Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3393/20 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3393/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3393/20, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zaštitnog fonda Federacije BiH.

Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 035763 17 Gž od 15. listopada 2019. godine u dijelu odluke o troškovima postupka.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu, koji je dužan da po žurnom postupku donese novu odluku (u dijelu odluke o troškovima postupka), sukladno članku II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, sukladno članku 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Čapljine, podnio je 15. rujna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 035763 19 Rev od 19. svibnja 2020. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 035763 17 Gž od 15. listopada 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 28. studenog 2018. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 035763 17 Gž od 15. listopada 2019. godine, a povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP-7031/18 od 10. siječnja 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ovom odlukom je apelaciju odbacio kao preuranjenu, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj, u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji, nije bila donesena konačna odluka.

3. Na osnovu članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog R. B. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 28. prosinca 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 31. prosinca 2021. godine, dok tuženi nije dostavio traženi odgovor.

5. Apelantu je 30. ožujka 2022. godine, sukladno članku 23. Pravila Ustavnog suda i zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. prosinca 2021. godine, dostavljen odgovor Kantonalnog suda na eventualno izjašnjenje.

6. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio izjašnjenje na dostavljeni odgovor. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Odlučujući po tužbi apelanta (od 30. rujna 2014. godine) protiv tuženog, radi isplate regresnog duga, vps. 16.800,00 KM, Općinski sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 68 0 P 035763 15 P od 4. studenog 2016. godine. Navedenom presudom djelomično je usvojen tužbeni zahtjev i obvezan je tuženi da apelantu na ime regresnog duga isplati iznos od 16.309,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neutemeljen preostali dio tužbenog zahtjeva (za iznos od 490,45 KM) preko dosuđenog iznosa. Istom presudom obvezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.876,60 KM.

9. Nakon ocjene izvedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na strani 2. obrazloženja), koje je cijenio u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je ustvrdio da je djelomično utemeljen tužbeni zahtjev apelanta. Tokom postupka je nedvojbeno utvrđeno da je prometni udes (u kojem su učestvovali tuženi i V. T.) dogodio (16. srpnja 2009. godine) na magistralnoj cesti Tomislavgrad-Posušje. Općinski sud je ustvrdio da je tuženi isključivi krivac za nastali prometni udes i nastalu štetu, te je imajući u vidu nalaz vještaka prometne struke obvezao tuženog na isplatu iznosa od 16.309,55 KM.

10. Općinski sud je naveo da je djelomično prihvatio zahtjeve apelanta (koje je postavio na ročištu za glavnu raspravu) za naknadu troškova postupka, obzirom da su troškovi bili neophodni za vođenje parničnog postupka u smislu odredbe članka 386. stavak 1. ZPP. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je apelantu priznao pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku (za sastav tužbe i za zastupanje na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi iznose od po 720,00 KM i nastavku glavne rasprave 360,00 KM) u iznosu od 2.520,00 KM, koji je uvećan za PDV (17 %) iznosi 2.948,40 KM. Dalje, apelantu su priznati troškovi uporabe osobnog vozila na putnoj relaciji Čapljina - Livno - Čapljina 270 km x 0,66 KM (35 % od 1,90 KM - cijene litre goriva, 178,20 KM x 3 ročišta) u iznosu od 534,60 KM, zatim troškovi vještačenja prometne i strojarske struke (po 350,00 KM), troškovi sudske takse na tužbu i presudu (1.000,00 KM), kao i troškovi dolaska svjedoka V. T. u iznosu od 122,00 KM, što ukupno iznosi 4.876,60 KM. Općinski sud je naveo da je visinu troškova odredio na osnovu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u F BiH (u daljnjem tekstu: Odvjetnička tarifa) i članka 31. Zakona o odvjetništvu FBiH, pri čemu je uzeo u obzir samo troškove koji su bili nužno potrebni radi vođenja parnice (članak 387. ZPP). S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova odsustva iz ureda zbog činjenice da je na ročišta za punomoćnika apelanta pristupio odvjetnički pripravnik po zamjeničkoj punomoći, kao i zahtjev za naknadu PDV-a na troškove uporabe osobnog vozila. Pored navedenog, Općinski sud je ustvrdio da je apelant u mogućnosti da snosi troškove postupka i da je obvezan na uplatu sudske takse odnosno, da nisu ispunjene pretpostavke za oslobađanje apelanta od plaćanja sudske takse (predviđene člankom 16. Zakona o sudskim taksama HBŽ), zbog čega je odbio prijedlog apelanta da se oslobodi od plaćanja troškova postupka.

11. Općinski sud je dopisom (Poziv za plaćanje sudske pristojbe) od 4. studenog 2016. godine pozvao apelanta da u roku od 15 dana od dana prijema poziva izvrši uplatu takse na tužbu i presudu u iznosu od 1.000,00 KM. Također, Općinski sud je rješenjem od 8. studenog 2016. godine odredio visinu naknade za troškove svjedočenja u iznosu od 122,00 KM, te je naložio apelantu da isplati navedene troškove.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 035763 17 Gž od 15. listopada 2019. godine djelomično je uvažena žalba tuženog i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu odluke o troškovima postupka, na način što je tuženi obvezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.227,20 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 4.876,60 KM. Istom presudom odbijena je kao neutemeljena žalba tuženog u preostalom dijelu i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odbijen i zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ustvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično usvojio tužbeni zahtjev.

14. S druge strane, Kantonalni sud smatra djelomično utemeljenim žalbene navode tuženog u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, koje je prvostupanjski sud dosudio u iznosu od 4.876,60 KM. Imajući u vidu žalbene navode i pravilnu primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud je na osnovu odredbe članka 12. stavak 1. Odvjetničke tarife naveo da apelantu pripadaju troškovi parničnog postupka – iznosi od po 720,00 KM (240 bodova puta 3,00 KM) na ime sastava tužbe, na ime prisustva na pripremnom ročištu, i na ime prisustva na glavnoj raspravi, zatim iznos od 367,20 KM na ime PDV-a, te iznos od 700,00 KM na ime troškova vještačenja. Međutim, Kantonalni sud je istakao da apelantu ne pripadaju troškovi na ime prisustva nastavku glavne rasprave (20. svibnja 2016. godine) budući da je za apelanta pristupio odvjetnički pripravnik F. B.. Također, Kantonalni sud je naveo da apelantu ne pripada „niti naknada na ime odsustva iz ureda jer su iznosi prepravljani rukom, a nisu niti čitljivi, tako niti tužitelju pripadaju troškovi uporabe putničkog automobila traženi u iznosu od 534,00 KM, specifikacija prepravljana i nečitljiva, ne pripadaju niti troškovi svjedoka jer isti nisu opredijeljeni iznosom, a za sudske takse je napisano u troškovniku „eventualne sudske takse“ dakle nisu opredijeljeni iznosom“. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe članka 387. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu na način što je dosudio apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.227,20 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 4.876,60 KM. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo, osim u pogledu odluke o troškovima postupka, zbog čega je na temelju odredbi čl. 229. stavak 1. točka 4. i 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 P 035763 19 Rev od 19. svibnja 2020. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija apelanta sa obrazloženjem da revizija ne ispunjava cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP, kao ni uvjete iz st. 3. i 4. istog članka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim je kratko ukazao na sadržaj odluka donesenih u predmetnom postupku, te je istakao da je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku odluku o troškovima postupka pri čemu nije naveo zakonske odredbe na temelju kojih je utemeljio svoju odluku. Pored toga, apelant smatra da Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku odnosno, da je postupao proizvoljno prilikom donošenja osporene odluke. Apelant je posebno istakao da su u cijelosti neutemeljeni i neobrazloženi navodi Kantonalnog suda kada je naveo da mu ne pripada pravo na naknadu troškova, jer je „za tužitelja pristupio odvjetnički pripravnik“ na nastavak glavnog ročišta, te smatra da je u konkretnom slučaju sud povrijedio odredbu članka 306. ZPP i odredbe čl. 8. i 21. stavak 1. Zakona o odvjetništvu FBiH. S tim u svezi, apelant je ukazao na sadržaj navedenih odredbi i istakao da nije bilo temelja da sud odbije zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka. Ovo tim prije što mu je Kantonalni sud dosudio troškove zastupanja na ročištu za glavnu raspravu iako je i na tom ročištu apelanta zastupao odvjetnički pripravnik kao zamjenik punomoćnika. Dalje, apelant je naveo da se Kantonalni sud nije pozvao niti na jednu zakonsku odredbu na kojoj je zasnovao svoju odluku o odbijanju njegovog zahtjeva za naknadu troškova postupka, u kojem je uspio gotovo u cijelosti i koje je trebao dosuditi sukladno njegovom uspjehu u parnici. Vezano za taksu na tužbu i troškove svjedoka, apelant je naveo da mu visina ovih troškova nije bila poznata do zaključenja glavne rasprave (rješenjem od 4. studenog 2016. godine obvezan je apelant na plaćanje sudske takse na tužbu i presudu, dok su rješenjem od 8. studenog 2016. godine određena visina troškova svjedoka i obvezan apelant na naknadu istih) iz kojeg razloga je i zatražio naknadu ukoliko ih sud odredi, te je nejasno zašto je drugostupanjski sud odbio da mu navedene troškove postupka dosudi iako ih je uredno izmirio. Pored navedenog, apelant smatra da je drugostupanjska odluka neutemeljena i kontradiktorna, obzirom da su istom odbijeni troškovi postupka (odsustva iz ureda za vrijeme putovanja) koji nisu ni dosuđeni prvostupanjskom presudom. S druge strane, apelant smatra paušalnom i neutemeljenom konstataciju drugostupanjskog suda da je specifikacija za naknadu troškova prijevoza prepravljena i nečitka, iz razloga što je grešku koju je napravio prilikom sačinjavanja troškovnika pismenim putem ispravio na glavnom ročištu a koju je prihvatio prvostupanjski sud.

II.Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelacioni navodi odnosno, da je u svojoj odluci detaljno iznio razloge kojim se rukovodio kada je preinačio prvostupanjsku odluku o troškovima postupka, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 306.

Advokata kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito ovlaštenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena stručni saradnik i advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen.

Član 386. stav 1.

(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

Član 387.

(1)Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2)Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

19. Zakon o odvjetništvu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/02, 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Pružanje pravne pomoći mogu, pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom, vršiti advokati, stručni saradnici i advokatski pripravnici, osim ako drugim zakonima nije drugačije određeno.

Član 21.

U zastupanju stranke advokata može zamijeniti drugi advokat, a uz uvjete predviđene zakonom i advokatski pripravnik koji radi u njegovoj kancelariji, osim ako se stranka izričito tome protivi.

Advokat sam određuje zamjenu u vrijeme svoje odsutnosti.

Član 31.

Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife.

20. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 12.

Kao osnovica za određivanje nagrade u parničnom postupku primjenjuje se sljedeća tabela:

Vrijednost spora Pripadajući bodovi 10.001,00 – 30.000,00 KM 240 bodova VI.Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj 68 0 P 035763 19 Rev od 19. svibnja 2020. godine kojim je revizija apelanta odbačena kao nedozvoljena. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji učinkoviti pravni lijek koji je apelant koristio. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 035763 17 Gž od 15. listopada 2019. godine, protiv koje je apelant podnio apelaciju broj AP- 7031/18 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 25. listopada 2018. godine, a apelacija broj AP-7031/18 je podnesena 28. studenog 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

26. Ustavni sud, u svezi sa apelacionim navodima, prije svega, podsjeća da apelant kao nositelj javne vlasti ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine u kojoj je zaključeno da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava dio odluke Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka promatra kao dio utvrđivanja građanskih prava i obveza, tako da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u konkretnom slučaju.

29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o apelacijama nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, AP- 992/15 od 25. listopada 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Europskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebice sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U svezi s tim Europski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud zaključio da je, između ostalog, djelomično utemeljen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka koje je apelantu dosudio sukladno odredbama čl. 386. stavak 1. i 387. ZPP, dok je visina troškova određena na temelju Odvjetničke tarife i članka 31. Zakona o odvjetništvu FBiH. Prvostupanjski sud je apelantu priznao pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku, uporabe osobnog vozila, vještačenja, sudske takse i troškova svjedoka (precizirani u tački 10. odluke), dok je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova odsustva iz ureda (jer je na ročištima bio prisutan odvjetnički pripravnik) i naknade PDV-a na troškove uporabe osobnog vozila. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud primjenom odredbe članka 387. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka na način što je apelantu umjesto ranije dosuđenog iznosa od 4.876,60 KM dosudio iznos od 3.227,20 KM. Dalje, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud apelantu nije priznao troškove zastupanja po punomoćniku na nastavku glavne rasprave, naknade na ime odsustva iz ureda, troškove uporabe osobnog automobila, troškove svjedoka i sudske takse, uz obrazloženje da je na nastavak ročišta za glavnu raspravu pristupio odvjetnički pripravnik, da su navedeni iznosi prepravljani i nečitljivi odnosno, da troškovi svjedoka i sudske takse nisu opredijeljeni iznosom. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, izveo zaključak da apelantu ne pripadaju troškovi zastupanja po punomoćniku za jedno ročište (nastavak glavne rasprave) zbog činjenice da je na tom ročištu apelanta zastupao odvjetnički pripravnik. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, iako se pozvao na odredbu članka 387. ZPP, Kantonalni sud nije obrazložio zbog čega apelantu ne pripada trošak zastupanja po odvjetničkom pripravniku sukladno odredbi članka 306. ZPP i čl. 8. i 21. stavak 1. Zakona o odvjetništvu na koje apelant ukazuje u svojoj apelaciji, kao ni zbog čega je zaključio da apelantu ne pripada ni naknada za odsustvo iz ureda budući da je prvostupanjskom presudom odbijen ovaj zahtjev.

32. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je odredbom članka 387. ZPP, na kojoj je dakle Kantonalni sud utemeljio svoje odlučenje propisano: Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je odredbom čl. 8. i 21. stavak 1. Zakona o odvjetništvu propisano da: Pružanje pravne pomoći mogu, pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom, vršiti advokati, stručni saradnici i advokatski pripravnici... odnosno da U zastupanju stranke advokata može zamijeniti drugi advokat, a uz uvjete predviđene zakonom i advokatski pripravnik koji radi u njegovoj kancelariji, osim ako se stranka izričito tome protivi. Dalje, odredbom članka 306. ZPP je propisano Advokata kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito ovlaštenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena stručni saradnik i advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen. Pored toga, Ustavni sud ističe da je slična pravna pitanja (između ostalog, pravo tužitelja na naknadu troškova zastupanja za pripravnika zaposlenog u uredu) razmatrao u svojoj odluci AP-4589/15 (vidi mutatis mutandis Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4589/15 od 17. veljače 2016. godine), u kojoj nije ustvrdio proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi (članka 306. ZPP), prilikom odlučivanja po žalbi protivne strane koja je osporavala pravo tužitelja na naknadu troškova zastupanja koja im je dosuđena, te je apelaciju odbio kao neutemeljenu. Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud je konstatirao da Okružni sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiteljima, sukladno odredbi članka 306. ZPP, pripada naknada za zastupanje bez obzira na to što su na ročištima bili prisutni samo pripravnici punomoćnika tužilaca. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud suprotno sadržaju odredbe članka 387. ZPP, na koju se pozvao u obrazloženju presude vezano za naknadu troškova apelanta, arbitrarno zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku za jedno ročište na kojem je apelanta zastupao odvjetnički pripravnik. Ovo posebno kada se ima u vidu sadržaj odredbe članka 306. ZPP, na koju se apelant pozvao u apelaciji i kojom je propisano da odvjetnika pred sudom prvog stupnja može zamjenjivati stručni suradnik i odvjetnički pripravnik koji je kod njega zaposlen.

33. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant uz apelaciju dostavio dokument – poziv suda od 4. studenog 2016. godine (kada je donesena prvostupanjska presuda) kojim je obvezan na plaćanje sudske pristojbe. S tim u svezi neutemeljen je zaključak Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju radi o „eventualnoj sudskoj pristojbi“, jer se u spisu nalazi dokument koji ukazuje da je apelant obvezan da plati pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 1.000,00 KM. Pored toga, u spisu predmeta postoji i rješenje Općinskog suda (od 8. studena 2016. godine) kojim je apelant obvezan da plati troškove svjedoka u određenom iznosu. Također, Ustavni sud zapaža da (u pogledu troškova uporabe putničkog automobila) Kantonalni sud u obrazloženju navodi da je „specifikacija prepravljana i nečitljiva“, dok u nastavku obrazloženja navodi iznos (534,00 KM) koji je tražen za navedene troškove. Dakle, u situaciji kada je nedvojbeno da je apelant skoro u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom (odbijen samo dio zahtjeva u iznosu od 490,45 KM) i kada u spisu postoje dokumenti koji ukazuju da je apelant podnio opredijeljen zahtjev za naknadu troškova postupka (za zastupanje na ročištima od strane odvjetničkog pripravnika, za pristojbu, za troškove svjedoka i za troškove uporabe automobila), proizlazi da je Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenio odredbe o troškovima postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da tuženi u žalbi nije uopće osporio odluku o troškovima postupka.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom zbog proizvoljne primjene materijalnog prava (306. i 387. ZPP u svezi sa odredbom čl. 8. i 21. stavak 1. Zakona o odvjetništvu) Kantonalni sud povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje. Pravo na imovinu

35. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke ustvrdio povredu prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud, pri donošenju svoje odluke kojom je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, proizvoljno primijenio odredbu čl. 306. i 387. ZPP i apelantu dosudio manji iznos na ime naknade troškova postupka.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3393/20 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio