Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1017/22 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1017/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-1017/22, rješavajući apelacije koje je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton protiv

- Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 I 001342 19 Gž od 19. januara 2022. godine;

- Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 183292 17 Gži od 2. februara 2022. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1017/22

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Mostaru, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 I 001342 19 Gž od 19. januara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 55 0 I 001342 19 P od 9. septembra 2019. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 55 0 I 001342 19 P od 9. septembra 2019. godine usvojen je prigovor izvršenika (P.J) izjavljen protiv rješenja o izvršenju tog suda od 29. juna 2016. godine, navedeno rješenje o izvršenju je stavljeno van snage i ukinute sve provedene radnje, te je odbačen prijedlog za izvršenje koji je apelant podnio u predmetnom izvršnom postupku. Obavezan je apelant da izvršeniku plati troškove izvršnog postupka na ime sastava prigovora u iznosu od 240,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 9. septembra 2019. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 55 0 I 001342 19 Gž od 19. januara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je izvršenik 3. juna 2016. godine primio opomenu pred izvršenje za uplatu iznosa od 90,00 KM po rješenju Općinskog suda u Mostaru od 14. aprila 2016. godine (kojim je izvršenik obavezan da na ime sudske takse na tužbu uplati navedeni novčani iznos), te da je izvršenik u ostavljenom roku tj. 6. juna 2016. godine uplatio dugovani iznos. Nadalje, da je apelant 28. juna 2016. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi naplate predmetnog novčanog potraživanja, te da je Općinski sud, postupajući po navedenom prijedlogu za izvršenje, donio rješenje o izvršenju od 29. juna 2016. godine. Konačno, da je protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik izjavio prigovor jer je dugovani iznos platio prije podnošenja prijedloga za izvršenje. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe da apelant nije znao, niti je mogao znati da je izvršenik izvršio uplatu dugovanog iznosa, jer je apelant tu informaciju mogao dobiti od nadležnog Ministarstva finansija (budući da je uplata dugovanog iznosa u konkretnom slučaju izvršena na budžetski račun). Dakle, Kantonalni sud je zaključio da, u situaciji kada je dugovani iznos po izvršnoj ispravi plaćen prije podnošenja prijedloga za izvršenje, pravilna je odluka prvostepenog suda kojom je usvojen prigovor izvršenika i kojom su izvršeniku na ime sastava prigovora dosuđeni troškovi u skladu sa članom 16. stav (5) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) (kojim je propisano da je tražilac izvršenja dužan da izvršeniku nadoknadi neosnovano prouzrokovane troškove).

2. AP-1026/22

5. Apelant, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 Mal 183292 17 Gži od 2. februara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Mal 183292 16 Mal od 14. marta 2017. godine.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Mal 183292 16 Mal od 14. marta 2017. godine utvrđeno je da se prijedlog za izvršenje koji je apelant podnio protiv izvršenika (V.M.) smatra povučenim, te je rješenje o izvršenju tog suda od 24. novembra 2016. godine stavljeno van snage i ukinute sve provedene radnje. Obavezan je apelant da izvršeniku plati troškove izvršnog postupka na ime sastava prigovora u iznosu od 240,00 KM.

7. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 14. marta 2017. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 Mal 183292 17 Gži od 2. februara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

8. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelant 8. novembra 2016. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave, rješenja Kantonalnog suda od 31. avgusta 2016. godine (kojim je izvršenik obavezan da na ime sudske takse na tužbu uplati iznos od 162,00 KM), te da je prvostepeni sud odredio predloženo izvršenje rješenjem o izvršenju od 24. novembra 2016. godine. Nadalje, da je izvršenik izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju, navodeći da je predmetni iznos uplatio 27. septembra 2016. godine (te je u prilogu dostavio uplatnicu), nakon čega je apelant povukao izvršni prijedlog. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se neosnovano apelant poziva na rok iz opomene pred pokretanje sudskog postupka, koji je on odredio izvršeniku, jer taj rok ne može obavezivati izvršenika, a odredbama ZIP nije propisana ni obaveza izvršenika da o uplati duga iz izvršne isprave obavijesti tražioca izvršenja (apelanta u konkretnom slučaju). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, kako je izvršenik svoju obavezu iz izvršne isprave izmirio 27. septembra 2016. godine, a apelant je prijedlog izvršenje podnio Općinskom sudu 8. novembra 2016. godine, slijedi da je apelant neosnovano prouzrokovao troškove predmetnog postupka, pa je iste dužan naknaditi izvršeniku, shodno odredbama člana 16. stav (5) ZIP. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije od uticaja to što je izvršenik advokat i takseni obveznik, te da je troškove trebalo nadoknaditi njegovom sinu, advokatu istog prezimena i iz istog ureda, koji zajedno obavljaju advokatsku djelatnost kod činjenice da je izvršenika zastupao drugi advokat kao punomoćnik (pa bio to i njegov sin) i da su mu neosnovano prouzrokovani troškovi. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano apelant poziva na odluke Kantonalnog suda, jer se iste odnose na situaciju kada advokat zastupa sam sebe, što u predmetnom postupku nije slučaj. Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant, te da se predmetne apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1017/22.

Apelacioni navodi

10. U navedenim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je predmetni izvršni postupak pokrenuo jer nije imao saznanja da je dugovanje plaćeno (budući da je dokaz o uplati dostavljen tek uz prigovor izvršenika), te ističe da zbog velikog broja uplata nije moguće kod nadležnog ministarstva izvršiti provjeru o uplati „svake dužne takse“. Nadalje, u predmetu AP-1026/22 apelant navodi da je izvršenik advokat i takseni obveznik, a da je troškove trebalo nadoknaditi njegovom sinu, advokatu istog prezimena i iz istog ureda, koji zajedno obavljaju advokatsku djelatnost, što je neprihvatljivo, te da je takav stav Kantonalni sud zauzeo u više svojih predmeta.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelacijama ponavlja navode koje je isticao u žalbama protiv prvostepenih rješenja, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluka o žalbama, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1017/22 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio