Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/22 ("VENERA" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Likvidacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-815/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-815/22, rješavajući apelaciju koju je podnio "VENERA" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "VENERA" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 124301 20 Rev od 25. januara 2022.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "VENERA" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 8. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 124301 20 Rev od 25. januara 2022. godine. Također, apelant je 28. aprila 2022. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio tuženom (Pionir Coop d.o.o. Banja Luka) da podnosi zahtjev za likvidaciju ili stečaj ili bilo koji drugi zahtjev registru Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) ili registru drugog stvarno ili mjesno nadležnog okružnog privrednog suda kod kojeg je izvršena registracija tuženog, kao i da zabrani registru Okružnog privrednog suda ili registru drugog stvarno ili mjesno nadležnog okružnog privrednog suda da postupa po zahtjevu za likvidaciju tuženog ili po zahtjevu za likvidaciju ili stečaj tuženog ili trećih lica ili po bilo kojem drugom zahtjevu tuženog ili trećih lica, sve do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su stranke od 2014. godine bile u poslovnom odnosu prema kojem je tuženi apelantu isporučivao svoje proizvode, a apelant je iste kao eksluzivni distributer plasirao na tržište Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine. Također, da su stranke 2. maja 2014. godine zaključile ugovor o distribuciji i više aneksa ugovora, u kojima su utvrđena prava i obaveze ugovarača prilikom plasmana i prodaje robe iz asortimana tuženog, cijene te robe, marketinška i rabatna politika i slično. Nadalje, da su stranke 14. jula 2015. godine zaključile ugovor o zajedničkom nastupu kod prodaje proizvoda kupcu „Konzum“ d.o.o. Sarajevo, kojim je određeno trajanje tog ugovora do 31. decembra 2015. godine, uz mogućnost produženja istog. Konačno, da je ugovor o distribuciji sporazumno raskinut 23. maja 2016. godine, a da su stranke u zapisnicima o sravnjenju obaveza, koji su sastani dio sporazuma o raskidu ugovora, te u izvodu otvorenih stavki od 6. decembra 2016. godine, konstatovale da nemaju međusobna potraživanja i dugovanja. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da su nižestepeni sudovi, pozivom na odredbe čl. 132., 189. i 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbili tužbeni zahtjev apelanta. Također, da apelant nije dokazao da je tuženom platio nešto što nije dugovao, te da štetu koju je pretrpio zbog zaključenja ugovora od 14. jula 2015. godine, kojim je dogovoren zajednički nastup kod prodaje proizvoda kupcu „Konzum“ d.o.o. Sarajevo, nije prouzrokovao tuženi, već da je on sam tim ugovorom pristao da pravo na rabat ustupi navedenom preduzeću. Konačno, da su donoseći ovu odluku nižestepeni sudovi posebno cijenili da je prilikom sporazumnog raskida ugovora apelant potvrdio da nema nikakva potraživanja prema tuženom. Vrhovni sud je dalje naveo da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanta da je ugovor o distribuciji raskinut krivicom tuženog koji nije ispunjavao svoje ugovorne obaveze, jer iz materijalnih dokaza proizilazi da je ugovor raskinut sporazumno i da, s obzirom na to da su tom prilikom obje stranke potvrdile da im suprotna strana ne duguje ništa po osnovu tog ugovora, nije od značaja je li bilo potrebno da tuženi odobri apelantu rabat i bonuse. Nadalje, da je zbog toga bespredmetno pozivanje apelanta na osnovna načela obligacionog prava, poput savjesnosti i poštenja, jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i sl., jer, sve i da je postojao dug tuženog prema apelantu, on je potpisivanjem zapisnika o sravnjenju i izvoda otvorenih stavki, taj dug oprostio, u smislu odredbe člana 344. ZOO-a. Također, da u konkretnom slučaju nema dokaza da je dio imovine apelanta prešao u imovinu tuženog, kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja finansijskog vještaka, pa su stoga neosnovani i navodi apelanta da je došlo do sticanja beza osnova u smislu odredbe člana 210. ZOO-a. Vrhovni sud je naveo i da su neosnovani navodi apelanta da je tuženi bio nesavjestan i da je morao potpisati nešto što je štetno za njega, jer su isti proizvoljni i bez argumentacije. Konačno, Vrhovni sud je zaključio i da su neosnovani navodi apelanta da je finansijskim vještačenjem dokazao štetu koju mu je pričinio tuženi, jer je vještak samo izvršio obračun visine rabata i bonusa, te koristi koju je apelant izgubio zbog zaključenja ugovora o zajedničkom nastupu kod prodaje proizvoda kupcu „Konzum“ d.o.o. Sarajevo, ali da se nije izjašanjavao o tome da li apelantu pripada pravo na naknadu obračunatih iznosa, jer je to pravno pitanje o kojem odlučuje sud. S tim u vezi, da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu štete jer je zaključenjem navedenog ugovora apelant svojom voljom „Konzumu“ ustupio bonuse koje mu je priznao tuženi. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe procesnog prava, jer su pogrešno cijenili izvedene dokaze. Također, apelant smatra da sudovi nisu zaštitili njegovu savjesnost i poštenje u ugovornim odnosima, iako to proizilazi iz odredbe čl. 12 ZOO-a.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić