Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4218/20 (Općina Novo Sarajevo)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4218/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4218/20, rješavajući apelaciju Općine Novo Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Općine Novo Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 440350 20 Gži 2 od 19. maja 2020. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zamjenik pravobranioca Pravobranilaštva Općine Novo Sarajevu Amira Salihagić Sedlarević, podnijela je 23. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 440350 20 Gži 2 od 19. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 440350 14 I od 3. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i A. Š. (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 18. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 26. oktobra i 29. oktobra 2021. godine.
4. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Odgovori na apelaciju Kantonalnog i Općinskog suda su 15. aprila 2022. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku na izjašnjenje.
6. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Apelantica je 2. juna 2014. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje radi naplate novčanog potraživanja na osnovu izvršne isprave – pravomoćne presude, kojim je tražila da sud odredi izvršenje pljenidbom do ½ izvršenikove porodične penzije.
9. Općinski sud je rješenjem o izvršenju od 15. septembra 2014. godine dozvolio apelanticin prijedlog za izvršenje.
10. Izvršenik je 9. oktobra 2014. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju.
11. Rješenjem Općinskog suda od 5. novembra 2015. godine odbijen je izvršenikov prigovor protiv rješenja o izvršenju.
12. Izvršenik je protiv navedenog rješenja 11. decembra 2015. godine izjavio žalbu koju je Općinski sud dostavio apelantici na odgovor.
13. Izvršenik je podneskom od 25. decembra 2015. godine predložio Općinskom sudu da odloži predmetno izvršenje.
14. Apelantica je podneskom od 29. decembra 2015. godine predložila da se određeno izvršenje odgodi na period od tri mjeseca i da se ubuduće nastavi pljenidbom izvršenikove porodične penzije u iznosu od 50,00 KM.
15. Općinski sud je rješenjem od 25. januara 2016. godine odredio da se izvršenje odlaže do 29. aprila 2016. godine i da će se odloženo izvršenje nastaviti na apelanticin prijedlog i prije isteka roka na koji je odloženo, te da će ako apelantica ne predloži nastavak izvršnog postupka ni nakon 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo, sud izvršenje obustaviti.
16. Apelantica je (prema navodima apelacije koje redovni sudovi nisu osporili) 29. januara 2016. godine dostavila Općinskom sudu podnesak naslovljen kao odgovor na žalbu izvršenika od 11. decembra 2015. godine (koji je dostavila u prilogu apelacije), u kojem je, između ostalog, predložila sudu da nastavi izvršni postupak po isteku vremena na koje je izvršenje odloženo.
17. Rješenjem Kantonalnog suda od 20. marta 2020. godine odbijena je izvršenikova žalba protiv rješenja Općinskog suda od 5. novembra 2015. godine (kojim je odbijen izvršenikov prigovor protiv rješenja o izvršenju). U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da odgovor na žalbu nije podnesen.
Osporene odluke
18. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 440350 14 I od 3. oktobra 2016. godine obustavljen je predmetni izvršni postupak.
19. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 62. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da će se odloženo izvršenje nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja i prije isteka roka od za koje je odloženo, te da ako tražilac izvršenja ne predloži nastavak izvršnog postupka ni nakon 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo, sud će obustavili postupak. S obzirom na to da je predmetno izvršenje rješenjem od 25. januara 2016. godine odloženo do 29. aprila 2016. godine i da apelantica kao tražilac izvršenja nije predložila nastavak izvršnog postupka u roku od 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo, Općinski sud je obustavio predmetni izvršni postupak.
20. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 440350 20 Gži 2 od 19. maja 2020. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
21. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantica u žalbi istakla da je, uvažavajući izvršenikovu molbu, Općinskom sudu podnijela prijedlog za odlaganje izvršnog postupka na period od tri mjeseca s prijedlogom da se izvršenje ubuduće nastavi pljenidbom izvršenikove porodične penzije u iznosu od 50,00 KM, te da je svojim aktom od 29. januara 2016. godine predložila sudu nastavak izvršnog postupka prije isteka roka na koje je izvršenje odloženo. Dalje je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da nije bila dužna posebnim podneskom predložiti nastavak izvršnog postupka u roku od 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 62. stav 1. ZIP-a, te je istakao da apelantica nije posebnim podneskom predložila nastavak izvršnog postupka ni po isteku 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo, iako je izrekom prvostepenog rješenja bila upozorena da će u slučaju suprotnog postupanja postupak biti obustavljen. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbu člana 62. ZIP-a.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 62. stav 1. ZIP-a. Navodi da je u podnesku kojim je od suda tražila odlaganje izvršenja na period od tri mjeseca istovremeno predložila da se odloženo izvršenje ubuduće nastavi pljenidbom manjeg iznosa izvršenikove penzije (50,00 KM). Apelantica dalje navodi da joj je Općinski sud 28. januara 2016. godine istovremeno dostavio rješenje od 25. januara 2016. godine kojim se izvršenje odlaže i izvršenikovu žalbu, podnesenu protiv rješenja od 5. novembra 2015. godine kojim je odbijen izvršenikov prigovor protiv rješenja o izvršenju, na odgovor. Apelantica navodi da je u jednom podnesku od 29. januara 2016. godine dostavila sudu odgovor na izvršenikovu žalbu i istovremeno predložila nastavak odloženog izvršenja, te da je Općinski sud u potpunosti zanemario apelanticin prijedlog za nastavak izvršenja. Navodi da je Kantonalni sud potvrdio prvostepeno rješenje uz obrazloženje da apelantica nije predložila nastavak izvršenja posebnim podneskom, te ističe da odredba člana 62. stav 1. ZIP-a, niti bilo koja odredba tog zakona ne propisuje obavezu tražioca izvršenja da predloži nastavak izvršenja posebnim podneskom. U konačnici, apelantica je navela da je predmetni postupak trajao nedopustivo dugo, te da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio nakon četiri godine.
II.Odgovori na apelaciju
23. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede konvencijskih i ustavnih prava na koja se apelantica pozvala. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
24. Općinski sud je naveo da je apelantica dostavila sve potrebne dokaze na osnovu kojih Ustavni sud može donijeti odluku. Naveo je da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede konvencijskih i ustavnih prava na koja se apelantica pozvala.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka
USBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 21.
Primjena odredaba drugih zakona (1)U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
[…] Član 62.
Nastavljanje odloženog postupka Odloženo izvršenje nastavlja se na prijedlog tražioca izvršenja i prije isteka roka za koji je odloženo. Ako tražilac izvršenja ne predloži nastavak izvršnog postupka ni po isteku 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo, sud će obustaviti postupak.
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 334.
(1)Tužba, odgovor na tužbu, protivtužba, odgovor na protivtužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopštenja koji se daju van rasprave, podnose se pismeno (podnesci). Uslov pismene forme ispunjavaju i podnesci upućeni telegramom, telefaksom ili elektronskom poštom. Ovakvi podnesci se smatraju potpisanim, ako je u njima označen pošiljalac.
(2)Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi sa njima moglo postupiti. Naročito treba da sadrže:
označenje suda, ime i prezime odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpis podnosioca.
(3)Ako izjava sadrži kakav zahtjev, stranka mora u podnesku da navede činjenice i dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev.
(4)Podnesci koji se dostavljaju elektronskom poštom moraju biti ovjereni kvalifikovanim elektronskim potpisom.
(5)Podnesci sa prilozima koji se dostavljaju protivnoj stranci, predaju se sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 440350 20 Gži 2 od 19. maja 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 1. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka br. AP 39/03 od 27. februara 2004. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, stav 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelantica, kao tražilac izvršenja, pokrenula na osnovu pravomoćne presude kao izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3188/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na osporene odluke
35. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno kada su obustavili predmetni izvršni postupak zbog toga što apelantica nije predložila nastavak odloženog izvršenja posebnim podneskom, uprkos činjenici da je apelantica nastavak izvršenja predložila u podnesku u kojem je dostavljen odgovor na izvršenikovu žalbu protiv rješenja od 5. novembra 2015. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također Evropski sud kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6. stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Jedini zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantiralo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 171). Ovakvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. s daljnjim referencama).
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda kao redovnog suda, došlo do proizvoljne primjene procesnog prava.
37. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud obustavio predmetni izvršni postupak primjenom odredbe člana 62. stav 1. ZIP-a uz obrazloženje da apelantica nije predložila nastavak izvršnog postupka u roku od 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, podržao stav prvostepenog suda smatrajući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbu člana 62. ZIP-a. Naime, Kantonalni sud je, odgovarajući na apelanticine žalbene navode da je svojim aktom od 29. januara 2016. godine predložila sudu nastavak izvršnog postupka prije isteka roka na koje je izvršenje odloženo, istakao da apelantica nije predložila nastavak izvršnog postupka posebnim podneskom. Kantonalni sud se pri tome nije pozvao na zakonsku odredbu iz koje bi proizlazila obaveza tražioca izvršenja da prijedlog za nastavak odloženog izvršenja mora dostaviti sudu u posebnom podnesku. Apelantica smatra da je takav stav Kantonalnog suda proizvoljan s obzirom na to da odredba člana 62. stav 1. ZIP-a, niti bilo koja odredba tog zakona, ne propisuje obavezu tražioca izvršenja da predloži nastavak izvršenja posebnim podneskom, a apelantica je u jednom podnesku od 29. januara 2016. godine dostavila sudu odgovor na izvršenikovu žalbu i istovremeno predložila nastavak odloženog izvršenja.
38. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da odredbe ZIP-a ne propisuju obavezu da prijedlog za nastavak izvršenja bude dostavljen sudu u posebnom podnesku, dok je odredbama Zakona o parničnom postupku, koje se primjenjuju u izvršnom postupku na osnovu člana 21. stav 1. ZIP-a, propisano: „Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi sa njima moglo postupiti. Naročito treba da sadrže: označenje suda, ime i prezime odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpis podnosioca“ (član 334). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelanticin podnesak od 29. januara 2016. godine naslovljen kao odgovor na žalbu izvršenika od 11. decembra 2015. godine (koji je dostavila u prilogu apelacije) sadrži sve elemente za koje je navedenom zakonskom odredbom propisano da ih podnesak naročito mora sadržavati. Naime, u navedenom podnesku apelantica je iznijela odgovor na izvršenikovu žalbu, ali i predložila Općinskom sudu (kojem je taj podnesak dostavljen) da nastavi izvršenje nakon isteka vremena na koje je odloženo. Stoga, Ustavni sud smatra proizvoljnim obrazloženje Kantonalnog suda da je apelantica, u smislu odredbe člana 62. stav 1. ZIP-a, bila dužna da predloži nastavak izvršnog postupka posebnim podneskom, te da to nije mogla učiniti u istom podnesku u kojem je dostavila odgovor na izvršenikovu žalbu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi prilikom primjene procesnih pravila moraju izbjegavati pretjerani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka (vidi Evropski sud, Hasan Tunç i drugi protiv Turske, presuda od 31. januara 2017. godine, konačna 30. aprila 2017. godine, tačka 33). Pri tome, Ustavni sud primjećuje i da je u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda od 20. marta 2020. godine, kojim je odbijena izvršenikova žalba na koju je apelantica dostavila odgovor zajedno s prijedlogom za nastavak odloženog izvršenja, navedeno da apelantica nije dostavila odgovor na žalbu (vidi tačku 17), dok u obrazloženju osporenog rješenja Kantonalnog suda od 19. maja 2020. godine nije osporena činjenica da je apelantica Općinskom sudu dostavila podnesak od 29. januara 2016. godine.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, obustavljajući predmetni izvršni postupak uslijed činjenice da apelantica nije posebnim podneskom predložila nastavak odloženog izvršenja, uprkos činjenici što je to predložila u podnesku u kojem je Općinskom sudu dostavila odgovor na izvršenikovu žalbu, postupali pretjerano formalistički, uslijed čega je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
40. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
Period koji se uzima u obzir
42. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak inicirala apelantica 2. juna 2014. godine podnošenjem prijedloga za izvršenje i da je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 19. maja 2020. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine trajanja predmetnog postupka iznosi šest godina.
Analiza dužine trajanja postupka
43. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu. S obzirom da je apelantica pravno lice i nosilac javne vlasti, Ustavni sud ne smatra da se radi o postupku koji je od posebnog značaja za apelanticu.
44. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je dužina trajanja izvršnog postupka, kao hitnog postupka, od šest godina a priori suprotna standardu prava na pravično suđenje i da bi se mogla opravdati samo postojanjem posebnih okolnosti, a redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu ukazali na postojanje takvih okolnosti (niti su se uopće očitovali o apelanticinim navodima u vezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka od šest godina u odlučujućoj mjeri doprinijelo pasivno postupanje Kantonalnog suda, koji je odluku o izvršenikovoj žalbi od 11. decembra 2015. godine, izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 5. novembra 2015. godine, donio nakon četiri godine i tri mjeseca, dok je odluku o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv osporenog rješenja Općinskog suda od 3. oktobra 2016. godine donio 19. maja 2020. godine, nakon tri godine i sedam mjeseci. Apelantica je, s druge strane, također doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka u dijelu u kojem je postupak odgođen na period od tri mjeseca, što je u kontekstu ukupne dužine trajanja zanemariv period.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja izvršnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, od šest godina ne zadovoljava standard suđenja u razumnom roku, te da je dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo pasivno postupanje Kantonalnog suda, za koje taj sud nije dao opravdanje. Stoga Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku.
Pitanje naknade nematerijalne štete
46. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
47. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelantica nosilac javne vlasti i da nije zatražila da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, per se, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu. Ostali navodi
48. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su redovni sudovi obustavili predmetni izvršni postupak uslijed činjenice da apelantica nije posebnim podneskom predložila nastavak odloženog izvršenja, uprkos činjenici što je to predložila u podnesku u kojem je Općinskom sudu dostavila odgovor na izvršenikovu žalbu, a da se pri tome nisu pozvali na zakonsku odredbu iz koje bi proizlazila obaveza podnošenja prijedloga za nastavak izvršenja isključivo u posebnom podnesku. Također je prekršen standard suđenja u razumnom roku u situaciji kada je predmetni izvršni postupak, koji je po zakonu hitne prirode i koji nije bio složen, trajao šest godina, a za koju dužinu trajanja redovni sudovi nisu dali razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić