Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/22 (M. Đ.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-857/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-857/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mirsada Đerzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirsada Đerzić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 066633 18 Gž od 21. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Đerzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Sanel Bektić advokat iz Tuzle, podnijela je 10. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 P 066633 21 Rev od 9. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 P 066633 18 Gž od 21. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 P 066633 17 P od 22. marta 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1343/21 od 23. juna 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda od 21. januara 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 127 0 P 066633 21 Rev od 9. decembra 2021. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda od 22. marta 2018. godine je obavezana apelantica, kao zajmoprimac, da tužiteljici (S.N.), kao zajmodavcu, isplati iznos od 10.000,00 KM, koji je 13. jula 2007. godine primila po osnovu zaključenog ugovora o zajmu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene odluke, Općinski sud je naveo da su parnične stranke zaključile ugovor o zajmu 13. jula 2007. godine i da je istog dana tužiteljica kao zajmodavac predala apelantici kao zajmoprimcu predmet zajma, zbog čega je u skladu sa odredbom člana 557. Zakona o obligacionim odnosima dužna vratiti pozajmljeni novčani iznos tužiteljici. Nadalje, da je u toku postupka apelantica tvrdila da je predmet zajma tužiteljici vratila nakon što je 20. novembra 2007. godine podigla kredit kod MKO '"Eki" Sarajevo, čime je u cijelosti izvršila svoju ugovornu obavezu. Međutim, da apelantica ovu tvrdnju nije dokazala, jer sud nije mogao na pouzdan način utvrditi da je apelantica izvršila svoju obavezu samo na osnovu ugovora o kreditu od 20. novembra 2007. godine, s obzirom na to da iz istog proizlazi da je apelantici odobren kredit u iznosu od 10.000,00 KM, ali ne i da je ovaj novčani iznos isplaćen tužiteljici. Također, da nije jasno ni zbog čega apelantica nije tražila potpisivanje potvrde na okolnost prijema novčanog iznosa, naročito imajući u vidu da se radilo o iznosu od 10.000,00 KM, kao i da je apelantica „pod pritiskom tužiteljice“ podigla kredit kod mikrokreditne organizacije, ali da je te prilike olako predala novčani iznos bez dobijanja potvrde od tužiteljice ili povrata ugovora o zajmu. Općinski sud je dalje naveo da apelantica nije dokazala da je prilikom zaključivanja ugovora o zajmu od tužiteljice primila iznos od 2.800,00 KM, a da se obavezala vratiti 10.000,00 KM, koji predstavlja kamatu koju je tužiteljica sama obračunala, te da je nelogično da se apelantica obavezala na ime kamate obavezala vratiti gotovo trostruko veći iznos, kada je za par mjeseci od mikrokreditne organizacije dobila novčani iznos pod povoljnijim uslovima od onih za koje tvrdi da je dogovorila sa tužiteljicom. Konačno, Općinski sud je naveo da stranke nisu ugovorile pismeni putem rok vraćanja zajma, te da je u toku postupka tužiteljica tvrdila da je tuženoj pozajmila predmetni novčani iznos na period od pet godina, tj. do sedmog mjeseca 2012. godine, dok je apelantica tvrdila da joj je tužiteljica pozajmila novac uz obavezu da joj iznos od 10.000,00 KM vrati u roku od godine dana. S tim u vezi je Općinski sud naveo da je poklonio vjeru iskazu tužiteljice, što po mišljenju suda proizlazi iz samog ugovora o zajmu u kojem je navedeno da je obaveza apelantice da pozajmljeni iznos vrati sinu tužiteljice ako se njoj šta desi, iz čega proizlazi da je ugovor ipak zaključen na neki duži vremenski period. Također, da je rok od godine dana ipak kraći rok za povrat iznosa od 10.000,00 KM, naročito imajući u vidu da je apelantica tvrdila da je njena plata u ovo vrijeme bila 650,00 KM. U vezi s tim je Općinski sud naveo da je neosnovan prigovor zastare potraživanja, jer je obaveza apelantice dospjela u julu 2012. godine, a tužba je podnijeta 1. februara 2017. godine, dakle u okviru petogodišnjeg, općeg roka zastare iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.

5. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 22. marta 2018. godine, Kantonalni sud je presudom od 21. januara 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da stranke nisu ugovorile pismenim putem rok vraćanja zajma, te da se apelantica obavezala vratiti tužiteljici iznos od 10.000,00 KM, zbog čega nije od uticaja da li taj iznos predstavlja glavnicu ili glavnicu i kamatu. Također, da je neosnovan žalbeni navod apelantice da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da tužiteljica nije tražila potpisivanje potvrde na okolnosti prijema novčanog iznosa, odnosno da apelantica nije zatražila od tužiteljice da joj potpiše potvrdu o vraćanju predmetnog iznosa po navodima apelantice. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke pozvao da je izvršio uvid u ugovor od 13. jula 2007. godine, iz kojeg se može nesporno zaključiti da apelantica daje izjavu da od tužiteljice uzima 10.000,00 KM, te da tom izjavom preuzima i obavezu da „Ako bi se nešto desilo dužna sam vratiti njenom sinu E.Š.“ Također, da je i ova izjava potpisana od strane tužiteljice kao „davaoca“ i apelantice kao „primaoca“, sa navođenjem i JMBG-a apelantice. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je i po ocjeni tog suda ovaj materijalni dokaz, kada se dovede u vezu sa ostalim provedenim dokazima i izjavama potvrđuje zaključke prvostepenog suda u vezi sa donošenjem odluke o usvajanju tužbenog zahtjeva apelantice. Konačno, da osim toga, apelantica u provedenom postupku nije učinila vjerovatnim da bez svoje krivice nije mogla pribaviti druge dokaze u ovoj pravnoj stvari, a da je tužiteljica dokazala predaju novčanog iznosa od 10.000,00 KM kada se apelantica obavezala da će taj iznos vratiti njoj ili njezinom sinu.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, smatra da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza utvrdili da apelantica prije pokretanja postupka nije vratila iznos od 10.000,00 KM tužiteljici, odnosno da su stranke kao krajnji rok vraćanja ugovorenog iznosa ugovorila da to bude pet godina od učinjene pozajmice, zbog čega je pogrešno ocijenjen i istaknuti prigovor zastare.

Relevantni propisi

8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ZAJAM

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 557.

(1)Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.

(2)Na primljenim stvarima zajmoprimac stiče pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

OBAVEZE ZAJMOPRIMCA

Rok vraćanja zajma Član 562.

(1) Zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta.

(2) Ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primerenog roka koji ne može biti kraći od dva meseca, računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kakao u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/22 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio