Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4509/20 (N.V.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
  • Internet
  • Miješanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Sloboda izražavanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4509/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4509/20, rješavajući apelaciju N. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. V. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 057441 20 Gž od 22. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Biljana Radulović, advokat iz Trebinja, podnio je 12. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 057441 20 Gž od 22. septembra 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda apelant je 14. decembra 2020. godine i 11. aprila 2022. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužioca u predmetnom postupku I.T. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. i 27. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 9. avgusta 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Okružni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. Budući da se pismeno upućeno tužiocu vratilo s naznakom pošte „otputovao“, Ustavni sud je, u smislu odredbe člana 75 Pravila Ustavnog suda, dostavljanje pismena tužiocu obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 23. avgusta 2021. godine, na koje nije dostavljen odgovor u ostavljenom roku.

4. Odgovor na apelaciju je 4. aprila 2022. godine dostavljen apelantu.

5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Postupajući po tužbi tužioca protiv apelanta radi naknade štete, vsp. 8.000,00 KM, Osnovni sud je donio Presudu broj 95 0 P 057441 19 P od 17. februara 2020. godine kojom je naloženo apelantu da tužiocu, zbog iznošenja neistinitih činjenica u izjavi pod naslovom „Otkazi za nepodobne u HET-u“, objavljenoj 25. oktobra 2018. godine, i pod naslovom „Podsjećanja-problemi porodice [K.]“, objavljenoj 26. oktobra 2018. godine, na zvaničnom internet-portalu apelanta, naknadi nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova nastalih povodom izjave apelanta u iznosu od 1.000,00 KM. Presudom je dalje naloženo apelantu da na svom internet-portalu objavi izreku pravosnažne presude, te da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu. Takođe, presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca u iznosu od 7.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete kao previsoko postavljen.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uvidom u apelantovu internet-stranicu od 25. oktobra 2018. godine vidljivo da je apelant naveo: „Čistke se ne sprovode samo među direktorima, ministrima i rukovodiocima koji nisu po volji [M.D.] i vrha režima, već su na udaru stražari, vozači i niži službenici u javnim preduzećima i ustanovama. To potvrđuje i primjer [Ž.K.] iz Nevesinja, brata dva poginula borca koji je prije nekoliko dana 12.10.2018. godine dobio Rješenje o otkazu Ugovora o radu, koji je potpisao direktor [G.M.]. [K.] je proteklih šest mjeseci bio na neplaćenom odsustvu i imao je dogovor sa [tužiocem], poslanikom SNSD-a i izvršnim direktorom HET-a, da produži neplaćeno odsustvo ili dobije sporazumni prekid radnog odnosa uz otpremninu. Ipak, dogovor je izigran, a [K.] smatra da se radi o osveti jer ga je uporno kritikovao u javnosti. '[Tužilac] me je ostavio bez posla i on je najodgovorniji što sam dobio otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Prije godinu dana me je pozvao u svoj Kabinet kao radnika HET-a, i prijetio mi da će me ostaviti bez posla i hljeba ako nastavim da pišem javno na društvenim mrežama protiv njega, [D.] i SNSD-a. Dugo vremena sam trpio mobing, a onda sam uzeo neplaćeno odsustvo. Imao sam usmeni dogovor sa njim da mi još šest mjeseci produže neplaćeno odsustvo, ali u posljednje vrijeme se nije javljao i sve je unaprijed smišljeno jer je čekao da prođu izbori i da mi se osveti. Niko me nije pozvao i upozorio, samo sam dobio otkaz. Strašno je da jedan dezerter ostavlja bez posla borca koji je za jedan dan u Otadžbinskom ratu ostao bez oba brata, koji su bili tenkisti Vojske Republike Srpske i poginuli su u borbama za odbranu Nevesinja'. Otkazom bratu dva poginula borca, koji je posao u HET-u dobio nakon priloga koji sam snimio o porodici [K.], [tužilac] je poslao jasnu poruku svim radnicima i demobilisanim borcima, sa jasnom namjerom da ih zaplaši. Ovo je samo jedan pokazatelj osvete dezertera i ratnih profitera demobilisanim borcima i porodicama poginulih boraca, a ostaje da se vidi kako će na sve ovo reagovati Boračka organizacija u Trebinju i Nevesinju, da li će stati u zaštitu porodice poginulih saboraca ili će ćutanjem pokazati da su samo marionete u rukama vlasti i saučesnici u ponižavanju boračke populacije.“

9. Osnovni sud je dalje naveo da je iz apelantove internet-stranice od 26. oktobra 2018. godine vidljivo da je apelant naveo: „Podsjećanje na prilog o problemima porodice [K.] i majci dva poginula borca Vojske Republike Srpske kojoj je država isključila struju u skromnoj baraci u kojoj je porodica tada stanovala. Nakon emitovanja priloga u Dnevniku BN treći sin [Ž.] je počeo raditi. Iako je [Ž.] borac prve kategorije koji je četiri godine proveo na ratištu, sada je ostao bez posla u HET-u. Nažalost, majka dva poginula borca je dočekala da joj dezerter [tužilac] da otkaz trećem sinu, jer je politički nepodoban.“

10. Osnovni sud je naveo da je iz rješenja Uprave ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje od 16. februara 2018. godine vidljivo da se radniku preduzeća Ž.K. odobrava neplaćeno odsustvo u trajanju od šest mjeseci zbog posjete članu uže porodice koji živi u inostranstvu, u određenom periodu, te da je radnik dužan da se u roku od pet dana od prestanka mirovanja vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili odgovarajući posao. Dalje je navedeno da je u rješenju o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji je protokolisan 12. oktobra 2018. godine, navedeno da se radniku preduzeća Ž.K. otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog toga što se nije vratio na rad u preduzeće u roku od pet dana od dana prestanka mirovanja radnog odnosa, odnosno isteka neplaćenog odsustva. Takođe je naveden i iskaz Ž.K. u svojstvu svjedoka.

11. Osnovni sud je ukazao da je na osnovu navedene dokumentacije utvrdio da je Ž.K. dat otkaz ugovora o radu iz razloga što se nije vratio u preduzeće u određenom roku od dana prestanka mirovanja radnog odnosa, odnosno isteka neplaćenog odsustva. Dalje je ukazao da nije prihvatio apelantove navode u kojima je istakao da se Ž.K. nije vratio na posao zbog toga što mu je tužilac prijetio, da će ga uhapsiti i dati mu otkaz zbog njegovog komentara i kritika vlasti na društvenim mrežama, da ga je ucjenjivao, prijetio, da je tužilac vršio mobing prema Ž.K. S tim u vezi, obrazloženo je da osim izjava svjedoka Ž.K. i apelanta o prijetnjama i mobinzima nije izveden niti jedan drugi dokaz u predmetnom postupku koji bi potvrdio navode svjedoka Ž.K. da je bio izložen pritiscima i mobingu od tužioca. Istaknuto je da su apelantove tvrdnje iznošene putem sopstvenog portala, koji je nesporno javni, ali ipak manje dostupan javnosti, odnosno dostupan samo zainteresovanim licima. Takođe je istaknuto da je tužilac u momentu dešavanja obavljao javnu funkciju, koja je podložna iznošenju mišljenja i kritike raznih oblika, što je u obavezi trpjeti. Polazeći od navedenog, Osnovni sud je naveo da je našao osnov za primjenu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kod činjenice da je tužilac od apelanta iznošenjem neistinitih podataka pretrpio duševnu bol. Dalje je navedeno da je prihvatio navedeni vid nematerijalne štete, jer navedeno proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke neuropsihijatra, kojeg je naveo u obrazloženju presude. Polazeći od navedenog, Osnovni sud je zaključio da je za navedeni vid duševne patnje adekvatna satisfakcija u iznosu od 1.000,00 KM. Takođe je ukazano da je, imajući u vidu navedene razloge, naloženo apelantu da na svom internet-portalu objavi izreku pravosnažne presude.

12. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 057441 20 Gž od 22. septembra 2020. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Osnovnog suda.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo odredbe člana 4, 5 i 6 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), te ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni navod da ne može biti odgovoran budući da je vjerno prenio izjavu Ž.K. i da je u predmetnim tekstovima iznio suštinsku istinu, prenoseći reakciju Ž.K. i njegovu tvrdnju da se radi o osveti tužioca i osveti dezertera borcima i onima koji su stvarali Republiku Srpsku. S tim u vezi, obrazloženo je da je tokom postupka dokazano da je Ž.K. odobreno neplaćeno odsustvo i da mu je otkazan ugovor o radu, jer se nije vratio na rad u preduzeće u roku od pet dana od dana prestanka mirovanja radnog odnosa, odnosno isteka neplaćenog odsustva. Okružni sud je istakao da je apelant, u smislu člana 5 ZZK, pronio neistinito izražavanje, pa postoji njegova odgovornost, bez obzira što je navedeno izražavanje, odnosno izjavu svjedoka Ž.K. „vjerno prenio“. Takođe je istaknuto da apelant tačno navodi da su javne ličnosti dužne da trpe kritiku za svoj rad u vidu iznošenja mišljenja jer se radi o pitanjima od javnog interesa. S tim u vezi, ukazano je da se navedeno pravo kritike javnih ličnosti odnosi i na novinare koji u sredstvima informisanja iznose svoje mišljenje o radu lica koja obavljaju javnu funkciju. Dalje je ukazano da novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost, da iznese i činjenice kad su uloženi razumni napori u potvrđivanju činjenica. Međutim, Okružni sud je zaključio da apelant informaciju nije objavio kao novinar. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelant narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS), kao i tužilac. Dalje je obrazloženo da apelant ni kao političar nije imao pravo da iznosi činjenice, navedene u njegovom izražavanju, koje su, iako dokazive, nedokazane. Istaknuto je da apelant nije ni objavio sporno izražavanje kao novinar, te da je i u odgovoru na žalbu detaljno obrazložio da je njegova dužnost kao narodnog poslanika Narodne skupštine RS da ukazuje na nepravde, kršenje zakona i oduzimanje prava. Okružni sud je naveo da je u spornom izražavanju apelant nazvao tužioca dezerterom, za koju tvrdnju nije pružio nijedan dokaz, niti pak dokaz da se potrudio da takav dokaz pribavi od nadležnog organa koji je vodio javnu evidenciju vojnih obveznika. Dalje je navedeno da je opštepoznata činjenica da lice koje je bilo dezerter tokom sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine izaziva vrlo negativan osjećaj kod najvećeg broja građana u Republici Srpskoj, a posebno kod vojnih obveznika- boraca, jer takvo lice nije „učestvovalo u stvaranju Republike Srpske“, kako se govori u javnosti. Istaknuto je da ovako iznesena kleveta po shvatanju sredine u kojoj tužilac živi, a po opšteusvojenim društvenim normama sredine, veoma škodi časti i ugledu tužioca. Okružni sud je takođe ocijenio da je dosuđeni iznos, koji predstavlja samo satisfakciju tužiocu, dosuđen u skladu sa sudskom praksom sudova u Republici Srpskoj.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Smatra da korišćenje izraza osveta dezertera i ratnih profitera, dezerter tužilac, ni u kom slučaju ne mogu činiti klevetu, jer je naveo: „Ovo je samo jedan pokazatelj osvete dezertera i ratnih profitera“ ne navodeći ničije ime, nastojeći da skrene pažnju na boračku populaciju i težak položaj, te da o borcima odlučuju ljudi koji nisu bili na ratištu. Takođe, smatra da korišćenje izraza „…dezerter [tužilac] da otkaz trećem sinu, jer je politički nepodoban“ sadrži minimum činjeničnog osnova, jer tužilac nije bio na ratištu, a izraz koji se koristi za lica koja su izbjegla vojnu obavezu u ratu je dezerter i nije imao način ni riječ da navedeno drugačije izrazi. Apelant smatra spornim i obrazloženje Okružnog suda u pogledu korišćenja riječi „dezerter“, te ističe da ZZK ne poznaje zaštitu časti i dostojanstva nego ugleda, kao i da objava teksta na internet-portalu apelanta ne postoji po ZZK. Smatra da sudovi navedene zaključke izvode na osnovu odredbi ZOO, zaboravljajući da je ZZK lex specialis u odnosu na druge zakone. Tvrdi i da je tužilac trebalo da dokaže da je oklevetan u skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), a ne prema shvatanju sredine u kojoj živi. Ističe i da tužilac nije pružio dokaz da je bio na ratištu. Apelant tvrdi da je boračka populacija s kojom je kontaktirao potvrdila da tužilac nije bio na ratištu, te da je navedena činjenica naročito bila poznata Ž.K. Posebno ukazuje i da je više od deset godina bio novinar, te da tekst nije napisao kao političar, već kao novinar, a da je tužilac javna ličnost i da je dužan trpjeti javnu kritiku. Takođe, ističe i da je mogao i kao političar da na svom portalu komentariše svoje protivnike, što nije nedozvoljeno. Smatra da je za svoj vrijednosni sud imao minimum činjeničnog osnova. Apelant traži naknadu dosuđene naknade štete i troškova parničnog postupka, te troškove sastavljanja apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

15. Osnovni sud smatra apelacione navode neosnovanim i da nije bilo kršenja prava koja se navode u apelaciji. Ističe da je, nakon potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, primijenio materijalno pravo i donio zakonitu odluku, što je potvrđeno osporenom odlukom Okružnog suda.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) Član 4. stav 1.

1. Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

Član 5. st. 1.-3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 057441 20 Gž od 22. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. oktobra 2020. godine a apelacija je podnesena 12. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

23. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvo ispitati apelantove navode u vezi sa navodnom povredom prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

24. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

25. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrguti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

26. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, stav 58, Gîrleanu protiv Rumunije, presuda od 26. juna 2018. godine, aplikacija broj 50376/09, stav 83, i Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka Ustavnog suda broj AP 1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

27. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, stav 67).

28. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanta na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste budući da je apelant osporenom presudom obavezan na naknadu štete, što predstavlja miješanje u pravo zajEmčeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije.

29. Ustavni sud, takođe, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama čl. 5 i 6 ZZK i člana 200 ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugog. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanta u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, pitanje koje Ustavni sud takođe treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

30. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanta na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom prava tužioca na njegov ugled u smislu člana 8 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je Okružni sud osporenom odlukom postigao pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012, te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. jula 2021. godine, aplikacija broj 7796/16, stav 30). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.

31. Dovodeći u vezu činjenice predmeta s navedenim kriterijumima, Ustavni sud podsjeća da je apelant objavio na svojoj internet-stranici predmetne tekstove koji su se odnosili na navodnu umiješanost tužioca u razloge otkaza Ž.K. u kojima je apelant nazvao tužioca dezerterom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da su Okružni sud, kao i Osnovni sud u prvostepenom postupku ispitali sporno apelantovo izražavanje i utvrdili na osnovu sprovedenih dokaza da sadrži neistinite tvrdnje da je tužilac dezerter, da je prijetio Ž.K. i da je umiješan u davanje otkaza Ž.K. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri tome dali dovoljno argumentovana, detaljna i logična obrazloženja za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama, odnosno da apelant nije dokazao da su te činjenice istinite, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud zapaža da se radi o informacijama da je tužilac izbjegao vojnu obavezu, tj. da je dezerter, i da je prijetio Ž.K., pa se za razliku od vrijednosnih sudova takvi apelantovi navodi mogu i dokazati. Stoga će Ustavni sud razmotriti da li su redovni sudovi ocijenili kriterijume iz tačke 30 Odluke u kontekstu apelantovog spornog izražavanja.

32. Ustavni sud zapaža da su apelantovi tekstovi u kojim se pominje tužilac objavljeni 25. i 26. oktobra 2018. godine na njegovoj internet-stranici, te da je tužilac, prema navodima u spornim tekstovima, poslanik u Narodnoj skupštini RS, dakle, političar i javna ličnost. Ustavni sud prihvata da je pitanje eventualnog mobinga i prijetnji tužioca prema zaposlenicima preduzeća koje se nalazi u sastavu MH „Elektroprivreda“ Republike Srpske a.d. Trebinje, kao i njegovog dezerterstva predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je sporno izražavanje koje se bavi pitanjem navodne umiješanosti tužioca, kao poslanika u Narodnoj skupštini RS, u mobing i izbjegavanje vojne obaveze kao takvo predstavljalo doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ocijenio i status apelanta, odnosno da sporno izražavanje u predmetnim tekstovima nije iznio i prenio kao novinar, te da je i apelant političar, tj. poslanik u Narodnoj skupštini RS.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je Okružni sud, kao i Osnovni sud u prvostepenom postupku ispitali apelantovo sporno izražavanje objavljeno u predmetnim člancima, kao i izjavu Ž.K. koju je prenio, i utvrdili da sadrži neistinite tvrdnje, jer apelant tokom trajanja predmetnog postupka nije dokazao istinitost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u prvostepenoj presudi ukazao da, osim izjava svjedoka Ž.K. i apelanta o prijetnjama i mobinzima, nije izveden niti jedan drugi dokaz u predmetnom postupku koji bi potvrdio navode svjedoka Ž.K. da je bio izložen pritiscima i mobingu od tužioca. Nadalje, Okružni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, ukazao je da je tokom postupka dokazano da je Ž.K. otkazan ugovor o radu, jer se nije vratio na rad u preduzeće u roku od pet dana od dana prestanka mirovanja radnog odnosa, odnosno isteka neplaćenog odsustva. Takođe je ukazao da je u spornom izražavanju apelant nazvao tužioca dezerterom, za koju tvrdnju nije pružio nijedan dokaz, niti pak dokaz da se potrudio da takav dokaz pribavi od nadležnog organa koji je vodio javnu evidenciju vojnih obveznika, a da ovako iznesena kleveta po shvatanju sredine u kojoj tužilac živi veoma škodi časti i ugledu tužioca. Osim toga, Okružni sud je ocijenio i apelantove navode da ne postoji njegova odgovornost jer je vjerno prenio izjavu Ž.K., te ukazao da postoji apelantova odgovornost budući da je, u smislu člana 5 ZZK, pronio neistinito izražavanje.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je Okružni sud imao u vidu status tužioca (poslanik u Narodnoj skupštini RS), da je iznošenje i pronošenje neistinitog sadržaja nesporno škodilo časti i ugledu tužioca prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, kao i činjenicu da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije ne proizilazi, niti je to navedeno u apelaciji, da je apelant kontaktirao sa nadležnim organima radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda. Sve navedeno ukazuje da apelant, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda, nije postupio bona fide nastojeći da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije.

35. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, kao i Osnovni sud u prvostepenoj presudi, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza utvrdili da je objavljivanjem spornog izražavanja (u kojem je tužilac imenovan kao dezerter i osoba koja vrši mobing) tužilac pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ da se djeluje na apelanta i primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete, kako je to definisano u dispozitivu prvostepene presude.

36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje je dao Okružni sud u osporenoj presudi za takvo miješanje relevantni i dovoljni zbog čega osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužilac tražio od apelanta naknadu nematerijalne štete, tako da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

41. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

42. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud za obavezivanje apelanta na naknadu nematerijalne štete u preciziranom iznosu dao jasno obrazloženje vezano za ocjenu dokaza i primjenu relevantnih odredbi ZZK i ZOO, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanta, pa se, stoga, pokazuju neosnovanim apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog i procesnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naknada troškova

45. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu dosuđene naknade štete, troškova parničnog postupka i troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove parničnog postupka i sastavljanja apelacije ili dosuđenog iznosa štete, iz čega proizilazi da to isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenom odlukom Okružnog suda naloženo apelantu da tužiocu isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja.

47. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojim nema proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4509/20 (N.V.) | Sudska praksa | Aktio