Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-293/21 (S. H.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-293/21

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 293/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Sadet Hodžić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Sadet Hodžić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457306 16 Rsž od 23. listopada 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Sadetu Hodžiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Sadet Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457306 16 Rsž od 23. listopada 2020. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sadet Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 30. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457306 16 Rsž od 23. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457306 14 Rs od 11. veljače 2016. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije povodom apelantove revizije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od tužene (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH), Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 11. ožujka 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 17. ožujka 2021. godine.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. ožujka 2021. godine.

5. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. svibnja 2021. godine.

6. Ustavni sud je 11. veljače 2022. godine apelantovom zastupniku dostavio odgovore tužene i Kantonalnog i Općinskog suda radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje.

7. Vrhovni sud je dopisom od 29. ožujka 2022. godine obavijestio Ustavni sud da je 25. kolovoza 2021. godine donio rješenje kojim se revizija u predmetnom postupku odbacuje. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proistječu iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Apelant je 11. srpnja 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

10. Ročište za glavnu raspravu je održano 11. veljače 2016. godine.

11. Presudom Općinskog suda od 11. veljače 2016. godine obvezana je tužena apelantu isplatiti iznos od 1.659,01 KM na ime razlike naknade za topli obrok za određeno razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom. Također, obvezana je tužena apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 799,60 KM.

12. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima donio na temelju odredbi članka 386. u svezi sa člankom 316. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i člankom 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Odvjetnička tarifa). U svezi s tim, istaknuto je da se troškovi sastoje od sastavljanja tužbe u iznosu od 240,00 KM, zastupanja na glavnoj raspravi u iznosu od 240,00 KM, uvećano za PDV od 81,60 KM, troškova prijevoza na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški vlastitim automobilom u skladu sa člankom 31. Odvjetničke tarife u iznosu od 238,00 KM, dakle ukupno 799,60 KM.

13. Apelant je 4. ožujka 2016. godine izjavio žalbu protiv prvostupanjske odluke.

14. Cjelokupan predmetni spis dostavljen je na postupanje Kantonalnom sudu 18. svibnja 2016. godine.

15. Presudom Kantonalnog suda od 23. listopada 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena prvostupanjska presuda.

16. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant podneskom opredijelio troškove za sastavljanje tužbe, naknadu troškova za zastupanje na ročištima (pripremno ročište i glavna rasprava), troškove korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški i odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja, sve uvećano za PDV. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, apelantu pripada naknada za održano ročište za glavnu raspravu jer je ono održano umjesto pripremnog ročišta, shodno odredbi članka

76. Zakona o parničnom postupku. Također, istaknuto je da je neutemeljen apelantov zahtjev za troškove odsustva odvjetnika iz ureda, koji su nastali zbog činjenice da je apelant kao punomoćnika angažirao odvjetnika čije sjedište nije na području postupajućeg prvostupanjskog suda. Konačno, navedeno je da se, imajući u vidu vrstu i složenost, te vrijednost spora, takvo angažiranje ne može smatrati nužnim za vođenje parnice, te se pozvao na stav Ustavnog suda BiH izražen u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3184/17 od 22. svibnja 2017. godine, sadržan u točki 27.

17. Rješenjem Vrhovnog suda od 25. kolovoza 2021. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena.

18. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istaknuo da je odredbom članka 237. stavak (2) ZPP-a propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Također, istaknuto je da je revizija protiv odluke o troškovima postupka dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: prvo, da je u tom sporu revizija dopuštena i protiv odluke o glavnoj stvari; i drugo, da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak (2) ZPP-a (pravni stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine). U svezi s tim je Vrhovni sud zaključio da, kako nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta, revizija u smislu te odredbe nije dozvoljena. Također, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti za izuzetnu dopuštenost revizije, u smislu odredbi članka 237. st. (3) i (4) ZPP-a. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

20. Apelant navodi da su sudovi proizvoljno tumačili odredbu članka 76. ZPP-a kada su utvrdili da održavanje pripremnog ročišta nije bilo nužno zbog toga što je apelant morao, kako bi dokazao osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, predložiti dokaze koji se mogu isključivo predložiti na pripremnom ročištu, a koji su se i proveli na ročištu za glavnu raspravu. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da mu troškovi odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja pripadaju na temelju članka 26. točka 5) Odvjetničke tarife. Apelant dalje navodi da se povreda prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju ogleda u činjenici da su prvostupanjski i drugostupanjski sud proizvoljno tumačili odredbe članka 387. ZPP-a na njegovu štetu jer je na glavnoj raspravi zatražio naknadu troškova propisanih Odvjetničkom tarifom. Također je apelant ukazao i na to da su u pogledu troškova postupka redovni sudovi u određenim predmetima zauzimali različit stav od stava suda u konkretnom predmetu, a u prilog tome se pozvao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine.

21. Apelant konačno navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici da su prvostupanjski i drugostupanjski sud „nerazumno dugim postupkom“ od šest godina povrijedili njegova prava, smatrajući da se takve parnične stvari mogu i moraju riješiti hitno, u roku do godinu dana, te stoga traži da mu se odredi naknada nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

22. Tužena je u odgovoru na apelaciju istaknula da su neutemeljeni navodi apelacije koji se odnose na naknadu troškova odvjetnika za vrijeme odsustva iz ureda, kao i troškova korištenja osobnog automobila koje apelant potražuje jer traženi troškovi nisu bili nužni radi vođenja parnice. Pored toga, apelant je bio slobodan za zastupanje angažirati bilo kojeg odvjetnika po svom izboru, ali to pravo ne podrazumijeva i da mu tužena nadoknađuje nerazmjerno veće iznose troškova.

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko naveo tijek predmetnog postupka, te je istaknuo da u ovom predmetu nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Također se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine.

24. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava pred prvostupanjskim sudom jer je prvostupanjska odluka donijeta na zakonit način i u najkraćim mogućim rokovima, kada se uzme u obzir broj predmeta u referatu postupajućeg suca. V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10. stavak (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 76.

Održavanje pripremnog ročišta je obvezno, osim u slučajevima u kojima sud, nakon ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu, ustanovi da među strankama nema spornih činjenica ili da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnoga ročišta nije potrebito.

Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

26. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04):

Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.

Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

VI.Dopustivost

27. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

28. Prema članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju podnio protiv odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju povodom apelantove izjavljene revizije pred Vrhovnim sudom. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnog suda od 25. kolovoza 2021. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda od 23. listopada 2020. godine, dakle revizija nije bila djelotvoran pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena odluka Kantonalnog suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnog suda apelant je primio 8. siječnja 2021. godine, a predmetna apelacija je podnesena 30. siječnja 2021 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

30. Konačno, apelacija ispunjavanja i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Općinskog suda i rješenje Kantonalnog suda kojim je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješće 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog jasno proizlazi da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj. U odnosu na osporene odluke Kantonalnog i Općinskog suda

36. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnoga stanja. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26; Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, točke 24–27.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove zastupanja na pripremnom ročištu, odnosno odsustva apelantovog punomoćnika iz ureda, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 1154/21 od 6. travnja 2022. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine i AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova u konkretnom slučaju nije proizvoljno.

39. Kada je riječ o apelantovom pozivanju na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je ukazao da je nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (u točki 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak (1) Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.

40. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).

42. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitnu narav (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, aplikacija broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).

Razdoblje koje treba uzeti u obzir

43. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 11. srpnja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 23. listopada 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jeste šest godina i tri mjeseca. Analiza duljine trajanja predmetnog postupka

44. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

45. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred tim sudom trajao jednu godinu i sedam mjeseci (budući da je apelant podnio tužbu 11. srpnja 2014. godine, a prvostupanjska presuda je donijeta 11. veljače 2016. godine). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Općinskom sudu bilo potrebno da zakaže pripremno ročište (umjesto kojeg je održano ročište za glavnu raspravu) tek nakon jedne godine i sedam mjeseci nakon podnošenja tužbe, te ukazuje da se takva pasivnost u postupanju prvostupanjskog suda ne može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskog postupka koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi, naročito imajući u vidu da nije riječ o složenom predmetu. Kada je riječ o ponašanju Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon primanja predmetnog spisa, odluku donio 23. listopada 2020. godine. Dakle, žalbeni postupak je pred tim sudom trajao četiri godine i pet mjeseci, iako se u drugostupanjskom postupku, u pravilu, odlučuje na temelju stanja u spisu, što je u okolnostima konkretnog slučaja značajno doprinijelo duljini trajanja postupka. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.

46. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka, koji je trajao šest godina i tri mjeseca, a koji je pri tome po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi, pri čemu redovni sudovi nisu ponudili adekvatne odgovore u pogledu navoda o duljini trajanja predmetnog postupka pred tim sudovima, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na internetskoj stranici www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja predmetnog postupka apelantici treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

50. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)Pravo na imovinu

51. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa od redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi s povredom prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi, trajao šest godina i tri mjeseca, pri čemu redovni sudovi nisu ponudili adekvatne odgovore u pogledu navoda o duljini trajanja predmetnog postupka pred tim sudovima.

53. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi pozitivnopravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

54. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-293/21 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio