Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3245/20 (Islamska zajednica Bosne i Hercegovine, Medžlis Islamske zajednice Gračanica)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Nacionalizacija
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3245/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3245/20, rješavajući apelaciju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini - Medžlisa Islamske zajednice Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini - Medžlisa Islamske zajednice Gračanica, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 004762 19 Rev 2 od 2. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Islamska zajednica Bosne i Hercegovine, Medžlis Islamske zajednice Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Velid Harčin, advokat iz Gračanice, podnio je 1. septembra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 004762 19 Rev 2 od 2. juna 2020. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 004762 19 Pž 3 od 10. jula 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, i tužene D.D. „Fortuna“ u stečaju, Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 28. februara do 18. marta 2022. godine.

4. Apelantu su 18. marta 2022. godine, dostavljeni odgovori na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant je 31. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 004762 13 Ps 2 od 30. decembra 2015. godine obavezana je tužena da apelantu preda u posjed nekretninu k.č. broj 16/55 od 90 m2, upisna u z.k. uložak broj 6134 k.o. Gračanica, što se prema novom katastarskom operatu odnosi na k.č. broj 3642 „Centar prodavnica, upravna zgrada“, površine od 90 m2, upisana u PL. broj 399 K.O. Gračanica (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Istom presudom određeno je da je tužena dužna priznati i trpjeti da se na osnovu presude briše pravo posjeda upisano u korist tužene na predmetnoj nekretnini, koju vodi Služba za prostorno uređenje, geodetske imovinsko pravne poslove Opštine Gračanica (u daljnjem tekstu: Služba), te da se isto upiše u korist apelanta uz obavezu tužene da apelantu naknadi troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrđeno da je rješenjem Narodnog odbora Opštine Gračanica, Srez Tuzla od 23. novembra 1959. godine predmetni poslovni prostor nacionaliziran u korist Skupštine opštine Gračanica, shodno Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) i da postaje društvena svojina zaključno sa 26. decembar 1958. godine. Također je utvrđeno da se predmetni poslovni prostor u zemljišnim knjigama vodi kao vlasništvo Vakufa nove medrese u Gračanici. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem Skupštine opštine Gračanica od 27. decembra 1966. godine, izvršen prijenos prava korištenja predmetnog poslovnog prostora na preduzeće UPI- RO ,,Trgoprodukt“, OOUR „Bosna“ Gračanica, da je navedeno preduzeće ugovorom o kupoprodaji od 11. marta 1982. godine, predmetni poslovni prostor prodalo RO „Fortuna“ Gračanica, OOUR „Fortuna komerc“ Gračanica (pravni prednik tužene) po određenoj cijeni, te da tužena drži u posjedu predmetni poslovni prostor.

9. Općinski sud je obrazložio da „iako iz sadržine rješenja Skupštine opštine Gračanica od 27. decembra 1966. godine proizlazi da je predmetni poslovni prostor nacionaliziran i postao društvena svojina, shodno odredbama Zakona o nacionalizaciji“, taj sud je zaključio da je navedenim rješenjem izvršena nacionalizacija „samo zemljišta (parcele)“ na kojem je izgrađen predmetni poslovni prostor, a da poslovni prostor nije nacionaliziran, jer se u zemljišnim knjigama vodi kao vlasništvo Vakufa nove medrese u Gračanici. Stoga, Općinski sud je zaključio da je apelant dokazao da ima pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, shodno odredbama člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te je donio odluku kao u izreci presude.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 004762 19 Pž 3 od 10. jula 2019. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet postupka apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora kao i zahtjev za brisanje prava posjeda upisanog u korist tužene. Nadalje, Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da su osnovani žalbeni navodi tužene kojim ukazuje da apelant u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, jer prema mišljenju Kantonalnog suda za svoj zaključak prvostepeni sud nije imao utemeljenje u predloženim i izvedenim dokazima. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da iz sadržaja rješenja Narodnog odbora opštine Gračanica, Odjeljenje za finansije Narodnog odbora opštine Gračanica VL-N-broj 03-884/1 od 23. novembra 1959. godine, proizlazi da je „građevinsko zemljište sa poslovnom zgradom“ postalo društvena svojina u korist Skupštine Opštine Gračanica, na osnovu Zakona o nacionalizaciji koji je stupio na snagu 26. decembar 1958. godine, „što je upisano u zemljišnim knjigama kod Sreskog suda u Gračanici, pod rednim brojem 135“. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem Skupštine Opštine Gračanica broj 04/2-3073/1 od 27. decembra 1966. godine, izvršen „prijenos prava korištenja poslovne zgrade iz društvene svojine i građevinskog zemljišta u korist opštine Gračanica uz naknadu (sadržina dispozitiva rješenja)“. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz sadržine navedenog rješenja proizlazi da su „u posebnom postupku poslovna zgrada i zemljište za njenu redovnu upotrebu, nacionalizirani u skladu Zakona o nacionalizaciji“. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su svjedoci (tri svjedoka) svojim iskazima potvrdili da je predmetni poslovni prostor oduzet od apelanta prije 1949. godine, te da ga nije koristio kao mekteb i biblioteku (član 3. Zakona o nacionalizaciji), zbog čega je predmetni poslovni prostor i bio predmet nacionalizacije, shodno odredbama člana 12. tačka 3. Zakona o nacionalizaciji. Kantonalni sud je također naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji na bilo koji način koristio i vršio vlasnička prava nad poslovnim prostorom, niti je bilo sporno da je tužena u posjedu predmetnog poslovnog prostora.

11. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant u smislu člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nije dokazao da ima pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, čiji povraćaj traži od tužene, a što je bio u obavezi u skladu sa čl. 7., 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. tačka 2. ZPP-a žalbu tužene uvažio i donio odluku kao u dispozitivu presude.

12. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio presudu broj 32 0 Ps 004762 19 Rev 2 od 2. juna 2020. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. Odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova parničnog postupka nastalim povodom revizije. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova te je istaknuto da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovom prigovorima, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora jer je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je rješenjem Narodnog odbora opštine Gračanica broj VL-N-broj 03-884/1 od 23. novembra 1959. godine predmetni poslovni prostor nacionaliziran i da je postao društvena svojina s danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji (26. decembar 1958. godina). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Skupština Opštine Gračanica po osnovu rješenja od 23. novembra 1959. godine bila nosilac prava raspolaganja sa predmetnim poslovnim prostorom, te da je svojim rješenjem od 27. decembra 1966. godine izvršila prijenos prava raspolaganja i korištenja predmetnog poslovnog prostora u korist Trgovinskog preduzeća „Bosna“ iz Gračanice. Vrhovni sud je također naveo da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je ugovorom o kupoprodaji od 11. marta 1982. godine, preduzeće „Bosna“ iz Gračanice kao prodavac, prodalo predmetni poslovni prostor pravnom predniku tužene - RO ,,Fortuna“ Gračanica kao kupcu, a koji tužena i drži u posjedu.

13. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za predaju predmetnog poslovnog prostora u posjed, u kom smislu je i postavljen tužbeni zahtjev, jer je prema mišljenju Vrhovnog suda, na osnovu činjeničnih utvrđenja dokazano da je izvršena nacionalizacija predmetnog poslovnog prostora po sili zakona, budući da iz sadržaja rješenja Narodnog odbora opštine Gračanica od 23. novembra 1959. godine „proizlazi da je nacionalizirano građevinsko izgrađeno zemljište i poslovna zgrada sa predmetnim poslovnim prostorom, danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji, dakle 26. decembra 1958. godine, shodno odredbama člana 12. tačka 3. Zakona o nacionalizaciji. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeno je nesporno potvrđeno i rješenjem Skupštine Opštine Gračanica od 27. decembra 1966. godine kojim je izvršen prijenos prava korištenja predmetnog poslovnog prostora u korist preduzeća „Bosna“ iz Gračanice. Vrhovni sud je nadalje ukazao da iz sadržaja odredaba čl. 10. i 15. Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Uredba) proizilazi da se u postupku po odredbama navedene Uredbe utvrđuje predmet nacionalizacije koji je već „zakonom nacionaliziran“, te je s tim u vezi, naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je rješenjem nadležne komisije, predmetni poslovni prostor izuzet od nacionalizacije u smislu odredaba člana 13. stav 2. i člana 14. Zakona o nacionalizaciji u kojem smislu bi takvo rješenje bilo od konstitutivnog značaja. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da je predmetni prostor „vlasništvo tužitelja (apelanta)“ jer prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije dokazao postojanje pravnog osnova za svoje tvrdnje, niti je još uvijek donesen poseban zakon o vraćanju nacionalizirane imovine ranijim vlasnicima.

14. Vrhovni sud je također zaključio da su neosnovani i revizioni navodi da je predmetni poslovni prostor u vrijeme stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji apelanta služio za obavljanje vjerske djelatnosti, te da on nije bio predmet nacionalizacije, shodno odredbama člana 11. Zakona o nacionalizaciji. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da apelant nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, niti je u njemu obavljao vjersku djelatnost deset godina prije nacionalizacije, niti je nakon što je „deposediran 1949. godine iz predmetnih prostorija protiv odluka kojima je oduzet posjed u odnosu na ove prostorije“, vodio bilo kakve sudske i upravne postupke s ciljem da mu se ove prostorije vrate u posjed. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu primjenjive ni odredbe člana 11. Zakona o nacionalizaciji, na kojim je apelant između ostalog temeljio svoj tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao dispozitivu presude, shodno odredbama člana 248. ZPP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da su osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. Pri tome, apelant smatra da je njegov tužbeni zahtjev trebao biti usvojen jer u postupku nisu sa dovoljno pažnje cijenjeni dokazi kojima je dokazao da je predmetni poslovni prostor apelant služio za obavljanje vjerske djelatnosti, mekteba i biblioteke, te da je dokazao da on nije ni mogao biti predmet nacionalizacije, shodno odredbama člana 11. Zakona o nacionalizaciji. S tim u vezi, apelant je naveo da nije nikada dobio odluku nadležnog organa da mu je predmetni poslovni prostor oduzet na temelju Zakona o nacionalizaciji niti je učestvovao u postupku eksproprijacije radi isplate naknade na ime oduzimanja predmetnog prostora. Apelant smatra da je proizvoljnom primjenom odredaba Zakona o nacionalizaciji odbijen njegov tužbeni zahtjev.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba člana 11. Zakona o nacionalizaciji jer je izvedenim dokazima u postupku nesporno dokazano da apelant u vrijeme nacionalizacije nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, niti je u njemu obavljao vjersku djelatnost. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kog razloga datih u obrazloženju osporene presude tog suda. Smatra da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena smatra da su osporene presude utemeljene na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o nacionalizaciji te da odredbe člana 11. navedenog zakona nisu u konkretnom slučaju primjenjive na apelanta jer je dokazano da apelant nije ni bio u posjedu predmetnog prostora u vrijeme nacionalizacije.

19. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri svojim navodima apelacije, ukazujući da su navodi iz odgovora redovnih sudova paušalni i neosnovani. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 - ispravka, 24/61 i 1/63).

Član 1.

Nacionalizuju se i postaju društvena svojina najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade.

U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.

Član 11 Odredbe ovog zakona ne primenjuju se na zgrade i prostorije, koje služe verskim zajednicama za vršenje njihove verske delatnosti, kao što su crkve, hramovi, kapele i bogomolje, manastiri i samostani, semeništa i verske škole, niti na zgrade koje služe kao župski, parohiski, biskupski, patrijaršiski i drugi slični dvorovi.

Član 12.

Danom stupanja na snagu ovog zakona nacionalizuju se:

(…);

3) poslovne prostorije u svojini građanskih - pravnih lica, društvenih organizacija i drugih udruženja građana, ako ne služe njihovoj dozvoljenoj djelatnosti (član 8);

22. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Društvene pravne osobe mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade. Društvena pravna osoba može od nosioca prava svojine sticati zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade.

Društvena pravna osoba može zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada otuđivati iz društvene svojine samo uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti.

23. Uredba o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 4/59, 53/60, 8/64 i 1/65) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

U cilju utvrđenja predmeta nacionalizacije po Zakonu, savjet opštinskog narodnog odbora nadležan za unutrašnje poslove ili drugi organ koji odredi opštinski narodni odbor objaviće javnim oglasom da su svi građani, građanska pravna lica, društvene organizacije i druga udruženja građana (nosioci prava građanske svojine) sa prebivalištem odnosno sjedištem na području opštine koji su na dan 25 decembra 1958 godine imali u svojini na teritoriji Jugoslavije jednu ili više zgrada koje su Zakonom nacionalizovane, ili više zgrada, idealnih delova zgrada ili posebnih delova zgrada nego što se po Zakonu može imati, - dužni u određenom roku podnijeti organu uprave opštinskog narodnog odbora nadležnom za poslove finansija prijavu o svim zgradama, idealnim dijelovima zgrada i posebnim dijelovima zgrada, koje su na taj dan imali u svojini (prijava radi utvrđivanja predmeta nacionalizacije).

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 004762 19 Rev 2 od 2. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 29. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

28. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ispitivala osnovanost apelantovog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. U vezi sa apelantovim prigovorima koji su tiču proizvoljne primjene prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i op. cit. Radomilja i drugi protiv Hrvatske, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, citirana Anđelković protiv Srbije, tačka 24).

34. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

35. Ustavni sud podsjeća da je pitanje ništavosti ugovora o prometu i predaja u posjed nekretnina koje su u društveno vlasništvo prešle na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta razmatrao u predmetima br. AP-3806/11, AP-1190/12 i AP- 3597/15 (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-3806/11 od 26. februara 2015. godine i broj AP-1190/12 od 24. aprila 2014. godine, te Odluka o dopustivosti broj AP- 3597/15 od 20. aprila 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći u vezu navedene činjenice, te imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta, uključujući i relevantne odredbe, Zakona o nacionalizaciji, te Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, kao i Zakona o prometu nepokretnosti, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke kako u pogledu primjene prava tako i u činjeničnom utvrđenju, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način na koji ukazuje apelant u apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je na temelju provedenih dokaza u prvostepenom postupku, te njihovom ocjenom, utvrđeno da je predmetni poslovni prostor nacionaliziran, da je upisan kao društveno/državno vlasništvo sa pravom korištenja i raspolaganja upisanim u korist Skupštine opštine Gračanica i da je u vrijeme donošenja rješenja od 27. decembra 1966. godine kojim je Skupština opštine Gračanica dala predmetni poslovni prostor predniku tužene na korištenje na snazi bio Zakon o prometu nepokretnosti, kojim je u odredbi člana 16. propisano da društveno pravne osobe mogu međusobno prenositi i sticati zgrade odnosno stanove i poslovne prostorije koje su nacionalizirane, shodno odredbama Zakona o nacionalizaciji. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim odlukama zaključili da apelant neosnovano ukazuje da predmetni poslovni prostor nije bio predmet nacionalizacije, shodno odredbama člana 11. Zakona o nacionalizaciji, jer je korišten za obavljanje vjerske djelatnosti, uz obrazloženje da je izvedenim dokazima jasno utvrđeno da apelantov pravni prednik nije obavljao vjersku djelatnost u predmetnom poslovnom prostoru od 1949. godine pa samim tim i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji (26. decembar 1958. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u datim okolnostima ne nalazi arbitrarnost u stavu Kantonalnog i Vrhovnog da apelantov zahtjev za predaju predmetnog poslovnog nije osnovan.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u okolnostima konkretnog predmeta, neosnovani.

Ostali navodi

37. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena i njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant povredu navedenih prava nije posebno obrazlagao, te da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o nacionalizaciji na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi razmotrili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, što je obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje navedenih prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3245/20 (Islamska zajednica Bosne i… | Sudska praksa | Aktio