Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4014/20 (V.Š.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Upravni postupak
- Protjerivanje stranaca
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Miješanje u porodični život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4014/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4014/20, rješavajući apelaciju V. Š., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija V. Š. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034699 20 Uvp od 1.
rujna 2020. godine u odnosu na pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. Š. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034699 20 Uvp od 1.
rujna 2020. godine u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. V. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Crne Gore, kojeg zastupa Dragan Barbarić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 6. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 034699 20 Uvp od 1. rujna 2020. godine i S1 3 U 034699 20 U od 18. lipnja 2020. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-06-07-2-84/19 od 15. studenog 2019. godine i Rješenja Ministarstva – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1-18.10-07.2- 153-1/19 od 7. listopada 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 22. studenog 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH, Ministarstvo i Služba su u razdoblju od 3. do 7. prosinca 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. U skladu sa člankom 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 16. prosinca 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 22. veljače 2022. godine odgovore na apelaciju dostavio apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene (otkazivanje privremenog boravka i izricanje mjere protjerivanja)
7. Rješenjem Službe broj UP-1-18.5.1-07.3-49/19 od 14. svibnja 2019. godine, donesenim po službenoj dužnosti, apelantu je otkazan privremeni boravak u BiH, poništena naljepnica o odobravanju privremenog boravka broj B0140509 i izrečena mjera protjerivanja s teritorija BiH sa zabranom ulaska i boravka u razdoblju od tri godine računajući od dana napuštanja teritorija BiH. Istim rješenjem apelantu je naloženo da napusti teritorij BiH u roku od tri dana od dana dostave konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te je određeno da mu se do napuštanja teritorija BiH uz potvrdu privremeno oduzimaju sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH.
8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-ll-06-07- 2-45/19 od 9. srpnja 2019. godine odbilo apelantovu žalbu (stavak I. izreke). Stavkom II. izreke rješenja je odlučeno da je navod ,,a naljepnica odobrenog privremenog boravka broj B0140509 je poništena“ promijenjen pa glasi „nakon što rješenje o otkazu boravka postane konačno, naljepnica broj B0140509 će se poništiti“.
9. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 033856 20 U 2 od 11. ožujka 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene sudske odluke. Odlučujući o tom zahtjevu, apelacijsko vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 033856 20 Uvp 2 od 12. lipnja 2020. godine taj zahtjev odbilo.
10. Apelant je podnio apelaciju protiv naprijed navedenih presuda i rješenja, koja je registrirana pod brojem AP 3160/20. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3160/20 od 14. listopada 2020. godine odbio apelantovu apelaciju u odnosu na pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), dok ju je odbacio u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Postupak u kojem su donesene osporene odluke (zahtjev za odobrenje stalnog boravka)
11. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Služba, odlučujući u ponovnom postupku po apelantovom zahtjevu za odobrenje stalnog boravka u BiH, donijela Rješenje broj UP-1-18.10-07.2- 153-1/19 od 7. listopada 2019. godine kojim je apelantu, državljaninu Crne Gore, odbijen kao neutemeljen zahtjev za odobrenje stalnog boravka u BiH.
12. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u obrazloženju rješenja konstatirano da je apelant 13. ožujka 2019. godine podnio Službi zahtjev za odobrenje stalnog boravka u BiH i da je u svezi s tim, a u skladu sa člankom 75. stavak (2) Pravilnika o ulasku i boravku stranaca po službenoj dužnosti, Služba izvršila provjere u svojim evidencijama, operativne provjere na terenu, kao i provjere u službenim i operativnim evidencijama organa nadležnih za provođenje zakona u BiH. Također se obratila Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH (u daljnjem tekstu: OSA), koja je u skladu sa člankom 8. stavak 4. Zakona o strancima nadležna za vršenje sigurnosnih provjera za strance s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti. Proizlazi da je Služba uvidom u službene evidencije utvrdila da apelant ima odobrene privremene boravke u BiH od 18. listopada 2013. do 21. rujna 2019. godine, a da je OSA dostavila Službi informaciju s oznakom „povjerljivosti“, iz koje je evidentno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Nadalje, proizlazi da je od apelanta 14. svibnja 2019. godine uzeta izjava na zapisnik kada je apelant upoznat da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov ostanak u BiH, a potom mu omogućeno izjašnjenje glede utvrđenih činjenica i da je apelant tom prilikom izjavio da ima odobren privremeni boravak po osnovi spajanja obitelji s državljankom BiH do 21. rujna 2019. godine i da se obratio sa zahtjevom za odobrenje stalnog boravka, da nije nikad kažnjavan za kazneno djelo u Crnoj Gori, niti u BiH. Pored toga, proizlazi da je na pitanje inspektora da su po službenoj dužnosti vršene provjere kod nadležne Agencije za vršenje sigurnosnih provjera i da su dostavljeni podaci, odnosno saznanja da se dovodi u vezu s određenim aktivnostima koje su u suprotnosti sa zakonima BiH, izjavio da ne zna po kojoj osnovi može biti prijetnja u BiH jer ne vidi nikakvu okolnost s kojom bi se mogao dovesti u vezu s bilo kakvim kaznenim djelom i da je u posljednjih šest godina podnosio zahtjev za odobrenje/produljenje privremenog boravka i da mu je bio odobren, kao i da zapošljava 120 radnika –državljana BiH. Proizlazi da je, imajući u vidu navedeno, Služba odlučila kao u izreci primjenom članka 88. stavak 1. točka e) Zakona o strancima, kojim je propisano da se zahtjev stranca za odobrenje stalnog boravka odbija ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH.
13. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe, koja je odbijena kao neutemeljena Rješenjem Ministarstva broj UP-11-06-07-2-84/19 od 15. studenog 2019. godine.
14. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja ukazalo da je izvršilo uvid u predmetnu informaciju OSA-e, pa je, cijeneći navode žalbe, utvrđene činjenice, kao i stanje u spisu predmeta, konstatiralo da je Služba u konkretnom slučaju pravilno utvrdila činjenično stanje i primijenila materijalni propis. Pri tome je ukazalo da su neutemeljeni žalbeni navodi da je došlo do povrede postupka zbog toga što apelantu nije onemogućen uvid u predmetnu informaciju i izjašnjenje, s obzirom na to da je ta informacija obvezujuća za Službu i Ministarstvo i da obvezujuća ograničenja glede prezentiranja apelantu ovog dokaza pribavljenog u prvostupanjskom postupku i prezentiranja sadržaja tog dokaza u obrazloženju osporenog rješenja proizlaze iz odredbi čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka, te članka 72. stavak 4. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Također, Ministarstvo je ukazalo da su neutemeljeni apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede članka 8. Europske konvencije jer je apelant oženjen državljankom BiH i ima jedno dijete, koje je također državljanin BiH. Prema ocjeni Ministarstva, odbijanje zahtjeva za odobrenje stalnog boravka osobi koja predstavlja prijetnju za sigurnost zemlje u konkretnom slučaju ima prioritet u odnosu na njegovo pravo na obiteljski život, a da apelantu nije osporeno pravo da negdje drugo gradi obitelj ili uživa obiteljski život.
15. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena kao neutemeljena presudom Suda BiH – Vijeća za upravne sporove broj S1 3 U 034699 20 U od 18. lipnja 2020. godine.
16. Vijeće za upravne sporove je u obrazloženju presude ukazalo da je izvršilo neposredni uvid u informaciju OSA-e i sve spise koji se odnose na apelanta, te ocijenilo da su u konkretnom slučaju organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, s obzirom na to da iz informacije OSA-e, koja nosi oznaku „povjerljivo“, nesporno proizlazi utemeljenost zaključka da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, a da Ministarstvo i Služba nemaju zakonsku mogućnost vršiti ocjenu činjenica koje je utvrdila OSA. Pri tome je Vijeće za upravne sporove konstatiralo da obrazloženje koje je dalo Ministarstvo u odnosu na interese nacionalne sigurnosti ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, te da su odluke upravnih organa predmet sudske kontrole u smislu Europske konvencije, tako da je taj sud, u okolnostima navedenog slučaja, ispitao opasnost apelanta po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Pri tome je Vijeće za upravne sporove konstatiralo da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana člankom 8. Europske konvencije. Istaknulo je da je pitanje kretanja i boravka stranaca javna domena države, njezinih organa, pa se odbijanje zahtjeva za stalni boravak strancu u zakonom predviđenoj proceduri, kao što je konkretna, ne može smatrati povredom tog prava, jer država ima pravo prema strancu poduzimati zakonom propisane mjere, na način i u postupku kako je to određeno Zakonom o strancima, Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Prema tome, Vijeće za upravne sporove je ukazalo da prava stranaca na slobodu kretanja i boravka mogu biti djelomično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprječavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Pri tome je Vijeće za upravne sporove istaknulo da je, ocjenjujući pravilnost i zakonitost osporenog i prvostupanjskog rješenja, ozbiljno pristupilo činjenici da je apelantova obitelj nastanjena na teritoriju BiH i ukazalo da nema opravdanja da se supruga i djeca na bilo koji način primoravaju na odlazak iz BiH, što ne utječe na činjenicu da to može biti stvar izbora. Imajući u vidu sve navedeno, ocijenilo je da su u konkretnom slučaju upotrijebljeno sredstvo i željeni cilj u proporcionalnom odnosu.
17. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH, koji je odbijen Presudom Suda BiH – apelacijskog vijeća broj S1 3 U 034699 20 Uvp od 1. rujna 2020. godine.
18. U obrazloženju presude ukazano je da je apelacijsko vijeće izvršilo uvid u spis OSA-e i tako stečena saznanja cijenilo u odnosu na činjenice na kojima su utemeljena osporena rješenja i zaključilo da postoje dovoljno ozbiljne pretpostavke za utvrđivanje postojanja prijetnje nacionalnoj sigurnosti i da ta rješenja nisu utemeljena na proizvoljnim i paušalnim zaključcima. Pri tome je apelacijsko vijeće ocijenilo da nisu relevantni navodi zahtjeva za preispitivanje sudske odluke koji ukazuju na povredu apelantovog prava na obranu uslijed nedostavljanja potrebnih informacija i odobrenja uvida u spise, kao i povredu prava na obiteljski život. Naime, apelacijsko vijeće je istaknulo da iz predmeta spisa proizlazi da je Rješenjem broj UP-1/18.5.1-07.3-49-19 od 14. svibnja 2019. godine, koje je postalo konačno i pravomoćno, apelantu otkazano pravo na privremeni boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja s teritorija BiH u razdoblju od tri godine. Shodno tome, zaključeno je da apelant ne ispunjava uvjet pod kojim se strancu može odobriti stalni boravak u BiH iz članka 79. stavak 1. točka a) Zakona o strancima, a koji se temelji na odobrenom neprekidnom privremenom boravku na teritoriju BiH najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva za odobreni stalni boravak. Također je istaknulo da ako nije ispunjen uvjet iz navedenog članka, strancu se odbija zahtjev za odobrenje stalnog boravka, što je propisano člankom 88. stavak 1. točka
a) navedenog zakona. Dakle, apelacijsko vijeće je istaknulo da se apelantu kao osobi protjeranoj s teritorija BiH iz ovih razloga ne može odobriti stalni boravak i sve dok je takva odluka na snazi i dok se ne otkloni ova smetnja stranac ne ispunjava temeljni zakonom propisani uvjet za stjecanje prava na stalni boravak. Ukazalo je da su ostali razlozi za odbijanje stalnog boravka, a koji se u konkretnom slučaju odnose na predstavljanje prijetnje javnom poretku, predmet rasprave tek pod pretpostavkom da su ispunjeni uvjeti iz članka 79. stavak 1. Zakona strancima. Također je ukazalo da je odbijanje zahtjeva za stalni boravak i otkazivanje privremenog boravka i protjerivanje apelanta s teritorija BiH utemeljeno na istim sigurnosnim razlozima. Međutim, navelo je da preispitivanje pravilnosti utvrđenja sigurnosnih razloga koji su smetnja da apelant dobije stalni boravak ne bi doveli do drugačijeg rješenja. Naime, istaknulo je da preispitivanje ovih činjenica i osporavanje odluka na kojima su utemeljene ima značaja samo u postupku pobijanja otkazivanja privremenog boravka i protjerivanju s teritorija BiH, a da se u konkretnom sporu cijeni samo ispunjavanje zakonskih uvjeta za stalni boravak stranca, koji u konkretnom sporu nisu ispunjeni iz razloga navedenih u obrazloženju ove odluke.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant, u biti, tvrdi da mu nikada tijekom predmetnog postupka nije omogućeno upoznati se sa sadržajem informacija OSA-e, na kojima se temelje osporene odluke, te se eventualno izjasniti na navode iz tih informacija, bez obzira na to što je saslušan prije donošenja prvostupanjskog rješenja. Apelant ukazuje da u osporenim odlukama nije konkretizirano zašto njegovo prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, odnosno da su zaključci sudova i organa uprave u tom smislu arbitrarni. Ističe da protiv njega nije vođena istraga ili kazneni postupak, niti je kada osuđivan za počinjenje kaznenog djela na području BiH ili Crne Gore, što su činjenice koje uopće nisu uzete u obzir u konkretnom slučaju. Apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju sud također propustio cijeniti konkretne okolnosti koje se sastoje u tome da apelantovu obitelj čine samo državljani BiH, da je apelant živio u BiH tijekom trajanja obiteljske zajednice više od pet godina, da nema kazneni dosje, te da iako nema nepremostivih prepreka da se njegova obitelj nastani u zemlji njegovog podrijetla, njihovo preseljenje bi predstavljalo izvjesne poteškoće za suprugu (koja je uposlena u BiH) i njihovo dijete (koje je u predškolskom odgoju), kao i da apelantovo „odstranjivanje“ iz obitelji predstavlja negativan utjecaj na maloljetno dijete. Zbog navedenog, apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije.
II.Odgovori na apelaciju
20. Sud BiH navodi da obrazloženje osporene odluke apelacijskog vijeća potvrđuje da su cijenjeni svi apelantovi navodi istaknuti u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke i da je dano jasno obrazloženje za utvrđenje neutemeljenosti apelantovog zahtjeva. Pri tome, Sud BiH ističe da je zbog činjenica da je apelantu pravomoćnom i konačnom odlukom izrečena mjera protjerivanja s teritorija BiH, apelacijsko vijeće Suda BiH je zaključilo da nije ispunjen uvjet propisan člankom 79. stavak 1. Zakona o strancima za odobrenje stalnog boravka, koji se odnosi na neprekidni privremeni boravak. Ukazuje da navedena odredba nije proizvoljno primijenjena jer nema zakonske mogućnosti da se osobi za koju je na snazi mjera protjerivanja dozvoli stalni boravak. Ističe da je na svim sudskim instancama, uključujući i Ustavni sud, okončano raspravljanje o pravilnosti i zakonitosti odluke o otkazivanju privremenog boravka i izrečenoj mjeri protjerivanja. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Ministarstvo smatra da je apelacija neutemeljena i u svezi s tim, u biti, iznosi iste tvrdnje kao u obrazloženju osporenog rješenja tog organa.
22. Služba smatra da je apelacija neutemeljena. U svezi s tim, ukazuje da taj organ, kao i Ministarstvo ne mogu preispitivati, niti vršiti ocjenu vjerodostojnosti informacija koje dostavlja OSA, a da ograničenja glede prezentiranja apelantu tih dokaza proizlaze iz čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka BiH i članka 72. stavak 4. ZUP-a. Nadalje, ukazuje da je Sud BiH prije donošenja odluke izvršio uvid u informaciju i to jasno konstatirao u osporenim presudama, a da je apelantu u svim postupcima pred organima uprave BiH i nadležnim sudovima dana mogućnost izjašnjenja o činjenicama i okolnostima važnim za donošenje rješenja. Pored toga, smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na privatni i obiteljski život i da je činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH i da imaju jedno dijete cijenjena u svim postupcima i ne predstavlja bezuvjetno pravo na boravak u BiH.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ br. 88/15 i 34/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 8. stavak (4) (Sloboda kretanja) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).
Odjeljak E. Stalni boravak Članak 79. stavak (1) točka a) (Uvjeti za odobravanje stalnog boravka) (1) Stalni boravak može se odobriti strancu pod uvjetom da:
a) na temelju odobrenog privremenog boravka neprekidno boravi na teritoriju BiH najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva za odobravanje stalnog boravka, […] Članak 88. stavak (1) toč. a) i e) (Odbijanje zahtjeva za odobravanje stalnog boravka) (1) Zahtjev stranca za odobravanje stalnog boravka odbija se ako:
a) nisu ispunjeni uvjeti za odobravanje stalnog boravka iz članka 79. (Uvjeti za odobravanje stalnog boravka) ovog zakona;
e) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6.
Europske konvencije
25. Prilikom ispitivanja ovih apelacijskih navoda Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.
26. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
27. Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
28. Apelant, dakle, osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njegovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojim mu je, kao strancu, odbijen kao neutemeljen zahtjev za odobrenje stalnog boravka u BiH. Ustavni sud podsjeća da odluke koje se tiču ulaska, ostanka i protjerivanja stranaca ne uključuju utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza ili utvrđivanje postojanja kaznene optužbe protiv njega u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Europski sud, Maaouia protiv Francuske, aplikacija broj 39652/98, presuda od 5. listopada 2000. godine st. 36.–40., EHCR 2000- X, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. ožujka 2012. godine, točka 54., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8.
Europske konvencije
30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 034699 20 Uvp od 1. rujna 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 8. rujna 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. studenog 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.
35. Članak 8. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
36. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da je odbijanjem kao neutemeljenog njegovog zahtjeva za odobrenje stalnog boravka u BiH bilo povrijeđeno ne samo njegovo pravo na obiteljski život, već i pravo na obiteljski život njegove supruge i djeteta koji su državljani BiH, te da ukazuje da nikad nije bio upoznat s razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH.
37. U svezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim napomenuti da je prije donošenja prvostupanjske odluke u konkretnom slučaju (rješenja kojim je apelantu odbijen zahtjev za odobrenje stalnog boravka u BiH), Služba u posebnom postupku, a koji je provela po službenoj dužnosti, donijela Rješenje broj UP-1-18.5.1-07.3-49/19 od 14. svibnja 2019. godine. Tim rješenjem apelantu je otkazan privremeni boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja s teritorija BiH sa zabranom ulaska i boravka u razdoblju od tri godine računajući od dana napuštanja teritorija BiH. Nadalje, Ustavni sud napominje da je apelant podnio pravne lijekove protiv tog prvostupanjskog rješenja i kasnijih odluka organa uprave i Suda BiH donesenih u tom postupku, koji su odbijeni kao neutemeljeni odlukama drugostupanjskog organa uprave i Suda BiH, pa je to rješenje o otkazivanju privremenog boravka i protjerivanju postalo konačno pravomoćno. Također, Ustavni sud ukazuje da je apelant podnio apelaciju protiv tih odluka organa uprave i Suda BiH donesenih u postupku otkazivanja privremenog boravka i izricanja mjere protjerivanja, u kojoj je, u suštini, iznio iste navode o povredi prava na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i u svezi s osporenim odlukama u konkretnom slučaju (kojima je odbijen njegov zahtjev za odobrenje stalnog boravka u BiH). Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3160/20 od 14. listopada 2020. godine odbio apelantovu apelaciju u odnosu na pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
38. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj Odluci broj AP 3160/20 (vidi točku 34. Odluke) zaključio da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant uspostavio odnose koji predstavljaju obiteljski život u smislu članka 8. Europske konvencije i da izrečena mjera protjerivanja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život bilo zakonito (o čemu je dao detaljno obrazloženje u toč. 36.–39. Odluke). Potom, odgovarajući na pitanje je li predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud je u predmetnoj odluci (točka 43. Odluke) naveo: „Ustavni sud ukazuje da je apelantu osporenim odlukama izrečena mjera protjerivanja na razdoblje od tri godine. […] Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant u postupku pred organima uprave i Sudom BiH uopće ukazivao na povrede odredbi Konvencije o pravima djeteta i iznio konkretne tvrdnje i dokaze da u konkretnom slučaju nisu uzeti u obzir najbolji interesi njegovog djeteta. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelant ni u apelaciji ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu obitelj da boravi u državi Crnoj Gori, ni da njegovo dijete ne govori službeni jezik te (susjedne) zemlje ili da ga ne može posjećivati ili boraviti u toj zemlji, odnosno da njegov boravak u toj zemlji ili posjećivanje apelanta u njoj ne bi bio djetetov najbolji interes ili da postoje neki drugi konkretni razlozi zbog kojih osporene odluke o protjerivanju apelanta s teritorija BiH ne bi bile proporcionalne njegovom pravu na obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije imajući u vidu i najbolji interes djeteta. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Također, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležni organi i Sud BiH, nasuprot apelantovim navodima, razmotrili okolnosti u svezi s apelantovim osobnim prilikama kao što su brak i obitelj i činjenicu da je direktor privrednog društva sa sjedištem u BiH, te, dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, utvrdili da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna njegovom uživanju u pravu na obiteljski život i, iako se o tome nisu eksplicitno izjasnili, u najboljem interesu apelantovog djeteta u smislu odredbi Konvencije o pravima djeteta. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH o odnosu nacionalne sigurnosti i poštovanja apelantovog prava na obiteljski život zadovoljavajuće i da ono ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Europske konvencije, tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao opasnost apelanta po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane, i zaštite apelantovog prava na obiteljski život, s druge strane.“
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u odlukama donesenim u postupku provedenom po službenoj dužnosti radi otkazivanja privremenog boravka u BiH i izricanja mjere protjerivanja apelanta razmotrena sporna pitanja na koja apelant ukazuje i u predmetnoj apelaciji. Pri tome, Ustavni sud ističe da su te odluke organa uprave i Suda BiH bile predmet ocjene u smislu u suštini istih apelacijskih navoda o povredi prava na privatni i obiteljski život (kakve apelant ponavlja i u predmetnoj apelaciji) u naprijed navedenoj odluci Ustavnog suda, a kojom je utvrđeno da tim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na obiteljski život. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke apelacijskog vijeća Suda BiH proizlazi da je upravo pravomoćno Rješenje Službe broj UP-1-18.5.1-07.3-49/19 od 14. svibnja 2019. godine kojim je apelantu otkazan privremeni boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja s teritorija BiH sa zabranom ulaska i boravka u razdoblju od tri godine bilo osnova za odbijanje apelantovog zahtjeva za odobrenje stalnog boravka u smislu članka 88. stavak 1. točka a) Zakona o strancima. Naime, zaključeno je da apelant, s obzirom na postojanje te odluke, ne ispunjava uvjet iz članka 79. stavak 1. točka a) Zakona o strancima, a koji se temelji na odobrenom neprekidnom privremenom boravku na teritoriju BiH u propisanom razdoblju, koji, imajući u vidu činjenice apelantovog slučaja (vezane za otkazivanje privremenog boravka i izricanje mjere protjerivanja) očigledno nisu ispunjene. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant ni u predmetnoj apelaciji nije dokazao da postoji opasnost za njega i njegovu obitelj da boravi u Crnoj Gori, ni da njegovo dijete ne govori službeni jezik te (susjedne) zemlje ili da ga ne može posjećivati ili boraviti u toj zemlji, odnosno da njegov boravak u toj zemlji ili posjećivanje apelanta u toj zemlji ne bi bio djetetov najbolji interes ili da postoje neki drugi konkretni razlozi zbog kojih osporene odluke ne bi bile proporcionalne njegovom pravu na obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije imajući u vidu i najbolji interes djeteta. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir praksu iz Odluke broj AP 3160/20 od 14. listopada 2020. godine i dovodeći obrazloženje osporene odluke apelacijskog vijeća Suda BiH u vezu s odredbama Zakona o strancima citiranim u dijelu ove odluke pod nazivom „Relevantni propisi“, Ustavni sud smatra da odluka kojom je odbijen apelantov zahtjev za odobrenje stalnog boravka predstavlja miješanje u apelantovo pravo na obiteljski život, da je to miješanje izvršeno u skladu sa zakonom, odnosno odredbama članka 88. stavak 1. točka a) u svezi sa člankom 79. stavak 1. točka a) Zakona o strancima i da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane, i zaštite apelantovog prava na obiteljski život s druge strane.
40. Ustavni sud zaključuje da odbijanjem kao neutemeljenog apelantovog zahtjeva za odobrenje stalnog boravka u BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada je konačna odluka o odbijanju kao neutemeljenog apelantovog zahtjeva za odobrenje stalnog boravka u BiH utemeljena na odlukama kojima je apelantu otkazan privremeni boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja s teritorija BiH sa zabranom ulaska i boravka u razdoblju od tri godine i uvjetima propisanim zakonom, te kada razlozi i obrazloženja iz tih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava.
42. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić