Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3570/20 (N. Z.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Aktivna legitimacija
- Mjenica
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zastara
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3570/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3570/20, rješavajući apelaciju Nedima Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedima Zečevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 170505 19 Rev od 16. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedim Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 32 0 P 170505 19 Rev od 16. juna 2020. godine. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da ne provodi postupak izvršenja u predmetu broj 32 0 I 170505 13 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3570/20 odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3570/20 od 28. oktobra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i NLB banke d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 2. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica se u periodu od 7. do 15. marta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 21. marta 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 28. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 170505 14 P od 7. aprila 2016. godine obavezan je apelant da tužiteljici na ime mjeničnog duga po mjenici, pobliže opisanoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: mjenica), isplati iznos od 285.703,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je predmetnom parničnom postupku prethodio izvršni postupak, koji je pokrenut prijedlogom tužiteljice kao tražioca izvršenja 25. juna 2013. godine protiv apelanta kao izvršenika radi naplate mjeničnog duga u iznosu od 285.703,66 KM po osnovu mjenice, koju je izdao apelant 25. augusta 2009. godine i koju je tužiteljica kao njen imalac protestirala kod Općinskog suda protestnim aktom od 17. juna 2013. godine, a zbog izjavljenog prigovora apelanta kao izvršenika protiv donesenog Rješenja o izvršenju broj 32 0 I 170505 13 I od 4. juna 2014. godine, nakon čega je Općinski sud donio zaključak od 11. jula 2014. godine kojim je odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak nastaviti prema odredbama parničnog postupka.
8. Odlučujući o apelantovom prigovoru zastare, Općinski sud je ocijenio da je taj prigovor neosnovan jer je zahtjev za protest mjenice predat 4. marta 2013. godine, dok je prijedlog za izvršenje podnesen 25. juna 2013. godine, iz čega proizlazi da nije protekao rok od jedne godine propisan odredbom člana 80. Zakona o mjenici. Osim toga, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan ni apelantov prigovor da tužiteljica nije aktivno legitimirana iz razloga što je tužiteljica sa „Farmacijom“ d.o.o. Tuzla 25. augusta 2008. godine zaključila ugovor o kratkoročnom revolving kreditu (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu), po kojem je apelant mjenični jemac, iz čega proizlazi da je tužiteljica aktivno legitimirana da traži isplatu mjeničnog duga po mjenici koju je potpisao apelant. Također, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan i prigovor pasivne legitimacije iz razloga što je apelant kao mjenični jemac i potpisnik mjenice pasivno legitimiran u predmetnoj parnici.
9. Općinski sud je dalje obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica kao davalac kredita sa „Farmacijom“ d.o.o. Tuzla kao korisnikom kredita 25. augusta 2009. godine zaključila ugovor o kreditu, s rokom otplate od 180 dana računajući od prvog dana korištenja kredita. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant kao sredstvo osiguranja navedenog kredita 25. augusta 2009. godine izdao tužiteljici vlastitu bjanko mjenicu, koju je apelant potpisao kao njen izdavalac i u kojoj je sebe označio kao trasata. Također je utvrđeno da je apelant kao garanciju otplate kredita potpisao bjanko vlastitu mjenicu „bez protesta“ s mjeničnom izjavom s pravom banke „da, u slučaju neispunjenja obaveza preuzetih po ugovoru i svim njegovim dodacima, naknadnim izmjenama i dopunama, [...] mjenice može popuniti do iznosa ukupnog duga, uvećanog za sve pripadajuće kamate i troškove, kao i popuniti sve ostale sastavne dijelove mjenice u rokovima dospijeća utvrđenim ugovorom, odnosno i nakon isteka tih rokova sve do konačne otplate duga. Mjenice se mogu popuniti sa klauzulom 'bez protesta' “. Također je utvrđeno da se apelant saglasio da se na osnovu izdate mjenice tužiteljica može naplatiti sa svih apelantovih štednih i drugih računa koje ima otvorene kod poslovnih banaka, kao i iz svih nekretnina i pokretnih stvari u njegovom vlasništvu. Općinski sud je dalje naveo da je 23. februara 2010. godine tužiteljica sa „Farmacijom“ d.o.o. Tuzla zaključila aneks ugovora o kratkoročnom revolving kreditu (u daljnjem tekstu: aneks ugovora), kojim se član 3. tog ugovora mijenja tako što se korisnik kredita obavezuje da će iskorišteni iznos po ugovoru otplatiti u roku od 360 dana od dana prvog korištenja kredita, odnosno do 21. augusta 2010. godine, te da je u članu 3. ovog aneksa navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora od 25. augusta 2009. godine ostaju i dalje na snazi, kao i da je predmetni aneks sačinjen na osnovu odluke Kreditnog odbora banke od 23. februara 2010. godine. Utvrđeno je da apelant nije u ugovoreno vrijeme, do 22. februara 2010. godine, vratio tužiteljici pozajmljena novčana sredstva, zbog čega je tužiteljica podnijela prijedlog za izvršenje radi naplate duga po izdatim mjenicama, a koji postupak je nakon izjavljivanja prigovora prerastao u parnicu.
10. Budući da je nakon zaključenja osnovnog posla – ugovora o kreditu, apelant kao mjenični jemac potpisao bjanko mjenicu kao sredstvo osiguranja, te da je dao mjeničnu izjavu kojom je ovlastio tužiteljicu da u slučaju neispunjenja obaveza preuzetih ugovorom i svim njegovim dodacima, naknadnim izmjenama i dopunama navedenu mjenice može popuniti do iznosa ukupnog duga uvećanog za sve pripadajuće kamate i troškove, kao i popuniti i sve ostale sastavne dijelove mjenice u rokovima dospijeća utvrđenim ugovorom, odnosno i nakon isteka tih rokova sve do konačne otplate duga, Općinski sud je zaključio da je tužiteljica mogla od apelanta potraživati isplatu mjeničnog duga u iznosu od 285.703,66 KM. Općinski sud je naveo da se u predmetnoj parnici radi o mjeničnom jemstvu, u kojem je tužiteljica kao povjerilac iz osnovnog posla i imalac mjenice kao sredstvo osiguranja imala položaj remitenta, dok apelant ima položaj trasanta. Općinski sud je naveo da je apelant bio osnivač, direktor i zakonski zastupnik „Farmacije“ d.o.o. Tuzla, koji je potpisao osnovni ugovor u njeno ime, a članom 5. ugovora o kreditu regulirano je da se korisnik kredita obavezuje da će s ciljem uredne otplate kredita prije početka korištenja kredita kod banke deponirati instrumente osiguranja, i to, između ostalog, jednu bjanko lično potpisanu mjenicu osnivača – apelanta s mjeničnom izjavom, te da su ugovorne strane saglasne da svi instrumenti osiguranja po predmetnom ugovoru važe i u slučaju produženja roka otplate ili izmjene drugih uvjeta ugovora, što će regulirati posebnim aneksom ugovora. Iz navedenog slijedi da se apelant i kao zakonski zastupnik „Farmacije“ d.o.o. Tuzla (u presudi je očiglednom greškom navedeno: kao zakonski zastupnik tuženog), odnosno kao korisnik kredita i kao jemac saglasio da svi instrumenti i u slučaju produženja roka otplate ili izmjena drugih uvjeta ugovora važe i za aneks ugovora pa, shodno navedenom, proizlazi da je mjenica koju je potpisao apelant kao sredstvo osiguranja važila kao instrument osiguranja i za aneks ugovora. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je tužiteljicin tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, te je obavezao apelanta da tužiteljici plati mjenični dug po mjenici u iznosu od 285.703,66 KM. Općinski sud je naveo da se apelant tokom postupka pozivao i na Zakon o zaštiti žiranata u FBiH. Međutim, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o materijalno-pravnom odnosu između tužiteljice i apelanta koji je nastao prije tog zakona, a u prelaznim i završnim odredbama nije određena njegova retroaktivna primjena, iz čega proizlazi da se taj zakon ne može primijeniti u konkretnoj situaciji.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 170505 16 Gž od 13. marta 2019. godine apelantova žalba i dopuna žalbe od 13. maja 2016. godine su djelimično uvažene, prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev, uz obavezivanje tužiteljice da apelantu naknadi troškove prvostepenog postupka. Dopune apelantove žalbe od 16. maja 2016. godine, 23. marta i 20. aprila 2017. godine su odbačene kao neblagovremene. Istom presudom tužiteljica je obavezana da tuženom naknadi troškove žalbenog postupka.
12. Kantonalni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda ocijenivši da je taj sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pri čemu je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj trasiranoj mjenici, koja se ne može izjednačiti s pojmom i značenjem vlastite mjenice koju imaju u vidu odredbe čl. 106. i 108. Zakona o mjenici, jer činjenica da je apelant kao izdavalac mjenice (trasant) označen istovremeno i kao trasat ne oduzima predmetnoj mjenici karakter trasirane mjenice. U tom smislu, Kantonalni sud je pojasnio da potpis koji je na vlastitu mjenicu stavio apelant u svojstvu trasanta nikada ne važi kao akcept, pa zato u konkretnom slučaju apelant kao izdavalac mjenice ne odgovara kao akceptant trasirane mjenice u smislu člana 109. stav 1. Zakona o mjenici, tj. kao glavni mjenični dužnik, već prema sadržaju predmetne mjenice apelant, budući da je mjenicu trasirao na sebe, a nije je akceptirao, ima položaj regresnog dužnika. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je protest podignut blagovremeno. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je mjenica bila plativa istekom 22. februara 2010. godine, pa je tužiteljica morala podići protest 23. ili 24. februara 2010. godine u smislu člana 45. stav 3. Zakona o mjenici, dok je podizanjem protesta 4. marta 2013. godine tužiteljica propustila navedeni prekluzivni rok i time izgubila pravo prema apelantu kao mjeničnom dužniku. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je osnovan prigovor da je tužiteljicin mjenično-pravni zahtjev zastario protekom roka od jedne godine iz člana 80. stav 2. Zakona o mjenici.
13. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je donio primjenom člana 235. tačka 3, u vezi sa članom 397. stav 2. i članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 6. obrazloženja, dok se o neblagovremenosti dopuna žalbe detaljnije izjasnio na strani 7. obrazloženja.
14. Odlučujući o tužiteljicinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 32 0 P 170505 19 Rev od 16. juna 2020. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako da je žalbu i dopunu apelantove žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova revizije.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je u vezi s tim zaključio da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je mjenica samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao, što bi u konkretnom slučaju značilo da mjenična obaveza, koja je predmet konkretnog spora, proizlazi iz izdate mjenice, a ne iz ugovora o zajmu. Imajući u vidu da je apelant bjanko vlastitu mjenicu ovjerenu kod notara predao tužiteljici s ovlaštenjem da je ona popuni, pa kako je tužiteljica mjenicu ispunila na tačno određeni iznos novca u visini od 285.703,66 KM, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da je tužiteljica mogla tražiti isplatu mjeničnog duga. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj trasiranoj mjenici. Također, Vrhovni sud je naveo da iz same mjenice, koja je priložena u spisu proizlazi da je apelant i trasant i trasat, što znači da je samim tim trasirana mjenica vučena na apelanta koji je trasat. Izdavalac mjenice, u ovom slučaju apelant, izdaje naredbu samom sebi da isplati mjeničnu svotu i kad tu naredbu prihvati, ta mjenica praktično postaje vlastita mjenica. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz odredbe člana 106. Zakona o mjenici može se zaključiti da vlastita mjenica predstavlja poseban oblik hartije od vrijednosti kojom se njen izdavalac obavezao da isplati mjeničnu obavezu o roku dospjelosti. Vrhovni sud je također naveo da se ova mjenica razlikuje od trasirane mjenice samo po tome što obavezu po njoj ima da plati njen izdavalac, a po trasiranoj mjenici mjeničnu obavezu ima da isplati trasat. Prema odredbi člana 109. stav 1. Zakona o mjenici, izdavalac vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice. Imajući u vidu da apelant kao izdavalac mjenice odgovara kao akceptant, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba člana 80. stav 1. Zakona o mjenici.
16. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 80. stav 1. Zakona o mjenici svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. Pod pojmom dospjelošću mjenice podrazumijeva se dan kada mjenicu treba isplatiti, a dospjelost može, saglasno odredbi člana 34. Zakona o mjenici, glasiti i na određeni dan. Cijeneći da je u konkretnom slučaju bjanko mjenica popunjena 4. marta 2013. godine, Vrhovni sud je zaključio da se rok zastarijevanja mjeničnog potraživanja iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici računa od tog datuma. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 39. Zakona o mjenici, mjenica koja je plativa na određeni dan, kao što je slučaj u konkretnom predmetu, nakon dana izdavanja mora se podnijeti na isplatu, bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koja dolaze odmah za njim. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz dokumentacije spisa proizlazi da je tužiteljica podigla protest na sam dan izdavanja mjenice 4. marta 2013. godine, pa kako je prijedlog za izvršenje (tužba) podnesen 25. juna 2013. godine proizlazi da nije protekao rok propisan članom 80. stav 1. Zakona o mjenici, a samim tim tužiteljicino potraživanje po osnovu predmetne mjenice nije zastarjelo.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na pogrešnoj primijeni materijalnog prava. U vezi s tim, navodi da je ugovorom o kreditu odobren kredit preduzeću „Farmacija“ d.o.o. Tuzla, čiji je apelant bio direktor i jedan od osnivača, u iznosu od 300.000,00 KM s rokom vraćanja od 180 mjeseci, odnosno do 22. februara 2010. godine, da je po proteku dospjelosti tužiteljica s „Farmacijom“ d.o.o. Tuzla 23. februara 2010. godine zaključila aneks ugovora i odredila novi rok vraćanja kredita, u čijem sačinjavanju i potpisivanju apelant nije učestvovao. Dakle, Vrhovni sud je teretio apelanta za aneks ugovora u kojem nije učestvovao. Nadalje, apelant navodi da je u konkretnom slučaju, kao izdavalac mjenice, trasirao predmetnu mjenicu na sebe, tj. sebe je označio kao trasanta i kao trasata, naglasivši da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj trasiranoj mjenici, te da se ne može izjednačiti s pojmom i značenjem vlastite mjenice, koju imaju u vidu odredbe čl. 106. i 108. Zakona o mjenici. Potpis koji je na vlastitu mjenicu stavio apelant kao trasant nikada ne važi kao akcept, pa zato u konkretnom slučaju apelant izdavalac mjenice ne odgovara kao akceptant trasirane mjenice u smislu člana 109. stav 1. Zakona o mjenici, tj. kao glavni mjenični dužnik, već smatra da ima položaj regresnog dužnika.
19. Pogrešna primjena materijalnog prava u presudi Vrhovnog suda je nedostatak aktivne legitimacije na strani tužiteljice, kao i nedostatak pasivne legitimacije na strani apelanta, jer prvostepeni i revizioni sud nisu posvetili pažnju ovim istaknutim prigovorima. Nadalje, apelant navodi da je Vrhovni sud osporenu odluku donio na bazi proizvoljne primjene prava, da je pristrasan, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Konačno, apelant navodi da na konkretan slučaj treba primijeniti i Zakon o zaštiti žiranata u FBiH, koji je objavljen u Službenim novinama broj 102/13, prema čijoj odredbi člana 9. stav 2, povjerilac i korisnik ne mogu mijenjati odredbe ugovora ako o tome ne postoji pismena saglasnost žiranta.
20. Apelant navodi da protest mjenice nije podnesen u roku pozivajući se na član 45. Zakona o mjenici, pri čemu je ukazao na stav Vrhovnog suda zauzet u Presudi broj 25 0 021124 Rev od 26. februara 2015. godine (prema kojem se smatra da mjenica bez protesta nije vjerodostojna isprava). Smatra da je tužiteljicin mjenično-pravni zahtjev zastario protekom roka od godinu dana saglasno odredbi člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, pri čemu je ukazao i na stav Vrhovnog suda zauzet u Presudi broj 64 0 Ps 003273 09 Rev od 3. februara 2011. godine. Apelant navodi da je tužiteljica, kao imalac mjenice, bila dužna mjenicu popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog pravnog posla (ugovora o kreditu od 25. augusta 2009. godine). U tom smislu, apelant je ukazao na stav Vrhovnog suda zauzet u Presudi broj Rev 89300 (2016) od 16. marta 2017. godine. Pored toga, apelant navodi da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije primijenio već ustaljenu sudsku praksu, da se odredbe aneksa ugovora ne mogu primjenjivati na lica koja nisu učestvovala u njegovom zaključivanju. U tom smislu, apelant je ukazao na pravni stav Vrhovnog suda zauzet u Presudi broj 63 0 P 003352 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine u kojem se navodi: „Odredbe aneksa ugovora, kojim se otežavaju i povećavaju obaveze dužnika iz glavnog ugovora o kreditima ne obavezuju jemce koji nisu potpisali aneks ugovora ili povodom toga aneksa potpisali izjavu o jemčenju.“ Apelant ističe da Vrhovni sud nije dao obrazloženje zašto odstupa od dotadašnje vlastite prakse rješavanja istih predmeta, na koji način je povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedno od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje (apelant u prilogu apelacije nije dostavio odluke Vrhovnog suda na koje se pozvao).
II.Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude i suprotno apelantovom stanovištu, smatra da nisu povrijeđena njegova prava na koja je ukazao u apelaciji. Vrhovni sud je istakao da je osporena odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Kantonalni sud je naveo da se apelacioni navodi prevashodno odnose na odluku Vrhovnog suda, te smatra da odlukom Kantonalnog suda nije došlo do povrede prava na koja je ukazao apelant u apelaciji.
23. Općinski sud je opisao tok postupka, te naveo da taj sud, iako je označen kao učesnik u postupku, ne može biti odgovoran za navode iz apelacije.
24. Tužiteljica je navela da u cijelosti osporava apelantove navode koji se odnose na pobijanje osporene presude. U vezi s tim, tužiteljica je navela da apelant zanemaruje činjenicu da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu kao sredstvo osiguranja potpisao vlastitu bjanko mjenicu kojom prilikom je sebe označio kao trasata. Ujedno, apelant je, izdavši vlastitu bjanko mjenicu „bez protesta“, potpisao i mjeničnu izjavu, u čijem se prilogu nalazila sporna mjenica. Navedenom mjeničnom izjavom apelant je dao odobrenje tužiteljici da u slučaju neispunjenja obaveza od strane pravnog lica „Farmacija“ d.o.o. Tuzla preuzetih i po ugovoru, kao i „svim njegovim dodacima, naknadnim izmjenama i dopunama“, može popuniti mjenicu do iznosa ukupnog duga, uvećanog za sve pripadajuće kamate i troškove, kao i popuniti sve ostale sastavne dijelove mjenice „u rokovima dospijeća utvrđenih ugovorom, odnosno i nakon isteka tih rokova sve do konačne otplate duga“. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da nije osnovano apelantovo pozivanja da nije potpisao aneks ugovora koji je zaključen između korisnika kredita i tužiteljice. U navedenoj mjeničnoj izjavi, koju je apelant potpisao u vrijeme kada je bio zakonski zastupnik korisnika kredita, tužiteljici je dao ovlaštenje da predmetnu mjenicu popuni po ugovoru, ali i po svim naknadnim izmjenama i dopunama, ukoliko do njih dođe. Apelant, kao tadašnji zakonski zastupnik korisnika kredita, bio je upoznat s mogućnostima otplate kredita, te je time bio svjestan mogućnosti i realne potrebe za naknadnim izmjenama osnovnog ugovora, te je u skladu s tim takvo odobrenje tužiteljici i dao. Apelant je predmetnu mjenicu ostavio u posjedu i na raspolaganje tužiteljici i njen povrat ili poništenje nije tražio nakon isteka roka dospijeća utvrđenog osnovnim pravnim poslom. Povrat mjenice apelant je zatražio tek nakon pokretanja izvršnog postupka kada je bilo očigledno da će tužiteljica od njega naplatiti svoje potraživanje.
25. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da tužiteljicini navodi nisu istiniti jer je riječ o ništavoj trasiranoj mjenici koju su prvostepeni i Vrhovni sud proglasili akceptiranom i zakonitom. Izjašnjavajući se na odgovore Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, apelant je istakao da prihvaća jedino presudu Kantonalnog suda kao objektivnu i zakonitu.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o mjenici („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/00 i 28/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 34. stav 1.
(1) Mjenica se može izdati:
- po viđenju,
- na određeno vrijeme po viđenju,
- na određeno vrijeme od dana izdavanja,
- na određeni dan.
Član 39. stav 1.
(1) Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim.
Član 80. st. 1. i 2.
(1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.
(2) Mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova“, onda od dospjelosti. Član 106.
Vlastita mjenica sadrži:
1) oznaku da je mjenica unesena u sam slog isprave na jeziku na kome je ona sastavljena, 2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, 3) oznaku dospjelosti, 4) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5) ime onog kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdata, 7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavalac).
Član 108.
(1) Na vlastitu mjenicu, ukoliko nisu u suprotnosti s njenom prirodom, primjenjuju se odredbe ovog zakona o trasiranoj mjenici:
indosamentu (čl. 12. do 21), dospjelosti (čl. 34. do 38.), plaćanju (čl. 39. do 43.), regresu zbog neisplate (čl. 44. do 49. i čl. 51. do 55.), intervenciji (čl. 56. do 64.)
prepisima (čl. 65. do 69.), preinačenju mjenice (član 70.), protestu (čl. 71. do 79.), zastari (čl. 80. do 86.), neopravdanom obogaćenju, pravu zaloga i pridržaja (čl. 87. do 91.), amortizaciji mjenice (čl. 92. do 95.), sukobu zakona (čl. 96. i 97.), ostale odredbe (čl. 98. do 105.).
(2) Na vlastitu mjenicu isto tako primjenjuju se odredbe ovog zakona o mjenici plativoj kod trećeg lica ili u mjestu različitom od trasatovog prebivališta (čl. 6. i 28.), o određivanju kamata (član 7.), o razlikama u naznakama svote koja se ima platiti (član 8.), o pravovaljanosti potpisa stavljenog na mjenici koja sadrži potpise spomenute u članu 9. ovog zakona, o pravovaljanosti potpisa lica koje radi bez ovlaštenja ili koje prekorači svoja ovlaštenja (član 10.), kao i o naknadnom ispunjavanju (član 18. stav 2.).
(3) Na vlastitu mjenicu primjenjuju se i odredbe ovog zakona o avalu ( čl. 31. do 33.). U slučaju predviđenom u članu 32. stav 4. ovog zakona, ako su u avalu ne naznači za koga je dan, vrijedi da je dan za izdavaoca vlastite mjenice.
Član 109. stav (1) (1) Izdavalac vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 170505 19 Rev od 16. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantove obveze da tužiteljici naknadi potraživani dug te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i da je osporenom odlukom na apelantovu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Navodi da je Vrhovni sud pristrasan, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Evropski sud kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6. stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Jedini zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantiralo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (vidi Evropski sud , De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 171). Ovakvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. s daljnjim referencama).
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26. i Evropski sud Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tač. 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom presudom apelant obavezan da tužiteljici isplati određeni novčani iznos po osnovu mjeničnog duga. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelant bjanko vlastitu mjenicu ovjerenu kod notara predao tužiteljici s ovlaštenjem da je ona popuni, pa kako je tužiteljica mjenicu ispunila na tačno određeni iznos novca u visini od 285.703,66 KM, Vrhovni sud je zaključio da je tužiteljica mogla tražiti isplatu mjeničnog duga. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je na predmetnoj mjenici apelant, kao izdavalac mjenice, označen i kao trasant i trasat, što znači da je samim tim trasirana mjenica vučena na apelanta koji je trasat. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 106. i 109. Zakona o mjenici, dao iscrpna obrazloženja u pogledu osnovanosti tužiteljicinog tužbenog zahtjeva, odnosno da apelant kao izdavalac mjenice odgovara kao akceptant. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev smatrajući da predmetno tužiteljicino potraživanje po osnovu predmetne mjenice nije zastarjelo, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici. Dovodeći navedene odredbe Zakona o mjenici u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u vezi s tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava u osporenoj odluci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je u konkretnom slučaju bjanko mjenica popunjena 4. marta 2013. godine, te da se rok zastarijevanja mjeničnog potraživanja računa od tog datuma, da je tužiteljica podigla protest na sam dan izdavanja mjenice 4. marta 2013. godine, pa kako je prijedlog za izvršenje (tužba) podnesen 25. juna 2013. godine proizlazi da tužiteljicino potraživanje po osnovu predmetne mjenice nije zastarjelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene konačne odluke dao jasne i detaljne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
38. U odnosu na navode iz apelacije da u obrazloženju osporene odluke nije obrazložen prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, kao ni nedostatak pasivne legitimacije na strani apelanta, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno navodima iz apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dao valjane i jasne razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije stavove je osporenom odlukom potvrdio i Vrhovni sud. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke prvostepenog suda proizlazi da je tužiteljica s „Farmacijom“ d.o.o. Tuzla 25. augusta 2008. godine zaključila ugovor o kreditu, po kojem je apelant mjenični jemac, iz čega proizlazi da je tužiteljica aktivno legitimirana da traži isplatu mjeničnog duga po mjenici koju je potpisao apelant. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud zaključio da nije osnovan ni prigovor pasivne legitimacije iz razloga što je apelant kao mjenični jemac i potpisnik mjenice pasivno legitimiran u predmetnoj parnici. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant ističe i da je Vrhovni sud pristrasan, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, ali te navode ničim nije obrazložio, pa ih Ustavni sud smatra paušalnim.
39. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ukazuje da na konkretni slučaj treba primijeniti i Zakon o zaštiti žiranata u FBiH, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja presude tog suda, koju je kao pravilnu potvrdio i Vrhovni sud osporenom odlukom, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o materijalno-pravnom odnosu između tužiteljice i apelanta koji je nastao prije tog zakona, a u prelaznim i završnim odredbama nije određena njegova retroaktivna primjena, iz čega proizlazi da se taj zakon ne može primijeniti u konkretnoj situaciji. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP 3960/16 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3960/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu u presudi osporenoj apelacijom Općinski sud u Živinicama je, između ostalog, istakao „da se apelant ne može opravdano pozivati ni na Zakon o zaštiti žiranata imajući u vidu vremensku primjenjivost tog zakona, te da ne sadrži odredbe o eventualnoj retroaktivnoj primjeni. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je zaključio da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje [...], jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredbi materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim“. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke da se na konkretnu situaciju ne može primijeniti Zakon o zaštiti žiranata u FBiH, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu.
40. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da je na njegovu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti jer je osporena odluka u suprotnosti sa stavovima Vrhovnog suda u predmetima br. 25 0 021124 Rev i 63 0 P 003352 10 Rev, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u predmetu broj 25 0 021124 Rev zauzeo stav da mjenica bez protesta nije vjerodostojna isprava, dok je u predmetnom postupku utvrđeno da je tužiteljica predmetnu mjenicu kao njen imalac protestirala kod Općinskog suda protestnim aktom od 17. juna 2013. godine, iz čega proizlazi da se ne radi o istom činjeničnom osnovu kao u predmetnom postupku. U vezi s predmetom broj 63 0 P 003352 10 Rev, u kojem je Vrhovni sud zauzeo stav da „odredbe aneksa ugovora, kojim se otežavaju i povećavaju obaveze dužnika iz glavnog ugovora o kreditima, ne obavezuju jemce koji nisu potpisali aneks ugovora ili povodom tog aneksa potpisali izjavu o jemčenju“, Ustavni sud primjećuje da se odluka Vrhovnog suda u predmetnom sporu ne podudara sa shvaćanjem izraženim u osporenoj odluci. Naime, Ustavni sud zapaža da predmetna mjenica sadrži i mjeničnu izjavu apelanta kojom je, između ostalog, dao odobrenje tužiteljici da „u slučaju neispunjenja obaveza [„Farmacija“ d.o.o. Tuzla] preuzetih po ugovoru i svim njegovim dodacima, naknadnim izmjenama i dopunama, [...] mjenice može popuniti do iznosa ukupnog duga, uvećanog za sve pripadajuće kamate i troškove, kao i popuniti sve ostale sastavne dijelove mjenice u rokovima dospijeća utvrđenim ugovorom, odnosno i nakon isteka tih rokova sve do konačne otplate duga“. Stoga, Ustavni sud smatra da je pravilan stav Općinskog suda istaknut u obrazloženju prvostepene presude da se apelant kao zakonski zastupnik „Farmacije“ d.o.o. Tuzla, odnosno kao korisnik kredita i kao jemac, saglasio da svi instrumenti i u slučaju produženja roka otplate ili izmjena drugih uvjeta ugovora važe i za aneks ugovora, pa je zaključio da je mjenica koju je potpisao apelant kao sredstvo osiguranja važila kao instrument osiguranja i za aneks ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o sličnom pravnom pitanju raspravljao u Odluci broj AP 3146/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3146/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda na www.ustavnisud.ba). Naime, Vrhovni sud Republike Srpske je odluci, osporenoj tom apelacijom, između ostalog, naveo „nesporno je da apelant nije potpisnik ugovora o kreditu, niti posebnog ugovora o jemstvu, ali da jeste potpisao mjeničnu izjavu kao avalista za izdatu bjanko mjenicu u svrhu osiguranja spornog ugovora o kreditu, pa odgovornost apelanta proizlazi iz njegove obaveze kao mjeničnog dužnika koji je preuzeo obavezu da namiri potraživanje tužitelja, ukoliko to ne učini korisnik kredita za koga je on, izdatom mjenicom, garantirao“. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je, između ostalog, zaključio „da su, suprotno navodima apelanata, sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata“. Iz navedenog, dakle, proizlazi da se u predmetima br. 25 0 021124 Rev i 63 0 P 003352 10 Rev ne radi o istom činjeničnom osnovu kao u predmetnom postupku, te da se, stoga, ne pokreće pitanje pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, vidi Erol Uçar protiv Turske, odluka o dopustivosti od 29. septembra 2009. godine).
41. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na parnicu povodom zahtjeva radi isplate duga, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Vrhovni sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu ni na koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u apelaciji navodio i praksu Vrhovnog suda (broj 64 0 Ps 003273 09 Rev od 3. februara 2011. godine i Rev 89300 (2016) od 16. marta 2017. godine), koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge kada je obavezao apelanta da tužiteljici isplati dug iz osnova preuzete mjenične obaveze, te da pri tome nije povrijedio načelo pravne sigurnosti na apelantovu štetu.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić