Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1007/21 (B. T.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Regres
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dokazni postupak
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1007/21

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP -1007/21, rješavajući apelacije koje je podnio Branko Tomić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stav (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 62. stavak (1), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022 godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Branko Tomić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na Presudu Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 115120 16 Rsž od 3. ožujka 2021. godine u dijelu u kojem je odlučeno o regresu za godišnji odmor, te u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 115120 16 Rsž od 3. ožujka 2021. godine.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 115120 16 Rsž od 3. ožujka 2021. godine u dijelu u kojem je odlučeno o regresu za godišnji odmor i troškovima postupka.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po žurnom postupku donese novu odluku sukladno članku II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Branku Tomiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Branko Tomić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 115120 16 Rsž od 3. ožujka 2021. godine u dijelu u kojem je odlučeno o isplati naknade za prijevoz.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branko Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik Ljubuškog, podnio je 27. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 115120 16 Rsž od 3. ožujka 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 115120 12 Rs od 8. kolovoza 2016. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka (koji se u trenutku podnošenja apelacije po reviziji apelanta vodio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud)). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-1007/21.

2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 20. kolovoza 2021. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 115120 21 Rev od 18. svibnja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 115120 16 Rsž od 3. ožujka 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 Rs 115120 12 Rs od 8. kolovoza 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-3017/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su redoviti sudovi donijeli u okviru istog parničnog predmeta, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1007/21.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog („Autocentar Tomić“ d.o.o. Mostar) zatraženo je 30. ožujka 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 8. travnja 2022. godine.

6. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

7. Ustavni sud je 28. travnja 2022. godine zastupniku apelanta dostavio odgovore Općinskog i Kantonalnog suda radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnik apelanta nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proistječu iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

9. Apelant je 10. srpnja 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

10. Pripremno ročište je održano 28. travnja 2016. godine.

11. Ročišta za glavnu raspravu su održana 30. svibnja 2016., 16. lipnja 2016. i 8. srpnja 2016. godine.

12. Presudom Općinskog suda 8. kolovoza 2016. godine obvezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 7.508,80 KM na ime naknade za prijevoz za period od 1. lipnja 2009. do 31. prosinca 2011. godine, 1.277,52 KM na ime naknade za ishranu za period od 1. lipnja 2009. do 31. prosinca 2011. godine i 1.712,80 KM na ime parničnih troškova, sve sa određenom zakonskom zateznom kamatom. Apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu 1.723,50 KM na ime manje isplaćene naknade za regres za godišnji odmor za rujan 2009., 2010. i 2011. godine i 3.000,00 KM na ime otpremnine.

13. U obrazloženju osporene odluke, Općinski sud je naveo da je apelant opredijeljenim tužbenim zahtjevom, sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, od tuženog, između ostalog, potraživao određene novčane iznose na ime manje isplaćenog regresa za godišnji odmor za 2009. godinu, na ime regresa za godišnji odmor za 2010. i 2011. godinu, te na ime naknade za prijevoz za period od 1. lipnja 2009. do 31. prosinca 2011. godine. Općinski sud je ukazao da je apelant u iskazu naveo da mu je radni odnos kod tuženog prestao rješenjem o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u mirovinu, da mu tuženi nikad nije dostavljao rješenja o korištenju godišnjeg odmora, niti ga je mogao koristiti dulje od sedam dana, kao i da mu naknada za prijevoz nije redovito isplaćivana. Također je ukazao da iz iskaza svjedokinje D.Š., također uposlenice kod tuženog, koja vrši dužnost voditelja računovodstva, proizlazi da apelantu nije ispaćen regres za godišnji odmor, te da je vršen obračun prijevoza za apelanta za period od svibnja 2011. do 31. prosinca 2011. godine u iznosu od po 100,00 KM, na temelju odluke uprave tuženog. Općinski sud je naveo da je, prilikom razmatranja tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neisplaćenu i manje isplaćenu naknadu troškova prijevoza, nesporno utvrdio da je mjesto stanovanja apelanta Radišići bb, Općina Ljubuški, te da je mjesto rada u Mostaru. Nadalje, da je iz potvrde prijevozničke kuće Autotransport d.o.o. od 29. septembra 2012. godine (izdato na ime apelanta), utvrđeno da je cijena mjesečne karte na relaciji Gornji Radišići-Ljubuški, odnosno Ljubuški-Mostar, 80,00 KM sa popustom mjesečno, odnosno 184,80 KM. Također, da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tuženi na ime naknade za prijevoz isplaćivao određene iznose apelantu, na temelju čega zaključio da je tuženi apelantu priznao pravo na troškove prijevoza, te da je u ovom postupku samo sporno je li mu ih u utuženom periodu isplaćivao u pripadajućem iznosu. U svezi s tim je Općinski sud ukazao da se, prema Granskom kolektivnom ugovoru, visina ove naknade utvrđuje u visini mjesečne karte gradskog i prigradskog saobraćaja, te da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tuženi po ovom temelju apelantu manje isplaćivao mjesečno od pripadajućih iznosa, zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelant potražuje isplatu regresa za godišnji odmor za 2009., 2010. i 2011. godinu, ali da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je on i korišten, jer apelant nije dostavio rješenje o korištenju godišnjeg odmora za utuženi period. S tim u svezi je Općinski sud naveo da je pravo na regres za godišnji odmor akcesorne prirode i vezano za činjenicu korištenja godišnjeg odmora, jer se radi o obliku materijalne pomoći koje ima za cilj da poboljša uvjete korištenja godišnjeg odmora, te da apelant zbog toga nema pravo na isplatu traženog regresa za godišnji odmor u navedenim godinama.

14. Apelant i tuženi su 30. kolovoza 2016., odnosno 8. rujna 2016. godine izjavili žalbe protiv prvostupanjske odluke.

15. Cjelokupan predmetni spis dostavljen je na postupanje Kantonalnom sudu 3. listopada 2016. godine.

16. Presudom Kantonalnog suda od 3. ožujka 2021. godine žalba apelanta je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako da je tuženi dužan da na ime otpremnine apelantu isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u ostalom dijelu žalba apelanta odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđena. Žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako da se odbija tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi naknadi troškove prijevoza za period od 1. lipnja 2009. do 31. prosinca 2011. godine u iznosu od 7.508,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđena. Konačno, prvostupanjska presuda je preinačena u odluci o troškovima tako da je određeno da svaka strana snosi svoje parnične troškove.

17. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant bio uposlen kod tuženog u periodu na koji se odnose sporna potraživanja, te da mu je radni odnos prestao 31. prosinca 2011. godine zbog odlaska u mirovinu. Zatim, da je apelant nastanjen u mjestu Radišići, Ljubuški, a da je odredbama ugovora o radu iz 2005. i 2010. godine određeno da mu je mjesto rada u Mostaru. Nadalje, da je iz platnih lista vidljivo da je tuženi u pojedinim mjesecima isplaćivao apelantu naknadu za prijevoz u visini od 100,00 KM, kao i da je vještačenjem obračunata u visini cijene mjesečne karte prema potvrdi poduzeća Autotransport. Također, naveo je da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH” broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15; u daljnjem tekstu: OKU), jer je odredbom članka 2. stavak (2) propisano da je obvezujući za sva privredna društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njima. Kantonalni sud je zatim ukazao da je pravo na naknadu za prijevoz regulirano odredbom članka 18. OKU-a tako da uposlenik ima pravo na prijevoz ili naknadu troškova prijevoza na posao i s posla sukladno pravilniku o radu, odnosno ugovorom o radu. U svezi s tim, naveo je da ugovorom o radu nije određeno pravo apelanta na naknadu troškova prijevoza, a da pravilnik o radu nije korišten kao dokaz, zbog čega nema pravnog temelja za utvrđivanje visine naknade troškova prijevoza, pa je žalba tuženog u ovom dijelu uvažena i prvostupanjska presuda preinačena. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu regresa za godišnji odmor sa obrazloženjem da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je on korišten. S tim u svezi, da iskaz apelanta u kojem samo navodi da je koristio godišnji odmor, ali ne precizira kada, što se ne može utvrditi ni iz iskaza svjedokinje D.Š. (uposlenice tuženog) nije dokaz na temelju kojeg bi se mogla pravilno primijeniti odredba članka 19. OKU-a kojom je regulirano ovo pravo. Također, da je u platnim listama godišnji odmor naveden samo u 2011. godini, ali za 5., 6., 7. i 8. mjesec, što je suprotno iskazu apelanta da je koristio godišnji odmor samo po sedam dana godišnje, kao i članku 44. stavak (1) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) prema kojem se godišnji odmor može koristiti u dva dijela, pa se ni iz ovih dokaza nije moglo utvrditi sa sigurnošću da li je i kada apelant koristio godišnji odmor u 2009., 2010. i 2011. godini. Konačno, da je, uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu, kao i činjenice da su obje stranke zastupali odvjetnici i da su troškovi vještačenja koje je platio apelant nevezani za uspjeh, o parničnim troškovima odlučeno primjenom odredbe članka 386. stavak (2) u svezi sa člankom 397. stavak (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

18. Rješenjem Vrhovnog suda od 18. svibnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.

19. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istakao da je odredbom članka 237. stavak (2) ZPP-a propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. S tim u svezi je Vrhovni sud ukazao da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude iznosi 9.232,20 KM, iz čega proizlazi da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije nije ostvaren. Konačno je Vrhovni sud ukazao da u konkretnom slučaju, suprotno navodima apelanta, nije dopuštena ni revizija primjenom odredbe članka 237. stavak (3) ZPP-a, jer apelant nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju, kako je to propisano stavkom (5) navedenog članka. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. U predmetnim se apelacijama apelant pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je u predmetnim apelacijama naveo da sudovi nisu na valjan način i sukladno članku 8. ZPP-a cijenili izvedene dokaze, kao što su platne liste, nalaz i mišljenje vještaka i iskaz apelanta kao parnične stranke, iz kojih nepobitno proizlazi da mu je tuženi bio dužan isplatiti određeni novčani iznos na ime naknade za prijevoz, odnosno regresa za godišnji odmor. Također, apelant smatra da je Kantonalni sud donio pogrešnu odluku o troškovima postupka, s obzirom na to da je donio pogrešan zaključak o uspjehu apelanta u ovoj predmetnoj stvari, te u svezi s tim odredio da svaka parnična stranka snosi svoje troškove. Apelant konačno navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud „nerazumno dugim postupkom“ od devet godina povrijedili njegova prava, smatrajući da se ovakve parnične stvari mogu i moraju riješiti žurno, te stoga traži da mu se odredi naknada nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra navodi apelanta neutemeljeni, da apelantu nije povrijeđeno nijedno pravo, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode apelanta iznesene u apelaciji smatra neutemeljenim, te da ostaje kod iznesenog obrazloženja u presudi od 3. ožujka 2021. godine. V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Član 7. stav (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10. stav (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja Član 386. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

Član 397. stav (2) (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

24. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine ", br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 - ispravka, 7/13 i 52/14) Član 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...]

25. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Član 41. stav (3) Zaposlenik, za svaku kalendarsku godinu, ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 18 radnih dana.

Član 42. stav (1) Zaposlenik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana, stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada.

Član 45.

Zaposlenik se ne može odreći prava na godišnji odmor.

Zaposleniku se ne može uskratiti pravo na godišnji odmor, niti mu se izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora..

26. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) Član 19.

Regres za godišnji odmor Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.

VI.Dopustivost

27. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

28. Prema članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju broj AP-1007/21 podnio protiv odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po izjavljenoj reviziji apelanta pred Vrhovnim sudom. Rješenjem Vrhovnog suda od 18. svibnja 2021. godine (kojeg je apelant dostavio uz apelaciju broj AP-3017/21) odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda od 3. ožujka 2021. godine, dakle, revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena odluka Kantonalnog suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnog suda apelant je primio 19. ožujka 2021. godine, a predmetna apelacija (AP- 1007/21) je podnesena 27. ožujka 2021 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

30. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant u predmetnim apelacijama navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku u kojem se odlučivalo o apelantovim potraživanjima iz radnog odnosa, dakle o predmetu u kom se odlučivalo o građanskim pravima apelanta, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporene odluke Kantonalnog i Općinskog suda

36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redoviti sudovi postupali proizvoljno prilikom ocijene dokaza i da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26; Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, točke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).

38. Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu se isplati regres za godišnji odmor za 2009., 2010. i 2011. godinu sa obrazloženjem da apelant nije dokazao da li je i kada koristio godišnji odmor za navedene godine.

39. U svezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na odredbu članka 41. stav (3) ZOR-a kojom je propisano da uposlenik za svaku kalendarsku godinu ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 18 radnih dana, kao i na odredbu članka 42. stavak (1) istog zakona sukladno kojoj uposlenik koji se prvi put zaposli, ili koji ima prekid između dva radna odnosa u trajanju od najmanje osam dana, stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada. Također, Ustavni sud ukazuje na odredbu članka 45. ZOR-a kojom je propisano da se uposlenik ne može odreći prava na godišnji odmor, niti mu se to pravo može uskratiti ili umjesto toga izvršiti isplata naknade. Konačno, Ustavni sud ukazuje i na odredbu članka 19. OKU-a kojom je propisano da uposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora (...), pod uvjetom da poslodavac nije prethodnu godinu završio sa gubitkom. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredbi proizlazi da uposlenik koji je u radnom odnosu najmanje šest mjeseci ima pravo na godišnji odmor, te da mu to pravo pripada na temelju zakona u svakoj kalendarskoj godini u kojoj je uposlen, da se navedenog prava ne može odreći, niti mu se može uskratiti, i da mu na temelju toga pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora, osim kada poslodavac prethodnu godinu završi s gubitkom.

40. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 7. ZPP propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, kao i da je odredbama članka 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 126. ZPP-a propisano da će sud, ako na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz odredaba članka 126. ZPP-a proizlazi da sud, u pravilu, mora biti siguran u postojanje ili nepostojanje određene činjenice, odnosno da bi trebalo da ima takav stupanj uvjerenosti u postojanje neke činjenice pri kojem bi bila isključena svaka razumna sumnja u mogućnost postojanja nečeg drugog. U slučaju kada sud na temelju izvedenih dokaza ne može doći do takvog stupnja uvjerenosti, dužan je utvrditi na kojoj je stranci teret dokazivanja postojanja ili nepostojanja te činjenice, a onda o njezinom postojanju ili nepostojanju formirati zaključak koji će za tu stranku biti nepovoljan.

41. Dovodeći citirane odredbe u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da je apelant u periodu za koje traži isplatu regresa za godišnji odmor bio uposlen kod tuženog, iz čega proizlazi da je u 2009., 2010. i 2011. godini ostvario pravo na godišnji odmor. Također, Ustavni sud zapaža da se odlučujuća činjenica koju je trebalo utvrditi u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odnosi na to da li je apelant u periodu za koje traži naknadu regresa doista i koristio godišnji odmor. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redoviti sudovi, potpuno zanemarujući odredbe članka 7. stavak (1) i članka 123. stavak (1) ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna da dokaže svoje tvrdnje, pa i tuženi), teret dokazivanja te odlučujuće činjenice prebacili na apelanta, i slijedom toga izveli zaključak koji je nepovoljan po njega, naročito imajući u vidu činjenicu da je apelant naveo da mu nikad nisu uručena rješenja o godišnjem odmoru, što tuženi zapravo nije ni osporavao. Međutim, iz naprijed navedenih odredaba ZOR-a i OKU, proizlazi da je apelant, kako bi ostvario pravo na regres za godišnji odmor, bio dužan samo da dokaže da je u određenom periodu bio uposlen kod tuženog, odnosno da je ostvario pravo na godišnji odmor, jer je riječ o pravu kojeg se apelant kao uposlenik nije mogao odreći, niti mu se isto moglo uskratiti, i koje je on ostvario na temelju zakona u svakoj kalendarskoj godini u kojoj je uposlen, te da je, nakon toga, teret dokaza na tuženom da dokaže da apelant godišnji odmor doista nije koristio (npr. zbog bolovanja, neplaćenog odsustva, suspenzije i sl.). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, pri izvođenju zaključka da je teret dokazivanja korištenja godišnjeg odmora bio isključivo na apelantu, te u svezi s tim izvođenja zaključka da mu ne pripada pravo na regres za godišnji odmor, očigledno proizvoljno primijenili odredbe članka 126. ZPP-a. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju u ovom dijelu povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

42. Nadalje, kada je riječ o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu troškova prijevoza, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje zasnovano na relevantnim pozitivno-pravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe OKU-a, jasno obrazložio zbog čega je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prijevoza, ukazujući da nema pravne temelje za utvrđivanje visine takve naknade, jer ugovorom o radu nije određeno pravo apelanta na naknadu troškova prijevoza, a da pravilnik o radu nije korišten kao dokaz. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

43. Konačno, Ustavni sud primjećuje da apelant u predmetnoj apelaciji osporava i odluku kojom je odlučeno o troškovima postupka. Međutim, imajući u vidu da je ukinuta osporena odluka Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu regresa za godišnji odmor, Ustavni sud smatra da je neophodno ukinuti osporenu odluku i dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, o kojima će Kantonalni sud odlučiti u ponovnom postupku sukladno relevantnim odredbama ZPP. U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

44. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, postupanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stavak 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).

45. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žurnu narav (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, aplikacija broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).

Period koji treba uzeti u obzir

46. Ustavni će sud u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati periode od 10. srpnja 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja Presude Kantonalnog suda od 3. ožujka 2021. godine. Dakle, relevantni period koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jeste oko osam godina i osam mjeseci. Analiza duljine trajanja predmetnog postupka

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi. U pogledu ocjene kompleksnosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o kompleksnom predmetu.

48. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je taj sud održao pripremno ročište u predmetnom postupku nakon tri godine i devet mjeseci od podnošenja tužbe. Također, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio 8. kolovoza 2016. godine, dakle, pred tim sudom postupak je trajao četiri godine i jedan mjesec, što se ne može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskog postupka koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, naročito imajući u vidu da nije riječ o kompleksnom predmetu. Kada je riječ o ponašanju Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon primanja predmetnog spisa 3. listopada 2016. godine, odluku donio 3. ožujka 2021. godine. Dakle, žalbeni postupak je pred tim sudom trajao četiri godine i pet mjeseci, iako se u drugostupanjskom postupku, u pravilu, odlučuje na temelju stanja u spisu, što je u okolnostima konkretnog slučaja značajno doprinijelo duljini trajanja postupka. Ocjenjujući ponašanje apelanta, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije uticao na duljinu trajanja predmetnog postupka.

49. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka, koji je trajao oko osam godina i osam mjeseci, a koji je pri tome po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, pri čemu redoviti sudovi nisu ponudili odgovore u pogledu navoda o duljini trajanja predmetnog postupka pred tim sudovima, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda prava apelanta na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

50. Prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima povreda zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

51. S obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Europskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na internetskoj stranici www.bhas.ba) i prilike konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 700,00 KM.

52. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovoga roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

53. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)Pravo na imovinu

54. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa od strane redovitih sudova.

55. Kada je riječ o navodima apelanta o povredi prava na imovinu koji se odnose na dio kojim je odlučeno o naknadi regresa za godišnji odmor, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode i o povredi ovog prava, jer apelant njegovu povredu vezuje za navode o povredi prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da je povrijeđeno.

56. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na imovinu koji se odnose na dio kojim je odlučeno o naknadi prijevoza, Ustavni sud ukazuje da su oni već razmotreni u okviru navoda u svezi sa povredom prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u dijelu koji se odnosi na odluku o naknadi prijevoza nutemeljeni.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u pogledu dijela koji se odnosi na odluku o naknadi regresa za godišnji odmor u situaciji kada su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravila o teretu dokazivanja jer su zaključili da apelant kao uposlenik treba da dokaže da je koristio godišnji odmor kako bi mu pripala naknada za regres.

58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, trajao oko osam godina i osam mjeseci, pri čemu redoviti sudovi nisu ponudili odgovore u pogledu navoda o duljini trajanja predmetnog postupka pred tim sudovima.

59. Konačno, Ustavni sud ukazuje da nema povrede nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u pogledu dijela koji se odnosi na naknadu za prijevoz u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredbi OKU, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

60. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 62. stavak (1), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić