Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1005/22 (Z. P. i L. K.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1005/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1005/22, rješavajući apelaciju koju su podnijele Zineta Pribišić i Lejla Kalabušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Zineta Pribišić i Lejla Kalabušić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 539505 17 Rsž od 29. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zineta Pribišić (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) iz Sarajeva i Lejla Kalabušić (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja, ili apelantkinje) iz Vogošće, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijele su 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 539505 17 Rsž od 29. novembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Magros-Veletrgovina“ d.d. Sarajevo) da apelantkinjama isplati određene novčane iznose na ime uvećanja plate za prekovremeni rad (za period pobliže naznačen izrekom prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja da se ponište odluke o otkazu ugovora o radu apelantkinja iz ekonomskih i organizacionih razloga od 7. septembra 2015. godine i izjašnjenja tuženog na zahtjeve apelantkinja za zaštitu, odnosno ostvarivanje prava od 9. oktobra 2015. godine, pa da se naloži tuženom da apelantkinjama uspostavi radno-pravni status na poslovima higijeničarke i da im isplati određene novčane iznose na ime naknade plate sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im uplati pripadajuće doprinose.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelantkinje, prema zaključenim ugovorima o radu na neodređeno vrijeme, od 2014. godine bile zaposlenice tuženog na poslovima higijeničarke, te da je tuženi pokrenuo postupak otkazivanja ugovora o radu za više od 10% zaposlenih u julu 2015. godine, prema odredbama tada važećeg Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i to na način da je K.A., potpredsjedniku sindikalne organizacije koja je tokom 2015. godine aktivno djelovala kod tuženog, 28. jula 2015. godine dostavio obavijest, poziv na obavezne konsultacije povodom namjere otkazivanja ugovora za više od 10% zaposlenih (Program zbrinjavanja viška zaposlenih). Nadalje, da je sindikat pozvan da u roku od sedam dana dostavi primjedbe i prijedloge, te da su predsjedniku sindikata dostavljene i planirane izmjene dijela Pravilnika o radu koji se odnosi na unutrašnju organizaciju, sistematizaciju i opis radnih mjesta, kao i prijedlog unutrašnje organizacije i sistematizacije koja podrazumijeva ukidanje službe održavanja, odnosno radnih mjesta apelantkinja. Nadalje, da je, nakon što je potpredsjednik sindikalne organizacije primio navedene dokumente, iste distribuirao „grupovođama“ iz odjela održavanja čistoće radi upoznavanja i davanja primjedbi, te da sindikalnom predstavniku niko nije iznio bilo kakve primjedbe s tim u vezi. Takođe, da je sedam radnika, od ukupno 30 radnika službe održavanja higijene, prihvatilo i potpisalo sporazume o prestanku ugovora o radu, a šest njih nastavilo radni odnos kod agencije „Lalo-Tex“ d.o.o. Sarajevo s kojom je tuženi zaključio ugovor o održavanju higijene u njegovim poslovnim prostorijama. Nadalje, da je tuženi odlukama od 7. septembra 2015. godine apelantkinjama otkazao ugovore o radu iz ekonomskih i organizacijskih razloga (te da je u navedenim odlukama obrazložio otkaze ugovora o radu, ukazao da je konsultovao sindikat, te da je 28. avgusta 2015. donio odluku o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu kojom ukida njihova radna mjesta). Kantonalni sud je ukazao da potpuno netačno apelantkinje u predmetnoj žalbi ističu da su im otkazi dati bez konsultovanja vijeća zaposlenika i sindikata u smislu člana 23. stav (1) tačka 3) i člana 25. Zakona o vijeću zaposlenika. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama čl. 109. i 110. Zakona o radu propisana obaveza konsultovanja vijeća zaposlenika odnosno sindikata u slučaju kada poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovore najmanje petorici zaposlenika. Međutim, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da je tuženi tokom postupka dokazao da je prilikom provođenja procedure davanja otkaza u skladu sa članom
23. Zakona o vijeću zaposlenika, te u skladu sa čl. 98. i 99. Zakona o radu blagovremeno konsultovao sindikat 28. jula 2015. godine, te da je istog dana ovlašćenoj osobi sindikata dostavio i obavijest o namjeravanoj izmjeni Pravilnika o radu sa prijedlogom odluke o izmjenama i dopunama Pravnika o radu, prijedlog unutrašnje organizacije, sistematizacije i opis radnih mjesta. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da ni same apelantkinje u žalbi ne spore da je K.A. potpredsjednik sindikalne organizacije koja je djelovala kod tuženog, ali da smatraju da su navedene konsultacije morale biti obavljene sa Sindikatom radnika i trgovine i uslužnih djelatnosti BiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, kako kod tuženog nije bilo formirano vijeće zaposlenika, to je u skladu sa odredbom člana 31. stav (3) Zakona o vijeću zaposlenika sindikat imao obaveze i ovlaštenja koje sa na osnovu tog zakona odnose na vijeće zaposlenika, tako da je tuženi o Programu zbrinjavanja konsultovao sindikat. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da niti jednom odredbom ZOR niti Zakona o vijeću zaposlenika nije propisana obaveza poslodavca da se o Programu zbrinjavanja viška radnika konsultira sa Sindikatom radnika i trgovine i uslužnih djelatnosti BiH i da se ta obaveza odnosi samo na sindikat koji je formiran kod poslodavca i tada taj sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlašćenja vijeća zaposlenika u skladu sa zakonom (član 119. stav (2) ZOR). Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da u toku konsultacija tuženom nisu upućene bilo kakve primjedbe, prijedlozi ili inicijative u vezi s namjerom poslodavca da ukine radna mjesta higijeničarki i otkaže ugovore o radu zaposlenicima koji su radili na tim radnim mjestima. Konačno, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je Program zbrinjavanja sadržavao zakonom propisane mjere (budući da su dva radnika raspoređena na druga radna mjesta, jedan broj radnika je zadržan u radnom odnosu do ispunjavanja uslova za penziju, a svi radnici za čijim radom je prestala potreba, uključujući i apelantkinje, imali su mogućnost da zasnuju radni odnos kod privrednog društva „Lalo-Tex“ d.o.o. Sarajevo).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinje su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje, između ostalog, navode da su im otkazi dati bez konsultovanja vijeća zaposlenika i sindikata u smislu člana 23. stav (1) tačka 3) i člana 25. Zakona o vijeću zaposlenika, da su navedeni otkazi dati suprotno odredbama člana 109. ZOR, te da konsultacije „nisu obavljene ni sa Sindikatom radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantkinje pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinje u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić