Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-974/22 (Javno preduzeće „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Komunalna taksa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-974/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-974/22, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 014558 21 Uvp 2 od 6.
januara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 014558 21 Uvp 2 od 6.
januara 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno preduzeće „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 17. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 014558 21 Uvp 2 od 6. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 014558 19 U od 17. septembra 2019. godine, Rješenja Komisije za žalbe Gradskog vijeća Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Komisija za žalbe) broj GV-UP-2-23-5-29/18 od 11. oktobra 2018. godine i Rješenja Službe za komunalne djelatnosti, vode, zaštitu okoline i inspekcijske poslove Grada Bihaća (u daljnjem tekstu: Služba) broj 01/1-23-5-2189 od 28. maja 2018. godine.
2. Rješenjem Službe broj 01/1-23-5-2189 od 28. maja 2018. godine utvrđeno je da je apelant obveznik komunalne takse za 2016. godinu za korišćenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije na području Grada Bihaća u ukupnom iznosu od 97.500,00 KM, te je predmetnim rješenjem određen način plaćanja navedene takse.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Službe od 28. maja 2018. godine, Komisija za žalbe je Rješenjem broj GV-UP-2-23-5-29/18 od 11. oktobra 2018. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 014558 19 U od 17. septembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Komisije za žalbe od 11. oktobra 2018. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 17. septembra 2019. godine, taj sud je Presudom broj 01 0 U 014558 21 Uvp 2 od 6. januara 2022. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.
6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je u ranijem postupku, rješenjem Službe od 11. marta 2016. godine, utvrđeno da je apelant obveznik komunalne takse za 2016. godinu u ukupnom iznosu od 108.000,00 KM, te da je navedena taksa utvrđena shodno odredbama čl. 9. i 10. Odluke o komunalnim taksama (u daljnjem tekstu: Odluka), dok je visina predmetne takse utvrđena u skladu sa Aneksom II, tarifa broj 7. Odluke, te da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu koja je rješenjem Komisije za žalbe od 29. aprila 2016. godine odbijena kao neosnovana. Nadalje, da je taj sud presudom od 2. februara 2018. godine odbio tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja Komisije za žalbe od 29. aprila 2016. godine i da je odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje navedene sudske odluke Kantonalni sud presudom od 4. maja 2018. godine uvažio navedeni zahtjev apelanta pa „upravnu stvar“ riješio na način da je utvrdio da rješenje Službe od 11. marta 2016. godine i rješenja Komisije za žalbe od 29. aprila 2016. godine prestaju da važe danom donošenja te presude i da ne proizvode nikakva pravna dejstva i pravne učinke (iz razloga što su navedena rješenja donesena na osnovu člana 3. stav (1) tačka g) Aneksa II, tarifa broj 7. Odluke za koje odredbe je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-36/16 od 11. jula 2017. godine utvrđeno da nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH). Kantonalni sud je naveo da, nadalje, iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je Gradsko vijeće Grada Bihaća, nakon što je donesena presuda Ustavnog suda Federacije BiH od 11. jula 2017. godine, 25. oktobra 2017. godine donijelo odluku o izmjenama Odluke kojom je izmijenjen član 3. stav (1) tačka g) Aneksa II, tarifa broj 7. Odluke (na način da je osnov za naplatu komunalne takse za korišćenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije zona grada u kojoj se koriste predmeti, prostori ili pružanje usluge po komadu/godišnje). Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da, imajući u vidu da su naprijed navedena rješenja upravnih organa presudom tog suda od 4. maja 2018. godine prestala da važe, te da je navedenom presudom utvrđeno da predmetna rješenja ne proizvode nikakva pravna dejstva i pravne učinke, pravilno je prvostepeni organ rješenjem od 28. maja 2018. godine utvrdio da je apelant obveznik komunalne takse za 2016. godinu na način i u iznosu kako je to naznačeno predmetnim rješenjem. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, odnosno da predmetni upravni postupak nije dovršen donošenjem presude Kantonalnog suda od 4. maja 2018. godine. Konačno, kako je nesporno da je apelant obveznik komunalne takse za 2016. godinu za korišćenje uređaja i opreme za pružanje usluga mobilne telefonije, to je prvostepeni organ bio u obavezi da donese rješenje od 28. maja 2018. godine jer je Gradsko vijeće Grada Bihaća postupilo po uputama iz presude Ustavnog suda Federacije BiH od 11. jula 2017. godine i donijelo Odluku o izmjenama Odluke od 25. oktobra 2017. godine kojom je izmijenilo odredbe članova Odluke koji nisu bili u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH, dok su odredbe Odluke koje nisu proglašene neustavnim ostale na snazi.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer mu je rješenjem Službe od 28. maja 2018. godine po drugi put utvrđena obaveza plaćanja komunalne takse za 2016. godinu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
11. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a time i navodi o povredi prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi ostalih prava
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koju se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim prednjim navodima (da je u pitanju presuđena stvar), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić