Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/22 (M. Š.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1004/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1004/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mahir Šarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mahir Šarić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 585517 18 Rsž od 29. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mahir Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 585517 18 Rsž od 29. decembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („ENERGOINVEST DALEKOVODIZGRADNJA“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade plate, za period od 1. maja 2013. godine do 31. maja 2016. godine, isplati određeni novčani iznos sa zateznom kamatom, te da za apelanta uplati pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u određenom novčanom iznosu, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.774,92 KM. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi, na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, isplati ukupan iznos od 7.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant bio zaposlenik tuženog na osnovu ugovora o radu od 21. jula 2010. godine, te da je tuženi odlukom od 23. oktobra 2012. godine otkazao apelantu ugovor o radu zbog ekonomskih i organizacijskih razloga sa 12. novembrom 2012. godine. Nadalje, da je presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 22. decembra 2014. godine poništena kao nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 23. oktobra 2012. godine, te da je tuženom naloženo da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima čuvara počev od 13. novembra 2012. godine, kao i da apelantu, na ime neisplaćenih naknada plata za period od 13. novembra 2012. godine do 31. marta 2013. godine, razlike plate i naknade za godišnji odmor, isplati određene novčane iznose, te da mu uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u određenom novčanom iznosu. U odnosu na odluku kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, Kantonalni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja jer je predmetna tužba, koja je podnesena 30. juna 2016. godine, podnesena po isteku subjektivnog roka od tri godine od dana kada je apelant saznao za štetu i učinioca, „oko 30. novembra 2012. godine, kada mu je direktor tuženog uručio otkaz ugovora o radu“ (u smislu odredbi čl. 376. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno smatrao da je predmetni zahtjev neosnovan i zato što intenzitet straha ne opravdava dosuđivanje nematerijalne štete (imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je naveo da je apelant, nakon što je dobio otkaz ugovora o radu, trpio duševnu bol jakog intenziteta jedan mjesec, srednjeg intenziteta dva mjeseca i blagog intenziteta četiri mjeseca, dok je sekundarni strah srednjeg intenziteta u vidu psihičke reakcije na postojeću nepovoljnu situaciju bio prisutan dva mjeseca). Naprijed navedeno posebno što otkaz ugovora o radu nije rezultat zle namjere poslodavca, niti je prilikom otkaza tuženi postupao šikanozno u cilju povrede prava ličnosti, ugleda i časti apelanta, tako da se ne može zaključiti da je otkaz ostavio trajne posljedice na zdravlje apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud imao u vidu da je presudom Općinskog suda od 22. decembra 2014. godine poništena odluka o otkazu ugovora o radu kao nezakonita, te da je tuženom naloženo da apelantu uspostavi radni odnos i da mu isplati naknade plata za period pobliže naznačen navedenom presudom.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno odbili njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete jer i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke nesporno proizlazi da je apelant pretrpio strah i duševne bolove zbog povrede časti i ugleda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na zaključke prvostepenog suda da je osnovan prigovor zastare predmetnog potraživanja, kao i da je osim toga, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, jasno ukazao da u konkretnom slučaju ni intenzitet straha ne opravdava dosuđivanje nematerijalne štete, a u takvom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić