Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3313/20 (V. N.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3313/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine, u predmetu broj AP 3313/20, rješavajući apelaciju Verice Ninić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka m), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Verice Ninić podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 001866 19 Gž 4 od 18. lipnja 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Verica Ninić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, podnijela je 4. rujna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 I 001866 19 Gž 4 od 18. lipnja 2020. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 I 001866 15 P2 od 2. studenog 2018. godine.
Tijek postupka
2. Apelantica je 14. listopada 2008. godine podnijela tužbu protiv tužene JZU „Opšta bolnica Zvornik“ (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete.
3. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001866 08 P od 8. svibnja 2012. godine apelantičin tužbeni zahtjev je djelomično usvojen, te je tužena obvezana da apelantici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliske osobe, na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenog straha, isplati određene novčane iznose detaljnije navedene u izreci presude. Također, navedenom presudom obvezana je tužena da apelantici na ime naknade materijalne štete na ime kapitalizirane rente isplati određeni novčani iznos detaljnije naveden u izreci presude, te je tužena obvezana da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 001866 12 Gž od 21. prosinca 2012. godine djelomično je usvojena žalba tužene i prvostupanjska presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na visinu naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliske osobe, za duševne bolove zbog umanjenja opće životne sposobnosti, za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah na način detaljnije naveden u izreci presude, dok je u preostalom dosuđujućem dijelu koji se odnosi na isplatu naknade materijalne štete prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001866 13 Rev od 20. kolovoza 2014. godine, apelantičina revizija je djelomično usvojena i presuda Okružnog suda je preinačena u odbijajućem dijelu odluke o naknadi za duševne bolove zbog smrti bliske osobe i naknadi za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah na način detaljnije naveden u izreci presude. U preostalom dijelu, kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelantice za naknadu tih vidova nematerijalne štete, preko dosuđenog iznosa i u cjelini zahtjev za naknadu štete za duševne bolove zbog naruženosti, kao i u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete, revizija je odbijena.
Osporene odluke
6. U ponovljenom postupku, presudom Osnovnog suda broj 83 0 I 001866 15 P 2 d 2. studenog 2018. godine, tužena je obvezana da apelantici na ime kapitalizirane rente plati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj plati troškove parničnog postupka.
7. Nezadovoljna navedenom presudom tužena je izjavila žalbu 30. studenog 2018. godine. Također, žalbu je 30. studenog 2018. godine u ime apelantice izjavio M.M. u svojstvu izvanbračnog supruga.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 P 001866 15 P 2 od 19. rujna 2019. godine odbačena je žalba M.M. kao nedopuštena. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je, nakon dostavljanja spisa Okružnom sudu, Okružni sud dopisom od 22. kolovoza 2019. godine vratio spis Osnovnom sudu. U dopisu je naloženo da se razjasni činjenica je li M.M. u vrijeme podnošenja žalbe bio izvanbračni suprug apelantice kao podnositeljice žalbe. Osnovni sud je naložio apelantici da se izjasni o toj činjenici, a apelantica je 10. rujna 2019. godine dostavila podnesak u kojem je navela da je sa M.M. živjela u izvanbračnoj zajednici do kolovoza 2016. godine, te da nakon toga više ne žive u izvanbračnoj zajednici. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je polazeći od činjenice da je M.M. u ime apelantice izjavio žalbu 30. studenog 2018. godine njegovu žalbu odbacio primjenom članka 213. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Rješenjem Okružnog suda broj 83 0 P 001866 20 Gž 3 od 18. lipnja 2020. godine žalba apelantice je odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je na zadnjem ročištu za glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom apelantica bila osobno prisutna, te da je na tom ročištu obaviještena kada će presuda biti donesena te je obaviještena da presudu može osobno preuzeti i koji je rok za žalbu. Također, Okružni sud je naveo da u žalbi koju je izjavio njen bivši izvanbračni suprug M.M. navedeno je da apelantica ne želi izjaviti žalbu ali da on želi te ju je izjavio. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je apelantičina žalba neutemeljena te je potvrdio prvostupanjsko rješenje.
10. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 001866 20 Gž 4 od 18. lipnja 2020. godine žalba tužene je odbijena je i potvrđena je presuda Osnovnog suda od 2. studenog 2018. godine. Apelacijski navodi
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
12. Apelantica prvenstveno tvrdi da joj materijalna šteta nije izračunata u skladu sa njenim zahtjevom, te da je dosuđeni iznos znatno manji u odnosu na manjkavi nalaz vještaka. Također, apelantica smatra da tužbeni zahtjev za naknadu troškova liječenja i drugih troškova vezanih za liječenje (tuđa njega i pomoć, odlasci u razne zdravstvene ustanove i boravci u njima, kupovina lijekova i sl.) nije ni uzet u razmatranje. Nadalje, apelantica smatra da redoviti sudovi nisu pravilno odlučili o troškovima postupka. U svezi sa odlukom o odbacivanju žalbe, apelantica ističe da je svjestan propusta i depresivnog stanja apelantice i njenih drugih bolesti, žalbu izjavio njen bivši suprug smatrajući da će Okružni sud uvažiti žalbu zbog dugogodišnje emotivne veze i nesebične pažnje i žrtvovanja izvanbračnog supruga u spašavanju njenog života, ali su sudovi takvu žalbu odbacili kao nedozvoljenu čime su joj povrijedila ljudska prava. Naposljetku, apelantica navodi da je tužbu za naknadu nematerijalne štete podnijela 10. listopada 2008. godine i da je postupak okončan 18. lipnja 2020. godine, čime su joj redoviti sudovi povrijedili pravo na suđenje u razumnom roku, naročito jer je smisao naknade štete u ovom i sličnim postupcima što brža satisfakcija oštećene. U tom pogledu, i apelantica potražuje naknadu štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda.
14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
15. Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
17. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu članka 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju tijekom trajanja postupka pred nadležnim organima ili redovitim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu duljine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kada apelant propusti da u propisanom roku izjavi pravni lijek i time izgubi mogućnost da dođe do konačne meritorne odluke, u tom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uvjet dopustivosti, a to je konačna meritorna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da tijekom trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovitim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj članak dovelo bi do toga da bi redoviti sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopće ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pokretati i ustrajavati na vođenju takvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke odopustivosti br. AP-3478/08 od 14. rujna 2010. godine, AP 4265/14 od 19. travnja 2017. godine i AP 1749/17 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica u smislu članka 203. stavak 1. ZPP nije izjavila žalbu protiv presude Osnovnog suda broj 83 0 I 001866 15 P 2 d 2. studenog 2018. godine, shodno pouci o pravnom lijeku koju je prvostupanjska presuda sadržavala. Također, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Okružnog suda od 18. lipnja 2020. godine odbačena apelantičina žalba protiv rješenja Osnovnog suda od 19. rujna 2019. godine, a u kojemu je na jasan i nedvosmislen način na temelju izjave apelantice utvrđeno da ona u trenutku podnošenja žalbe nije bila u izvanbračnoj zajednici sa M.M.. Također, iz žalbe koju je M.M. izjavio proizlazi da apelantica nije htjela izjaviti žalbu te da ju je on unatoč tome izjavio. Dakle, iz navedenih okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da apelantica tijekom postupka nije u smislu članka 309. stavak 4. ZPP naknadno odobrila radnje poduzete od strane M.M.. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije icrpila djelotvorne pravne lijekove, te samim tim nije ishodila konačnu odluku (vezano za pdbijajući dio tužbenog zahtjeva kojim je nezadovoljna), a što bi, kako je već navedeno, trebalo biti temeljni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati kako u pogledu navoda kojima apelantica osporava zaključke redovitih sudova ukazujući na povredu prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju, tako i u pogledu navoda kojima ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku.
19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić