Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4356/20 (Elektroprivreda Crne Gore AD Nikšić – HE „Piva“)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4356/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4356/20, rješavajući apelaciju Elektroprivrede Crne Gore AD Nikšić – HE „Piva“, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Elektroprivrede Crne Gore AD Nikšić – HE „Piva“ podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 027351 19 Rev od 1. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elektroprivreda Crne Gore AD Nikšić – HE „Piva“ (u daljnjem tekstu:

apelantkinja), koju zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 027351 19 Rev od 1. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i I. F. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 18. i 28. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su u periodu od 21. do 27. aprila 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 9. maja 2022. godine dostavljeni apelantkinjinim zastupnicima na izjašnjenje.

5. Apelantkinjini zastupnici nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Opštinskog suda broj 45 0 P 027351 13 P od 27. decembra 2018. godine obavezana je apelantkinja da tužiocu na ime naknade štete isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. decembra 2010. godine, kao dana nastanka štete, pa sve do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od 27. decembra 2018. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate. Istovremeno, tužilac je odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa kao neosnovanim, sve bliže označeno u izreci presude.

8. U obrazloženju presude Opštinski sud je, pored ostalog, istakao kako je nakon ocjene provedenih dokaza (brojni materijalni dokazi, vještačenja vještaka geološke struke, građevinske struke, poljoprivredne struke, te svjedoka koje je predložila apelantkinja) utvrdio da je 1. i 2. decembra 2010. godine u Goraždu došlo do nagle poplave zbog izlijevanja rijeke Drine, te je tom prilikom tužilac pretrpio materijalnu štetu na objektima, opremi, porodičnoj kući i pomoćnim objektima, poljoprivrednim gotovim proizvodima i usjevima. Takođe je navedeno da nije sporno ni da se apelantkinja bavi djelatnošću – upravljanjem HE „Piva“, koja po svojoj prirodi predstavlja opasnu djelatnost. Međutim, istaknuto je da je među parničnim strankama sporno koji je bio uzrok poplavnog talasa. Naime, navedeno je da tužilac tvrdi da je do poplavnog talasa došlo zbog neadekvatnog upravljanja režimom rada HE „Piva“ koji je bio podređen isključivo energetskom interesu i istovremeno neprilagođen uslovima koji su postojali u vrijeme doticaja velikih voda u akumulaciju, te je došlo do vještačkog stvaranja razornog poplavnog talasa, koji je svojim nepovoljnim uticajem nizvodno tokom rijeke Drine prouzrokovao veliku materijalnu štetu. S druge strane, istaknuto je da apelantkinja tvrdi da je uzrok viša sila, tj. da su padavine sa svojim intenzitetom u kratkom vremenskom intervalu isključivi uzročnik pojave poplavnog talasa rijeke Drine.

9. Nadalje, Opštinski sud je citirao relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naveo da je odluku o spornoj okolnosti donio cijeneći, pored ostalog, i Elaborat o uzrocima i posljedicama nastanka poplavnog talasa na rijeci Drini – Goražde maj 2011. godine (u daljnjem tekstu: Elaborat), koji je uradila Komisija koja je formirana rješenjem načelnika Opštine Goražde od 12. decembra 2010. godine, i Analizu uticaja HE „Piva“ na poplavni talas nizvodno od brane tokom od decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: Analiza), koju je izradila apelantkinja u septembru 2013. godine. Naime, Opštinski sud je naveo da je uvidom u Elaborat utvrdio da je Komisija koja ga je sačinila konstatovala da su sprovedene analize pokazale da je formiranje ovakvih nepovoljnih vještačkih uticaja izazvano neadekvatnim upravljanjem režimom rada apelantkinje, odnosno neprilagođenosti tog upravljanja uslovima koji su definisali intenzivirani doticaji velikih voda u akumulaciju i stanja na nizvodnom području. Isto tako, Opštinski sud je istakao da u jednom od zaključaka Analize stoji da se može zaključiti da su padavine sa svojim intenzitetom u kratkom vremenskom intervalu isključivi uzročnik pojave poplavnog talasa rijeke Drine. S obzirom na ove različite zaključke o uzroku poplavnog talasa u Elaboratu i Analizi, Opštinski sud je ukazao da je prihvatio zaključke iz Elaborata kao pouzdan dokaz o uzroku poplavnog talasa zato što je Elaborat radilo 17 stručnih lica – inženjera i drugih stručnjaka iz različitih oblasti. U vezi s tim, istaknuto je da ovakav dokaz može da predstavlja privatnu ispravu, u smislu člana 132 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koja se cijeni kao i svaki drugi dokaz. Pored toga, navedeno je da su Elaborat sačinila lica koja nisu ni stranka u postupku niti imaju pravni interes za uspjeh jedne ili druge strane u postupku. S druge strane, istaknuto je da Analiza jesu radila stručna lica – inženjeri, ali ta lica su apelantkinjini zaposlenici, dok su neki od njih i apelantkinjini svjedoci i akteri spornog događaja, a upravo te činjenice mogu da budu od uticaja na njihovu objektivnost kako u izradi Analize tako i prilikom svjedočenja. Dakle, Opštinski sud je naveo da se zbog navedenih razloga priklonio stavu tvoraca Elaborata o uzroku poplavnog talasa.

10. Opštinski sud je takođe istakao da je apelantkinja kroz Analizu, te provedene materijalne dokaze i saslušanjem svjedoka pokušala oboriti snagu Elaborata u smislu člana 132 stav 3 ZPP, ali to nije uspjela učiniti jer se sadržinom provedenih materijalnih dokaza apelantkinja nije mogla osloboditi odgovornosti u smislu člana 177 stav 1 ZOO budući da ti dokumenti ne sadrže nikakvu stručnu analizu uzroka poplavnog talasa i stoga nemaju dovoljnu dokaznu snagu da apelantkinju oslobode objektivne odgovornosti. Isto tako, istaknuto je da tužilac u ovom slučaju nije ni bio dužan da dokazuje apelantkinjinu krivicu, jer ono što je on bio dužan da dokaže je da je vršenje opasne djelatnosti apelantkinje u vezi s nastalom štetom i postojanje same štete. Shodno tome, ukazano je da je tužilac postojanje štete dokazao, a iz Elaborata se vidi da postoji materijalna veza između nastale štete i apelantkinjinog učešća u spornom događaju. S druge strane, istaknuto je da apelantkinja nije uspjela oboriti pretpostavku uzročno-posljedične veze između dejstva opasne djelatnosti kojom se apelantkinja bavi i nastale štete tužiocu, a apelantkinja snosi teret dokazivanja te činjenice u smislu relevantnih odredbi ZPP i ZOO. Najzad, Opštinski sud je naveo kako je apelantkinja odgovorna za štetu u smislu člana 177 ZOO, a u vezi sa čl. 173 i 174 ZOO, a tužilac uspio dokazati onu visinu štete koju je sud usvojio i obrazložio razloge usvajanja, to je sud odlučio kao u izreci presude.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 027351 19 Gž od 7. maja 2019. godine apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, odbijen je kao neosnovan tužiočev zahtjev za naknadu troškova postupka za sastavljanje odgovora na žalbu.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da iz brojnih dokaza koje su izvele stranke, a nakon njihove pravilne ocjene u skladu s odredbom člana 8 ZPP, slijedi da su prvostepenom presudom pravilno utvrđene odlučne činjenice i izveden pravilan zaključak da je tužilac dokazao postojanje stvarne štete i da je opasna djelatnost kojom se bavi apelantkinja u materijalno-pravnoj vezi s nastalom štetom. Naime, ukazano je da se u prvostepenoj presudi vrlo detaljno, jasno i pravilno sučeljavaju tužiočevi dokazi izvedeni na okolnost utvrđivanja ovih odlučnih činjenica i apelantkinjini dokazi kojim je ona dokazivala svoju tvrdnju da je šteta tužiocu posljedica djelovanja više sile, kada bi bili ispunjeni uslovi da se apelantkinja oslobodi odgovornosti (član 177 st. 1 i 2 ZOO). Takođe, istaknuto je da je stvarna šteta koju je pretrpio tužilac, odnosno njena novčana protivvrijednost utvrđena nalazima vještaka građevinske i poljoprivredne struke i u presudi su ti dokazi pravilno cijenjeni i izveden je pravilan zaključak o visini stvarne štete. Nadalje, citirane su odredbe čl. 173 i 177 st. 1 i 2 ZOO i navedeno je da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo (odredbe člana 173 ZOO) i donesena pravilna odluka za koju su dati razlozi koje u cijelosti prihvata i ovaj sud.

13. Isto tako, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi žalbe da je sud povredom pravila postupka prilikom određivanja vještaka geološke struke (čl. od 147 do 149 ZPP) doveo apelantkinju u neravnopravan podređeni položaj i uskratio joj jednakost oružja u postupku. Kantonalni sud je takođe istakao da apelantkinja jeste na pripremnom ročištu održanom 1. oktobra 2014. godine predložila da se izvrši vještačenje po Fakultetu za gradbeništvo i geodeziju Univerziteta u Ljubljani, ali je od tog prijedloga odustala na nastavljenom pripremnom ročištu 30. marta 2016. godine, pa sud nije taj koji je apelantkinji uskratio pravo na jednakost oružja i doveo je u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca. Nadalje, ukazano je da nisu osnovani ni navodi žalbe da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima – Elaboratu i nalazu i mišljenju „nekompetentnog“ vještaka geološke struke. Naime, navedeno je da ti dokazi, a ni ostali na kojim se zasniva prvostepena presuda, nisu „nezakoniti“ jer su izvedeni u skladu s pravilima parničnog postupka o dokazima vještačenjem i ispravama. Najzad, istaknuto je da ni ostali navodi žalbe nisu osnovani jer se odnose na ocjenu izvedenih dokaza apelantkinje na drugačiji način od ocjene suda, jer stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza ocjeni suda s obzirom na to da je sud slobodan u ocjeni dokaza (član 8 ZPP).

14. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 027351 19 Rev od 1. septembra 2020. godine apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 45 0 P 027351 19 Gž od 7. maja 2019. godine je odbijena. Istovremeno, odbijen je i tužiočev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije osnovan revizioni prigovor povrede odredbi parničnog postupka iz člana 8 ZPP jer je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio u skladu s tom zakonskom odredbom, cijeneći savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je to pravilno u razlozima svoje presude obrazložio drugostepeni sud. Isto tako, ukazano je da je prvostepeni sud dao jasne razloge zašto nije poklonio vjeru iskazima svjedoka koji su apelantkinjini radnici, a jedan od njih je bio i apelantkinjin direktor u vrijeme štetnog događaja. Suprotno stavu revizije, Vrhovni sud je istakao da Elaborat predstavlja dokaz, koji je sud u skladu s odredbom člana 8 ZPP dužan da cijeni kao i sve druge izvedene dokaze. Nadalje, da je šteta tužiocu nastala u vezi s opasnom stvari, HE, kojom gazduje apelantkinja, navedeno je da su nižestepeni sudovi utvrdili poklanjajući vjeru Elaboratu, a ne na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geološke struke, koji je vještačio na iste okolnosti, pa se svi revizioni prigovori kojima se osporava zakonitost i pravilnost ovog vještačenja ukazuju neosnovanim.

16. Takođe, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, ukazano je da je predmet spora tužiočev zahtjev za naknadu štete koju je pretrpio na svojoj imovini kao posljedicu plavnog talasa rijeke Drine u navedenom vremenskom periodu. Nadalje, navedeno je da u toku postupka nije bila sporna činjenica da je tužilac pretrpio štetu kao posljedicu plavnog talasa, sporan je bio uzrok plavnog talasa rijeke Drine, a visina štete je utvrđena prihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne i građevinske struke. Dakle, Vrhovni sud je istakao, kao što je već rečeno, da je sporan bio uzrok nastanka plavnog talasa, da li je u vezi s opasnom stvari – HE kojom gazduje apelantkinja, na čemu tužilac zasniva tužbeni zahtjev, ili je uzrok plavnog talasa viša sila (elementarna nepogoda), kako to tokom cijelog postupka tvrdi apelantkinja. U vezi s tim, ukazano je da nižestepeni sudovi ocjenom svih provedenih dokaza, a prvenstveno prihvatajući mišljenje iz Elaborata, utvrđuju da je do plavnog talasa došlo u vezi s radom HE „Piva“, kojom gazduje apelantkinja, pa su primjenom odredbi čl. 173 i 174 ZOO obavezali apelantkinju na naknadu štete. Nadalje, istaknuto je da su pri tome nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantkinja u skladu s odredbom člana 177 ZOO nije dokazala postojanje okolnosti koje bi je oslobodile odgovornosti za naknadu štete (isključiva radnja oštećenog, isključiva radnja trećeg lica i viša sila). Vrhovni sud je naveo da ovakav pravni stav nižestepenih sudova, a koji prihvata i taj sud, nije doveden u sumnju revizionim prigovorima pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Takođe, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 173 i 174 ZOO i naveo da apelantkinja ni u reviziji ne spori činjenicu da HE kojom gazduje predstavlja opasnu stvar, pa se dakle za štetu nastalu u vezi s radom HE odgovara po gore navedenim odredbama ZOO. Naime, ukazano je da se radi o tzv. objektivnoj odgovornosti za štetu, po kojem principu se odgovara bez obzira na krivicu, a na osnovu pretpostavljene uzročnosti. Dakle, istaknuto je da kod sporova za naknadu štete po principu objektivne odgovornosti na tužiocu je da dokaže da je šteta nastala u vezi s opasnom stvari ili opasnom djelatnošću i da je tužena imalac te stvari ili da se bavi tom djelatnošću, a da bi se oslobodila od odgovornosti za naknadu štete tužena treba da dokaže da je šteta nastala na jedan od načina propisan odredbom člana 177 ZOO. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je tužilac dokazao da je šteta nastala u vezi s opasnom stvari i da je apelantkinja imalac te stvari, a apelantkinja nije dokazala da je šteta nastala kao posljedica više sile (elementarne nepogode), što je tvrdila tokom cijelog postupka, što ponavlja i u reviziji, pa su stoga bez osnova revizioni navodi koji ukazuju na pitanja krivice za prouzrokovanu štetu, uzročno-posljedične veze i dokazivanja protivpravnosti radnji apelantkinje. Na kraju, ukazano je da je tačan revizioni navod da postojanje elementarne nepogode predstavlja pravno relevantnu činjenicu od koje zavisi apelantkinjina odgovornost u ovoj pravnoj stvari. Međutim, teret dokazivanja te činjenice je bio na apelantkinji, a predloženim i izvedenim dokazima apelantkinja nije dokazala postojanje elementarne nepogode. Osim toga, navedeno je da je bez osnova pozivanje revizije na sudsku praksu kod naknade štete izazvane plavnim talasom u slivu rijeke Trebišnjice jer se ne radi o istoj činjeničnoj situaciji kao u ovom predmetu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantkinja smatra da su osporenim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantkinja je navela hronologiju predmetnog postupka, te je istakla da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je svojim pogrešnim manevrisanjem hidrocentralom prouzrokovala štetu tužiocu. U vezi s tim, apelantkinja je navela da redovni sudovi nisu dali obrazloženje zašto nisu prihvatili dokaze koje je predložila i izvela tokom postupka (materijalni dokazi, svjedoci, Analiza), odnosno nisu dali obrazloženje zašto te dokaze ne prihvataju kao valjane, vjerodostojne i od značaja za odlučivanje, već su u obrazloženjima naveli samo dokaze koji idu u prilog tužiocu. U vezi s tim, apelantkinja smatra da joj u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu dali jednaku mogućnost oružja i odbrane svog slučaja. Dalje, apelantkinja smatra pogrešnim zaključak redovnih sudova da je u konkretnom slučaju mogla drugačije postupati, te ukazuje da je postupala u skladu s Uputstvom za rukovanje hidrocentralom koje je obavezujuće za nju. Takođe, apelantkinja smatra proizvoljnim zaključak sudova da je manevrisanjem hidrocentralom doprinijela povećanju nivoa vode (plavnog talasa), na osnovu čega je izveden zaključak o njenoj odgovornosti za štetu, te navodi da je u kritično vrijeme sudskom praksom bila utvrđena elementarna nepogoda u BiH. Apelantkinja smatra da su sudovi svoje obrazloženje potvrdili nezakonitim dokazom – Elaboratom za koji smatra da predstavlja „klasično privatno naručeno vještačenje“ koje je uvedeno kao dokaz suprotno članu 132 ZPP. Na kraju, apelantkinja smatra da su redovni sudovi arbitrarno, pozivajući se na „sistem objektivne odgovornosti“ i pravne pretpostavke iz ZOO, naložili da naknadi štetu tužiocu.

b) Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda i da smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava navedena u apelaciji, niti je primjena prava u revizionoj odluci bila proizvoljna.

20. Kantonalni sud je istakao da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantkinjina prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koje se apelantkinja poziva u apelaciji. Takođe, Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude koji su kao pravilni ocijenjeni odlukom revizionog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Opštinski sud je naveo da je odluka tog suda zasnovana na dokazima i činjenicama koje je sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju. Takođe je ukazano da je odluka donesena u skladu s važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri, te da tom odlukom nisu povrijeđena apelantkinjina prava navedena u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.

Član 177.

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.

(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.

(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.

(4) Ako je nastanku štete delimično doprinelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmerno težini svoje krivice.

(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 027351 19 Rev od 1. septembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjini zastupnici su primili 16. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Iz uvida u apelantkinjinu oficijelnu stranicu (www.epcg.com) proizlazi da je apelantkinja nacionalna elektroenergetska kompanija organizovana kao akcionarsko društvo s udjelom državnog kapitala više od 50%, odnosno da ima status javnog preduzeća. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da javna preduzeća ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i broj AP4885/19 od 9. juna 2021. godine, stav 33, objavljene na www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužiočevoj tužbi protiv apelantkinje radi naknade štete, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

33. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama redovnih sudova donesenim u parničnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda i kojim presudama je apelantkinja obavezana da tužiocu isplati na ime naknade materijalne štete precizirani novčani iznos. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelantkinja ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da je apelantkinja stavljena u nejednak položaj u odnosu na tužioca, odnosno da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku.

34. U vezi s apelacionim navodima kojim se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da su nižestepeni sudovi ocjenom svih provedenih dokaza, a prvenstveno prihvatajući mišljenje iz Elaborata, utvrdili da je do plavnog talasa došlo u vezi s radom HE „Piva“, kojom gazduje apelantkinja, pa su primjenom odredbi čl. 173 i 174 ZOO obavezali apelantkinju na naknadu štete. Osim toga, da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantkinja u skladu s odredbom člana 177 ZOO nije dokazala postojanje okolnosti koje bi je oslobodile odgovornosti za naknadu štete (isključiva radnja oštećenog, isključiva radnja trećeg lica i viša sila). Ustavni sud u navedenom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 881/20 od 16. decembra 2021. godine (odluka dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) analizirao apelaciju iste apelantkinje podnesenu protiv odluka redovnih sudova kojima je usvojen tužbeni zahtjev „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo – Podružnica Goražde, GPD „Drina“ d.d. Goražde i OKAC d.o.o. Goražde protiv apelantkinje radi naknade štete iz istog štetnog događaja. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je naveo: „U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je isključivi uzrok štetnog događaja (plavnog talasa) propust apelantkinje zbog neadekvatnog upravljanja režimom rada hidroelektrane, odnosno utvrđena je uzročno-posljedična veza između nastale poplave i obavljanja djelatnosti apelantkinje, koja predstavlja opasnu djelatnost (član 174 ZOO)“ (stav 43).

37. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi, suprotno apelantkinjinim navodima, dali obrazloženje zašto u postupku nisu prihvaćeni pojedini dokazi, odnosno da su dali obrazloženje zašto te dokaze ne prihvataju kao valjane, vjerodostojne i od značaja za odlučivanje (detaljno navedeno u činjeničnom dijelu odluke).

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantkinjini navodi kojim ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova.

39. U vezi s prigovorima kojim apelantkinja ukazuje na kršenje principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da apelantkinja jeste na pripremnom ročištu održanom 1. oktobra 2014. godine predložila da se izvrši vještačenje po Fakultetu za gradbeništvo i geodeziju Univerziteta u Ljubljani, ali je od tog prijedloga odustala na nastavljenom pripremnom ročištu 30. marta 2016. godine, pa sud nije taj koji je apelantkinji uskratio pravo na jednakost oružja i doveo je u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da apelantkinja nije ponudila bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantkinjinim građanskim pravima prekršili princip „jednakosti oružja“.

40. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani. Pravo na imovinu

41. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je ona istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

42. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova, koji su dali detaljne razloge zbog čega je u konačnici usvojen tužiočev tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i ZOO, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

44. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantkinja zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4356/20 (Elektroprivreda Crne Gore AD Nikšić –… | Sudska praksa | Aktio