opravdanosti pritvora, pa su neosnovani navodi apelacije da se sud nije adekvatno izjasnio o postojanju osnovane sumnje na strani apelanta i drugih optuženih. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz navoda apelacije proizlazi da apelant iz pobijanog rješenja traži apsolutnu dokazanost činjenica, potpuno zaboravljajući da se radi o fazi glavnog pretresa, koji nije okončan, a o čemu odlučuje sudsko vijeće na glavnom pretresu koji je u toku.

30. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su prigovori navedeni u apelaciji u bitnom isticani i u apelantovoj žalbi povodom koje je Vrhovni sud preispitao rješenje prvostepenog suda kojim mu je produžen pritvor. Istaknuto je da apelant uopće ne konkretizira zašto smatra da razlozi koji su navedeni u pobijanim odlukama nisu relevantni i dovoljni za zaključak o postojanju razloga za produženje pritvora apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, niti navodi zašto smatra da su ti razlozi proizvoljni. Što se tiče apelantove tvrdnje da ti razlozi nisu individualizirani u odnosu na apelanta, Vrhovni sud je dao odgovor na identičan žalbeni prigovor na strani 12. pasus 2. rješenja. Navode iz apelacije da su identični razlozi, koji su dati prilikom određivanja pritvora apelantu, navedeni i u pobijanim rješenjima, isticani su i u žalbi protiv prvostepenog rješenja, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim iz razloga koji su navedeni na strani 12. pasus 4. i 13. pasus 1. rješenja Vrhovnog suda. Što se tiče navoda iz apelacije koji se odnose na dužinu trajanja pritvora, Vrhovni sud je naveo da, s obzirom na fazu krivičnog postupka, redovni sudovi vode računa o opravdanosti dužine trajanja pritvora apelantu.

31. Tužilaštvo je odgovorilo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama dali dovoljne i na zakonu zasnovane razloge zbog kojih je prema apelantu opravdano održati na snazi mjeru pritvora, te su u potpunosti obrazložili razloge zbog kojih su svi prigovori odbrane o ovom pitanju ocijenjeni kao neosnovani.

32. Apelant je u izjašnjenju na odgovore istakao da niti jedan odgovor nije ukazao na neosnovanost podnesene apelacije, odnosno apelantovih navoda o povredi njegovih ljudskih prava arbitrarnim utvrđenjima redovnih sudova o postojanju iteracijske opasnosti na strani apelanta, i to u periodu nakon što je apelant u pritvoru proveo više od godinu dana.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 031067 22 Kž 24 od 16. februara 2022. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. februara 2022. godine a apelacija je podnesena 25. marta 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant pobija rješenja o produženju pritvora navodeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

40. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

41. Ustavni sud prije svega podsjeća na ranije donesene odluke povodom apelacija istog apelanta kojim su bila osporena rješenja o produženju pritvora (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 695/21 od 21. aprila 2021. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1303/21 od 23. juna 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tim odlukama su odbijene apelantove apelacije izjavljene protiv rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o produženju pritvora u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. U Odluci broj AP 695/21 od 21. aprila 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je ispitao rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda od 28. i 8. januara 2021. godine kojima je tada osumnjičenom apelantu produžen pritvor za dva mjeseca iz razloga propisanih u članu 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH. U navedenoj odluci Ustavni sud je analizirao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za mjeru pritvora i poseban pritvorski razlog – iteracijsku opasnost i u vezi s tim zaključio da „nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o produženju pritvora“. Zatim je Ustavni sud u Odluci broj AP 1303/21 od 23. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) ispitao rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda od 25. i 5. marta 2021. godine kojim je tada osumnjičenom apelantu, na osnovu člana 149. stav (3) ZKPFBiH, produžen pritvor za tri mjeseca iz razloga propisanih članom 146. stav (1) tačka c) ZKP-a. U navedenoj odluci Ustavni sud je analizirao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za mjeru pritvora i poseban pritvorski razlog – iteracijsku opasnost i u vezi s tim zaključio da „nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o produženju pritvora“.

42. Konkretnom apelacijom apelant osporava rješenja o produženju pritvora koja su donesena u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora na osnovu člana 151. stav (1) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se radi o rješenjima koja su donijeta nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta (i ostalih optuženih), da je Kantonalni sud u pogledu osnovane sumnje imao u vidu veliki broj materijalnih dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, čiji je sadržaj naveden na str. od 4. do 29. obrazloženja rješenja. U pogledu posebnog uvjeta za pritvor koji se tiče naročitih okolnosti koje opravdavaju strah od ponavljanja krivičnog djela, Kantonalni sud je imao u vidu sljedeće elemente: objektivni uvjet koji se tiče zaprijećene kazne (tri godine ili teža kazna), socijalne prilike, prirodu i način počinjenja krivičnih djela koja se apelantu optužnicom stavljaju na teret. S tog aspekta je u obrazloženju osporenog rješenja opisan način na koji su krivična djela počinjena budući da se radi o organiziranoj grupi u kojoj je, kako proizlazi iz optužnice, obuhvaćeno 16 lica, među kojima je i apelant. U vezi s tim opisana je dugotrajnost perioda preduzimanja krivičnopravnih radnji iz optužnice, brojnost krivičnopravnih radnji, obilježja krivičnih djela koja se apelantu optužnicom stavljaju na teret, višemilionski iznos za koji se sumnja da je stečen izvršenjima krivičnih djela (protivpravna imovinsku korist), te odlučnost, upornost i istrajnost pri izvršenju inkriminiranih radnji. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je u konačnici zaključio da sve navedene okolnosti posmatrane u njihovoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti imaju karakter naročitih okolnosti jer ukazuju na apelantovu spremnost i odlučnost da bi u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH. Vrhovni sud je, prihvaćajući pravilnim naprijed navedeni stav u pogledu postojanja naročitih okolnosti u vezi s iteracijskom opasnošću, osvrćući se na neosnovanost žalbenog prigovora da su u pobijanom rješenju korištene iste činjenice i elementi, ukazao da oni nisu izgubili na značaju u vrijeme kontrole opravdanosti pritvora. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu i sadržaj iskaza saslušanih svjedoka na glavnom pretresu, ali su ocijenili da ti iskazi nisu doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen. Dakle, u postupku kontrole opravdanosti pritvora, redovni sudovi nisu našli nove okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora apelantu, već je utvrđeno da one i dalje egzistiraju neizmijenjene i da je stoga neophodno i opravdano apelantovo dalje zadržavanje u pritvoru. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost.

43. U pogledu navoda apelacije kojim je ukazano na razuman rok u vezi s trajanjem pritvora, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između ostalih, predmet W. protiv Švicarske, 26. januar 1993, stav 30, serija A, broj 254-A i Kudła protiv Poljske [VV] broj 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je zadatak domaćih vlasti da vode računa o tome da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega se moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60–61, aplikacija broj 57180/09).

44. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen 9. decembra 2020. godine, da je optužnica potvrđena 31. maja 2021. godine, da su osporena rješenja prema kojima je pritvor i dalje neophodan donesena u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice i da pritvor za koji se svaka dva mjeseca vrši sudska kontrola može trajati najduže dvije godine počev od potvrđivanja optužnice 31. maja 2021. godine. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant u vrijeme donošenja osporenih rješenja u pritvoru godinu i oko dva mjeseca. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je maksimalno trajanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice propisano članom 151. stav 2. ZKPFBiH, te da ono ni u kojem slučaju ne može biti duže od dvije godine. Ustavni sud smatra da razlozi koje su redovni sudovi naveli u osporenim rješenjima opravdavaju dužinu trajanja pritvora od godinu i oko dva mjeseca u konkretnoj fazi postupka. U vezi s tim, Ustavni sud, s obzirom na složenost postupka, broj izjavljenih žalbi (tri žalbe kako proizlazi iz odgovora) i razloge koje je u odgovoru na apelaciju istakao Vrhovni sud, ne smatra da je narušeno načelo razumnog roka. Međutim, Ustavni sud u tom pravcu ipak skreće pažnju da bez obzira na složenost postupka, vođenje postupka i njegova organizacija pripadaju sudu i lice koje se nalazi u pritvoru ne treba snositi posljedice organiziranja rada na predmetu. Pri tome, u konkretnim specifičnim okolnostima Ustavni sud zapaža da je redovni sud na obje instance imao u vidu vrijeme koje je apelant do donošenja osporenih rješenja proveo u pritvoru, kao i činjenice vezane za predmetni postupak koje su od takvog značaja da opravdavaju produženje pritvora apelantu. U skladu s vlastitom i praksom Evropskog suda, Ustavni sud potiče što hitnije rješavanje predmeta i provođenje postupaka, bez odlaganja i tereta za učesnike postupka, ali u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu sve naprijed navedeno, smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

45. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima, Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Također, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31EHRR589 GC). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenom rješenju ponudio svoje razloge i obrazložio zbog čega prihvaća pravilnim stav prvostepenog suda.

46. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud naveli da su, utvrđujući da je neophodno da se apelantu produži pritvor, u osporenim rješenjima naveli zašto ne postoji mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto mjere pritvora, pa zato insistiranje apelacije o potrebi detaljnijeg obrazloženja o tim mjerama nema osnova.

47. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, između ostalog i apelantove opširne navode apelacije, koji u ukupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti i nepravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je potrebno dodatno ih elaborirati, jer je Kantonalni sud kao redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 146. stav 1. tačka c)

ZKPFBiH.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 151. stav (1) u vezi sa članom 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH u situaciji kada su redovni sudovi zaključili da osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu i kada su navedeni jasni razlozi u pogledu postojanja naročitih okolnosti zbog kojih je produženje pritvora apelantu i dalje potrebno i opravdano, i kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o produženju pritvora.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1085/22 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio