Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-768/22 (Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u BiH")
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-768/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-768/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u BiH", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u BiH" protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025301 20 Uvp od 8. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u BiH" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Srđan Blagovčanin advokat iz Banjaluke, podnio je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025301 20 Uvp od 8. decembra 2021. godine.
2. Aktom tuženog („Gas Res“ Banjaluka) od 25. juna 2019. godine odobren je zahtjev apelanta za pristup određenim informacijama, pri čemu je navedeno da apelant može traženim informacijama pristupiti svaki radni dan u toku radnog vremena, uz prethodnu najavu dolaska.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv akta tuženog od 25. juna 2019. godine, tuženi je rješenjem od 27. avgusta 2019. godine odbio predmetnu žalbu apelanta.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025301 19 U od 23. septembra 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog od 27. avgusta 2019. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 23. septembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 025301 20 Uvp od 8. decembra 2021. godine, predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant 12. juna 2019. godine podnio tuženom, koji je pod kontrolom Vlade Republike Srpske kao javnog organa, zahtjev za pristup informacijama koje se odnose na sastav uprave tuženog, sa iznosima naknade za članove upravljačkih tijela, broj zaposlenih kod tuženog, te finansijske izvještaje sa pripadajućim aneksima za 2016., 2017. i 2018. godinu i izvještaje eksterne revizije za te godine. Nadalje, da je tuženi odgovorom od 25. juna 2019. godine odobrio apelantu pristup tim informacijama, tako da ih može preuzeti svakog radnog dana u sjedištu tuženog, uz prethodnu najavu. Konačno, da su troškovi fotokopiranja dokumentacije utvrđeni Uputstvom o troškovima umnožavanja materijala Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uputstvo), tako da bi u konkretnom slučaju iznosili 44,10 KM, koje je potrebno uplatiti na žiro račun tuženog prije preuzimanja dokumentacije. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je u konkretnom slučaju nesporno udovoljeno zahtjevu apelanta za pristup informacijama, pri čemu je tuženi naveo da iz objektivnih razloga iste ne može dostaviti elektronskim putem (zbog obima dokumentacije od 232 stranice štampanog materijala), i da apelant ima mogućnost da tim informacijma lično pristupi u prostorijama tuženog i preuzme umnožene primjerke traženih informacija, uz prethodnu uplatu troškova u skladu sa Uputstvom, kako je to i propisano članom 16. Zakona o slobodi pristupa informacijama (što je prema stavu tuženog ujedno i najsigurniji i najjeftiniji način, jer dostavljanje putem elektronske pošte predstavlja nedovoljno zaštićen oblik prijenosa podataka, dok bi dostavljanje putem pošte trajalo znatno duže i uzrokovalo dodatne troškove). Konačno, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 14. st. (1) i (2) Zakon o slobodi pristupa informacijama, i u vezi s tim zaključio da je tuženi postupio u skladu sa njima, i da bi drugačiji zaključak u suštini predstavljao zloupotrebu prava predviđenih ovim zakonom, s obzirom na to da je sjedište apelanta i tuženog u Banjaluci, udaljeno svega 50 metara jedno od drugog.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da su njegova prava povrijeđena jer je organ odlučio da apelant može traženim informacijama pristupiti svaki radni dan u toku radnog vremena, uz prethodnu najavu dolaska, umjesto da mu iste dostavi elektronskim putem. S tim u vezi, apelant ukazuje da je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 U 020677 18 U od 20. maja 2021. godine, koja je donesena u činjenično i pravno istoj situaciji, uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke i preinačio presudu Okružnog suda od 20. novembra 2017. godine, tako da se tužba uvažava i osporeni akt poništava, te u vezi s tim ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti.
Relevantni propisi
8. Zakon o slobodi pristupa informacijama ("Službeni glasnik RS", br. 20/01).
Postupanje nadležnog javnog organa po prijemu zahtjeva Član 14 (1) Po prijemu zahtjeva za pristup informaciji, nadležni javni organ preduzima sve redovne mjere da prikupi zahtijevane informacije, i razmotri sve činjenice i okolnosti koje su značajne za obradu zahtjeva.
(2) Ako se odobri pristup informaciji, bilo djelimičnoj ili cijeloj informaciji, nadležni javni organ dopisom o tome obavještava podnosioca zahtjeva. Dopisom se:
a) obavještava podnosilac zahtjeva o mogućnosti ličnog pristupa informacijama u prostorijama nadležnog javnog organa, i
b) obavještava podnosilac zahtjeva o mogućnosti umnožavanja, procjenjenim troškovima umnožavanja, te da se umnožavanje podnosiocu zahtjeva obezbjeđuje nakon izvršene uplate. Kada je umnožavanje informacije veoma složeno ili dugotrajno, umnožavanje se obezbjeđuje podnosiocu zahtjeva u vrijeme koje je prihvatljivo i za podnosioca zahtjeva i za nadležan javni organ; i/ili prilaže kopija tražene informacije kada se ona obezbjeđuje besplatno u smislu člana 16. ovog Zakona.
Troškovi umnožavanja Član 16 Javni organ ne naplaćuje naknade ili takse za podnošenje zahtjeva ili za dopise u smislu ovog Zakona. Naknade se naplaćuju samo za stvarni trošak umnožavanja, a utvrđuje se Uputstvom Ministarstva pravde koje se donese u smislu ovog zakona. Za standardnu veličinu fotokopija, prvih deset strana se ne naplaćuje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i slobode izražavanja, koji se zasnivaju isključivo proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na odredbe Zakona o slobodi pristupa informacijama, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi sa navodima apelanata da je stav Vrhovnog suda u konkretnom predmetu suprotan stavu tog suda u presudi broj 11 0 U 020677 18 U od 20. maja 2021. godine i da je postojanjem različitih odluka Vrhovnog suda o istom pravnom pitanju povrijeđen princip pravne sigurnosti, Ustavni sud prije svega ukazuje da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja, ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine). Shodno naprijed navedenom, Ustavni sud smatra da postojanjem dvije različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze da je stvorena kontinuirana nesigurnost, te na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić