Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4423/20 (S. Đ.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Kleveta
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4423/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4423/20, rješavajući apelaciju Slavka Đukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Slavka Đukića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 Mal 029460 20 Gž od 10. septembra 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavko Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoša, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Mal 029460 20 Gž od 10. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i od Gorana Đurića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Okružni sud i tuženi su 5. i 7. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 30. decembra 2021. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 Mal 029460 17 Mal od 24. januara 2019. godine obavezan je tuženi da apelantu naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljenu duševnu bol zbog povrede ugleda i časti usljed klevete, isplatom određenog novčanog iznosa pobliže navedenog u izreci presude, a odbijen je apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, te za obavezivanje tuženog da izreku presude objavi na internet portalu „Glas Kotor Varoša“. Istom presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

5. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tuženi kao jedan od urednika internet portala „Glas Kotor Varoša“ 29. avgusta 2017. godine objavio tekst autora Čede Tepića pod naslovom „Ne može dezerter braniti institucije opštine Kotor Varoš i Republike Srpske, jer se za njih nije borio“, u kojem tekstu je iznio neistine: „Mi smo bili u rovu, a ti si bio dezerter“. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je narednog dana, 30. avgusta 2017. godine, tuženi objavio tekst autora Vojina Ubiparipa pod naslovom „Teško je od dezertera očekivati da bude čovjek, jer da je čovjek ne bi bio dezerter“, u kojem su iznesene neistine: „Po rečima mojih boraca ti napadi dolaze od izvesnog [apelanta], čoveka koji je u ratu bio dezerter“, „dok se dezerter šetkao po Austriji“, kao i „dok je on dezerterske dane provodio daleko od svojih komšija, braće i prijatelja“. Utvrđeno je da je sljedeći tekst, objavljen u „Glasu Kotor Varoša“ 31. avgusta 2017. godine pod naslovom „Mediji u regionu pišu o dezerteru [apelantu]: Dezerter brani institucije RS od srpskih boraca“. U navedenom tekstu, koji se poziva na „Infomediju Balkan“ i tekst Sonje Davidović „Čudo neviđeno u Kotor Varoši – dezerter brani institucije RS od srpskih boraca“ navodi se: „Žitelj tog gradića i ratni dezerter [apelant], koji drži omanju berbernicu u koju rijetko ko svraća, privukao je pažnju javnosti nakon što se kao ratni dezerter zauzeo za odbranu institucija lokalne i republičke vlasti i to od boraca Vojske Republike Srpske u tom gradiću“, a zatim „U Kotor Varošu pričaju, da je dezerter [apelant] cijeli rat proveo skrivajući se po okolini Beča“ (u daljnjem tekstu: sporni tekstovi). Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelant 15. septembra 2017. godine Policijskoj stanici Kotor Varoš podnio pismenu prijavu protiv internet portala „Glas Kotor Varoša“ i njegovog urednika – tuženog, „Infomedije Balkan“ i novinarke Sonje Davidović, kao i drugih lica koja su učestvovala u pisanju spornih tekstova uvredljivog i uznemirujućeg sadržaja u kojima je apelant podvrgnut izrugivanju, a koji su izazvali osjećaj uznemirenosti i ugroženosti apelanta i njegove porodice. Osnovni sud je naveo da su policijski službenici u svojstvu svjedoka saslušali i autora teksta Čedu Tepića, koji je potvrdio da je autor jednog od spornih tekstova, te da prije pisanja nije bio dovoljno informisan, te je nakon upoznavanja napisao novi tekst s izvinjenjem apelantu. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Kotor Varoš od 30. septembra 2019. godine apelantu utvrđen status borca po osnovu učešća u ratu kao pripadnik oružanih snaga Vojske Republike Srpske gdje je bio angažovan od 16. decembra 1993. do 16. avgusta 1994. godine. Takođe, Osnovni sud je na osnovu akta Vojne pošte od 13. jula 1995. godine, upućenog sredstvima javnog informisanja, utvrdio da su poimenično određena lica, među kojima je i apelant, samovoljno napustila njihove matične jedinice, odnosno da su dezertirali, a navedeni dokument je potpisao komandant Vojin Ubiparip.

6. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza, cijeneći sadržaj spornih tekstova, te izjave saslušanih stranaka i svjedoka, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da se svi tekstovi odnose na apelanta, da su objavljivani tri dana uzastopno i u svakom od tekstova se apelant identifikuje u negativnom kontekstu kao dezerter. Prema sadržaju spornih tekstova koji se odnose na apelanta, u kojima se naziva dezerterom, Osnovni sud je ocijenio da se ne radi o namjeri medija da informiše javnost, nego o pisanju s namjerom da se nanese šteta apelantovom ugledu. Osnovni sud je zaključio da je predmetno izražavanje zlonamjerno i učinjeno s ciljem povrede apelantovog ugleda i časti. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant obavljao javnu funkciju potpredsjednika Skupštine opštine Kotor Varoš, aktivno se bavio politikom kao član političkih partija, a pitanje dezerterstva je pitanje od javnog interesa s obzirom na to da je i vojna obaveza oblast od javnog interesa. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je ocijenio da se radi o izražavanju koje se odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, te da odgovornost za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitog sadržaja postoji ukoliko je lice, i to autor, urednik ili izdavač ili lice koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj izražavanja, znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Osnovni sud je naveo da je uvidom u apelantovu vojnu knjižicu, te rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Kotor Varoš utvrdio da se apelant u vrijeme proteklog rata javio na služenje vojnog roka, te da je bio angažovan u periodu od 16. decembra 1993. do 16. avgusta 1994. godine u zoni borbenih dejstava, te da se, nakon što mu je dozvoljen otpust iz vojske radi nastavka školovanja, vratio u Austriju. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su objavljenim člancima (spornim tekstovima) prenijete neistinite informacije o apelantu, te da nije postojala dobronamjernost prilikom njihovog objavljivanja. Pisanje i objava spornih tekstova, u kojima se apelant naziva dezerterom, predstavlja iznošenje činjenice koja se mogla na pogodan način provjeriti, a način na koji je vršeno informisanje javnosti, objavljivanjem tri članka uzastopno u roku od tri dana, na neprimjeren i uvredljiv način, prevazilazi dozvoljenu granicu slobode izražavanja garantovanu članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Objavljeni tekstovi prevazilaze prag tolerancije i u slučaju lica koje je obavljalo javnu funkciju, za koje slučajeve zakon propisuje veći stepen tolerancije.

7. Osnovni sud je dalje naveo da je, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od klevete, tuženi odgovoran zbog prosljeđivanja neistinitog sadržaja s ciljem njegove objave, da u dokaznom postupku nije izveo dokaze kojima bi dokazao svoju tvrdnju da nije imao nikakvog uticaja na objavu spornih članaka. Kako se u spornim tekstovima iznosi činjenica da je apelant u ratu bio dezerter, dakle da je samovoljno napustio vojsku, tuženi je kod nadležnih organa na brz i pogodan način mogao provjeriti istinitost takve tvrdnje. Pozivanje na kopiju akta Vojne pošte Kotor Varoš od 13. jula 1995. godine, koji nije dostavljen u originalu niti je navedeno na koji je način pribavljen, ne oslobađa tuženog odgovornosti s obzirom na to da se radi o dopisu a ne o javnoj ispravi i da se istinitost navoda iz dopisa mogla provjeriti. Osnovni sud je istakao da nije od značaja ni ukazivanje tuženog da su drugi portali pisali kako je apelant dezerter jer Zakon o zaštiti od klevete propisuje odgovornost i za pronošenja neistinitog izražavanja. Osnovni sud je naveo da je tuženi, koji je proslijedio tekstove Čede Tepića i Vojina Ubiparipa, te tekst objavljen na „Infomedija Balkan“ nepažnjom propustio da provjeri činjenicu da li je apelant dezerter, slijedom čega je odgovoran za štetu prouzrokovanu klevetom. Osnovni sud je naveo da su sporni tekstovi, objavljeni u online magazinu „Glas Kotor Varoša“, u kojima se iznosi i prenosi neistinita činjenica da je apelant u ratu bio dezerter, uvredljivog i uznemiravajućeg sadržaja, nisu objavljeni u dobroj namjeri, te su kao takvi prouzrokovali štetu apelantu u vidu povrede ugleda i časti.

8. Odluku o visini štete Osnovni sud je donio primjenom člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 11 Zakona o zaštiti od klevete.

9. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 73 0 Mal 029460 20 Gž od 10. septembra 2020. godine kojom je žalbu usvojio, presudu Osnovnog suda od 24. januara 2019. godine u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti usljed klevete isplati određeni novčani iznos i da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog parničnog postupka.

10. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepena presuda nije pravilna i zakonita. Pri tome, Okružni sud je ukazao na odredbe čl. 3, 5, 6 i 7 Zakona o zaštiti od klevete, koje je citirao, naglasivši da u konkretnom slučaju formulacije iz spornih izražavanja predstavljaju vrijednosne sudove, odnosno mišljenje autora tekstova i tuženog i ne sadrže objave neistinitih činjenica koje vrijeđaju apelantov ugled i čast. Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelant živi i radi u Kotor Varošu i da je vlasnik privrednog društva „Građus“ d.o.o. Kotor Varoš, da je porodičan čovjek, da je njegova porodica ugledna i časna porodica na području navedene opštine. Međutim, navedeno izražavanje, objavljeno na internet portalu 29, 30. i 31. avgusta 2017. godine, predstavlja vrijednosni sud, koji nije podoban za dokazivanje i nema karakter klevete, u skladu s odredbom člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, što bi prouzrokovalo štetu apelantovom ugledu i dostojanstvu. Pravo na slobodu izražavanja primjenljivo je ne samo na informacije ili ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili izazvane neznanjem već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu, neki segment stanovništva ili pojedinca jer su to zahtjevi pluralizma, tolerantnosti i širokoumlja, bez kojih nema ni demokratskog društva. Shodno navedenom, uvažavanjem žalbe tuženog, Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov zahtjev. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant smatra da Okružni sud nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja pa je bez valjanih argumenata izveo pogrešan zaključak da se radi o vrijednosnom sudu, a ne činjenici, slijedom čega je paušalno zaključio da nema odgovornosti tuženog za klevetu. Apelant navodi da Okružni sud nije naveo razloge zbog kojih je zaključio da se radi o vrijednosnom sudu, dok je prvostepeni sud jasno obrazložio da je u pitanju činjenica koja se mogla na pogodan način provjeriti, a u toku postupka je dokazano da je neistinita. Navodi da mu bez obrazloženja ostaje nejasno zbog čega je u okolnostima konkretnog slučaja drugostepeni sud zauzeo stav da se radi o vrijednosnom sudu a ne činjenici, dok je nesporno da je moguće provjeriti da li je neko dezerter ili ne, zbog čega je u pitanju činjenica a ne vrijednosni sud. Apelant dalje navodi da je Okružni sud bez ikakvih argumenata zaključio da sporni tekstovi objavljeni na internet portalu 29, 30. i 31. avgusta 2017. godine predstavljaju vrijednosni sud, koji nije podoban za dokazivanje. Pri tome, apelant navodi da mu je rješenjem Opštinske uprave, Odjeljenje za opštu upravu Opštine Kotor Varoš od 30. septembra 2019. godine, utvrđen status borca, iz čega proizlazi da apelant nije bio dezerter. Smatra da je pitanje dezerterstva činjenica koja se lako mogla provjeriti pa nema mjesta zaključku da se radi o vrijednosnom sudu, kao što to proizvoljno čini drugostepeni sud. Konačno, apelant ističe da u predmetnom slučaju nije postojala iskrena namjera tuženog koji nije uložio razuman napor da potvrdi činjenice koje je prenio, niti da naknadno ublaži štetne posljedice, a naročito da prethodno kod ovlašćenih organa provjeri da li postoje podaci o činjenici koju namjerava objaviti.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi. Smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Tuženi je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana. Ističe da se rješenje od 30. septembra 2019. godine kojim je apelantu priznat status borca odnosi na period od 16. decembra 1993. do 16. avgusta 1994. godine, a akt Vojne pošte Kotor Varoš od 13. jula 1995. godine u kojem je navedeno da je apelant samovoljno napustio jedinicu, dezertirao, odnosi se na 1995. godinu. Nadalje, ističe da je „Glas Kotor Varoša“ imao kopiju navedenog akta od 13. jula 1995. godine u kojem se navodi da je apelant dezertirao, a ratni komandant Kotorvaroške brigade, pukovnik Vojin Ubiparip, potvrdio je da je potpisao taj akt, što znači da je „Glas Kotor Varoša“ provjerio navode u spornim tekstovima prije nego ih je objavio. Kopija navedenog akta nije izvedena kao dokaz jer je prvostepeni sud odbio izvođenje navedenog dokaza zato što je apelant tražio original akta.

15. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da u odgovorima na apelacije tuženog i Okružnog suda nisu navedeni razlozi koji bi doveli u pitanje osnovanost apelacije. Apelant je naveo da u predmetnom slučaju Okružni sud nije napravio jasnu razliku između vrijednosnog suda i činjenica pa je neosnovano zaključio da se u predmetnom slučaju navodno radi o vrijednosnom sudu, iako su u pitanju činjenice za koje je prvostepeni sud jasno utvrdio da su neistinite.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

U smislu ovog zakona:

a) „izražavanje" znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal, bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili prenošenja;

b) „javni organ" znači svaki zakonodavni, sudski, izvršni ili drugi upravni organ, svaki organ koji je imenovan ili ustanovljen u skladu sa zakonom, a obavlja javnu funkciju i pravno lice koje je u vlasništvu ili je kontrolisano od strane jednog od gore navedenih javnih organa;

v) „javni službenik" znači svako lice koje je zaposleno u javnom organu;

g) „autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 229. tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 Mal 029460 20 Gž od 10. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 7. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz čl. II/3e), II/3f) i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda koji se odnose na apelantovo nezadovoljstvo stavom Okružnog suda da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog za klevetu, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženog, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode vezane za navodnu povredu prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

25. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

26. Apelant smatra da mu je spornim izražavanjem narušen ugled, te smatra da Okružni sud nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja pa je bez valjanih argumenata izveo pogrešan zaključak da se radi o vrijednosnom sudu, a ne činjenici, slijedom čega je paušalno zaključio da nema odgovornosti tuženog za klevetu.

27. Imajući u vidu da predmetni slučaj pokreće pitanje zaštite prava na ugled, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27–29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22–26, 31. maj 2016. godine). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da sporno izražavanje ima dovoljnu težinu za pokretanje pitanja zaštite prava iz člana 8 Evropske konvencije.

28. Kada je u pitanju zaštita prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije, Evropski sud je u svojim brojnim odlukama zauzeo stav da se ishod prijave, u principu, ne bi trebao razlikovati zavisno od toga da li je prijavu podnijelo lice koje je objavilo sporno izražavanje na osnovu člana 10 Evropske konvencije ili prema članu 8 Evropske konvencije od lica koje je bilo predmet spornog izražavanja, kao u konkretnom slučaju, jer ta prava zaslužuju jednako poštovanje (vidi Hachette Fulipacchi Associes (ICI PARIS) protiv Francuske, broj 12268/03, st. 41, 23. juli 2009. godine, i Timcius protiv Rumunije (dec.), broj 28999/03, st. 144, 12. oktobar 2010. godine). Shodno tome, granice procjene bi u principu trebale biti iste u obje situacije. Isto tako, Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio relevantne principe koji bi se trebali razmotriti u kontekstu uravnoteženja navedenih konkurentskih prava (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012; i Axel Springer AG protiv Njemačke (GC), broj 39954/08, st. 90–95, 7. februar 2012. godine), pa je tako kao mjerodavne utvrdio sljedeće kriterijume: koliko je oštećeni poznat, doprinos raspravi od javnog interesa, predmet izvještaja, prethodno ponašanje dotičnog lica, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja.

29. Slijedeći navedene kriterijume, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelant, između ostalog, obavljao javnu funkciju potpredsjednika Skupštine opštine Kotor Varoš, te se aktivno bavio politikom kao član političkih partija. Sporno izražavanje, odnosno pitanje dezerterstva, odnosilo se na pitanje od političkog ili javnog interesa, budući da je vojna obaveza oblast od javnog interesa, kako je zaključio i prvostepeni sud. Sporno izražavanje se nije ticalo apelantovog privatnog života, već se, između ostalog, odnosilo na apelantovo djelovanje u toku rata, gdje je apelant identifikovan u negativnom kontekstu kao dezerter.

30. U vezi s predmetom izvještavanja, Ustavni sud zapaža da je tuženi 29, 30. i 31. avgusta 2017. godine objavio sporne tekstove u kojima se apelant naziva dezerterom.

31. Uzimajući u obzir relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra svrsishodnim ukazati na standarde Evropskog suda u kontekstu člana 10 Evropske konvencije kako bi se moglo ispitati da li je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu navedene standarde jer je zadatak suda bio da uspostavi ravnotežu između dva zaštićena prava, i to apelantovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja, što je podrazumijevalo da sporno izražavanje bude ispitano i analizirano u skladu sa standardima iz člana 10 Evropske konvencije.

32. U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud potvrdio pravo na širenje informacija u dobroj vjeri, o stvarima od javnog interesa, čak i kada to uključuje štetne izjave o privatnim licima (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø and Stensaas protiv Norveške [VV], br. 21980/93, ECHR 1999-III). Međutim, prema shvatanju Evropskog suda, navedeni principi ne isključuju mogućnost da određene kategorije izražavanja nisu obuhvaćene zaštitom člana 10 Evropske konvencije. Stoga, Sud mora utvrditi da li je, s obzirom na razloge za zaštitu slobode izražavanja, vrsta komunikacije koja je u pitanju obuhvaćena tim garancijama. Dok su tvrdnje o činjenicama i izjave o vrijednostima ili osjećajima obuhvaćene tim garancijama, jer na primjer izražavaju vjerovanje ili identitet pojedinca ili pridonose stvaranju javnog mišljenja, otvoreno je pitanje da li postoji valjan razlog za zaštitu slobode vrijeđanja (vidi Evropski sud, Rujak protiv Hrvatske, aplikacija broj 57942/10, odluka od 2. oktobra 2012. godine, tačka 27 sa daljnjim referencama). Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranom predmetu izrazio stav da određena vrsta govora, kao što su nepristojni i bestidni govori, nema bitnu ulogu u izražavanju ideja, te da uvredljive izjave mogu pasti van zaštite slobode izražavanja kada je jedina namjera te uvredljive izjave vrijeđanje.

33. U vezi s načinom pribavljanja informacija i njihove istinitosti, Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

34. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka dokazano da je apelant u toku proteklog rata bio angažovan u periodu od 16. decembra 1993. do 16. avgusta 1994. godine u zoni borbenih dejstava, da su objavljenim člancima prenijete neistinite informacije o apelantu, da se ne radi o namjeri medija da informiše javnost, nego o pisanju sa namjerom da se nanese šteta apelantovom ugledu, da je predmetno izražavanje zlonamjerno i učinjeno s ciljem povrede apelantovog ugleda i časti, te da pisanje i objava spornih tekstova u kojima se apelant naziva dezerterom prevazilazi dozvoljenu granicu slobode izražavanja garantovanu članom 10 Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža kako je Osnovni sud naveo da se apelant u vrijeme proteklog rata javio na služenje vojnog roka i da je bio angažovan određeni period u zoni borbenih dejstava, te da se, nakon što mu je dozvoljen otpust iz vojske, vratio u Austriju radi nastavka školovanja.

35. Suprotno stavu prvostepenog suda, Okružni sud je, imajući u vidu odredbe čl. 6 i 7 Zakona o zaštiti od klevete i član 10 Evropske konvencije, zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o pronošenju neistinitih činjenica koje vrijeđaju apelantov ugled i čast, odnosno da se ne radi o kleveti, već da formulacije iz spornih izražavanja, koje su taksativno navedene u činjeničnim navodima tužbe, predstavljaju vrijednosne sudove, odnosno mišljenje autora tekstova.

36. Ustavni sud ponovo ukazuje na sporne tekstove. U tekstu od 29. avgusta 2017. godine pod naslovom „Ne može dezerter braniti institucije opštine Kotor Varoš i Republike Srpske, jer se za njih nije borio“ autor članka je naveo: „Mi smo bili u rovu, a ti si bio dezerter“. Nadalje, u tekstu od 30. avgusta 2017. godine pod naslovom „Teško je od dezertera očekivati da bude čovjek, jer da je čovjek ne bi bio dezerter“ autor teksta je naveo: „Po rečima mojih boraca ti napadi dolaze od izvesnog [apelanta], čoveka koji je u ratu bio dezerter“, „dok se dezerter šetkao po Austriji“, kao i „dok je on dezerterske dane provodio daleko od svojih komšija, braće i prijatelja“. U tekstu od 31. avgusta 2017. godine pod naslovom „Mediji u regionu pišu o dezerteru [apelantu]: Dezerter brani institucije RS od srpskih boraca“, u kojem je autor teksta naveo: „Čudo neviđeno u Kotor Varoši – dezerter brani institucije RS od srpskih boraca“, „Žitelj tog gradića i ratni dezerter [apelant], koji drži omanju berbernicu u koju rijetko ko svraća, privukao je pažnju javnosti nakon što se kao ratni dezerter zauzeo za odbranu institucija lokalne i republičke vlasti i to od boraca Vojske Republike Srpske u tom gradiću“ i “U Kotor Varošu pričaju, da je dezerter [apelant] cijeli rat proveo skrivajući se po okolini Beča“.

37. Ustavni sud zapaža da je apelant u spornim tekstovima, koji su objavljivani tri uzastopna dana, 31 put nazvan dezerterom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da bi se citirani navodi istaknuti u spornim tekstovima zaista mogli smatrati vrijednosnim sudovima, kako navodi i Okružni sud u obrazloženju osporene odluke. Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir kontekst u kojem su objavljeni sporni tekstovi, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o uobičajenom izražavanju. Naime, ako se u tri uzastopna dana objave tri teksta u kojima se apelant 31 put nazove dezerterom, Ustavni sud smatra da se u tom slučaju nameće suštinsko pitanje da li se radi o jednom „uobičajenom“ vrijednosnom sudu ili o jednoj „svojevrsnoj kampanji“ s ciljem da se apelant oblati i uvrijedi. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju posebno treba imati u vidu da u spornim tekstovima nisu navedene činjenice koje bi apelantu išle u prilog, a koje su se lako mogle provjeriti. Na primjer, da je apelant izvjesno vrijeme bio u vojnoj službi, da se po odobrenju vratio na školovanje u Austriju, što jasno govori da apelant nije dezerter jer je po definiciji dezerter vojni bjegunac, pripadnik oružanih snaga odnosno neke vojne ili paravojne formacije koji bez dozvole ili naređenja napušta dužnost, odnosno položaj, najčešće u namjeri da se nikad ne vrati. Dezerterstvo u pravilima vojne službe mnogih država predstavlja jedan od najtežih prekršaja vojne discipline, odnosno krivično djelo. Dakle, reći nekome da je dezerter ipak nije izražavanje mišljenja nego činjenice. A u apelantovom slučaju očigledno nije bilo napuštanja dužnosti bez dozvole jer da jeste, morao bi biti vođen postupak protiv njega, a to u postupku nije dokazano, nije čak ni tvrđeno. Štaviše, jedan od autora spornih tekstova (Čedo Tepić) naveo je da prije spornog pisanja nije bio dovoljno informisan te je nakon upoznavanja sa svim činjenicama napisao novi tekst s izvinjenjem apelantu. Stoga se nameće zaključak da je nazivanje apelanta iznošenje odnosno pronošenje netačne činjenice a na iznošenje vrijednosnog suda.

38. U vezi s konkretnim slučajem, naglašava se da lica odgovorna za sporno izražavanje nisu trebala niti mogla provjeravati da li je apelant bio dezerter na način kako je to propisano relevantnim krivičnim zakonima (samovoljno udaljenje i bijeg iz vojne jedinice ili službe). Međutim, budući da se u konkretnom slučaju radilo o jednom agresivnom objavljivanju i rječniku, pri čemu je apelant u tri uzastopna dana u spornim člancima 31 put nazvan dezerterom, da tuženi prije objavljivanja spornih tekstova nije kontaktirao apelanta, pa kada se tome doda javna funkcija koju je obavljao (potpredsjednik Skupštine opštine Kotor Varoš), zatim neobjavljivanje podataka koji su išli u prilog apelantu, Ustavni sud je mišljenja da u konkretnom slučaju nisu bili izneseni uobičajeni vrijednosni sudovi, već je bilo mala fide izražavanje s ciljem da se apelant oblati i uvrijedi.

39. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra proizvoljnim zaključak Okružnog suda da se radilo samo o iznošenju vrijednosnih sudova. Naprotiv, prema mišljenju Ustavnog suda, u pitanju je bilo zlonamjerno izražavanje s ciljem da se nanese šteta apelantovom ugledu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, sporni tekstovi zbog uvredljivog sadržaja ne uživaju zaštitu koju pruža član 10 Evropske konvencije, koji, kako je ranije naglašeno, ne trpi uvredljive izjave samo da bi se nekog vrijeđalo. Ustavni sud smatra da se sporni tekstovi sagledani u cjelini i u kontekstu ne mogu uzeti kao primjer „vrijeđanja, šokiranja i uznemiravanja“, koji je dopustiv u izražavanju novinarske slobode, u smislu člana 10 Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu sve navedeno, razmotrivši apelacione prigovore, posebno imajući u vidu naslove i sadržaj spornih tekstova, njihovu količinu, kao i ponašanje tuženih prilikom prenošenja spornog izražavanja za koje se ne bi moglo reći da je bilo u svrhu člana 10 Evropske konvencije, već je bilo mala fide izražavanje s ciljem da se apelant oblati i uvrijedi, Ustavni sud smatra da Okružni sud odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva u okolnostima konkretnog slučaja nije postigao pravičan balans između dva konkurentska prava, i to prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, te je došlo do kršenja apelantovog prava na ugled iz člana II/f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

41. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali prigovori

42. S obzirom na zaključak o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno elaborira apelantove prigovore o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao dio prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije u situaciji kada je spornim tekstovima apelant identifikovan u negativnom kontekstu kao dezerter, te kada je Okružni sud propustio da se kritički osvrne na sadržaj spornih tekstova, za koje se ne može reći da su bili objavljeni bona fide, u cjelini i u kontekstu i kada je pružio tuženom zaštitu po članu 10 Evropske konvencije, propustivši na taj način da uspostavi pravičnu ravnotežu između dva konkurentska prava.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4423/20 (S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio